1

Društva Soudal NV i Esko‑Graphics BVBA u žalbi traže ukidanje odluke Općeg suda Europske unije od 6. prosinca 2021., kojom im je Opći sud odbio priznati status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV i uložiti u spis tog predmeta pisana očitovanja koja su podnijeli o učincima presude Suda od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), na rješenje spora u navedenom predmetu (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

Pravni okvir

2

U članku 1. stavku 2. točki (c) Poslovnika Općeg suda navodi se da za potrebe primjene tog Poslovnika izrazi „stranka” i „stranke”, upotrijebljeni bez daljnje naznake, znače svaka stranka u postupku, uključujući intervenijente.

3

Člankom 60. tog Poslovnika predviđa se da se postupovni rokovi zbog udaljenosti produljuju za deset dana.

4

Člankom 79. navedenog Poslovnika određuje se:

5

Člancima 142. do 145. tog Poslovnika utvrđuju se pravila kojima se uređuje intervencija pred Općim sudom.

6

Člankom 143. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda predviđa se da se „[z]ahtjev za intervenciju podnosi […] u roku od šest tjedana od objave iz članka 79.”.

7

U skladu s člankom 215. tog Poslovnika:

8

Članak 217. navedenog Poslovnika glasi kako slijedi:

9

Člankom 219. tog Poslovnika određuje se:

Okolnosti spora

10

U Odluci (EU) 2016/1699 od 11. siječnja 2016. o programu državnih potpora u pogledu izuzeća od oporezivanja viška dobiti SA.37667 (2015/C) (ex 2015/NN) koji je provela Belgija (SL 2016., L 260, str. 61., u daljnjem tekstu: sporna odluka), Europska komisija smatrala je da određena izuzeća koja je odobrila Kraljevina Belgija predstavljaju program potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a koji je nespojiv s unutarnjim tržištem te proveden protivno članku 108. stavku 3. UFEU‑a. Komisija je naložila povrat tako dodijeljenih potpora od korisnika, čiji konačni popis Kraljevina Belgija mora naknadno utvrditi.

Postupak pred Općim sudom i pred Sudom te pobijana odluka

11

Tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 22. i 25. svibnja 2016. Kraljevina Belgija i Magnetrol International NV pokrenuli su postupke za poništenje sporne odluke, upisane pod brojevima T‑131/16 odnosno T‑263/16.

12

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. svibnja 2016. Soudal je pokrenuo postupak za poništenje te odluke, upisan pod brojem T‑201/16. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. lipnja 2016. Esko‑Graphics pokrenuo je postupak za poništenje navedene odluke, upisan pod brojem T‑335/16.

13

Slijedom toga, tajništvo Općeg suda obavijestilo je stranke u postupcima T‑201/16 i T‑335/16 da je predsjednik vijeća Općeg suda pred kojim se vodi postupak odlučio prekinuti postupak u tim predmetima do rješenja spora u predmetima T‑131/16 i T‑263/16.

14

Rješenjem od 17. svibnja 2018. predsjednik sedmog proširenog vijeća Općeg suda odlučio je spojiti predmete T‑131/16 i T‑263/16 u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak.

15

Presudom od 14. veljače 2019., Belgija i Magnetrol International/Komisija (T‑131/16 i T‑263/16, EU:T:2019:91), Opći sud poništio je spornu odluku.

16

Komisija je 24. travnja 2019. podnijela žalbu protiv te presude. Ta je žalba upisana pod brojem C‑337/19 P.

17

Rješenjima od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International, predsjednik Suda dopustio je intervenciju društvima Anheuser‑Busch InBev SA/NV, Ampar BVBA, Atlas Copco Airpower NV i Atlas Copco AB (C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:909), kao i društvima Soudal i Esko‑Graphics (C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915), u potporu zahtjevu društva Magnetrol International.

18

Presudom od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), Sud je:

–

ukinuo presudu Općeg suda od 14. veljače 2019., Belgija i Magnetrol International/Komisija (T‑131/16 i T‑263/16, EU:T:2019:91);

–

odbio prvi i drugi tužbeni razlog u predmetu T‑131/16 kao i prvi tužbeni razlog i prvi dio trećeg tužbenog razloga u predmetu T‑263/16;

–

vratio predmet Općem sudu kako bi odlučio o trećem, četvrtom i petom tužbenom razlogu u predmetu T‑131/16 kao i o drugom tužbenom razlogu, drugom i trećem dijelu trećeg tužbenog razloga i četvrtom tužbenom razlogu u predmetu T‑263/16, i

–

odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

19

Soudal i Esko‑Graphics podnijeli su 16. studenoga 2021. Općem sudu, na temelju članka 217. njegova Poslovnika, očitovanja o učincima presude od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), na rješenje spora u predmetu T‑263/16 RENV (u daljnjem tekstu: predmetna očitovanja).

20

Dopisom od 6. prosinca 2021., koji je 17. prosinca 2021. dostavljen društvima Soudal i Esko‑Graphics, tajnik Općeg sud obavijestio ih je da je, s obzirom na to da ta očitovanja ne predstavljaju dokument predviđen Poslovnikom Općeg suda, predsjednik vijeća Općeg suda pred kojim se vodi postupak odlučio da ih neće uložiti u spis tog predmeta.

21

Dopisom od 29. prosinca 2021., koji je upućen predsjedniku Općeg suda i njegovim članovima, Soudal i Esko‑Graphics tražili su, osobito na temelju rješenja predsjednika Suda od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915), i na temelju sudske prakse Općeg suda, s jedne strane, ispravak „pogreške” koju je počinio Opći sud i, s druge strane, potvrdu njihova statusa intervenijenta pred Općim sudom, pri čemu su zatražili da se na taj dopis odgovori u roku od pet dana.

22

Dopisom od 11. siječnja 2022., tajnik Općeg suda potvrdio je primitak dopisa žaliteljâ od 29. prosinca 2021. Skrenuo im je također pozornost, s jedne strane, na „činjenicu” da Poslovnikom Općeg suda nije predviđeno da u predmetu T‑263/16 RENV podnesu očitovanja intervenijenti kojima je dopušteno da sudjeluju u postupku pred Sudom u predmetu C‑337/19 P i, s druge strane, na članak 70. stavak 2. tog Poslovnika, u skladu s kojim predsjednik Općeg suda može odlučiti o nastavku prekinutog postupka prije prestanka prekida.

Zahtjevi stranaka

23

Soudal i Esko‑Graphics od Suda zahtijevaju da:

–

ukine pobijanu odluku;

–

naloži da se njihova pisana očitovanja ulože u spis predmeta T‑263/16 RENV, i

–

utvrdi da su žalitelji zadržali status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV nakon što je Sud taj predmet vratio Općem sudu na ponovno suđenje.

24

Komisija od Suda zahtijeva da:

–

proglasi žalbu nedopuštenom;

–

podredno, odbije žalbu kao neosnovanu i

–

naloži društvima Soudal i Esko‑Graphics snošenje troškova.

O žalbi

Dopuštenost žalbe

25

Komisija tvrdi da je žalba nedopuštena zbog prirode pobijane odluke i zbog toga što je nepravodobno podnesena.

Zapreka vođenju postupka koja se temelji na prirodi pobijane odluke

–

Argumentacija

26

Komisija tvrdi da je Opći sud u pobijanoj odluci samo odbio uložiti predmetna očitovanja u spis predmeta T‑263/16 RENV. Međutim, ta odluka o odbijanju nije obuhvaćena nijednom od kategorija odluka protiv kojih se može podnijeti žalba na temelju članka 56. prvog stavka Statuta Suda Europske unije.

27

Usto, iako je točno da se člankom 57. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije dopušta da se podnese žalba protiv odluke Općeg suda kojom se odbija zahtjev za intervenciju, žalitelji u ovom slučaju Općem sudu nisu podnijeli nikakav zahtjev za intervenciju. Slijedom toga, Opći sud nije odbio takav zahtjev, tako da ta odredba nije primjenjiva u ovom slučaju.

28

Prema mišljenju društava Soudal i Esko‑Graphics, odluka Općeg suda da se predmetna očitovanja ne ulože u spis predmeta T‑263/16 RENV predstavlja prešutno odbijanje da im se u tom predmetu prizna status intervenijenta.

29

Naime, razlozi koje je predsjednik Suda utvrdio u rješenju od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915), na temelju kojih je dopustio intervenciju društvima Soudal i Esko‑Graphics u žalbenom postupku relevantni su i u predmetu T‑263/16 RENV.

–

Ocjena

30

Za potrebe ispitivanja dopuštenosti žalbe najprije valja odrediti opseg odluke iz dopisa tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021.

31

U tom pogledu, važno je istaknuti da se člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda određuje da, kad Sud ukine odluku Općeg suda i odluči mu vratiti predmet na ponovno suđenje nakon što je pisani postupak o meritumu pred Općim sudom bio zatvoren, stranke u postupku pred Općim sudom mogu u roku od dva mjeseca od dostave te odluke podnijeti pisana očitovanja o učincima odluke Suda na rješenje spora.

32

Doista, nije sporno, kao prvo, da je ovaj slučaj jednak slučaju iz te odredbe i, kao drugo, da su predmetna očitovanja bila podnesena u roku predviđenom navedenom odredbom, koji je bio produljen zbog udaljenosti na način utvrđen člankom 60. tog Poslovnika, tako da se njihovo odbijanje ne temelji na nepravodobnosti njihova podnošenja.

33

Iz toga slijedi da, unatoč tomu što je sažet, dopis tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021., s obzirom na to da se u njemu navodi da je Opći sud odbio predmetna očitovanja uložiti u spis predmeta T‑263/16 RENV jer ona predstavljaju dokument koji nije predviđen Poslovnikom Općeg suda, treba shvatiti na način da odražava odluku Općeg suda da žaliteljima odbije priznati status intervenijenta u tom predmetu koji oni smatraju da su automatski stekli zbog toga što im je u žalbenom postupku u predmetu C‑337/19 P bila dopuštena intervencija.

34

Tu ocjenu potvrđuje dopis tajnika Općeg suda od 11. siječnja 2022. kojim se žaliteljima skreće pozornost na „činjenicu” da Poslovnikom Općeg suda nije predviđeno da intervenijenti kojima je dopušteno da sudjeluju u postupku pred Sudom u predmetu C‑337/19 P podnose očitovanja u predmetu T‑263/16 RENV.

35

Stoga valja odbiti Komisijin argument prema kojem se u pobijanoj odluci samo odbija uložiti predmetna očitovanja u spis predmeta T‑263/16 RENV.

36

Kad je riječ o pravu na podnošenje žalbe protiv pobijane odluke, važno je naglasiti da je Sud 8. ožujka 2022. odlučio da ovu žalbu, koja je podnesena u skladu s člankom 56. Statuta Suda Europske unije, treba kvalificirati kao žalbu podnesenu na temelju članka 57. prvog stavka tog Statuta te su stranke zatim u dopisu tajništva Suda od 14. ožujka 2022. obaviještene o toj kvalifikaciji prilikom dostave te žalbe.

37

Člankom 57. prvim stavkom navedenog Statuta određuje se da, ako je Opći sud odbio zahtjev za intervenciju, podnositelj zahtjeva Sudu može podnijeti žalbu.

38

Točno je da u ovom slučaju nije sporno da Opći sud u pobijanoj odluci nije odbio zahtjev za intervenciju jer žalitelji Općem sudu takav zahtjev nisu podnijeli.

39

Međutim, važno je istaknuti i to da je doseg odluke, iz dopisa tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021., da se žaliteljima odbije priznati status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV sličan dosegu koji bi imala odluka Općeg suda o odbijanju zahtjeva za intervenciju žaliteljâ, odnosno da se tim dvjema odlukama stranci, koja tvrdi da na temelju članka 40. drugog stavka Statuta Suda Europske unije treba imati pravo na poseban postupovni položaj zbog svojeg interesa za ishod postupka, oduzimaju sva prava povezana s tim položajem.

40

Usto, kada Sud smatra da je žalba osnovana, ukine odluku Općeg suda te mu vrati predmet na ponovno suđenje, ne može se razumno očekivati da intervenijent u tom žalbenom postupku, koji smatra da automatski ima status intervenijenta pred Općim sudom, formalno podnese zahtjev za intervenciju potonjem sudu samo kako bi na temelju članka 57. prvog stavka Statuta Suda Europske unije mogao podnijeti žalbu protiv odluke kojom se odbija taj zahtjev.

41

Naime, Opći sud u svakom slučaju može samo odbaciti takav zahtjev kao nepravodoban jer se člankom 143. stavkom 1. njegova Poslovnika, u vezi s člankom 79. tog Poslovnika, predviđa da zahtjev za intervenciju treba podnijeti u roku od šest tjedana od objave u Službenom listu Europske unije priopćenja u kojem se prvotno navodi podnošenje akta kojim se pokreće postupak u konkretnom predmetu.

42

U tom kontekstu, kad bi se smatralo da intervenijent u žalbenom postupku u nekom predmetu, koji tvrdi da automatski ima pravo na status intervenijenta pred Općim sudom nakon što je taj predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, ne može na temelju članka 57. prvog stavka Statuta Suda Europske unije podnijeti žalbu protiv odluke Općeg suda kojom mu se odbija priznati taj status, samo zato što Opći sud nije formalno odbio zahtjev za intervenciju, predmetnoj bi se stranci oduzela bilo kakva sudska zaštita koja joj omogućuje da pred Općim sudom brani postupovna prava koja smatra da ima na temelju članka 40. tog Statuta, iako je cilj članka 57. prvog stavka navedenog Statuta upravo jamčenje te zaštite.

43

Naime, u slučaju da se navedeni intervenijent u žalbenom postupku pravilno pozvao na svoj status intervenijenta pred Općim sudom u predmetu koji mu je Sud vratio na ponovno suđenje, što je pitanje o kojem se odlučuje u stadiju ispitivanja merituma ove žalbe te se stoga ne može riješiti u stadiju ocjene njezine dopuštenosti, nije mu dostupan nijedan drugi pravni lijek kako bi ostvario svoja postupovna prava koja proizlaze iz članka 40. tog Statuta.

44

Prema tome, kao prvo, intervenijent u žalbenom postupku ne može na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije podnijeti žalbu protiv odluke Općeg suda kojom mu se odbija priznati status intervenijenta u predmetu koji je Sud tom sudu vratio na ponovno suđenje.

45

Tom se odredom predviđa da se žalba može podnijeti protiv konačnih odluka Općeg suda i protiv njegovih djelomičnih odluka o meritornim pitanjima te odluka o postupovnim pitanjima glede prigovora nenadležnosti ili nedopuštenosti.

46

U ovom slučaju valja utvrditi da se pobijanom odlukom ne završava postupak u predmetu T‑263/16 RENV pred Općim sudom niti se njome, čak ni djelomično, odlučuje o meritornim pitanjima u tom predmetu.

47

Usto, iako se tom odlukom stvarno konačno odlučuje o postupovnom pitanju koje se odnosi na status žaliteljâ kao intervenijenata pred Općim sudom, to se pitanje ne odnosi na prigovor nenadležnosti ili nedopuštenosti.

48

Sud je pak odlučio da žalbe podnesene na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije protiv odluka Općeg suda kojima se konačno odlučuje o postupovnom pitanju različitom od postupovnih pitanja na koje se upućuje u toj odredbi treba odbaciti kao nedopuštene (vidjeti u tom smislu rješenje od 4. listopada 1999., Komisija/ADT Projekt, C‑349/99 P, EU:C:1999:475, t. 10. i 11. i presudu od 8. siječnja 2002., Francuska/Monsanto i Komisija, C‑248/99 P, EU:C:2002:1, t. 46.).

49

Osim toga, važno je istaknuti da, kad odlučuje o postupovnom pitanju koje se odnosi na prigovor nenadležnosti ili nedopuštenosti, Opći sud odlučuje na zahtjev stranke kojim se traži da se postupak završi bez raspravljanja o meritumu, zbog čega se takva odluka mora moći uputiti Sudu a da se pritom ne čeka eventualna odluka o meritumu. Suprotno tomu, to nije slučaj s odlukom kojom se konačno odlučuje o postupovnom pitanju koje se odnosi na intervenciju.

50

Sud je tako smatrao da se protiv odluke kojom je Opći sud prihvatio zahtjev za intervenciju u postupak ne može podnijeti žalba na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Bayerische Motoren Werke i Freistaat Sachsen/Komisija, C‑654/17 P, EU:C:2019:634, t. 29. i 30.).

51

S obzirom na prethodno navedeno, to rješenje treba primijeniti i na žalbu podnesenu protiv odluke Općeg suda kojom se intervenijentu u žalbenom postupku odbija priznati status intervenijenta u predmetu koji mu je Sud vratio na ponovno suđenje.

52

Kao drugo, podnošenje žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije protiv odluke kojom se završava postupak u kojem dotična osoba tvrdi da ima status intervenijenta ne može joj omogućiti dostatnu sudsku zaštitu jer je taj pravni lijek dostupan samo strankama pred Općim sudom i jer podnošenje takvog pravnog lijeka ni u kojem slučaju ne omogućuje da se očuva korisnost eventualne intervencije pred Općim sudom, osiguravanjem da se dopusti u stadiju postupka u kojoj ona može stvarno pridonijeti raspravama pred tim sudom.

53

S obzirom na prethodno navedeno, odluka kojom Opći sud – time što je u spis predmeta, koji mu je Sud vratio na ponovno suđenje nakon ukidanja njegove odluke, odbio uložiti očitovanja intervenijenta u žalbenom postupku zato što ona predstavljaju dokument koji nije predviđen Poslovnikom Općeg suda – tom intervenijentu na taj način prešutno odbija priznati status intervenijenta u tom predmetu, može se pobijati žalbom na temelju članka 57. prvog stavka Statuta Suda Europske unije.

54

Iz toga slijedi da Komisijin argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na prirodi pobijane odluke treba odbiti.

Zapreka vođenju postupka koja se temelji na nepravodobnom podnošenju žalbe

–

Argumentacija

55

[Kako je ispravljeno rješenjem od 18. travnja 2023.] Komisija podsjeća na to da se člankom 57. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije predviđa da žalbu protiv odluke Općeg suda kojom se odbija zahtjev za intervenciju treba podnijeti u roku od dva tjedna od dostave odluke kojom se odbija njegov zahtjev. Iako treba smatrati da je ova žalba obuhvaćena tom odredbom, s obzirom na to da je pobijana odluka dostavljena žaliteljima 17. prosinca 2021., rok u kojem ju je trebalo podnijeti istekao je 10. siječnja 2022. Budući da je ta žalba podnesena 28. siječnja 2022., treba je odbiti kao nedopuštenu.

56

Stroga primjena pravila koja se odnose na postupovne rokove ključna je kako bi se zajamčila pravna sigurnost i izbjegla bilo kakva diskriminacija ili proizvoljno postupanje.

57

U ovom slučaju Komisija smatra da se žalitelji nisu osnovano pozvali na postojanje iznimnih okolnosti kako bi opravdali nepoštovanje roka za podnošenje žalbe. Konkretno, tvrdi da pojam „ispričiva zabluda” treba strogo tumačiti. Žalitelji ne mogu tvrditi da prije primitka dopisa tajnika Općeg suda od 11. siječnja 2022. nisu znali da je Opći sud donio konačnu odluku. Naprotiv, u svojim su pismenima priznali da se u tom dopisu samo potvrđuje prethodno stajalište Općeg suda. Stoga se ne može smatrati da je postupanje Općeg suda moglo izazvati opravdanu zabludu kod stranke koja je postupala u dobroj vjeri i dokazala svu dužnu pažnju koja se traži od uobičajeno obaviještenog gospodarskog subjekta.

58

Soudal i Esko‑Graphics tvrde da je zabluda u pogledu odabira pravne osnove njihove žalbe ispričiva.

59

U tom pogledu navode da formalno nisu podnijeli zahtjev za intervenciju. Usto, odluka Općeg suda nije im priopćena u obliku rješenja. Isto tako, iz dopisâ tajnika Općeg suda ne proizlazi da je taj sud namjeravao odbiti zahtjev za intervenciju. Prema tome, postupanje Općeg suda moglo je izazvati opravdanu zabludu kod žaliteljâ o tome koju vrstu žalbe treba podnijeti protiv pobijane odluke. Osim toga, žalitelji su postupali u dobroj vjeri i sa svom dužnom pažnjom koja se zahtijeva od uobičajeno obaviještenog gospodarskog subjekta, kao što se to potvrđuje u dopisu od 29. prosinca 2021.

60

Usto, Soudal i Esko‑Graphics smatraju da je rok za podnošenje žalbe u ovom slučaju počeo teći od primitka dopisa tajnika Općeg suda od 11. siječnja 2022. Naime, tek su nakon primitka tog dopisa žalitelji sa sigurnošću mogli znati da odbijanje da se predmetna očitovanja ulože u spis predmeta T‑263/16 RENV nije posljedica obične pogreške u ocjeni Općeg suda, nego njegovo stajalište koje je svjesno zauzeo. Usto, žalitelji tvrde da treba smatrati da je kašnjenje u podnošenju njihove žalbe ispričivo s obzirom na nejasno postupanje Općeg suda.

–

Ocjena

61

Člankom 57. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije predviđa se da, ako je Opći sud odbio zahtjev za intervenciju, podnositelj zahtjeva može u roku od dva tjedna od dostave odluke kojom se odbija njegov zahtjev podnijeti žalbu.

62

U skladu s člankom 51. Poslovnika Suda, taj rok od dva tjedan zbog udaljenosti treba produljiti za deset dana.

63

U ovom slučaju, nakon što su tajništvu Općeg suda podnesena predmetna očitovanja, žaliteljima su upućena dva dopisa tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021. odnosno 11. siječnja 2022.

64

Iz točaka 31. do 34. i 53. ovog rješenja proizlazi da dopis tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021. treba shvatiti kao da obuhvaća odluku Općeg suda o tome da žaliteljima odbije priznati status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV, protiv koje se može podnijeti žalba na temelju članka 57. prvog stavka Statuta Suda Europske unije.

65

Iz toga slijedi da je rok za podnošenje takve žalbe počeo teći 18. prosinca 2021., odnosno dan nakon dostave tog dopisa.

66

Činjenica da je tajnik Općeg suda žaliteljima, u odgovoru na njihov dopis od 29. prosinca 2021., uputio novi dopis od 11. siječnja 2022. ne može dovesti do toga da za podnošenje žalbe počne teći novi rok.

67

Naime, s jedne strane, u tom se drugom dopisu samo „potvrđuje primitak” dopisa žaliteljâ od 29. prosinca 2021. S druge strane, čak i pod pretpostavkom da treba smatrati da se dopisom tajnika Općeg suda od 11. siječnja 2022. odbijaju zahtjevi koje su žalitelji iznijeli u dopisu od 29. prosinca 2021., u tom se dopisu tajnika Općeg suda, s obzirom na prirodu tih zahtjeva, samo potvrđuje odluka koja je već bila iznesena u dopisu tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021.

68

Slijedom toga, ova je žalba podnesena izvan roka.

69

U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se od primjene propisa Unije o postupovnim rokovima može odstupiti samo u iznimnim okolnostima, u smislu nepredvidivih okolnosti ili u slučaju više sile, u skladu s člankom 45. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije, s obzirom na to da se stroga primjena tih pravila zahtijeva u skladu s načelom pravne sigurnosti i potrebom izbjegavanja diskriminacije ili proizvoljnog postupanja pri vođenju sudskih postupaka (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2016., SV Capital/EBA, C‑577/15 P, EU:C:2016:947, t. 56. i rješenje potpredsjednika Suda od 5. srpnja 2018., Müller i dr./QH, C‑187/18 P(I), neobjavljeno, EU:C:2018:543, t. 20. i 21.).

70

Usto, iako se od tih propisa Unije može odstupiti i u slučaju ispričive zablude kod stranke, taj se pojam, koji treba strogo tumačiti, odnosi samo na iznimne okolnosti u kojima je, osobito, postupanje predmetne institucije bilo takvo da je samo po sebi ili u odlučujućoj mjeri izazvalo opravdanu zabludu kod stranke koja je postupala u dobroj vjeri i s pažnjom koja se traži od uobičajeno obaviještene osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2016., SV Capital/EBA, C‑577/15 P, EU:C:2016:947, t. 59. i rješenje potpredsjednika Suda od 5. srpnja 2018., Müller i dr./QH, C‑187/18 P(I), neobjavljeno, EU:C:2018:543, t. 42.).

71

Ispričiva priroda zablude kod neke stranke stoga se ne može priznati ako je do prekoračenja postupovnog roka došlo zbog nepravilnog rada službi predmetne stranke ili nepoštovanja njihovih internih uputa ni ako je riječ o primjeni odredbe koja ne izaziva posebne poteškoće prilikom tumačenja (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1994., Bayer/Komisija, C‑195/91 P, EU:C:1994:412, t. 28.; rješenje od 14. siječnja 2010., SGAE/Komisija, C‑112/09 P, EU:C:2010:16, t. 24. i rješenje potpredsjednika Suda od 5. srpnja 2018., Müller i dr./QH, C‑187/18 P(I), neobjavljeno, EU:C:2018:543, t. 43.).

72

Suprotno tomu, ta ispričiva priroda može se priznati u iznimnoj situaciji u kojoj se predmetna stranka zbog postupanja institucije i s obzirom na tekst primjenjivih pravila suočila sa stvarnom nesigurnosti, osobito u pogledu utvrđivanja pobijanog akta ili rokova u kojima treba podnijeti pravni lijek protiv tog akta (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1977., Schertzer/Parlament, 25/68, EU:C:1977:158, t. 19. i od 5. travnja 1979., Orlandi/Komisija, 117/78, EU:C:1979:109, t. 11.).

73

Iz sudske prakse Suda proizlazi i da se ispričiva priroda zablude može priznati ako je takva iznimna situacija nastala zbog postupanja suda Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. siječnja 2010., SGAE/Komisija, C‑112/09 P, EU:C:2010:16, t. 29. i rješenje potpredsjednika Suda od 5. srpnja 2018., Müller i dr./QH, C‑187/18 P(I), neobjavljeno, EU:C:2018:543, t. 43.).

74

U ovom slučaju, najprije valja istaknuti da odbijanje Općeg suda da društvima Soudal i Esko‑Graphics prizna status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV, iako su imala status intervenijenta u žalbenom postupku u predmetu C‑337/19 P, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 79. svojeg mišljenja, predstavlja odstupanje od dugogodišnje prakse Općeg suda koja je u njegovoj sudskoj praksi formalno potvrđena.

75

Konkretno, u točki 24. svoje presude od 23. ožujka 1993., Gill/Komisija (T‑43/89, EU:T:1993:24), Opći sud odlučio je da, s obzirom na to da Sud nije odlučio o troškovima intervenijenta, nego je predmet u cijelosti uputio Općem sudu, taj intervenijent u žalbenom postupku zadržava svoj status intervenijenta u postupku pred Općim sudom nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje.

76

Doduše, Opći sud odstupio je od tog rješenja u točkama 23. do 26. svojeg rješenja od 16. lipnja 2020., Uniwersytet Wrocławski/REA (T‑137/16 RENV, neobjavljeno, EU:T:2020:275).

77

Međutim, naknadno je ponovno potvrdio osnovanost navedenog rješenja u točki 65. svoje presude od 23. rujna 2020., Španjolska i dr./Komisija (T‑515/13 RENV i T‑719/13 RENV, EU:T:2020:434), pri čemu je istaknuo da to rješenje proizlazi iz dobrog sudovanja i da je u skladu s Poslovnikom Općeg suda.

78

Okolnost da je Komisija protiv te presude podnijela žalbu u ovom slučaju nije relevantna jer se u svakom slučaju može legitimno smatrati da tumačenje vlastitih postupovnih pravila koje je Opći sud u toj presudi dao, na datum na koji su žalitelji primili dopis tajnika Općeg suda od 6. prosinca 2021., odražava praksu koju taj sud primjenjuje.

79

Nadalje, važno je naglasiti da je taj dopis sažet jer se u njemu izričito ne navodi da je Opći sud žaliteljima odbio priznati status intervenijenta i jer, osim općeg navođenja njegova Poslovnika, ne upućuje ni na kakvu osnovu na temelju koje je odluka donesena niti se a fortiori u njemu navodi na koji način Opći sud od sada namjerava tumačiti svoja postupovna pravila.

80

S obzirom na kontekst opisan u točkama 74. do 78. ovog rješenja, treba smatrati da sažetost navedenog dopisa može dovesti do opravdane zablude kod stranke koja je postupala u dobroj vjeri u pogledu opsega istog dopisa i mogućnosti podnošenja pravodobne žalbe protiv odluke koju taj dopis sadržava.

81

U tom kontekstu, ne može se smatrati da odabir žaliteljâ da se u pokušaju uklanjanja te zablude odmah obrate Općem sudu dopisom od 29. prosinca 2021. kako bi mu iznijeli argumente koji se odnose na njihovu posebnu postupovnu situaciju i da zatraže pojašnjenje o stajalištu koje namjerava zauzeti u pogledu te situacije nije odabir uobičajeno obaviještene i pažljive osobe.

82

Naposljetku, iz točaka 36. do 53. ovog rješenja proizlazi da pravna osnova na kojoj se temelji žalba koju treba podnijeti protiv odluke Općeg suda da intervenijentu u žalbenom postupku odbije status intervenijenta u predmetu koji je Sud vratio Općem sudu na ponovno suđenje, na datum na koji je ova žalba podnesena, ne proizlazi jasno iz teksta članaka 56. i 57. Statuta Suda Europske unije ili sudske prakse Suda.

83

Činjenica da je na taj datum teško utvrditi koja se pravila primjenjuju na žalbu koja se može podnijeti protiv pobijane odluke u ovom slučaju ima odlučujuću važnost jer žalbu na temelju članka 56. tog Statuta treba podnijeti u roku od dva mjeseca nakon donošenja odluke Općeg suda, dok je u skladu s člankom 57. navedenog Statuta treba podnijeti u roku od dva tjedna.

84

Iz svih elemenata iznesenih u točkama 74. do 83. ovog rješenja proizlazi da treba smatrati da je zabluda kod žalitelja u pogledu roka u kojem je trebalo podnijeti ovu žalbu ispričiva.

85

Prema tome, Komisijin argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji se temelji na nepravodobnom podnošenju žalbe treba odbiti.

86

Stoga žalbu treba smatrati dopuštenom.

Meritum

Argumentacija

87

Soudal i Esko‑Graphics u okviru jedinog žalbenog razloga tvrde da je Opći sud počinio dvije pogreške koje se tiču prava, od kojih se prva odnosi na odbijanje da se u spis predmeta T‑263/16 RENV ulože očitovanja koja su htjeli podnijeti o učincima presude od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), a druga na odbijanje da im se dodijeli status intervenijenta u tom predmetu.

88

Kao prvo, iz sudske prakse Općeg suda proizlazi da se člankom 217. stavkom 1. Poslovnika tog suda ne utvrđuje pojam „stranke u postupku pred Općim sudom” i da se tom odredbom stoga ne isključuje da se takvo svojstvo može priznati intervenijentima pred Sudom u slučaju vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno suđenje. Na temelju te sudske prakse, Soudal i Esko‑Graphics morali su moći podnijeti pisana očitovanja u smislu tog članka 217. stavka 1., što su učinili u roku predviđenom tim člankom.

89

Kao drugo, kao što je to dosljedno smatrao Opći sud, u interesu je dobrog sudovanja i kontinuiteta rasprave da, kad stranka kojoj je dopuštena intervencija u žalbeni postupak, zadrži status intervenijenta u slučaju da mu se nakon ukidanja njegove odluke predmet vrati na ponovno suđenje. Prema tome, žalitelje je trebalo smatrati intervenijentima u predmetu T‑263/16 RENV a da pritom Općem sudu nije bilo potrebno podnijeti zahtjev za intervenciju.

90

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Općeg suda, to je rješenje opravdano i kako bi se tom sudu omogućilo da odluči o troškovima, kad Sud odredi da će se o njima odlučiti naknadno prije nego što konkretan predmet vrati Općem sudu na ponovno suđenje. A upravo je to ovdje slučaj.

91

Komisija smatra da je Opći sud osnovano žaliteljima odbio priznati status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV.

92

Naime, člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda ne dopušta se da, nakon što Sud vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, pisana očitovanja podnesu „stranke u postupku pred Sudom” ili „stranke u žalbenom postupku”, nego samo „stranke u postupku pred Općim sudom”. U članku 1. stavku 2. točki (c) tog Poslovnika pojašnjava se opseg tog članka 217. stavka 1., pri čemu se izrazi „stranka” i „stranke” definiraju kao „svaka stranka u postupku, uključujući intervenijenti”.

93

Budući da se žalitelji ne mogu pozvati na status „stranaka u postupku pred Općim sudom”, prihvaćanjem ove žalbe došlo bi do stvaranja kategorije intervenijenata sui generis na koju se ne bi primjenjivao ni rok predviđen u članku 143. stavku 1. Poslovnika Općeg suda ni uvjeti propisani člankom 143. stavkom 2. tog Poslovnika. Kad bi se intervencija takvih stranaka prihvatila, Komisija tada ne bi imala mogućnost odgovoriti na očitovanja koja bi one podnijele. Osim toga, takvo bi rješenje u praksi dovelo do zaobilaženja mjera kojima se određuje prekid određenih postupaka koje su donesene kako bi se omogućilo određivanje i obrada prioritetnih „oglednih” predmeta.

94

Usto, sudska praksa Općeg suda na koju upućuju žalitelji odnosi se samo na dvije odluke, a protiv najnovije od njih podnesena je žalba u okviru koje Komisija intervenijentu u žalbenom postupku osporava status intervenijenta pred Općim sudom. Situacija žaliteljâ razlikuje se uostalom od situacije stranaka o kojima je riječ u predmetima u kojima su donesene te dvije odluke Općeg suda.

Ocjena

95

U članku 1. stavku 2. točki (c) Poslovnika Općeg suda navodi se da za potrebe primjene tog Poslovnika izrazi „stranka” i „stranke”, upotrijebljeni bez daljnje naznake, znače svaka stranka u postupku, uključujući intervenijente.

96

Međutim, u toj odredbi opće primjene ne navode se slučajevi u kojima Opći sud treba osobi priznati status intervenijenta u postupku koji se pred njim vodi.

97

U tom pogledu, iako se člancima 142. do 145. navedenog Poslovnika uređuje sustav intervencije pred Općim sudom, time što se njima utvrđuju pravila koja se odnose na podnošenje zahtjeva za intervenciju i ispitivanje tih zahtjeva, oni se ne odnose na status koji treba priznati osobama kojima je Sud dopustio intervenciju u predmet u stadiju žalbe, kada Sud smatra da je žalba osnovana, ukine odluku Općeg suda i vrati mu predmet na ponovno suđenje.

98

Isto tako, ni članci 217. i 218. tog Poslovnika, čiji je cilj utvrditi odvijanje postupka i pravila koja se primjenjuju na njega u postupcima koji se vode nakon ukidanja odluke Općeg suda i vraćanja predmeta tom sudu na ponovno suđenje, ne sadržavaju pravila kojima se pojašnjava koji status u takvim postupcima imaju intervenijenti u žalbenom postupku.

99

U tom kontekstu, važno je istaknuti, kao što to naglašavaju žalitelji, da se ispitivanje predmeta koje provodi Opći sud nakon odluke Suda kojom se odluka Općeg suda ukida te mu se taj predmet vraća na ponovno suđenje odvija u kontinuitetu žalbenog postupka koji se vodio pred Sudom.

100

Taj kontinuitet jasno proizlazi iz Poslovnika Općeg suda. Prije svega, iz članka 215. tog Poslovnika proizlazi da se postupak pred Općim sudom izravno pokreće odlukom Suda kojom se ukida odluka Općeg suda te mu se predmet vraća na ponovno suđenje. Nadalje, u skladu s člankom 217. navedenog Poslovnika, rok određen za podnošenje očitovanja o učincima te odluke Suda za rješenje spora počinje teći od dostave navedene odluke. Naposljetku, člankom 219. tog Poslovnika predviđa se da Opći sud odlučuje o troškovima koji se ne odnose samo na postupke pokrenute pred Općim sudom, nego i na žalbeni postupak pred Sudom.

101

Usto, u skladu s člankom 61. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije, u slučaju da Sud ukine odluku Općeg suda i vrati mu predmet na ponovno suđenje, Opći sud vezan je odlukom Suda glede pravnih pitanja.

102

Slijedom toga, Opći sud dužan je prilikom novog ispitivanja tužbe u prvostupanjskom postupku, koje se provodi nakon što mu je predmet vraćen na ponovno suđenje, utvrditi koje posljedice presuda Suda kojom se odlučuje o žalbi ima za rješenje spora između stranaka.

103

Svrha podnošenja očitovanja stranaka u takvom kontekstu, što se dopušta člankom 217. Poslovnika Općeg suda, upravo je omogućiti tim strankama da iznesu svoje stajalište o tim posljedicama za ishod tog spora i da dopune obaviještenost Općeg suda u tom pogledu.

104

Tako se tom odredbom, kao i člankom 172. Poslovnika Suda, kojim se svakoj stranci u postupku pred Općim sudom koja ima interes da se žalba prihvati ili odbije dopušta da Sudu podnese odgovor na žalbu, nastoji osigurati kontinuitet rasprave prilikom ispitivanja istog predmeta pred sudovima Unije.

105

Doista, kao prvo, kad Sud prizna status intervenijenta nekoj osobi, time se u skladu s člankom 40. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije pretpostavlja da je ta osoba dokazala interes za rješenje spora koji se vodi pred Sudom.

106

Prema tome, odbijanjem da se intervenijentu u žalbenom postupku prizna status intervenijenta pred Općim sudom kad je Sud vratio predmet Općem sudu na ponovno suđenje dovodi do toga da se, s obzirom na to da ta osoba više ne može podnijeti zahtjev za intervenciju pred Općim sudom iz razloga iznesenih u točki 40. ovog rješenja, navedenoj osobi oduzima bilo kakva mogućnost podnošenja Općem sudu očitovanja o učincima odluke Suda koja je ipak utjecala na njezine interese.

107

Člankom 40. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije predviđa se uostalom da se osobe koje dokažu svoj interes mogu uključiti u „postupak”. Međutim, iz članaka 55. i 56. tog Statuta, barem iz njihove verzije na francuskom jeziku, proizlazi da se pojam „spor”, s obzirom na to da se odnosi na spor između stranaka, razlikuje od pojma „postupak”, koji se odnosi na postupak koji je u tijeku pred sudom pred kojim je pokrenut postupak.

108

Točno je da se ne može u potpunosti isključiti da u određenim slučajevima, osobito kad Sud konačno odlučuje o određenim aspektima predmeta prije nego što ga vrati Općem sudu na ponovno suđenje, intervenijent u žalbenom postupku nema interes za rješenje spora pred Općim sudom. Međutim, ta okolnost sama po sebi ne može opravdati nepriznavanje intervenijentu u žalbenom postupku statusa intervenijenta u predmetu koji je Sud vratio Općem sudu na ponovno suđenje jer je na sudovima Unije da tijekom postupka provjere da i dalje postoji interes kojim se opravdava intervencija (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C‑199/92 P, EU:C:1999:358, t. 52. do 55.).

109

U ovom slučaju, kao što to naglašavaju žalitelji, njihov zahtjev za intervenciju pred Sudom prihvaćen je zbog toga što su imali interes za to da ukidanje ex tunc i erga omnes sporne odluke Općeg suda postane konačno (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International, C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915, t. 17.), a upravo je o tom ukidanju riječ u predmetu T‑263/16 RENV za koji žalitelji tvrde da mogu u njega intervenirati.

110

Kao drugo, valja istaknuti da zbog rješenja za koje se Opći sud opredijelio u pobijanoj odluci kontinuitet rasprave u predmetu i doseg učinaka dopuštanja stranci da intervenira pred Sudom ovise o odluci Suda, donesenoj u skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, da sam konačno odluči o sporu ili naprotiv da vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje.

111

Naime, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 87. svojeg mišljenja, kad Sud konačno odlučuje o sporu, umjesto da vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, intervenijent u žalbenom postupku može istaknuti svoje argumente pred sudom Unije od kojeg se traži da o pravnom sredstvu odluči u prvostupanjskom postupku, dok on u slučaju vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno suđenje takvu mogućnost nema.

112

Kao treće, rješenje Općeg suda tim više može utjecati na kontinuitet rasprave pred sudovima Unije jer intervenijent u žalbenom postupku, u skladu s uvjetima utvrđenim u članku 40. Statuta Suda Europske unije i relevantnim odredbama Poslovnika Suda, mora moći ponovno sudjelovati u postupku pred Sudom u slučaju žalbe protiv nove odluke Općeg suda koja se donese nakon što mu Sud vrati predmet na ponovno suđenje te stoga dovodi do diskontinuiranog sudjelovanja u postupku pred sudovima Unije u okviru istog spora.

113

Kao četvrto, valja istaknuti da se u članku 184. stavku 2. Poslovnika Suda navodi da, kad žalba nije osnovana ili kad je osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.

114

A contrario, iz te odredbe proizlazi da, kad je žalba osnovana, ali Sud vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, Sud ne odlučuje o troškovima.

115

U takvom je slučaju nužno na Općem sudu da odluči o troškovima nastalim u žalbenom postupku, kao što se to uostalom izričito predviđa člankom 219. njegova Poslovnika.

116

Slijedom toga, kad bi se intervenijentu u žalbenom postupku odbio priznati status intervenijenta u predmetu koji je Sud vratio Općem sudu na ponovno suđenje, to bi podrazumijevalo – kad su Sudu podneseni zahtjevi da naloži nekoj drugoj stranci da snosi troškove tog intervenijenta ili tom intervenijentu da snosi troškove neke druge stranke – bilo da te zahtjeve neće ispitati sud Unije ili da će Opći sud morati odlučiti o zahtjevima koji se odnose na osobu koja nije stranka u postupku koji se pred njim vodi i koja stoga nije mogla braniti svoje zahtjeve tijekom tog postupka.

117

Takav je upravo slučaj u ovom predmetu.

118

Naime, u ovom je slučaju Komisija zahtijevala da se žaliteljima naloži da snose troškove nastale u žalbenom postupku u predmetu C‑337/19 P.

119

Budući da je Sud u presudi od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno, od Općeg suda traži se, kao što to ističu žalitelji, da prilikom ispitivanja predmeta T‑263/16 RENV odluči o eventualnom nalaganju žaliteljima da snose troškove nastale u žalbenom postupku u predmetu C‑337/19 P.

120

Kao peto, Komisijini argumenti protiv toga da se intervenijentu u žalbenom postupku prizna status intervenijenta u predmetu koji je Sud vratio Općem sudu na ponovno suđenje ne mogu se prihvatiti.

121

Prema tome i prije svega, iako priznavanje intervenijentu u žalbenom postupku pred Sudom statusa intervenijenta pred Općim sudom nije uređeno pravilima predviđenima člankom 143. Poslovnika Općeg suda, ipak se ne može smatrati da je takva intervencija pred Općim sudom dopuštena bez primjene ikakvog materijalnog ili formalnog zahtjeva. Naime, dotičnoj osobi Sud prethodno treba odobriti intervenciju u postupak koji se pred njim vodi, u skladu s uvjetima utvrđenima člankom 40. Statuta Suda Europske unije i relevantnim odredbama Poslovnika Suda.

122

Nadalje, činjenica da to rješenje omogućuje stranci da podnese očitovanja na koja druge stranke u postupku pred Općim sudom ne bi mogle odgovoriti nije relevantna jer se, s jedne strane, Poslovnikom Općeg suda općenito ne dodjeljuje pravo na odgovor na očitovanja podnesena na temelju članka 217. tog Poslovnika te se, s druge strane, člankom 217. stavkom 3. navedenog Poslovnika ipak predviđa da se, ako to okolnosti opravdavaju, može odobriti podnošenje dodatnih podnesaka s pisanim očitovanjima.

123

Naposljetku, kad je riječ o Komisijinu argumentu prema kojem bi priznavanje intervenijentu u žalbenom postupku – koji je također tužitelj u postupku koji je Opći sud prekinuo u okviru takozvanog „oglednog” predmeta – statusa intervenijenta pred tim sudom dovela do iskrivljavanja te odluke o prekidu, valja istaknuti da se takvom odlukom o prekidu ne može spriječiti dopuštanje intervencije tom tužitelju pred sudom Unije, ako tu intervenciju treba dopustiti na temelju članka 40. Statuta Suda Europske unije (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International, C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915, t. 14. i 18. kao i navedenu sudsku praksu).

124

S obzirom na prethodno navedene elemente, valja smatrati da taj članak 40., poštovanje postupovnih prava koja su intervenijentima zajamčena Poslovnikom Općeg suda i načelo dobrog sudovanja, u kontekstu dosljedne povezanosti postupaka pred Sudom i Općim sudom, nalažu da – u slučaju kad Sud slijedom ukidanja odluke Općeg suda tom sudu vrati predmet na ponovno suđenje – intervenijent u žalbenom postupku automatski stječe status intervenijenta pred Općim sudom.

125

Doista, u ovom slučaju, nije sporno, s jedne strane, da je rješenjem predsjednika Suda od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915), društvima Soudal i Esko‑Graphics dopuštena intervencija pred Sudom u predmetu C‑337/19 P i, s druge strane, da je presudom od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), Sud ukinuo presudu Općeg suda od 14. veljače 2019., Belgija i Magnetrol International/Komisija (T‑131/16 i T‑263/16, EU:T:2019:91) te je Općem sudu vratio predmete T‑131/16 i T‑263/16 kako bi ponovno odlučio o određenim tužbenim razlozima istaknutim u tim predmetima.

126

Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je odbio žaliteljima priznati status intervenijenta u postupku koji se pred njim vodi u predmetu T‑263/16 RENV.

127

Stoga valja prihvatiti jedini žalbeni razlog koji su podnijeli žalitelji i ukinuti pobijanu odluku.

Spor pred Općim sudom

128

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, kada Sud ukine odluku Općeg suda, on može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

129

U ovom slučaju iz točaka 124. do 126. ovog rješenja proizlazi da Soudal i Esko‑Graphics automatski stječu status intervenijenta pred Općim sudom u tom predmetu te, slijedom toga, imaju sva prava povezana s tim statusom, osobito pravo da podnesu očitovanja na temelju članka 217. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.

130

Prema tome, na Općem sudu je da donese postupovne mjere koje proizlaze iz navedenog statusa.

Troškovi

131

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči, Sud odlučuje o troškovima.

132

Na temelju članka 138. stavka 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

133

Međutim, iako Komisija nije uspjela u postupku, Soudal i Esko‑Graphics nisu zahtijevali da joj se naloži snošenje troškova. Prema tome, svaka će stranka snositi svoje troškove nastale u okviru ovog žalbenog postupka.

1.

Ukida se odluka Općeg suda Europske unije od 6. prosinca 2021. kojom se društvima Soudal NV i Esko‑Graphics BVBA odbija priznati status intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV i uložiti u spis tog predmeta pisana očitovanja koja su podnijeli o učincima presude Suda od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), na rješenje spora u navedenom predmetu.

2.

Soudal NV, Esko‑Graphics BVBA i Europska komisija snose vlastite troškove.