1.

Dokumentacija koja se dostavlja javnim naručiteljima u postupku javne nabave može uključivati poslovne tajne i druge povjerljive podatke, čije bi otkrivanje bilo štetno za njihove nositelje.

2.

U tom kontekstu postoje dva proturječna interesa:

–

S jedne strane, interesi ponuditelja koji se prilikom sudjelovanja u javnoj nabavi ne odriče zaštite povjerljivih informacija tako da se drugima onemogućava da nepošteno iskoriste tuđi poslovni napor.

–

S druge strane, interesi ponuditelja koji pri ostvarivanju svojeg prava na pobijanje odluka javnog naručitelja nastoje u svrhu osnovanosti svojeg pravnog sredstva dobiti pristup nekim informacijama koje je proslijedio uspješni ponuditelj, koji ih smatra povjerljivima.

3.

Na sukobu tih interesa temelji se predmetni zahtjev za prethodnu odluku u okviru kojeg sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje direktiva 89/665/EEZ ( 2 ), 2014/24/EU ( 3 ) i (EU) 2016/943 ( 4 ).

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije

1.

Direktiva 2014/24

4.

Članak 18. („Načela nabave”) glasi kako slijedi:

5.

Člankom 21. („Povjerljivost podataka”) propisuje se:

6.

Člankom 50. („Obavijest o dodjeli ugovora”) predviđa se:

7.

Članak 55. („Obavješćivanje natjecatelja i ponuditelja”) glasi:

2.

Direktiva 89/665

8.

Na temelju članka 1. („Područje primjene i dostupnost postupaka pravne zaštite”) ( 5 ):

9.

Člankom 2. („Zahtjevi za postupke pravne zaštite”) utvrđuje se:

3.

Direktiva 2016/943

10.

U uvodnoj izjavi 18. navodi se:

11.

Članak 1. („Predmet i područje primjene”) glasi kako slijedi:

B.

Litavsko pravo

1.

Lietuvos Respublikos viešųjų pirkimų įstatymas (Zakon Republike Litve o javnoj nabavi; u daljnjem tekstu: Zakon o javnoj nabavi)

12.

U članku 20. navodi se:

13.

Člankom 58. propisuje se:

2.

Lietuvos Respublikos civilinio proceso kodeksas (Zakonik Republike Litve o građanskom postupku)

14.

Člankom 10.1 predviđa se:

II.

Činjenice, spor i prethodno pitanje

15.

UAB Klaipėdos regiono atliekų tvarkymo centras (u daljnjem tekstu: javni naručitelj) objavio je 27. rujna 2018. poziv na nadmetanje radi dodjele ugovora o javnoj nabavi za pružanje usluga prikupljanja komunalnog otpada općine Neringa (Litva) i njegova prijevoza u objekte regionalnog centra za zbrinjavanje otpada Klaipėda (Litva) ( 6 ).

16.

Ugovor je 29. studenoga 2018. dodijeljen skupini gospodarskih subjekata koju čine društva UAB Klaipėdos autobusų parkas, UAB Parsekas i UAB Klaipėdos transportas (u daljnjem tekstu: Grupa). Društvo UAB Ecoservice Klaipėda (u daljnjem tekstu: Ecoservice) rangirano je kao drugo.

17.

Društvo Ecoservice je 4. prosinca 2018. javnom naručitelju podnijelo zahtjev za pristup podacima sadržanim u ponudi Grupe. Informacije iz te ponude koje nisu bile povjerljive dostavljene su mu 6. prosinca 2018.

18.

Društvo Ecoservice je 10. prosinca 2018. javnom naručitelju podnijelo prigovor i pritom osporavalo konačne rezultate postupka jer je smatralo da Grupa nije ispunila zahtjeve iz postupka javne nabave ( 7 ). Javni naručitelj odbio je prigovor 17. prosinca 2018.

19.

Društvo Ecoservice je 27. prosinca 2018. pobijalo odluku javnog naručitelja pred Klaipėdos apygardos teismasom (Okružni sud u Klaipėdi, Litva). Osim tužbe, podnijelo je zahtjev za pristup svim informacijama sadržanim u ponudi Grupe, kao i prepisci koju su razmijenili ta grupa i javni naručitelj.

20.

Nakon što je 15. siječnja 2019. saslušan javni naručitelj, koji se usprotivio zahtjevu društva Ecoservice, prvostupanjski sud od njega je zatražio da podnese sve zatražene dokumente, osim prepiske s Grupom.

21.

Javni naručitelj dostavio je povjerljive i nepovjerljive informacije sadržane u ponudi Grupe 25. siječnja 2019.. Zahtijevao je da se društvu Ecoservice onemogući uvid u povjerljive informacije, što je prvostupanjski sud prihvatio.

22.

Dvama kasnijim zahtjevima društvo Ecoservice je od navedenog suda tražio pristup: (a) informacijama iz ponude koje se klasificiraju kao povjerljive i (b) podacima iz ugovora o gospodarenju otpadom koje je sklopio jedan od subjekata iz Grupe. Prvostupanjski je sud odbio oba zahtjeva u odnosnim rješenjima protiv kojih nije dopušteno podnošenje pravnog sredstva.

23.

Prvostupanjski sud presudom od 15. ožujka 2019. utvrdio je da je Grupa ispunjavala zahtjeve u pogledu kvalifikacija dobavljačâ i odbio tužbu društva Ecoservice.

24.

Društvo Ecoservice pobijalo je prvostupanjsku presudu pred Lietuvos apeliacinis teismasom (Žalbeni sud Litve) koji je 30. svibnja 2019. ukinuo tu presudu i poništio odluku javnog naručitelja te naložio da se ponovi procjena ponuda.

25.

Javni naručitelj podnio je Lietuvos Aukščiausiasis Teismasu (Vrhovni sud Litve) kasacijsku žalbu kojom se pobija samo ocjena žalbenog suda koja se odnosi na (nedostatak) tehničke sposobnosti Grupe ( 8 ).

26.

Društvo Ecoservice je 26. srpnja 2019., prije podnošenja odgovora na kasacijsku žalbu, podnijelo zahtjev za pristup povjerljivim dokumentima koje je Grupa dostavila prvostupanjskom sudu, „a da se istinski osjetljive poslovne informacije pritom iz njih izostave”.

27.

U tim okolnostima, Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) upućuje, među ostalim, sljedeća prethodna pitanja:

III.

Postupak pred Sudom

28.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 18. prosinca 2019.

29.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo Klaipėdos autobusų parkas ( 9 ), društvo Ecoservice, Republika Austrija, Republika Latvija i Europska komisija.

30.

Stranke su na pitanja koja im je postavio Sud, umjesto na raspravi, odgovorile u pisanom obliku.

IV.

Analiza

A.

Uvodne napomene

31.

Na zahtjev Suda analizirat ću samo četvrto, peto, šesto, sedmo, osmo i deveto prethodno pitanje. S obzirom na svoj predmet mogu se podijeliti u tri skupine:

–

U četvrtom pitanju sud koji je uputio zahtjev dvoji o dosegu obveze javnog naručitelja da čuva povjerljivost informacija koje je ponuditelj kvalificirao kao povjerljive kad se rješava pravno sredstvo koje je podnio drugi ponuditelj koji želi dobiti pristup tim informacijama.

–

U petom, šestom i sedmom pitanju dvojbe se odnose na pravno sredstvo podneseno sudovima protiv odluke javnog naručitelja koji je jednom subjektu odbio dati pristup povjerljivim informacijama koje je dostavio drugi subjekt.

–

Naposljetku, osmo i deveto pitanje odnose se na ovlast suda da otkrije povjerljive informacije kojima raspolaže i, po potrebi, da po službenoj dužnosti ispita zakonitost dodjele ugovora.

32.

Najprije ću se posvetiti tumačenju direktiva 2014/24 i 2016/943 s obzirom na postupanje s povjerljivim informacijama. Zatim ću iznijeti svoj odgovor na prethodna pitanja koji će uključivati upućivanja na Direktivu 89/665.

B.

Zaštita povjerljivih informacija dostavljenih u postupku javne nabave

33.

Prema mišljenju Suda, „glavni je cilj pravila Zajednice u području ugovora o javnoj nabavi otvaranje nenarušenom tržišnom natjecanju u svim državama članicama. […] Za postizanje navedenog cilja nužno je da javni naručitelji ne otkrivaju informacije o postupcima dodjele ugovora o javnoj nabavi čiji bi se sadržaj mogao iskoristiti za narušavanje tržišnog natjecanja” ( 10 ).

34.

Direktiva 2014/24 sadržava različita pravila o objavi informacija koje posjeduje javni naručitelj. Među njima ( 11 ) je i članak 21. kojim se u načelu zabranjuje ( 12 ) otkrivanje „informacij[a] koje su […] proslijedili gospodarski subjekti koje su oni označili kao povjerljive, uključujući tehničke ili trgovinske tajne i povjerljive aspekte ponuda, ali ne ograničavajući se na njih”.

35.

S obzirom na tvrdnje stranaka, potrebno je razjasniti koju vrstu povjerljivih informacija treba zaštititi javni naručitelj (i tijela koja preispituju odluke), u skladu s Direktivom 2014/24. Kasnije ću ocijeniti utjecaj Direktive 2016/943 na postupke javne nabave.

1.

Povjerljive informacije u skladu s Direktivom 2014/24

36.

Iz doslovnog i zasebnog tumačenja članka 21. Direktive 2014/24 proizlazi da su povjerljive informacije jednostavno one informacije koje gospodarski subjekt kvalificira kao takve. Stoga su zaštićene informacije u svakom slučaju one informacije koje su gospodarski subjekti „označili kao povjerljive”.

37.

Ako bi se primijenio taj hermeneutički kriterij, sve ( 13 ) bi informacije koje nemaju odobrenje subjekta koji ih je javnom naručitelju stavio na raspolaganje, neovisno o svojem sadržaju, bile automatski blokirane, odnosno ne bi se mogle otkriti.

38.

To se maksimalističko tumačenje ne može prihvatiti. Naime, u članku 21. Direktive 2014/24 kao primjer informacija koje se mogu kvalificirati kao povjerljive navode se „tehničke ili trgovinske tajne i povjerljiv[i] aspekt[i] ponuda”. Na taj se način u njemu navodi da se takva kvalifikacija temelji na objektivnoj osnovi a ne samo na subjektivnoj volji osobe koja pruža informacije.

39.

Drugim se odredbama Direktive 2014/24 (osobito člankom 50. stavkom 4. i člankom 55. stavkom 3.) može sa sustavnog gledišta potkrijepiti ta teza. U skladu s tim odredbama, informacije se odbijaju otkriti ako bi se time, među ostalim slučajevima, štetilo „opravdanim tržišnim interesima određenog gospodarskog subjekta, javnog ili privatnog”. Ponovno, prednost se daje objektivnim, a ne subjektivnim aspektima.

40.

Stoga smatram da se člankom 21. Direktive 2014/24, s obzirom na njezin kontekst, ne povjerava isključivo gospodarskom subjektu zadaća da po vlastitom nahođenju utvrdi koje informacije treba kvalificirati kao povjerljive. Njegov na taj način obrazložen zahtjev, koji je nužan ako želi ograničiti objavu podataka koje on sam pruži, podliježe kasnijoj odluci javnog naručitelja (i eventualno odluci tijela koje preispituje odluke potonjeg naručitelja).

41.

Svrha odredbe dovodi do istog rezultata. Ako se tom odredbom, kao i ostalim dijelovima Direktive 2014/24, nastoji izbjeći narušavanje tržišnog natjecanja ( 14 ), logično je da se javnom naručitelju, a ne jednostrano dotičnom subjektu, dodijeli ovlast utvrđivanja do kojih opasnosti za tržišno natjecanje može dovesti otkrivanje navodno povjerljivih informacija. Obveza javnog naručitelja da bude nepristran i objektivan prema različitim ponuditeljima stavlja ga u najbolji položaj za donošenje te odluke.

42.

Osim toga, javni naručitelj na taj način može osigurati da se prema svim gospodarskim subjektima ponaša „jednako i bez diskriminacije”, u skladu s vodećim načelima javne nabave.

2.

Primjena Direktive 2016/943

43.

Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 9. Direktive 2016/943, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 18., jer je za davanje pristupa određenim informacijama odlučujuće čine li one poslovnu tajnu ( 15 ).

44.

Međutim, moram podsjetiti da, na temelju članka 21. Direktive 2014/24, zaštita nije ograničena na „poslovne tajne”, nego se, među ostalim, odnosi i na „povjerljive aspekte ponuda”. Stoga ta odredba može obuhvaćati informacije koje se ne mogu kvalificirati u strogom smislu kao poslovna tajna: pojmovi nisu istovjetni.

45.

U svakom slučaju, Direktivom 2016/943, čiji je cilj zaštita „neotkrivenih znanja i iskustva te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja”, predviđa se slučaj suprotan onome u ovom sporu. U potonjem je sporu upravo riječ o neotkrivanju određenih povjerljivih informacija koje javni naručitelj odbija pružiti subjektu koji ih traži.

46.

Stoga se slažem s Komisijom ( 16 ) da se članak 9. Direktive 2016/943 ne primjenjuje na ovaj predmet jer je u toj odredbi riječ o sudskim postupcima koji se odnose na nezakonito pribavljanje, korištenje ili otkrivanje poslovne tajne ( 17 ).

47.

Uostalom, Direktiva 2014/24 je lex specialis kojim se uređuje otkrivanje informacija koje gospodarski subjekti pružaju u kontekstu javne nabave.

48.

To se potvrđuje uvodnom izjavom 18. Direktive 2016/943 kad se u njoj upućuje na obveze tijelâ javne vlasti da čuvaju povjerljivost „informacij[a] proslijeđen[ih] javnim naručiteljima u kontekstu javne nabave, kako je utvrđeno, primjerice, u […] Direktivi 2014/24/EU […]”.

49.

Stoga se upravo Direktivom 2016/943 upućuje na sustav Direktive 2014/24 koji se odnosi na postupanje s pravilima o zaštiti povjerljivih informacija u tom području. Ako javni naručitelj u okviru zakonitog izvršavanja svojih ovlasti otkrije tu vrstu informacija, na temelju Direktive 2014/24, došlo bi do jednog od slučajeva neprimjene Direktive 2016/943, predviđenih njezinim člankom 1. stavkom 2. i člankom 3. stavkom 2.

50.

Stoga se odgovor na pitanja suda koji je uputio zahtjev u pogledu zaštite povjerljivosti mora temeljiti na tumačenju Direktive 2014/24. Budući da se odnosi na slično područje, Direktiva 2016/943 može se upotrijebiti kao pomoćna referenca, ali ne i kao odlučujući tekst.

C.

Četvrto prethodno pitanje

51.

Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati:

–

Kao prvo (točka (a)), treba li javni naručitelj ponuditelju koji pred njim pobija procjenu ponuda pružiti sve podatke iz ponude koju je dostavio uspješni ponuditelj ako je žalitelj ranije tražio navedene informacije od istog javnog naručitelja.

–

Kao drugo (točka (b)), treba li javni naručitelj, u slučaju odbijanja podnesenog pravnog sredstva, „pružiti jasan, sveobuhvatan i konkretan odgovor”, neovisno o opasnosti od otkrivanja povjerljivih informacija iz ponude koje su mu povjerene.

52.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se nacionalnim pravom utvrđuje „obvezujući predsudski postupak mirenja”, u kojem odlučuje sam javni naručitelj.

1.

Točka (a)

53.

Javni naručitelj, kao što sam to već naveo, treba razjasniti koji dijelovi informacija koje je proslijedio ponuditelj, među onima koje je taj ponuditelj kvalificirao kao povjerljive, stvarno imaju takvu prirodu. Ta ovlast pomaže nadležnom tijelu da u fazi kad je podneseno pravno sredstvo preispita radnje javnog naručitelja.

54.

Povjerljive informacije i poslovne tajne treba zaštititi u skladu sa „zahtjevima djelotvorne sudske zaštite i poštovanja prava na obranu stranaka u sporu […], na način kojim se osigurava da je u cjelokupnom postupku poštovano pravo na pošteno suđenje” ( 18 ).

55.

Zadržavanje te ravnoteže odmah pretpostavlja da zahtjev ili podnošenje prigovora javnom naručitelju ne podrazumijevaju da on mora žalitelju automatski pružiti sve informacije sadržane u ponudi uspješnog ponuditelja ( 19 ). Ne znači ni da to mora sustavno odbijati ( 20 ). Javni naručitelj mora donijeti svoju odluku ovisno o obrazloženju zahtjeva ili, ovisno o slučaju, pravnog sredstva, i prirodi zatraženih podataka.

56.

Ponavljam, javni naručitelj ima ovlasti kad djeluje kao odgovor na obrazloženi zahtjev za otkrivanje povjerljivih informacija i kad odlučuje o pravnom sredstvu (u smislu članka 1. stavka 5. Direktive 89/665) ( 21 ) podnesenom protiv odluke kojom se dopušta ili ne dopušta to otkrivanje, ili protiv odluke o dodjeli ugovora nakon procjene ponuda.

57.

Sud koji je uputio zahtjev u točki (a) četvrtog prethodnog pitanja upućuje na ulogu javnog naručitelja u „postup[ku] kontrole”. Stoga je na tom javnom naručitelju da pri odlučivanju u tom postupku uspostavi ravnotežu između zaštite povjerljivosti i prava na djelotvorno pravno sredstvo u smislu Direktive 89/665.

58.

Stoga javni naručitelj treba ocijeniti interes i razloge osobe koja traži uvid u povjerljive informacije (koje je dostavio dotični natjecatelj) te ih odvagnuti u odnosu na potrebu da se zaštiti povjerljivost tih podataka. Ovisno o slučaju, može od dotičnog gospodarskog subjekta zatražiti da objasni zašto treba u cijelosti ili djelomično zadržati kvalifikaciju određenih informacija kao povjerljivih.

59.

Odgovor javnog naručitelja na taj zahtjev za kontrolu, čak i kad se njime dovodi u pitanje „zakonitost procjene ponude”, treba uključivati razloge kojima se obrazlaže njegova odluka. Ponavljam, tim se odgovorom ne moraju nužno žalitelju dati „svi” podaci iz ponude drugog ponuditelja. Suprotno tomu, ovisit će o tome bude li javni naručitelj smatrao da je u cijelosti ili djelomično opravdano zadržati povjerljivost informacija koje su mu stavljene na raspolaganje.

2.

Točka (b)

60.

Sud koji je uputio zahtjev želi znati može li javni naručitelj, kada odbija zahtjev ponuditelja koji pobija rezultat procjene, pružiti „jasan, sveobuhvatan i konkretan odgovor, neovisno o opasnosti od otkrivanja povjerljivih informacija iz ponude koje su mu povjerene”.

61.

Odgovor na tu dvojbu može se izvesti iz odgovora na dvojbu iz točke (a) istog prethodnog pitanja.

62.

Javni naručitelj u obrazloženju odluke kojom se odbija njemu podnesen prigovor treba poštovati prava žalitelja i druge stranke (uspješnog ponuditelja u čije informacije želi dobiti uvid njegov suparnik). Treba navesti razloge za svoje postupanje i tako olakšati daljnje preispitivanje njegovih akata.

63.

Iako odluka javnog naručitelja doista treba biti „jasna i konkretna”, ne treba zbog toga nužno i automatski sadržavati sve povjerljive podatke dostavljene u ponudi. Sadržava ih samo ako javni naručitelj, nakon odvagivanja interesa ( 22 ) koje treba provesti, odluči da jednim interesima treba dati prednost u odnosu na druge.

D.

Peto, šesto i sedmo prethodno pitanje

64.

Među tim trima pitanjima koja treba razmotriti zajedno, u petom se pitanju upućuje na eventualno „zasebno pobija[nje]” odluke javnog naručitelja kojom odbija dati pristup povjerljivim informacijama. Čini se da šesto i sedmo pitanje polaze od iste pretpostavke.

65.

Zapravo, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 23 ) ne proizlazi jasno da je društvo Ecoservice tako zasebno (ili samostalno) pobijalo odluku javnog naručitelja kojom mu je odlučio proslijediti samo nepovjerljive informacije sadržane u ponudi Grupe ( 24 ).

66.

Iz opisa činjenica u toj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se postupanje društva Ecoservice sastojalo od toga da je zahtijevalo od javnog naručitelja i kasnije prvostupanjskog tijela (u ovom slučaju zajedno sa svojom tužbom) da nalože otkrivanje informacija koje je dostavila Grupa u cijelosti. Stoga je upitno da se taj zahtjev može smatrati samostalnim pravnim sredstvom u ranije navedenom smislu.

67.

Međutim, ta se okolnost ne mora odraziti u nedopuštenosti petog, šestog i sedmog pitanja, kojima ide u prilog pretpostavka relevantnosti koju Sud primjenjuje na zahtjeve za prethodnu odluku.

68.

Dopuštenost tih pitanja može biti osnovana ako sud koji je uputio zahtjev tumači da je društvo Ecoservice pred javnim naručiteljem i prvostupanjskim sudom zasebno pobijalo ili je moglo ili trebalo zasebno pobijati odluku da mu se ne informacije ne pruže.

69.

Na temelju te pretpostavke:

–

Peto se pitanje odnosi na to je li moguće pred sudovima zasebno pobijati odluku javnog naručitelja da neće otkriti povjerljive informacije.

–

U slučaju potvrdnog odgovora na prethodno pitanje, šesto se pitanje odnosi na to „mora” li subjekt „javnom naručitelju podnijeti prigovor” na njegovu odluku kojom se odbija njegov zahtjev za pristup povjerljivim informacijama.

–

Naposljetku, u slučaju potvrdnog odgovora na prethodna pitanja, u sedmom se pitanju pojavljuje dvojba može li subjekt „sudovima podnijeti tužbu isključivo u pogledu odbijanja da mu se pruž[i] [tražena] informacij[a]”.

70.

Odgovor na ta pitanja mora se temeljiti na općoj odredbi iz članka 1. stavka 1. posljednjeg podstavka Direktive 89/665. Nadzor na koji se upućuje obuhvaća sve odluke javnog naručitelja u kojima se primjenjuje pravo Unije u tom području ( 25 ).

71.

Logično je da su među tim odlukama javnog naručitelja koje podliježu preispitivanju odluke koje se odnose na dodjelu ugovora odabirom jedne od ponuda, ali i druge odluke drukčije prirode (na primjer, odluke kojima se donosi ili odbija privremena pravna zaštita) koje utječu na pravni položaj dotičnih osoba ( 26 ).

72.

Jedna od odluka u kojima javni naručitelj primjenjuje pravo Unije (konkretno, članak 21. Direktive 2014/24), zbog čega postaju eventualan predmet pravnog sredstva, jest odluka u kojoj se smatra da su određene informacije povjerljive i ne dopušta njihovo otkrivanje ili ga se u cijelosti ili djelomično odobrava.

73.

U Direktivi 89/665 nije „formalno predviđen trenutak od kojeg je moguće podnijeti pravno sredstvo iz članka 1. stavka 1.” ( 27 ). Sud zagovara da se zajamči da se odluke javnih naručitelja mogu učinkovito razmatrati i, osobito, u najkraćem roku.

74.

Zakonodavac Unije je državama članicama povjerio zadaću da pojasne „detaljna pravila” postupaka pravne zaštite protiv odluka javnih naručitelja (članak 1. stavak 3. Direktive 89/665) ( 28 ).

75.

Države članice isto tako, unutar granica predviđenih člankom 2. Direktive 89/665, imaju mogućnost te postupke povjeriti sudovima, u užem smislu, ili tijelima drukčije prirode ( 29 ). Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se u Litvi pravna sredstva protiv odluka javnog naručitelja, uključujući odluke koje taj javni naručitelj donosi u okviru predsudskog postupka mirenja, podnose sudovima.

76.

Stoga države članice u načelu mogu uređivati pravna sredstva protiv odluka javnog naručitelja tako da predvide da se mogu podnositi zajedno i zasebno (od glavnog pobijanja). Direktivom 89/665 ne nalaže se niti isključuje ijedan od dvaju mehanizama.

77.

Ako se države članice primjenom svoje postupovne autonomije odluče za zajedničko pobijanje, ne smiju ga provesti protivno ciljevima Direktive 89/665 u pogledu nužne učinkovitosti i brzine. Osim toga, moraju uzeti u obzir sljedeće:

–

Direktiva „ne ovlašćuje države članice da mogućnost izvršavanja prava na podnošenje pravnog sredstva uvjetuju time da je postupak javne nabave formalno dosegao određeni stadij” ( 30 ).

–

Ovisno o njegovim značajkama, nacionalno zakonodavstvo kojim se „svakako određuje da ponuditelj mora pričekati odluku o dodjeli predmetnog ugovora kako bi mogao podnijeti pravno sredstvo protiv prihvaćanja drugog ponuditelja povrjeđuje odredbe Direktive 89/665” ( 31 ).

78.

Ciljevi brzine i učinkovitosti mogu se lakše ispuniti primjenom mehanizama „zasebno[g] pobija[nja]” na koje upućuje sud koji je uputio zahtjev. Takvo pravno sredstvo, osim što ispunjava zahtjev u pogledu brzine, može ispunjavati zahtjev u pogledu učinkovitosti, tako da se (glavno) pobijanje odluke o meritumu (odnosno dodjele ugovora) provede nakon pristupa informacijama koje su nužne za djelotvornu obranu zainteresirane osobe ( 32 ).

79.

Moglo bi se prigovoriti da samostalna pravna sredstva dovode do opasnosti da se odgodi završetak postupka odabira ugovaratelja. Prema mišljenju Suda, takav se prigovor poništava napomenom o „[…] opravdanj[u] razumnih zastarnih rokova za podnošenje pravnih sredstava protiv odluka koje se mogu pobijati, a ne na isključenje samostalnog pravnog sredstva” ( 33 ).

80.

Stoga, budući da je samostalno pobijanje u skladu s Direktivom 89/665, u načelu se ništa ne protivi tomu da se to pobijanje dopusti nacionalnim pravom.

81.

Ako bi se, suprotno tomu, nacionalnim pravom zahtijevalo da se odluka o povjerljivosti pobija zajedno s dodjelom ugovora, sud bi trebao ocijeniti zadržava li se jednako tim zahtjevom koristan učinak Direktive 89/665 u pogledu brzine i učinkovitosti takvog mehanizma pobijanja.

82.

Postupovna autonomija država članica proširuje se isto tako na fakultativno uvođenje prethodnog pravnog sredstva pred javnim naručiteljem. Članku 1. stavku 5. Direktive 89/665 ne protivi se to da se nacionalnim pravilom predviđa „da dotična osoba najprije zatraži pravnu zaštitu kod javnog naručitelja”.

83.

Člankom 2. Direktive 89/665 utvrđuju se zahtjevi za postupke pravne zaštite iz članka 1., neovisno o tome je li riječ o pravnom sredstvu koje se prvotno podnosi javnom naručitelju ili pravnom sredstvu koje se kasnije podnosi tijelu za preispitivanje (u ovom slučaju sudu).

84.

S obzirom na ta razmatranja, smatram da se Direktivom 89/665 ne sprečava:

–

Da se zasebno pred sudovima pobija odluka javnog naručitelja da neće otkriti povjerljive informacije koje je u ponudi dostavio sudionik u postupku javne nabave.

–

Da se nacionalnim pravilom zainteresiranu osobu obveže na to da prvo podnese javnom naručitelju prigovor na njegovu odluku kojom se odbija njezin zahtjev za pristup povjerljivim informacijama.

–

Da zainteresirana osoba podnese tužbu sudovima isključivo u pogledu odbijanja da joj se pruže tražene informacije.

E.

Osmo i deveto prethodno pitanje

85.

Ta se pitanja odnose na tumačenje članka 9. stavka 2. trećeg podstavka Direktive 2016/943. Međutim, smatram, kao što sam to ranije naveo, da Direktiva 2016/943 nije izravno primjenjiva na ovaj predmet.

86.

Ipak, Direktiva 89/665 može sudu koji je uputio zahtjev pružiti koristan odgovor.

87.

Oba se pitanja odnose na ponašanje koje treba slijediti sud koji je pozvan riješiti spor, u pogledu: (a) „[uzimanja u obzir]” prethodnih radnji javnog naručitelja (osmo pitanje) i (b) ocjene po službenoj dužnosti podataka čije se otkrivanje traži (deveto pitanje) ( 34 ).

88.

Javni naručitelj treba odlučiti je li potrebno otkriti povjerljive informacije koje je ponuditelj dostavio u svojoj ponudi. Ta se odluka (ili kasnija odluka kojom on sâm potvrđuje prethodnu odluku pri rješavanju pravnog sredstva predviđenog nacionalnim pravom) može preispitati u smislu članka 2. Direktive 89/665.

89.

Ako je, kao što je to ovdje slučaj, na sudu da preispita odluku, on mora biti u mogućnosti u cijelosti ocijeniti odluke javnog naručitelja. Stoga ih može djelomično ili u cijelosti poništiti ako smatra da nisu zakonite.

90.

Ako se nekom od tih odluka javnog naručitelja, nad kojima treba provesti sudski nadzor, odbijaju otkriti određene informacije priložene ponudi, sud nadležan za preispitivanje može takvo odbijanje ocijeniti opravdanim ili nedopuštenim.

91.

Prije donošenja svoje presude u bilo kojem od mogućih smislova taj sud treba „[uzeti u obzir] radnj[e] koje je javni naručitelj izvršio tijekom postupaka nabave ili kontrole”, u skladu s izrazima iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku.

92.

Logično je da to ne znači da je sud nadležan za preispitivanje obvezan radnjama javnog naručitelja, čiju zakonitost ocjenjuje. Kad bi se sudu osporila ovlast da ispravi i, po potrebi, poništi odluke javnog naručitelja, to bi značilo da njegovi isključivo upravni akti imaju snagu koja je jednaka pravomoćnosti, uz povredu prava na sudsku zaštitu i sustava jamstva iz Direktive 89/665.

93.

Ako se odbiju pružiti tražene informacije jer se smatra da se ne mogu otkriti, time se ipak ne sprečava da sud nadležan za preispitivanje analizira „značaj podataka čije se otkrivanje traži”.

94.

Ta mu analiza omogućuje pristup cijelom spisu, kao i povjerljivim informacijama. Sud je u tom smislu već presudio da „tijelo nadležno za postupke pravne zaštite nužno mora biti u mogućnosti pristupiti točnim informacijama da bi moglo donijeti informiranu odluku, uključujući povjerljive informacije i poslovne tajne” ( 35 ).

95.

Mogućnost provedbe te analize po službenoj dužnosti ili samo na zahtjev stranke ponovno je nešto što ovisi o ovlastima koje se nacionalnim zakonodavstvom u okviru postupaka sudskog preispitivanja dodjeljuju svakom nadležnom tijelu.

F.

Zaključak

96.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na četvrto, peto, šesto, sedmo, osmo i deveto prethodno pitanje koje je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) odgovori kako slijedi:

–

da se zasebno pobija pred sudovima odluka javnog naručitelja da neće otkriti povjerljive informacije koje je u ponudi dostavio sudionik u postupku javne nabave;

–

da se nacionalnim pravom od zainteresirane osobe zahtijeva da prvo podnese javnom naručitelju prigovor na njegovu odluku kojom se odbija njezin zahtjev za pristup povjerljivim informacijama;

–

da zainteresirana osoba podnese tužbu sudovima isključivo u pogledu odbijanja da joj se pruže tražene informacije.

–

mora biti ovlašteno za poništavanje odluka koje je javni naručitelj donio u pogledu otkrivanja povjerljivih informacija koje su mu stavljene na raspolaganje, kao i za nalaganje, ovisno o slučaju, da se one pruže žalitelju;

–

ako mu je to dopušteno nacionalnim pravom, može po službenoj dužnosti ocijeniti zakonitost akata javnog naručitelja, uzimajući u obzir povjerljive informacije koje su mu stavljene na raspolaganje.