1.

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku, koji je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) (u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev), traži se pojašnjenje presude Suda u predmetu Tomaszewska ( 2 ). Sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita moraju li se, u skladu s pravom Unije, razdoblja mirovinskih doprinosa koja je osigurana osoba ( 3 ) navršila u državi članici različitoj od nadležne države članice ( 4 ) (u daljnjem tekstu: razdoblja doprinosa navršena u državi članici domaćinu) uzeti u obzir za potrebe određivanja iznosa mirovinskih davanja koja nadležna država članica, u ovom slučaju Poljska, ima isplaćivati toj osiguranoj osobi. Na takvo je pitanje u presudi Tomaszewska odgovoreno samo u pogledu stjecanja prava na mirovinska davanja. U kojoj su mjeri načela razrađena u tom predmetu primjenjiva na izračun davanja koja valja isplatiti?

2.

Okolnosti ovog predmeta su sljedeće. U skladu s poljskim pravom, poljska razdoblja bez doprinosa se pri izračunavanju mirovinskih davanja mogu uzeti u obzir u mjeri od najviše jedne trećine poljskih razdoblja doprinosa ( 5 ). Pitanje koje treba proučiti jest moraju li se, u skladu s pravom Unije, razdoblja doprinosa koja je osigurana osoba navršila u Nizozemskoj (koja je država članica domaćin u predmetnom slučaju) dodati poljskim razdobljima doprinosa, što dovodi do produljenja trajanja poljskih razdoblja bez doprinosa koja valja uzeti u obzir pri izračunu poljske mirovine.

3.

Zaključujem da se, u skladu s pravom Unije, razdoblja doprinosa navršena u državi članici domaćinu moraju uzeti u obzir prilikom izračuna teoretskog iznosa dugovanog mirovinskog davanja u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004 ( 6 ). Konkretnije, pravilo poljskog prava koje predviđa da se poljska razdoblja bez doprinosa prilikom određivanja iznosa mirovine mogu uzeti u obzir u mjeri od najviše jedne trećine poljskih razdoblja doprinosa (u daljnjem tekstu: ograničenje od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa) mora se tumačiti na način da uključuje i razdoblja doprinosa koja je osigurana osoba navršila u državi članici domaćinu. Bilo koje drukčije rješenje bilo bi protivno ciljevima Uredbe br. 883/2004 i načelima na kojima se ona temelji ( 7 ) te bi proturječilo načelu zbrajanja, koje je konkretizirano u članku 52. stavku 1. točki (b) podtočki i. Uredbe br. 883/2004. Rješenje koje predlažem usto je dosljedno svrsi članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004, a to je ublažavanje, uz pomoć metode određivanja teoretskog iznosa mirovine koju valja isplatiti, štete za osigurane osobe koje su svoje pravo rada ostvarivale u državama članicama različitima od nadležne ( 8 ).

4.

Međutim, razdoblja doprinosa navršena u državi članici domaćinu nisu relevantna za određivanje ograničenja od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa kada je riječ o stvarnom razmjernom mirovinskom davanju koje se duguje na temelju članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 883/2004. Svrha podtočke ii. članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004 različita je od svrhe podtočke i. te odredbe. Člankom 52. stavkom 1. točkom (b) podtočkom ii. propisuje se metoda izračuna razmjernog dijela davanja poznata kao razmjerni izračun ( 9 ). Ta odredba odražava status Uredbe br. 883/2004 kao mjere namijenjene koordinaciji, a ne usklađivanju, sustavâ socijalne sigurnosti država članica te nastoji osigurati pravičnu raspodjelu između država članica iznosa dugovane mirovine, tako što propisuje njihovo određivanje na temelju omjera radnog staža navršenog u svakoj pojedinoj državi članici prije nastanka osiguranog slučaja ( 10 ), što je u ovom slučaju navršavanje dobi za umirovljenje.

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije

5.

Članak 48. točka (a) UFEU‑a glasi:

6.

Uvodna izjava 14. Uredbe br. 883/2004 glasi:

7.

Članak 1. točka (t) Uredbe br. 883/2004 glasi:

8.

Članak 6. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Zbrajanje razdoblja”, glasi:

–

stjecanje, zadržavanje, trajanje ili ponovnu uspostavu prava na davanja,

–

obuhvaćenost zakonodavstvom, ili

–

pristup obveznom, izbornom produženom ili dobrovoljnom osiguranju, odnosno, izuzeće od njega,

9.

Članak 52. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 ( 12 ) glasi:

10.

U uvodnoj izjavi 2. Odluke br. H6 od 16. prosinca 2010. o primjeni određenih načela u odnosu na zbrajanje razdoblja u skladu s člankom 6. Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2011., C 45, str. 5.) (u daljnjem tekstu: Odluka br. H6) navodi se:

11.

Točke 1. i 2. Oduke br. H6 glase:

B.

Nacionalno pravo

12.

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje spominje se Ustawa z dnia 17 grudnia 1998 r. o emeryturach i rentach z Funduszu Ubezpieczeń Społecznych (Zakon od 17. prosinca 1998. o starosnim i drugim mirovinama koje se isplaćuju iz Fonda za socijalno osiguranje (Dz. U. iz 2018., pozicija 1270, kako je izmijenjen) (u daljnjem tekstu: Zakon o mirovinama). U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navedeno je da se u skladu s poljskim pravom, prilikom određivanja iznosa davanja, razdoblja bez doprinosa mogu uzeti u obzir u mjeri koja odgovara najviše jednoj trećini poljskih razdoblja doprinosa ( 13 ).

II.

Činjenično stanje i prethodno pitanje

13.

Prethodno pitanje odnosi se samo na izračun mirovinskog davanja osigurane osobe koja je većinu svojih razdoblja osiguranja navršila u državi članici (Nizozemska) različitoj od nadležne države članice (Poljska). Nije otvoreno nikakvo pitanje u pogledu stjecanja takvih davanja.

14.

Zakład Ubezpieczeń Społecznych, I Oddział w Warszawie (Ustanova za socijalno osiguranje, podružnica br. 1, Varšava, Poljska; u daljnjem tekstu: tijelo nadležno za mirovine ( 14 )) je odlukom od 24. veljače 2014. priznao SC‑u (osiguranoj osobi), u skladu s odredbama Zakona o mirovinama i Uredbe br. 883/2004, starosnu mirovinu od 5. studenoga 2013.

15.

Tijelo nadležno za mirovine je pri određivanju iznosa starosne mirovine osigurane osobe primijenilo sljedeću metodu: kao prvo, utvrdilo je trajanje poljskih razdoblja doprinosa (104 mjeseca). Kao drugo, u razdoblje osiguranja uključilo je, u skladu s formulom na temelju poljskog prava utvrđenom u članku 5. stavku 2. Zakona o mirovinama, poljska razdoblja bez doprinosa (34 mjeseca) u trajanju koje odgovara jednoj trećini poljskih razdoblja doprinosa. Kao treće, budući da osigurana osoba na temelju poljskih razdoblja osiguranja nije ostvarila minimalno razdoblje osiguranja, tijelo nadležno za mirovine je SC‑ovu nacionalnom razdoblju osiguranja, kako bi potonji imao pravo na starosnu mirovinu, pridodalo razdoblja doprinosa navršena u Nizozemskoj (269 mjeseci).

16.

Tako određeno razdoblje osiguranja (nacionalna razdoblja doprinosa + nacionalna razdoblja bez doprinosa + inozemna razdoblja doprinosa) zatim se uzelo u obzir prilikom izračuna teoretskog iznosa davanja na temelju članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004. Međutim, stvarni iznos davanja izračunan je na proporcionalnoj osnovi, u skladu s omjerom između 138 mjeseci poljskih razdoblja osiguranja (razdoblja doprinosa + razdoblja bez doprinosa u trajanju do jedne trećine nacionalnih razdoblja doprinosa) i ukupno 407 mjeseci poljskih i nizozemskih razdoblja osiguranja. Na temelju toga se izračunalo da od teoretskog iznosa davanja u iznosu od 974,78 poljska zlota osiguranoj osobi treba isplaćivati 33,9 % tog iznosa, odnosno 335,81 poljskih zlota.

17.

Protiv te je odluke osigurana osoba podnijela tužbu zahtijevajući, među ostalim, da se poljska razdoblja bez doprinosa uzmu u obzir u većoj mjeri te navodeći da je tijelo nadležno za mirovine pogriješilo ne uzevši u obzir presudu Suda u predmetu Tomaszewska ( 15 ). Tužba je odbijena presudom Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi, Poljska) od 19. studenoga 2015.

18.

Osigurana osoba je protiv prvostupanjske presude Sąd Okręgowy w Warszawie (Okružni sud u Varšavi) podnijela žalbu Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska). Tvrdila je da članak 45. Uredbe br. 1408/71 nije bio pravilno protumačen te da, u vidu presude Tomaszewska, ograničenje od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa treba izračunati kako na temelju poljskih tako i na temelju nizozemskih razdoblja doprinosa. Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) je u presudi od 9. kolovoza 2017., pozivajući se na presudu Tomaszewska, prihvatio te argumente i izmijenio presudu protiv koje je uložena žalba.

19.

Tijelo nadležno za mirovine podnijelo je žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev, pobijajući presudu Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) u dijelu u kojem mu je njome naloženo da prilikom izračuna davanja na koje osigurana osoba ima pravo na temelju članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004 poljska razdoblja bez doprinosa uzme u obzir u većoj mjeri. Tijelo nadležno za mirovine prigovorilo je utvrđenju da „trećinu” treba odrediti ne samo s obzirom na poljska razdoblja doprinosa nego i s obzirom na razdoblja doprinosa navršena u Nizozemskoj. Drugim riječima, žalba se odnosi samo na određivanje iznosa mirovinskog davanja.

20.

U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi se da tijelo nadležno za mirovine i osigurana osoba u bitnome navode sljedeće.

21.

Osigurana osoba slaže se s presudom Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi). Tvrdi da tijelo nadležno za mirovine prilikom određivanja iznosa davanja koje mu treba isplaćivati mora primijeniti članak 45. Uredbe br. 1408/71, kako je protumačen u presudi Tomaszewska, te da je ono pogriješilo kada je razdoblja bez doprinosa u obzir uzelo samo u mjeri koja odgovara jednoj trećini razdoblja doprinosa navršenih u Poljskoj. U skladu s presudom Tomaszewska, to je tijelo razdoblja bez doprinosa trebalo uzeti u obzir u mjeri koja odgovara jednoj trećini trajanja poljskih i nizozemskih razdoblja doprinosa zajedno.

22.

Tijelo nadležno za mirovine tvrdi, kao prvo, da tumačenje članka 45. Uredbe br. 1408/71 nije primjenjivo u glavnom postupku jer je, kako bi osigurana osoba stekla pravo na mirovinu, bilo dovoljno poljskim razdobljima osiguranja (razdoblja doprinosa + razdoblja bez doprinosa u trajanju do jedne trećine nacionalnih razdoblja doprinosa) dodati razdoblja osiguranja navršena u drugoj državi članici, odnosno Nizozemskoj. Prema mišljenju tijela nadležnog za mirovine, presuda Tomaszewska primjenjiva je samo ako se, nakon upotrebe metode izračuna razdoblja osiguranja koja je upotrijebljena u predmetnom slučaju, utvrdi da osigurana osoba nije dosegnula minimalno razdoblje osiguranja potrebno za stjecanje mirovine. Međutim, osigurana osoba je u glavnom postupku dosegnula taj prag primjenom odnosne metode (vidjeti točku 15. ovog mišljenja). Inozemna razdoblja doprinosa se nacionalnim razdobljima doprinosa mogu dodati te se maksimalni udio domaćih razdoblja bez doprinosa (jedna trećina razdoblja doprinosa) može izračunati s obzirom na zbroj (nacionalnih i inozemnih) razdoblja osiguranja samo ako taj prag nije dosegnut.

23.

Kao drugo, presuda Tomaszewska odnosi se na tumačenje članka 45. stavka 1. Uredbe br. 1408/71, čiji je ekvivalent članak 6. Uredbe br. 883/2004, a ne članak 52. Uredbe br. 883/2004. Tijelo nadležno za mirovine smatra da je u glavnom postupku primjenjiv članak 52. Uredbe br. 883/2004.

24.

Kao treće, primjena tumačenja članka 45. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 koje je usvojeno u presudi Tomaszewska rezultiralo bi time da bi se poljska razdoblja bez doprinosa uzela u obzir u većoj mjeri nego što je to predviđeno poljskim pravom, što bi pak dovelo, s jedne strane, do povećanja sudjelovanja poljskog sustava socijalne sigurnosti u financiranju priznatog davanja i, s druge strane, do smanjenja sudjelovanja sustava osiguranja druge države članice (Nizozemske), u koji je osigurana osoba uplaćivala doprinose puno dulje nego u poljski sustav, u financiranju tog davanja.

25.

Kao četvrto, iz stavka 2. Oduke br. H6 ( 16 ) proizlazi da se razdoblja osiguranja navršena kod osiguravajućih ustanova u drugim državama članicama pribrajaju bez dovođenja u pitanje njihove kakvoće, što znači da se poljsku osiguravajuću ustanovu ne može obvezati na to da nacionalna razdoblja osiguranja (zbog pribrajanja inozemnih razdoblja osiguranja) uzme u obzir u većoj mjeri nego što se to zahtijeva nacionalnim pravom.

26.

Zbog tog neslaganja Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska) uputio je Sudu sljedeće prethodno pitanje.

27.

Pisana očitovanja Sudu su podnijeli tijelo nadležno za mirovine, Češka Republika, mađarska i poljska vlada te Europska komisija. Rasprava nije održana.

III.

Odgovor na prethodno pitanje

A.

Uvodne napomene

28.

Kao prvo, važno je istaknuti da tijelo nadležno za mirovine s pravom tvrdi da je u glavnom postupku primjenjiva Uredba br. 883/2004, a ne Uredba 1408/71, jer je prvonavedena uredba ta koja je vremenski primjenjiva ( 17 ). Međutim, to sudsku praksu Suda koja se odnosi na Uredbu br. 1408/71 ne čini irelevantnom za rješavanje spora u glavnom postupku s obzirom na to da je Uredba br. 883/2004 sljednica Uredbe br. 1408/71 ( 18 ).

29.

Kao drugo, u glavnom se postupku primjenjuje članak 52. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 s obzirom na to da se odnosi na izračun mirovinskog davanja, a ne na njegovo stjecanje iz članka 6. Uredbe br. 883/2004.

30.

Kao treće, neosnovan je argument tijela nadležnog za mirovine da se presuda Tomaszewska ( 19 ) ne primjenjuje u glavnom postupku jer se problematika ne odnosi na stjecanje prava na mirovinu osigurane osobe (vidjeti točku 22. ovog mišljenja). Kako će se objasniti u nastavku (vidjeti točke 39. do 49. ovog mišljenja), presudu Tomaszewska nije moguće tumačiti na način da primjenu načela zbrajanja ograničava na stjecanje mirovinskih prava na temelju Uredbe br. 883/2004 ( 20 ).

31.

Kao četvrto, razdoblja bez doprinosa u smislu poljskog prava, o kojima je riječ u glavnom postupku, čine „razdoblje osiguranja” u skladu s definicijom iz članka 1. točke (t) Uredbe br. 883/2004. Čini se nespornim da su, u skladu s člankom 1. točkom (t) Uredbe br. 883/2004, razdoblja bez doprinosa istovjetna „razdoblju osiguranja” ( 21 ). Valja podsjetiti na to da je Sud dosljedno smatrao da države članice zadržavaju nadležnost za određivanje pretpostavki za priznavanje davanja iz sustava socijalne sigurnosti, čak i ako su strože, pod uvjetom da te pretpostavke ne dovode do očite ili prikrivene diskriminacije između radnika Unije ( 22 ).

32.

Kao peto, vrijedi podsjetiti na sljedeća krovna načela koja su primjenjiva u glavnom postupku, kako ih je Sud nedavno izložio u presudi Crespo Rey ( 23 ).

33.

Kao šesto, kada je riječ o argumentima tijela nadležnog za mirovine koji se temelje na Odluci br. H6, spomenutima u točki 25. ovog mišljenja, treba istaknuti da se tom odlukom tumači članak 6. Uredbe br. 883/2004, a ne članak 52. Uredbe br. 883/2004. S obzirom na to, na Odluku br. H6 u ovom će se mišljenju upućivati samo u mjeri u kojoj je ta odluka relevantna za pitanja otvorena u glavnom postupku ( 25 ).

34.

Neovisno o tih šest stvari, zaključujem da je od triju mogućnosti koje je pružio sud koji uputio zahtjev mogućnost (b) ta koja je u skladu s pravom Unije, kao što to mađarska vlada tvrdi u svojim pisanim očitovanjima. Taj zaključak donosim u vidu sljedećeg općeg načela, primjer čijeg se objašnjenja nalazi u mišljenju nezavisnog odvjetnika J. Mazaka u predmetu Bergström ( 26 ).

35.

Prema jednom komentaru, „načelo zbrajanja razdoblja osiguranja jedno je od najstarijih postignuća u međunarodnom pravu socijalne sigurnosti”, koje se spominje u Konvenciji Međunarodne organizacije rada br. 48 iz 1935. ( 28 ). Međutim, mogućnost (c) iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje nije u skladu s tim načelom te se ne može prihvatiti.

36.

Razlog tomu je činjenica da je logična posljedica mogućnosti (c) potpuno isključenje načela zbrajanja iz izračuna ograničenja od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa, te stoga i tog elementa davanja osigurane osobe, jer se razdoblja doprinosa navršena u državi članici domaćinu, odnosno u ovom slučaju u Nizozemskoj, prema mogućnosti (c) ni u jednom trenutku prilikom tog izračuna ne uzimaju u obzir, ni u fazi izračuna teoretske vrijednosti mirovine osigurane osobe iz članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004 ni u fazi izračuna njezina stvarnog iznosa iz članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke ii. te uredbe. To ne bi bilo u skladu s temeljnim statusom načela zbrajanja, kako je predviđeno člankom 6. Uredbe br. 883/2004, za primjenu te uredbe.

37.

Osim toga, prema mogućnosti (c), poljsko pravo koje predviđa ograničenje od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa nije u skladu s načelom jednakog postupanja na temelju državljanstva u smislu članka 4. Uredbe br. 883/2004 jer bi u praksi nepovoljno utjecalo na veliku većinu osiguranih osoba koje ostvaruju prava na slobodno kretanje. Mora se odbiti argument tijela nadležnog za mirovine da su poljska pravila o izračunu razdoblja bez doprinosa, zbog toga što se jednako primjenjuju na radnike migrante i na radnike koji nisu migranti, u skladu s pravom Unije. Tomu je tako zato što bi, u slučaju potpunog isključenja načela zbrajanja, ograničenje od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa dovelo do toga da bi poljskim državljanima bilo lakše akumulirati veći broj tih razdoblja nego migrantima koji ostvaruju prava slobodnog kretanja, što bi dovelo do opasnosti da se to pravilo primjenjuje na štetu potonjih ( 29 ). Takva bi se situacija morala opravdati ciljem u općem interesu te bi poljsko isključenje razdoblja doprinosa navršenih u drugim državama članicama za potrebe određivanja ograničenja od „jedne trećine” za razdoblja bez doprinosa moralo biti prikladno za ostvarenje postavljenog cilja i ne bi smjelo prekoračivati ono što je nužno za njegovo postizanje ( 30 ).

38.

U tom je pogledu, stoga, potrebno razmotriti zahtijeva li se pravom Unije od tijela nadležnog za mirovine da prilikom izračuna ograničenja od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa predviđenog poljskim pravom uzme u obzir, osim 104 mjeseca razdoblja doprinosa navršenih u Poljskoj, i 269 mjeseci razdoblja doprinosa navršenih u državi domaćinu, odnosno Nizozemskoj. Nalaže li se pravom Unije, a osobito člankom 52. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004, da se to ograničenje odredi samo s obzirom na razdoblja doprinosa navršena u Poljskoj, kao što to tvrde tijelo nadležno za mirovine i poljska vlada, ili s obzirom na razdoblja doprinosa navršena i u Poljskoj i u Nizozemskoj zajedno, kao što to tvrde Europska komisija, Češka Republika i, u određenoj mjeri, mađarska vlada?

B.

Doseg presude Tomaszewska

39.

Doseg presude Suda od 3. ožujka 2011., Tomaszewska ( 31 ), od središnje je važnosti za neslaganja između stranaka. Je li primjena načela zbrajanja u tom predmetu bila ograničena na odluke o tome postoji li pravo na stjecanje mirovinskog davanja, kako to tvrde tijelo nadležno za mirovine, poljska vlada i mađarska vlada, ili je načelo zbrajanja primjenjivo i na izračun takvih davanja, kao što to tvrde Komisija i Češka Republika?

40.

Iako sâm predmet Tomaszewska ne pruža jasan odgovor na to pitanje, sudska praksa Suda ne ide osobito u prilog ograničavanju načela zbrajanja na stjecanje prava na mirovinu. Tomu u prilog ne idu ni tekst ni svrha Uredbe br. 883/2004 kao ni primarno pravo Unije.

41.

U predmetu Tomaszewska tužiteljica nije mogla dokazati da je u Poljskoj bila navršila minimalno tridesetogodišnje razdoblje osiguranja predviđeno pravom države članice, zbog čega se spor između nje i tijela nadležnog za mirovine odnosio na stjecanje prava na starosnu mirovinu, što je bilo obuhvaćeno područjem primjene članka 45. stavka 1. Uredbe br. 1408/71 (čiji je ekvivalent članak 6. Uredbe br. 883/2004), a ne na izračun iznosa davanja u skladu s člankom 46. Uredbe br. 1408/71, odredbom koja je prethodila članku 52. Uredbe br. 883/2004 ( 32 ).

42.

Sud je u presudi Tomaszewska podsjetio na to da države članice zadržavaju nadležnost za određivanje pretpostavki za priznavanje davanja iz sustava socijalne sigurnosti, čak i ako su strože, pod uvjetom da te pretpostavke ne dovode do očite ili prikrivene diskriminacije između radnika Unije ( 33 ). Sud je utvrdio da je sustav koji je uspostavljen Uredbom br. 1408/71 samo sustav za koordinaciju, a ne za usklađivanje, te da se osobito odnosio na utvrđivanje zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti koje se primjenjuje na zaposlene i samozaposlene osobe koje se koriste svojim pravom na slobodno kretanje ( 34 ).

43.

Sud je istaknuo da je takvom sustavu svojstveno to da se uvjeti navršavanja razdoblja zaposlenja ili osiguranja razlikuju ovisno o državi članici u kojoj je predmetni radnik radio. Ti se uvjeti, u skladu s člankom 1. točkom (r) Uredbe br. 1408/71 (sada članak 1. točka (t) Uredbe br. 883/2004), utvrđuju isključivo zakonodavstvom države članice na temelju kojeg su odnosna razdoblja navršena ( 35 ). Međutim, potom je istaknuto da su prilikom utvrđivanja tih uvjeta „države članice obvezne poštovati pravo Unije. Konkretno, cilj Uredbe br. 1408/71 i načela na kojima se temelji” ( 36 ). Cilj Uredbe br. 1408/71, kako se navodi u njezinoj drugoj i četvrtoj uvodnoj izjavi, jest osigurati slobodno kretanje zaposlenih i samozaposlenih osoba unutar Unije, uz poštovanje posebnih obilježja nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti ( 37 ).

44.

Sud je u presudi Tomaszewska potom utvrdio da Uredba br. 1408/71, osobito u skladu sa svojom petom, šestom i desetom uvodnom izjavom, „poštuje načelo jednakog postupanja s radnicima s obzirom na različita nacionalna zakonodavstva te nastoji na najbolji način osigurati jednako postupanje sa svim radnicima zaposlenima na državnom području države članice i ne penalizirati radnike koji se koriste svojim pravom na slobodno kretanje” ( 38 ).

45.

Ponavljajući, nekoliko puta, da se glavni postupak odnosio samo na stjecanje prava na starosnu mirovinu ( 39 ), Sud je donio sljedeće općenito utvrđenje u pogledu načela zbrajanja.

46.

Sud je istaknuo da se člankom 45. Uredbe br. 1408/71, odredba koja je bila relevantna u predmetu Tomaszewska, provodi načelo zbrajanja razdoblja osiguranja, boravka ili zaposlenja utvrđeno u članku 42. točki (a) UEZ‑a ( 41 ).

47.

Iako se može smatrati da presuda Tomaszewska nije presudna za pitanje primjene načela zbrajanja na izračun davanja iz sustava socijalne sigurnosti, šira sudska praksa Suda u tom je pogledu jasnija. Presuda Suda u predmetu Dumont de Chassart ( 42 ) je nedvosmislena u pogledu relevantnosti načela zbrajanja za izračun davanja. Sud je u njoj utvrdio sljedeće:

48.

Osim toga, središnje mjesto koje načelo zbrajanja zauzima u izračunu davanja iz sustava socijalne sigurnosti odraženo je u članku 48. točki (a) UFEU‑a (točka 5. ovog mišljenja). Sud je u tom smislu istaknuo da se „u članku 48. UFEU‑a […] propisuje da Europski parlament i Vijeće Europske unije u području sustava socijalne sigurnosti usvajaju ‚mjere […] nužne za omogućavanje slobode kretanja radnika’ uspostavljajući osobito sustav koji radnicima migrantima omogućava ‚zbrajanje ukupnog staža koji se uzima u obzir na temelju zakona različitih zemalja […]’. Takav je sustav zbrajanja razdoblja uveden Uredbom br. 1408/71, a zatim Uredbom br. 883/2004” ( 43 ). Važnost zbrajanja odražena je i u uvodnoj izjavi 14. Uredbe br. 883/2004 (točka 6. ovog mišljenja), u kojoj se izričito spominje važnost zbrajanja za „određivanje iznosa davanja”. U tom se smislu može spomenuti i uvodna izjava 2. Odluke br. H6. U toj je uvodnoj izjavi, kako je izložena u točki 10. ovog mišljenja, navedeno da je zbrajanje relevantno za potrebe „povećavanja iznosa davanja”.

49.

Posljedično, moraju se odbiti argumenti izneseni u pisanim očitovanjima poljske vlade, tijela nadležnog za mirovine i mađarske vlade da presuda Tomaszewska nije relevantna za tumačenje članka 52. stavka 1. Uredbe br. 883/2004 jer je načelo zbrajanja u presudi Tomaszewska široko definirano. Komisija je u svojim pisanim očitovanjima u tom pogledu bliža biti kada uvažava neizravnu relevantnost presude Tomaszewska za glavni postupak ( 44 ).

C.

Razlozi za odabir mogućnosti (b) suda koji je uputio zahtjev

50.

U vidu svega navedenog, zašto se u ovom mišljenju, u skladu s onime što zagovara mađarska vlada, donosi zaključak da je rješenje spora u glavnom postupku ključna druga mogućnost (b), a ne prva mogućnost (a) koju je sud koji je uputio zahtjev iznio, s obzirom na temeljnu važnost načela da se osigurane osobe koje su se koristile svojim pravima na slobodno kretanje ne smije lišiti pogodnosti iz sustava socijalne sigurnosti na koje bi imale pravo da su čitav svoj radni vijek provele u samo jednoj državi članici ( 45 )?

51.

Važno je naglasiti da Uredba br. 883/2004, kao ni njezina prethodnica (Uredba br. 1408/71), ne uspostavlja zajednički sustav socijalne sigurnosti nego dopušta zadržavanje zasebnih nacionalnih uređenja. Ona služi osiguravanju koordinacije nacionalnih sustava ( 46 ). Kako je nezavisni odvjetnik N. Jääskinen to istaknuo, „činjenica da učinak ostvarivanja slobode kretanja ne može biti neutralan u tom području, u smislu da može, ovisno o okolnostima, u različitim mjerama biti povoljan ili nepovoljan, izravna je posljedica činjenice da su zadržane razlike između zakona država članica” ( 47 ).

52.

Točnije, odabrana je mogućnost (b) suda koji je uputio zahtjev na temelju ustaljene sudske prakse u vezi s odredbom koja je prethodila članku 52. stavku 1. Uredbe br. 883/2004, a to je članak 46. stavak 2. Uredbe br. 1408/71, teksta članka 52. stavka 1. točke (b) podtočaka i. i ii. Uredbe br. 883/2004, odnosnih svrha i ciljeva potonjih dviju odredbi, i njihova konteksta ( 48 ).

53.

Kako je objašnjeno u mišljenju nezavisnog odvjetnika F. G. Jacobsa u predmetu Koschitzki ( 49 ), određivanje teoretskog iznosa u skladu s člankom 46. stavkom 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71, sada člankom 52. stavkom 1. točkom (b) podtočkom i. Uredbe br. 883/2004, zapravo je čin zbrajanja. Sud je utvrdio da članak 46. stavak 2. Uredbe br. 1408/71, te stoga i članak 52. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, „treba tumačiti s obzirom na cilj postavljen člankom 48. UFEU‑a, iz kojeg osobito proizlazi da se radnicima migrantima ne smije smanjiti iznos davanja iz sustava socijalne sigurnosti zbog činjenice da su se koristili svojim pravom na slobodno kretanje” ( 50 ). Drugim riječima, „teoretski iznos se mora odrediti kao da je osigurana osoba radila isključivo u predmetnoj državi članici” ( 51 ). U pogledu glavnog postupka to znači da prilikom određivanja „ograničenja od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa” za potrebe izračuna teoretskog iznosa u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004 u obzir treba uzeti, uz razdoblja doprinosa navršena u Poljskoj, i razdoblja doprinosa navršena u Nizozemskoj.

54.

Članak 52. stavak 1. točka (b) odražava zakonodavni odabir koji se primjenjuje kada osigurana osoba na temelju prava države članice neće steći pravo na mirovinu ako se u obzir ne uzmu razdoblja osiguranja navršena u drugoj državi članici ( 52 ), što je slučaj u ovom glavnom predmetu (vidjeti točku 15. ovog mišljenja). Kako je već spomenuto, prvi korak u postupku, to jest u određivanju teoretskog iznosa davanja u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004, je zbrajanje. Drugi korak, u skladu s njezinim člankom 52. stavkom 1. točkom (b) podtočkom ii., čini određivanje razmjernog dijela davanja te je poznat kao razmjerni izračun ( 53 ). Čitav smisao zbrajanja i razmjernog izračuna jest osigurati da davanje koje će se plaćati odražava trajanje razdoblja koje je osigurana osoba provela radeći u državi članici koja će plaćati taj dio mirovine ( 54 ). Kao što je to tijelo nadležno za mirovine istaknulo u svojim pisanim očitovanjima, svaka država članica plaća razmjerni dio starosne mirovine izračunan s obzirom na razdoblja osiguranja navršena prema njezinu zakonodavstvu (moje isticanje). Shodno tome, države članice financiraju samo razdoblja osiguranja koja su navršena na njihovim državnim područjima, ne i razdoblja osiguranja navršena u drugim državama članicama. Poljska vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da iznos davanja koji pojedina država članica plaća mora vjerno odražavati plaćene iznose doprinosa za mirovinsko osiguranje i razdoblja osiguranja navršena u toj državi članici.

55.

Kao što je to nezavisni odvjetnik N. Fennelly istaknuo, stvarni iznos davanja je dio teoretskog iznosa koji odgovara dijelu ukupnog razdoblja osiguranja ili boravka koji je umirovljenik stvarno proveo u predmetnoj državi članici ( 55 ). U skladu s pravilom koje se sada nalazi u članku 52. stavku 1. točki (b) podtočki ii. Uredbe br. 883/2004, stvarni iznos mirovine određuje se tako da se na teoretski iznos primijeni omjer između trajanja razdoblja osiguranja navršenih u predmetnoj državi članici i ukupnog trajanja razdoblja osiguranja navršenih u svim državama članicama.

56.

Načelno, sudska praksa maksimizira broj elemenata relevantnih za određivanje teoretskog iznosa ( 56 ), što se u sudskoj praksi opisuje kao način osiguravanja toga da radnici ne izgube pogodnosti iz sustava socijalne sigurnosti zato što su se koristili pravima na slobodno kretanje. Sud je u pogledu teoretskog iznosa utvrdio da je „izravan učinak članka 46. stavka 2. točke (a) [Uredbe br. 1408/71] taj da ga se mora odrediti kao da se osigurana osoba svojom profesionalnom djelatnošću bavila isključivo u predmetnoj državi članici” ( 57 ).

57.

Međutim, članak 46. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 1408/71 te stoga članak 52. stavak 1. točka (b) podtočka ii. Uredbe br. 883/2004 imaju drukčiju svrhu. Sud je utvrdio sljedeće:

58.

Cilj razmjernog izračuna je očuvanje ravnoteže tereta davanja između država članica ( 59 ). Prema jednom mjerodavnom komentaru, „suprotnost načelu zbrajanja je načelo razmjernog izračuna. U skladu s tim načelom, svaka nadležna institucija obvezna je platiti samo dio davanja razmjeran relevantnim razdobljima navršenima na temelju njezina zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti (kao primjer vidjeti članak 52. Uredbe br. 883/2004)” ( 60 ).

59.

Stoga nije moguće prihvatiti Komisijin navod da primjena te metode penalizira osigurane osobe koje su se koristile svojim pravima na slobodno kretanje, priznato u sudskoj praksi. Taj navod previđa tu ključnu razliku između podtočke i. i podtočke ii. članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004.

60.

Primjerice, Komisija u prilog svojem stajalištu upućuje na presudu Suda u predmetu Zaniewicz‑Dybeck ( 61 ), ali ta je presuda za glavni postupak relevantna samo utoliko što pojašnjava da se zbrajanje primjenjuje prilikom određivanja teoretskog iznosa, dok to pojašnjenje ne proširuje i na određivanje stvarnog iznosa.

61.

Komisija se u svojim pisanim očitovanjima poziva i na presudu Barreira Pérez ( 63 ), radi uključivanja razdoblja bez doprinosa izračunatih s obzirom na zbroj razdoblja osiguranja navršenih u Nizozemskoj i Poljskoj za potrebe određivanja kako teoretskog iznosa u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe 883/2004 tako i stvarnog iznosa u smislu članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke i. te uredbe. U tom predmetu osigurana osoba, španjolski državljanin, koja je bila radila u Španjolskoj i Njemačkoj, zahtijevala je od španjolskih tijela mirovinu na temelju zbrajanja razdoblja osiguranja koja je navršila prema njemačkom i španjolskom zakonodavstvu jer na temelju samo potonjeg nije imala pravo na mirovinu.

62.

U skladu s člankom 46. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1408/71, nadležno tijelo u Španjolskoj teoretski je iznos davanja izračunalo zbrajanjem dana stvarnih razdoblja doprinosa navršenih u Španjolskoj i Njemačkoj te zatim dodavanjem „fiktivnog doprinosa” koji je osiguranoj osobi dodijeljen na temelju prijelazne odredbe ministarske odluke zbog njezine dobi ( 64 ). Međutim, fiktivni doprinos nije uzet u obzir prilikom izračuna razmjernog dijela davanja, odnosno stvarnog iznosa, u skladu s člankom 46. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1408/71.

63.

Nakon što je u točki 25. svoje presude istaknuo da se fiktivni doprinosi „prilikom određivanja iznosa mirovine dodaju stvarnim razdobljima osiguranja” te da su stoga činili „razdoblja osiguranja u smislu članka 1. točke (r) Uredbe br.1408/71” ( 65 ), Sud je razmatrao je li fiktivni doprinos trebalo uzeti u obzir prilikom određivanja razmjernog dijela iznosa mirovine.

64.

Iako je španjolska vlada navodila da bi potvrdan odgovor na to pitanje mogao „ozbiljno narušiti gospodarsku ravnotežu i potaknuti ljude da od španjolskog sustava socijalne sigurnosti pokušaju ishoditi znatna povećanja svojih mirovina” ( 66 ), Sud je utvrdio da su fiktivni doprinosi davani prije, a ne nakon nastanka osiguranog slučaja (navršetak dobi za umirovljenje) u smislu članka 46. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1408/71 ( 67 ). Zato su se prilikom izračuna stvarnog razmjernog dijela mirovine u obzir morala uzeti sva razdoblja fiktivnog doprinosa ( 68 ), a razlog tomu je i činjenica da bi suprotno utvrđenje dovelo do penalizacije radnika koji se koristio svojim pravima na slobodno kretanje ( 69 ).

65.

U tom se pogledu može istaknuti sljedeće.

66.

Kao prvo, presuda Barreira Pérez pomalo je neobična utoliko što razlikovanje između zbrajanja, koje se sada pojavljuje u članku 52. stavku 1. točki (b) podtočki i. Uredbe br. 883/2004, i razmjernog izračuna, sada odraženog u članku 52. stavku 1. točki (b) podtočki ii. te uredbe, nije bilo u središtu razmatranja Suda. Kako je već objašnjeno, to je razlikovanje uspostavljeno u temeljnoj sudskoj praksi Suda u vezi s izračunom davanja iz sustava socijalne sigurnosti na temelju Uredbe br. 1408/71, prethodnice Uredbe br. 883/2004 ( 70 ). Umjesto toga, presudna okolnost u predmetu Barreira Pérez bila je činjenica da su se relevantni doprinosi odnosili na razdoblja koja su prethodila, a ne uslijedila nakon nastanka osiguranog slučaja. Presudu Barreira Pérez stoga treba usko tumačiti i s obzirom na činjenicu da je Uredba br. 883/2004 propis namijenjen koordinaciji, a ne usklađivanju. Kao što je to tijelo nadležno za mirovine istaknulo u svojim pisanim očitovanjima, u trenutno važećem pravu Unije ne postoji načelo jedinstvene nadnacionalne solidarnosti u području socijalne sigurnosti.

67.

Kao drugo, te možda najvažnije od svega, predmet Barreira Pérez odnosio se na jednostavnu situaciju u kojoj su se prema španjolskom pravu – a Španjolska je bila predmetna država članica u tom predmetu – dodavali fiktivni doprinosi zbog dobi osobe koja je nastojala ishoditi španjolsku mirovinu. Ministarska odluka kojom se predviđalo dodavanje fiktivnih doprinosa stoga se mogla podvesti pod izraz „prema zakonodavstvu koje primjenjuje” iz članka 46. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1408/71 (isti izraz upotrijebljen u članku 52. stavku 1. točki (b) podtočki ii. Uredbe br. 883/2004). U predmetu Barreira Pérez nije bilo riječ o osiguranoj osobu koja je htjela španjolsko pravo protumačiti na način da uključuje razdoblja osiguranja navršena izvan Španjolske za potrebe izračuna iz članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke ii.

68.

Međutim, razdoblja bez doprinosa o kojima je riječ u glavnom postupku nisu obuhvaćena izrazom „prema zakonodavstvu koje primjenjuje” iz članka 52. stavka 1. točke (b) podtočke ii. Uredbe br. 883/2004 zato što poljsko zakonodavstvo razdoblja bez doprinosa priznaje samo do razine razdoblja doprinosa navršenih u Poljskoj. Važno je ponoviti da, kao što je to nezavisni odvjetnik F. G. Jacobs objasnio u predmetu Stinco i Panfilo ( 71 ), faza razmjernog izračuna služi pravičnoj raspodjeli tereta između država članica na temelju trajanja razdoblja doprinosa kako bi iznos davanja odražavao razdoblje koje je osigurana osoba provela radeći u nadležnoj državi članici. Ta bi se ravnoteža, u okolnostima predmetnog slučaja, doista narušila ako bi se pomalo umjetno produljenje poljskih razdoblja bez doprinosa, koje je bilo potrebno prilikom određivanja teoretskog iznosa kako se osiguranu osobu ne bi dovelo u nepovoljniji položaj zbog toga što se koristila pravima na slobodno kretanje u Nizozemskoj, proširilo i na fazu razmjernog izračuna i određivanja stvarnog iznosa razmjernog dijela, u skladu s člankom 52. stavkom 1. točkom (b) podtočkom ii. Uredbe br. 883/2004. Valja podsjetiti na to da je većina razdoblja doprinosa navršena u Nizozemskoj (vidjeti točku 13. ovog mišljenja), što znači da bi se opisana ravnoteža u predmetnom slučaju znatno narušila ako bi se ta razdoblja uvažila u fazi razmjernog izračuna prilikom određivanja broja razdoblja bez doprinosa koje treba uzeti u obzir.

69.

Kao treće, zamjenjivanje indeksiranja maksimalne razine razdoblja bez doprinosa u odnosu na poljska razdoblja doprinosa sa zbrojem poljskih i nizozemskih razdoblja doprinosa za potrebe izračuna koji se provodi u skladu s podtočkom i. članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004, ali ne i za potrebe izračuna koji se provodi u skladu s podtočkom ii. te odredbe, sasvim je logično kad se sjetimo da navedene dvije podtočke imaju potpuno različite svrhe. Izraz „na temelju zakonodavstva koje […] primjenjuje” iz podtočke i. treba tumačiti s obzirom na cilj izračuna teoretskog iznosa, a to je da se osiguranim osobama ne smije smanjiti iznos davanja iz sustava socijalne sigurnosti zbog činjenice da su se koristile svojim pravom na slobodno kretanje ( 72 ).

70.

Međutim, kako je već objašnjeno, svrha podtočke ii. članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004 jest osigurati pravičnu raspodjelu tereta među državama članicama na temelju trajanja razdoblja doprinosa koja su navršena u svakoj od relevantnih država članica. U vidu te svrhe, izrazi „na temelju zakonodavstva koje […] primjenjuje” odnosno „prema zakonodavstvu koje primjenjuje” moraju se doslovno tumačiti. Drugim riječima, kontekst u kojem se upotrebljava izraz „na temelju zakonodavstva koje […] primjenjuje” drukčiji je od konteksta u kojem se upotrebljava izraz „prema zakonodavstvu koje primjenjuje” ( 73 ). Doslovno tumačenje tih izraza, kada se u obzir uzme njihova svrha i kontekst, onemogućuje da se, za potrebe izračuna koji se provodi skladu s podtočkom ii. članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004, razdoblja doprinosa navršena u državi članici domaćinu uzmu u obzir prilikom određivanja poljskim pravom predviđenog ograničenja od jedne trećine za razdoblja bez doprinosa.

71.

Argument češke vlade da se pravu Unije protivi to da se za potrebe određivanja teoretskog iznosa mirovine u obzir uzme drukčije trajanje razdoblja osiguranja nego za potrebe određivanja stvarnog iznosa mirovine nije moguće prihvatiti. Ne slažem se ni s Komisijinom tvrdnjom da je pravna fikcija koja se odražava u izračunu teoretskog iznosa prisutna i u razmjernom izračunu ukupnog broja relevantnih razdoblja osiguranja navršenih u svim državama članicama koje su u pitanju. Protivno Komisijinim tvrdnjama, presuda Menzies ( 74 ) nije ograničena na konkretne okolnosti tog predmeta ( 75 ).

72.

Naposljetku, i radi cjelovitosti, čak i ako bi ovdje predložena metoda izračuna ograničavala prava osiguranih osoba na slobodno kretanje zajamčena člankom 45. UFEU‑a ( 76 ), to bi bilo opravdano načelom socijalne solidarnosti, koje se očituje u cilju da postoji veza s poljskim društvom, te se, kako to tijelo nadležno za mirovine navodi u svojim pisanim očitovanjima, ne čini da bi prekoračivalo ono što je nužno za postizanje tog cilja ( 77 ).

73.

Stoga metoda izračuna izložena u točkama 15. i 16. ovog mišljenja, koju je primijenilo tijelo nadležno za mirovine, u sljedećem pogledu ne odražava zahtjeve iz članka 52. stavka 1. točke (b) podtočaka i. i ii. Uredbe br. 883/2004.

74.

Teoretski iznos ne treba odrediti s obzirom na zbroj nacionalnih razdoblja doprinosa (104 mjeseca), nacionalnih razdoblja bez doprinosa (34 mjeseca) i inozemnih razdoblja doprinosa (269 mjeseci), nego na način koji ga maksimizira (u skladu sa sudskom praksom Suda), to jest tako da se zbroje nacionalna razdoblja doprinosa (104 mjeseca), inozemna razdoblja doprinosa (269 mjeseci) i nacionalna razdoblja bez doprinosa (124 mjeseca, što odgovara jednoj trećini zbroja prvih dviju stavki). Ta formula rezultira brojkom od 497 mjeseci nacionalnih razdoblja doprinosa te odgovara mogućnosti (b) koju je sud koji je uputio zahtjev izložio.

75.

Međutim, tijelo nadležno za mirovine pravilno je odredilo stvarni iznos, na način izložen u točki 16. ovog mišljenja. Stvarni iznos davanja određen je primjenom razmjernog izračuna, na temelju 138 mjeseci poljskih razdoblja osiguranja (104 mjeseca poljskih razdoblja doprinosa + 34 mjeseca razdoblja bez doprinosa, koji odgovaraju ograničenju od jedne trećine nacionalnih razdoblja doprinosa, od ukupno 407 mjeseci osiguranja u Poljskoj i Nizozemskoj).

IV.

Zaključak

76.

Stoga predlažem sljedeći odgovor na prethodno pitanje Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska):