PRESUDA SUDA (peto vijeće)

16. srpnja 2026. ( *1 )

„Žalba – Mjere ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji na Ukrajinu – Popisi osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Kriterij uvrštenja na te popise vezan za korist ostvarenu od Lukašenkova režima ili potporu tom režimu – Zadržavanje žaliteljeva imena na tim popisima – Bjelorusko društvo koje djeluje u sektoru promidžbe i izgradnje nekretnina – Razlozi za zadržavanje uvrštenja na popis – Članak 263. šesti stavak UFEU‑a – Rok za žalbu – Trenutak od kojeg počinje teći rok – Obavijest o predmetnim mjerama ograničavanja žaliteljevim odvjetnicima – Nedopuštenost tužbe zbog nepravodobnosti – Ispitivanje osnovanosti tužbe zbog razloga dobrog sudovanja – Tužbeni razlog koji se temelji na pogreškama u ocjeni koje sadržavaju razlozi za zadržavanje uvrštenja na popis”

U predmetu C‑363/25 P,

povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 28. svibnja 2025.,

Dana Astra IOOO, sa sjedištem u Minsku (Bjelarus), koju zastupaju M. Birdling, BL, M. Lester, BL, i K. Van Maldegem, advocaat,

žalitelj,

a druga stranka u postupku je:

Vijeće Europske unije, koje zastupaju L. Berger i S. Van Overmeire, u svojstvu agenata,

tuženik u prvostupanjskom postupku,

SUD (peto vijeće),

u sastavu: M. L. Arastey Sahún, predsjednica vijeća, J. Passer, E. Regan, D. Gratsias i B. Smulders (izvjestitelj), suci,

nezavisna odvjetnica: J. Kokott,

tajnik: A. Calot Escobar,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči bez mišljenja,

donosi sljedeću

Presudu

1

Svojom žalbom Dana Astra IOOO traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 19. ožujka 2025., Dana Astra/Vijeće (T‑281/23, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2025:315), kojom je taj sud odbio njezinu tužbu za poništenje, prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2023/421 od 24. veljače 2023. o izmjeni Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (SL 2023., L 61, str. 41. i ispravci SL 2023., L 70, str. 56. i SL 2023., L 90, str. 66.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2023/419 od 24. veljače 2023. o provedbi članka 8.a Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (SL 2023., L 61, str. 20. i ispravci SL 2023., L 71, str. 42. i SL 2023., L 90, str. 65.) (u daljnjem tekstu zajedno: sporni akti o zadržavanju iz 2023.) te, drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2024/769 od 26. veljače 2024. o izmjeni Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (SL 2024./769, L) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2024/768 od 26. veljače 2024. o provedbi članka 8.a Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (SL 2024./768, L) (u daljnjem tekstu zajedno: sporni akti o zadržavanju iz 2024.), u dijelu u kojem se ta četiri akta (u daljnjem tekstu zajedno: sporni akti) odnose na nju.

Pravni okvir i okolnosti spora

2

Za potrebe predmetnog žalbenog postupka, činjenični i pravni kontekst ovog predmeta, kako je izložen u točkama 2. do 20. pobijane presude, može se sažeti kako slijedi.

3

Ovaj se predmet odnosi na mjere ograničavanja koje Europska unija donosi od 2004. s obzirom na stanje u Bjelarusu u pogledu demokracije, vladavine prava i ljudskih prava te od 2022. zbog uključenosti Bjelarusa u rusku agresiju na Ukrajinu.

4

Vijeće Europske unije donijelo je 18. svibnja 2006. Uredbu (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja protiv predsjednika Lukašenka i određenih dužnosnika Bjelarusa (SL 2006., L 134, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 9., str. 48.), čiji je naslov u skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EU) br. 588/2011 od 20. lipnja 2011. (SL 2011., L 161, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 183.) zamijenjen naslovom „Uredba Vijeća (EZ) br. 765/2006 od 18. svibnja 2006. o mjerama ograničavanja u odnosu na Bjelarus”.

5

Vijeće je 15. listopada 2012. donijelo Odluku 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Bjelarusa (SL 2012., L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 257.).

6

Članak 4. stavak 1. te odluke glasi kako slijedi:

„Zamrzavaju se sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju, koji su u vlasništvu, koje drže ili koji su pod nadzorom:

(a)

osoba, subjekata ili tijela odgovornih za teška kršenja ljudskih prava ili represiju protiv civilnog društva i demokratske oporbe ili čije aktivnosti na neki drugi način ozbiljno sprečavaju razvoj demokracije ili vladavinu prava u Bjelarusu, ili svake fizičke ili pravne osobe, subjekta ili tijela koje je s njima povezano, kao i pravnih osoba, subjekata ili tijela koja su u njihovom vlasništvu ili pod njihovim nadzorom;

(b)

fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koja imaju korist od Lukašenkovog režima ili ga podupiru, kao i pravnih osoba, subjekata ili tijela koja su u njihovom vlasništvu ili pod njihovim nadzorom,

kako su navedene u Prilogu.”

7

U članku 2. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 765/2006, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EU) br. 1014/2012 od 6. studenoga 2012. (SL 2012., L 307, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 13., str. 249.), upućuje se na članak 4. stavak 1. točke (a) i (b) Odluke 2012/642 te se predviđaju kriteriji za uvrštavanje na popise osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih resursa koji su isti kao oni propisani u potonjoj odredbi, uključujući kriterij „podupir[anja] Lukašenkova režima” ili imanja „koristi” od tog režima (u daljnjem tekstu: kriterij (b)).

8

Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava Provedbene odluke Vijeća (ZVSP) 2020/2130 od 17. prosinca 2020. o provedbi Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Bjelarusa (SL 2020., L 426 I, str. 14.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2020/2129 od 17. prosinca 2020. o provedbi članka 8.a stavka 1. Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja u odnosu na Bjelarus (SL 2020., L 426 I, str. 1.) kao i uvodnih izjava spornih akata, ovaj je predmet posebno povezan s povećanjem trajne povrede ljudskih prava i represije nad protivnicima režima predsjednika Lukašenka nakon predsjedničkih izbora 9. kolovoza 2020., za koje je Unija utvrdila da nisu u skladu s međunarodnim standardima, kao i sudjelovanjem Bjelarusa u agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu, koja je ocijenjena kao očito kršenje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti te države.

9

Provedbenom odlukom 2020/2130 i Provedbenom uredbom 2020/2129 subjekt koji je identificiran kao „Dana Holdings/Dana Astra” uvršten je na popise osoba, subjekata i tijela na koje se odnose mjere ograničavanja iz Priloga Odluci 2012/642 i Priloga I. Uredbi br. 765/2006 (u daljnjem tekstu zajedno: predmetni popisi) zbog sljedećih razloga:

„Dana Holdings/Dana Astra jedno je od najvažnijih poduzeća u Bjelarusu u području razvoja nekretnina i gradnje. Poduzeće je dobilo zemljišne čestice za razvoj nekoliko velikih stambenih kompleksa i poslovnih centara.

Vlasnici poduzeća Dana Holdings/Dana Astra održavaju bliske odnose s [predsjednikom Lukašenkom]. Lilija [Lukašenko], supruga predsjednikova sina, bila je visoko pozicionirana u poduzeću.

Stoga Dana Holdings/Dana Astra ostvaruje korist od režima [predsjednika Lukašenka] i podupire ga.”

10

Vijeće je 25. veljače 2021. donijelo Odluku (ZVSP) 2021/353 o izmjeni Odluke 2012/642 (SL 2021., L 68, str. 189.) i Provedbenu uredbu (EU) 2021/339 o provedbi članka 8.a Uredbe br. 765/2006 (SL 2021., L 68, str. 29.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti o zadržavanju iz 2021.), kojima je uvrštenje subjekta identificiranog kao „Dana Holdings/Dana Astra” na predmetnim popisima zadržano do 28. veljače 2022., pri čemu su razlozi koji opravdavaju to zadržavanje slični onima kojima je opravdano navedeno uvrštenje, kako su navedeni u točki 9. ove presude.

11

Vijeće je 24. veljače 2022. donijelo Odluku (ZVSP) 2022/307 o izmjeni Odluke 2012/642 (SL 2022., L 46, str. 97.) i Provedbenu uredbu (EU) 2022/300 o provedbi članka 8.a Uredbe br. 765/2006 (SL 2022., L 46, str. 3.) (u daljnjem tekstu zajedno: akti o zadržavanju iz 2022.), kojima su mjere ograničavanja u odnosu na žalitelja zadržane na snazi do 28. veljače 2023. na temelju sljedećih razloga:

„Dana Astra, prijašnje društvo kći poduzeća Dana Holdings, jedno je od najvažnijih poduzeća u Bjelarusu u području razvoja nekretnina i gradnje. Poduzeće je dobilo pravo građenja na zemljištima te gradi višenamjenski centar Minsk World, koji poduzeće oglašava kao najveće ulaganje te vrste u Europi.

Pojedinci koji navodno predstavljaju poduzeće Dana Astra održavaju bliske odnose s predsjednikom Lukašenkom. Lilija Lukašenko, supruga predsjednikova sina, bila je visoko pozicionirana u poduzeću.

Poduzeće Dana Astra stoga ostvaruje korist od Lukašenkova režima i podupire ga.”

12

Žalitelj je podnio tužbu protiv akata o zadržavanju iz 2021. i 2022., u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. Ta je tužba odbijena presudom Općeg suda od 28. lipnja 2023., Dana Astra/Vijeće (T‑239/21, EU:T:2023:364) i protiv nje nije podnesena žalba. U točki 79. te presude Opći sud zaključio je, nakon ispitivanja dokaza koje je iznijelo Vijeće, da je prvi razlog za zadržavanje žaliteljeva imena na predmetnim popisima, prema kojem je žalitelj jedno od najvažnijih poduzeća u Bjelarusu u području razvoja nekretnina i gradnje koje razvija centar Minsk World, koji predstavlja najveće ulaganje te vrste u Europi, na zemljišnim parcelama za koje je primio prava na razvoj nekretnina i na tom temelju ostvaruje korist od režima predsjednika Lukašenka i podupire ga, u dovoljnoj mjeri potkrijepljen.

13

Vijeće je 24. veljače 2023. donijelo sporne akte o zadržavanju iz 2023., kojima je uvrštenje žaliteljeva imena na popise o kojima je riječ zadržano do 28. veljače 2024. zbog istih razloga kao što su oni kojima se opravdalo donošenje akata o zadržavanju iz 2022., navedenih u točki 11. ove presude.

14

Vijeće je 26. veljače 2024. donijelo akte o zadržavanju iz 2024. kojima su mjere ograničavanja donesene protiv žalitelja produljene do 28. veljače 2025. U tim je aktima Vijeće opravdalo produljenje tih mjera istim razlozima kao što su oni navedeni u točki 11. ove presude.

Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

15

Tužbom od 23. svibnja 2023., kako je naknadno preinačena, žalitelj je od Općeg suda zatražio da poništi sporne akte u dijelu u kojem se odnose na njega, pri čemu se oslonio na jedan tužbeni razlog kojim je u biti tvrdio da razlozi navedeni u tim aktima, u dijelu u kojem se odnose na njega, sadržavaju pogreške u ocjeni i stoga ne mogu opravdati zadržavanje njegova imena na predmetnim popisima.

16

Opći je sud pobijanom presudom odbio žaliteljevu tužbu. Za potrebe ove žalbe ta se presuda može sažeti na sljedeći način.

17

Kao prvo, Opći sud je u točkama 29. do 62. pobijane presude ispitao je li, kao što to tvrdi Vijeće, a da pritom nije formalno istaknulo prigovor nedopuštenosti, tužba protiv spornih akata o zadržavanju iz 2023. nedopuštena jer nije podnesena u roku od dva mjeseca predviđenom u članku 263. UFEU‑a, produljenom za deset dana zbog udaljenosti, što bi također dovelo do nedopuštenosti tužbe u dijelu u kojem se, nakon što je žalitelj prilagodio svoj tužbeni zahtjev, odnosi na poništenje spornih akata o zadržavanju iz 2024.

18

U točki 34. pobijane presude Opći sud podsjetio je na to da prema njegovoj sudskoj praksi Vijeću načelno nije dopušteno ispuniti obvezu obavijestiti zainteresiranu osobu o aktu koji sadržava mjere ograničavanja u odnosu na nju na način da obavijest o tom aktu uputi odvjetnicima koji je zastupaju. Obavijest zastupniku žalitelja znači obavješćivanje adresata samo kada je takav oblik obavješćivanja izričito predviđen propisom, ako je u tom smislu postignut dogovor između stranaka ili kad je odvjetnik uredno ovlašten primati takvu dostavu za račun svojeg klijenta (presuda od 21. travnja 2021., El‑Qaddafi/Vijeće, T‑322/19, EU:T:2021:206 t. 64. i navedenu sudsku praksu).

19

U točkama 46. do 60. pobijane presude Opći sud ispitao je može li se u ovom slučaju smatrati da su žaliteljevi odvjetnici propisno ovlašteni za primanje dostave spornih akata o zadržavanju iz 2023. za njegov račun te je zaključio da je tako.

20

Kako bi došao do tog zaključka, Opći sud oslonio se na tumačenje punomoći od 1. studenoga 2021. kojom su žaliteljevi zastupnici bili ovlašteni djelovati u njegovo ime u pogledu mjera ograničavanja donesenih protiv njega.

21

U točkama 50. do 52. pobijane presude Opći sud smatrao je da, iako je ta punomoć izdana u okviru predmeta T‑239/21, koji se odnosio na akte o zadržavanju iz 2021. i 2022., iz njezina teksta, u dijelu u kojem se njome žaliteljeve odvjetnike ovlašćuje da poduzmu „sve druge radnje koje bi mogle biti potrebne ili korisne u okviru nastavka tog postupka”, proizlazi da navedena punomoć nije ograničena na njegovo zastupanje pred sudovima Unije u okviru njegova zahtjeva za poništenje akata o zadržavanju iz 2021.

22

U točkama 56. do 59. pobijane presude Opći sud dodao je da je to tumačenje teksta punomoći od 1. studenoga 2021. potkrijepljeno kontekstom u kojem se donose sporni akti kao i načinom na koji su se stranke ponašale nakon dostave tog naloga.

23

U tom pogledu Opći sud ističe, s jedne strane, da je, nakon podnošenja punomoći od 1. studenoga 2021., sva korespondencija koju su žalitelj i Vijeće razmijenili u vezi s uvrštenjem njegova imena na predmetne popise, kad je riječ o žalitelju, posredstvom njegovih odvjetnika dostavljena žalitelju i, s druge strane, da su mu sporni akti o zadržavanju iz 2024. dostavljeni na isti način kao i oni iz 2023., odnosno, među ostalim, preporučenom poštom s povratnicom poslanom njegovim odvjetnicima, pri čemu žalitelj nije osporio taj način postupanja.

24

Opći sud iz toga je u točkama 60. do 62. pobijane presude zaključio, s jedne strane, da tužbu, u dijelu u kojem je prvotno bila usmjerena protiv spornih akata o zadržavanju iz 2023., treba odbaciti kao nedopuštenu jer je nepravodobna i, s druge strane, da tužbu također treba odbaciti kao nedopuštenu u dijelu u kojem je usmjerena protiv akata o zadržavanju iz 2024., s obzirom na to da se žalitelju može dopustiti da prilagodi svoj tužbeni zahtjev i tužbene razloge, tako da se odnosi na nastanak novih akata tijekom postupka, samo ako je njegov zahtjev za poništenje prethodno pobijanog akta bio dopušten na dan njegova podnošenja.

25

Kao drugo, Opći sud je u točkama 63. do 110. pobijane presude ipak smatrao svrsishodnim, zbog razloga dobrog sudovanja, odlučiti o meritumu predmeta, smatrajući da je odvijanje postupka omogućilo ispitivanje merituma predmeta i da su stranke o tome saslušane na raspravi.

26

Stoga je Opći sud ispitao jedini tužbeni razlog koji je žalitelj istaknuo u prilog svojoj tužbi, kojim je u biti tvrdio da razlozi spornih akata koji se na njega odnose sadržavaju pogreške u ocjeni i stoga ne mogu opravdati zadržavanje njegova imena na predmetnim popisima.

27

Nakon tog ispitivanja Opći sud je u točki 110. pobijane presude zaključio, s jedne strane, da je prvi razlog za zadržavanje žaliteljeva imena na predmetnim popisima koji se nalaze u spornim aktima, prema kojem je on jedno od najvažnijih poduzeća u Bjelarusu u području razvoja nekretnina i gradnje koje razvija centar Minsk World, koji predstavlja najveće ulaganje te vrste u Europi, na zemljišnim parcelama za koje je primio prava na razvoj nekretnina i na tom temelju ostvaruje korist od režima predsjednika Lukašenka i podupire ga, u dovoljnoj mjeri potkrijepljen i, s druge strane, da je utvrđenje da je taj razlog u dovoljnoj mjeri potkrijepljen i da sam po sebi predstavlja dovoljnu osnovu za opravdanje zadržavanja žaliteljeva imena na tim popisima dovoljno da se odbije jedini tužbeni razlog koji je istaknuo žalitelj a da pritom nije potrebno ispitati druge argumente koje je istaknuo i koji su usmjereni protiv drugog i trećeg razloga iz spornih akata.

28

Stoga je Opći sud odbio tužbu.

Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

29

Dana Astra od Suda zahtijeva da:

–

ukine pobijanu presudu;

–

poništi sporne akte u dijelu u kojem se odnose na njega;

–

podredno, vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje.

30

Vijeće od Suda zahtijeva da:

–

odbije žalbu;

–

naloži žalitelju snošenje troškova kako prvostupanjskog tako i predmetnog žalbenog postupka.

O žalbi

31

Žalitelj ističe dva žalbena razloga u prilog svojoj žalbi, od kojih se prvi temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da je tužba nedopuštena, a drugi na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da sporni akti nisu sadržavali pogreške u ocjeni.

Prvi žalbeni razlog

Argumentacija stranaka

32

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da je tužba nedopuštena zbog nepravodobnosti jer je pogrešno smatrao da ga je Vijeće moglo valjano obavijestiti o spornim aktima o zadržavanju iz 2023. dopisom upućenim njegovim odvjetnicima, tako da je rok od dva mjeseca predviđen člankom 263. UFEU‑a počeo teći od datuma te dostave te je istekao prije podnošenja tužbe.

33

Ta ocjena Općeg suda u pogledu dostave tih akata sadržava dvije pogreške koje se tiču prava. Prva se odnosi na činjenicu da poštanska dostava dotičnim odvjetnicima ni u kojem slučaju ne može predstavljati valjanu dostavu navedenih akata žalitelju. Druga pogreška sastoji se u činjenici da je Opći sud u točki 55. pobijane presude zaključio da punomoć za zastupanje od 1. studenoga 2021., čiji je doseg ipak izričito, jasno i nesporno ograničen na drugi postupak koji je ispitao Opći sud, odnosno onaj koji se odnosi na predmet T‑239/21, ovlašćuje Vijeće da dostavi sporne akte o zadržavanju iz 2023., koji se ne odnose na taj postupak, dopisom upućenim žaliteljevim odvjetnicima.

34

Vijeće tvrdi da taj prvi tužbeni razlog nije osnovan i da treba potvrditi zaključak o nepravodobnosti tužbe.

35

Konkretno, Vijeće ističe da je obavijestilo žalitelja o aktima o kojima je riječ četirima različitim kanalima, odnosno obaviješću objavljenom u Službenom listu Europske unije27. veljače 2023. i 28. veljače 2023., slanjem elektroničke pošte žalitelju i njegovim zastupnicima te dostavom preporučenim pismom žaliteljevim zastupnicima. Dostava preporučenim pismom samom žalitelju bila bi nemoguća jer je u trenutku donošenja spornih akata Bjelarus bio „zatvoreno odredište”, što znači da belgijske poštanske službe nisu mogle izvršiti nikakvu dostavu pošte. Vijeće je stoga upotrijebilo i kombiniralo sve kanale priopćenja kojima je raspolagalo i nije pokušalo izbjeći svoju obvezu osobne dostave.

36

U svojoj replici žalitelj ističe da Vijeće prvi put, u stadiju žalbe i stoga sa zakašnjenjem, tvrdi da nije bilo moguće izvršiti dostavu akata na način koji se zahtijeva, odnosno poštom na adresu njegova sjedišta, pozivajući se na dokumente koji su nedopušteni jer nisu podneseni Općem sudu.

Ocjena Suda

37

U skladu s člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a, tužbe iz tog članka moraju se podnijeti u roku od dva mjeseca od, ovisno o slučaju, objavljivanja akta, njegove dostave tužitelju ili, ako takva objava ili dostava izostanu, dana kada je tužitelj saznao za akt.

38

Sud je već presudio da je iz teksta te odredbe, osobito iz izraza „ovisno o slučaju” i „ako takva objava ili obavijest izostanu”, jasno vidljivo da se trenutak od kojeg počinje teći rok za podnošenje tužbe određuje uzimajući u obzir konkretne okolnosti i da su prvi i drugi kriterij koji mogu pokrenuti taj rok utvrđeni hijerarhijski u odnosu na treći. U tom smislu, rok za podnošenje tužbe za poništenje u pravilu počinje teći od objave akta ili njegove dostave tužitelju. Ta su dva glavna kriterija u strukturi navedene odredbe izjednačena u smislu da nijedan od njih nije podredan u odnosu na onaj drugi. Suprotno tomu, kriterij dana saznanja o pobijanom aktu, kao početka tijeka roka za podnošenje tužbe, podredan je kriteriju objave akta ili obavješćivanja o njemu (presuda od 10. veljače 2026., WhatsApp Ireland/Europski odbor za zaštitu podataka, C‑97/23 P, EU:C:2026:81, t. 45. i navedena sudska praksa).

39

U ovom slučaju sporni akti o zadržavanju iz 2023. objavljeni su 27. veljače 2023. u seriji L Službenog lista Europske unije, ali je Vijeće također trebalo, na temelju članka 8.a stavka 2. Uredbe br. 765/2006, o njima obavijestiti „fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo [čije je ime odlučilo uvrstiti u Prilog I. toj uredbi], uključujući razloge za uvrštenje na popis, bilo izravno, ako je njihova adresa poznata, ili objavom obavijesti”.

40

Takav sustav koji zahtijeva objavu i priopćavanje predmetnih akata proizlazi iz posebne prirode akata kojima se određuju mjere ograničavanja protiv osobe ili subjekta, koji su istodobno slični aktima opće primjene, s obzirom na to da se njima određenoj kategoriji adresata određenih na općenit i apstraktan način zabranjuje, među ostalim, stavljanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora na raspolaganje osobama i subjektima čija se imena nalaze na popisima utvrđenima u njihovim prilozima, kao i skupu pojedinačnih odluka u pogledu tih osoba i subjekata (vidjeti, u tom smislu, presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

41

Usto, valja podsjetiti na to da, kad je riječ o aktima donesenima na temelju odredaba koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, kao što su sporni akti o zadržavanju iz 2023., pojedinačna priroda tih akata omogućuje, u skladu s člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a i člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, pristup sudu Unije (presuda od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 57.).

42

Iz toga proizlazi da, iako doduše do stupanja na snagu akata kao što su pobijani akti dolazi na temelju njihove objave, rok za podnošenje tužbe za poništenje protiv tih akata na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a teče, za svaku od navedenih osoba i subjekata, računajući od datuma dostave koja im se mora izvršiti (presuda od 23. travnja 2013.Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 59.).

43

U tom pogledu valja pojasniti da, iako članak 8.a stavak 2. Uredbe br. 765/2006 predviđa mogućnost priopćavanja objavom obavijesti, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio u točki 33. pobijane presude, korištenje tim komunikacijskim sredstvom može se, međutim, predvidjeti samo u slučaju nemogućnosti izravnog priopćavanja dotičnoj osobi ili subjektu ako, primjerice, njihova adresa nije poznata (vidjeti, u tom smislu, presudu od 23. travnja 2013., Gbagbo i dr./Vijeće, C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258, t. 61.).

44

U ovom je slučaju Opći sud, oslanjajući se na punomoć za zastupanje od 1. studenoga 2021., u točkama 60. i 61. pobijane presude smatrao da obavijest o spornim aktima o zadržavanju iz 2023. preporučenom poštom s povratnicom koju je Vijeće 28. veljače 2023. izvršilo žaliteljevim odvjetnicima vrijedi kao obavijest samom žalitelju i da je stoga datum primitka tog dopisa početak roka za podnošenje tužbe od dva mjeseca predviđenog u članku 263. šestom stavku UFEU‑a.

45

U tom pogledu valja istaknuti da, kao što je to Opći sud pravilno presudio u točki 34. pobijane presude, iz sudske prakse navedene u točkama 42. i 43. ove presude proizlazi da Vijeću u načelu nije dopušteno da ispuni obvezu priopćavanja zainteresiranoj osobi akta kojim joj se nameću mjere ograničavanja tako da o tom aktu obavijesti odvjetnike koji je zastupaju. Naime, priopćavanje zastupnicima osobe, kao što je njezin odvjetnik, akta kojim joj se određuju mjere ograničavanja ne može se kvalificirati kao „izravna obavijest” toj osobi, u smislu članka 8.a stavka 2. Uredbe br. 765/2006, kako bi predstavljalo početak dvomjesečnog roka za podnošenje tužbe predviđenog u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, s obzirom na to da je takva obavijest po samoj svojoj prirodi neizravna.

46

Međutim, kao što je to Opći sud također pravilno istaknuo u točkama 34. i 44. pobijane presude, valja dopustiti iznimku od tog načela ako je odvjetnik valjano opunomoćen za primanje takve obavijesti. Naime, u takvom slučaju odvjetnik, kao zastupnik zainteresirane osobe, prima tu obavijest u njezino ime i za njezin račun, tako da je navedena obavijest izjednačena s obavijesti samoj osobi.

47

Međutim, uzimajući u obzir njegovu odstupajuću prirodu od navedenog načela, dostava takvog akta odvjetniku osobe ili subjekta na koje se odnosi taj akt može predstavljati „izravnu obavijest” u smislu članka 8.a stavka 2. Uredbe br. 765/2006, na temelju koje može početi teći rok iz članka 263. šestog stavka UFEU‑a samo ako iz sadržaja punomoći za zastupanje o kojoj je riječ jasno i nedvosmisleno proizlazi, a da se pritom ne ostavlja mjesta nikakvom drugom tumačenju, da je taj odvjetnik ovlašten primiti takvu obavijest.

48

Stoga valja provjeriti je li punomoć od 1. studenoga 2021., kako je opisana u pobijanoj presudi, žaliteljevim odvjetnicima na jasan i nedvosmislen način, bez ostavljanja mjesta ikakvom drugom tumačenju, dala odobrenje za primanje obavijesti o spornim aktima o zadržavanju iz 2023.

49

U ovom slučaju, u skladu sa samim tekstom punomoći od 1. studenoga 2021., žaliteljevi odvjetnici bili su ovlašteni, „u okviru predmeta T‑239/21”, zastupati ga pred sudovima Unije radi poništenja akata o zadržavanju iz 2021. Na temelju te punomoći valja utvrditi da to odobrenje uključuje „potpisivanje i podnošenje svih postupovnih dokumenata” kao i „sve druge radnje koje bi mogle biti potrebne ili korisne u okviru nastavka tog postupka”.

50

Međutim, valja utvrditi da taj tekst punomoći od 1. studenoga 2021., osobito onaj kojim se žaliteljevim odvjetnicima daje odobrenje za poduzimanje „bilo kojih drugih radnji koje bi mogle biti potrebne ili korisne u okviru nastavka tog postupka”, nije dovoljno jasan i precizan da bi se na temelju njega moglo zaključiti da se tom punomoći tim odvjetnicima dopuštalo da prime dostavu spornih akata o zadržavanju iz 2023. u ime i za račun svojeg opunomoćitelja.

51

Naime, suprotno onomu što je Opći sud presudio u točki 55. pobijane presude, kombinacija izričitog upućivanja na predmet T‑239/21 i upotrebe izraza „u okviru nastavka tog postupka” dovodi do tumačenja navedene punomoći prema kojem se njome žaliteljevim odvjetnicima dopušta da ga zastupaju samo u okviru tog predmeta T‑239/21, u kojem se nije radilo o spornim aktima o zadržavanju iz 2023., koji su pak bili predmet postupka u predmetu T‑281/23 u kojem je donesena pobijana presuda.

52

Stoga, na temelju teksta punomoći za zastupanje o kojoj je riječ, treba smatrati da se njome žaliteljevim odvjetnicima ne dodjeljuje jasno i nedvosmisleno odobrenje za primanje obavijesti o spornim aktima o zadržavanju iz 2023.

53

Iz toga slijedi da ti akti nisu uredno priopćeni žalitelju posredstvom njegovih odvjetnika i da stoga rok od dva mjeseca predviđen u članku 263. šestom stavku UFEU‑a nije počeo teći od datuma na koji su ti akti dostavljeni tim odvjetnicima preporučenom poštom.

54

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje kontekstualnim elementima koje je Opći sud iznio u točkama 56. do 59. pobijane presude.

55

Naime, pitanje je li odvjetnik propisno ovlašten za primanje, u ime i za račun svoje stranke, obavijesti o aktima kojima se nameću mjere ograničavanja toj stranci, tako da od tog priopćenja može početi teći rok predviđen u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, treba ispitati samo na temelju sadržaja predmetne punomoći, a ne s obzirom na način na koji su Vijeće i dotična osoba komunicirali u vezi s aktima kojima se određuju mjere ograničavanja.

56

Slijedom prethodno navedenog, valja utvrditi da je prvi žalbeni razlog osnovan.

57

Međutim, budući da je Opći sud ispitao jedini tužbeni razlog koji je žalitelj istaknuo u meritumu, odbio ga te se također oslonio na razloge odbijanja tog tužbenog razloga kako bi odbio tužbu podnesenu u prvom stupnju, prije odlučivanja o ovoj žalbi valja ispitati drugi žalbeni razlog koji se odnosi na te razloge.

Drugi žalbeni razlog

Argumentacija stranaka

58

Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio devet pogrešaka koje se tiču prava time što je zaključio da sporni akti nisu sadržavali pogreške u ocjeni.

59

Vijeće osporava argumente koje je istaknuo žalitelj.

Ocjena Suda

60

Prije ispitivanja devet prigovora koje je istaknuo žalitelj u okviru drugog žalbenog razloga, valja kao prvo podsjetiti na to da je na temelju članka 256. UFEU‑a i članka 58. Statuta Suda Europske unije žalba ograničena na pitanja prava i da je Opći sud jedini nadležan, s jedne strane, utvrđivati činjenice, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, i, s druge strane, ocjenjivati te činjenice. Ta ocjena ne čini, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza iznesenih pred Općim sudom, pravno pitanje koje je, kao takvo, podložno nadzoru Suda. Kada Opći sud utvrdi ili ocijeni činjenice, Sud je nadležan, na temelju članka 256. UFEU‑a, za kontrolu pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih posljedica koje je iz njih izveo Opći sud (presuda od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće, C‑696/23 P, C‑704/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P EU:C:2026:245, t. 158. i navedena sudska praksa).

61

Kao drugo, kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj mora, na temelju članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda, precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj ocjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće, C‑696/23 P, C‑704/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P, EU:C:2026:245, t. 378. i navedena sudska praksa).

62

Kao treće, valja podsjetiti na to da, s jedne strane, kad je riječ o mjerama ograničavanja, sudovi Unije moraju, u skladu s nadležnostima koje imaju na temelju Ugovorâ, osigurati načelno cjelovit nadzor zakonitosti predmetnih akata Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 3. srpnja 2025., Grodno Azot i Khimvolokno Plant/Vijeće, C‑326/24 P, EU:C:2025:522 t. 34. i navedenu sudsku praksu).

63

S druge strane, u okviru svojeg nadzora zakonitosti razloga na temelju kojih je donesena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora zajamčena člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se sud Unije uvjeri, uz to da su ti razlozi dovoljno precizni i konkretni, da je barem jedan sam za sebe dovoljna osnova za donošenje te odluke. Osim toga, sud Unije dužan je osigurati da se odluka, koja se na tu osobu osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju kojim se podupire ta odluka, što znači da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelje ti akti, dovoljno dokazani (presuda od 1. kolovoza 2025., Timčenko/Vijeće, C‑703/23 P, EU:C:2025:608, t. 36. i navedena sudska praksa).

64

S obzirom na ta razmatranja valja ispitati devet prigovora koje je žalitelj istaknuo u prilog svojem drugom žalbenom razlogu.

65

Svojim prvim prigovorom, koji je usmjeren protiv točke 85. pobijane presude, žalitelj prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku u pravnoj kvalifikaciji utvrđenih činjenica. Budući da je Opći sud u točki 84. pobijane presude utvrdio da je u trenutku donošenja spornih akata o zadržavanju iz 2023. na žalitelja primijenjen niz nepovoljnih mjera koje je donio režim predsjednika Lukašenka, on je u točki 85. pobijane presude pogrešno zaključio da tako utvrđene činjenice nisu takve „prirode” da s pravnog stajališta dovedu u pitanje primjenjivost kriterija (b) koji opravdava zadržavanje uvrštenja njegova imena na predmetne popise.

66

Taj prigovor treba odbiti jer se temelji na očito pogrešnom tumačenju točke 85. pobijane presude.

67

Naime, u toj točki 85. Opći sud smatrao je da žalitelj nije uspio dokazati po čemu su te mjere predstavljale nepovoljno postupanje prema njemu ni kako bi, čak i pod pretpostavkom da je dokazano takvo nepovoljno postupanje, ono moglo dovesti u pitanje ocjenu prema kojoj je u trenutku donošenja spornih akata žalitelj nastavio ostvarivati korist od režima predsjednika Lukašenka i podupirati ga razvijanjem projekta Minsk World, koji se smatra najvećim ulaganjem te vrste u Europi i koji je osobito važan za taj režim.

68

Žalitelj također tvrdi, ali ne dokazuje, da točka 85. pobijane presude sadržava pogrešku u kvalifikaciji činjenica koju je počinio Opći sud. Osim toga, budući da ta točka 85. u biti sadržava činjeničnu ocjenu Općeg suda, ona se može kritizirati u stadiju žalbe samo ako se navede i dokaže iskrivljavanje činjenica. Međutim, žalitelj nije istaknuo takvo iskrivljavanje.

69

Svojim drugim prigovorom žalitelj tvrdi da je Opći sud, time što je u točki 86. pobijane presude naveo da „nije tvrdio da su mjere koje je u odnosu na njega poduzeo režim predsjednika Lukašenka utjecale na same uvjete pod kojima je dobio i nastavio razvijati centar Minsk World”, pogrešno iznio i/ili iskrivio dokaze koje je podnio. Iz točaka 23. i 24. tužbe kao i iz pravnih mišljenja priloženih replici i podnesku kojim se izvršava prilagodba proizlazi da je žalitelj doista objasnio razloge zbog kojih su nepovoljne mjere koje je navedeni sustav donio u odnosu na njega stvarno imale negativan utjecaj na same uvjete u kojima je nastojao ostvariti projekt Minsk World.

70

Taj je prigovor potrebno odbiti.

71

Naime, s jedne strane, točku 86. pobijane presude treba tumačiti u vezi s drugim točkama te presude. U točki 67. potonje Opći sud najprije je naveo žaliteljev argument prema kojem su mjere koje je u odnosu na njega donio režim predsjednika Lukašenka imale negativan utjecaj na izgradnju centra Minsk World, koji je bio odgođen, ugrožen i u konačnici neprofitabilan. Nadalje, u točkama 87. i 88. te presude Opći sud smatrao je da, s obzirom na dokaze koje je podnijelo Vijeće, nije utvrđeno da su te mjere imale takav utjecaj i da, naprotiv, ti elementi upućuju na to da je žalitelj, jedini nositelj nekretnina zadužen za projekt, nastavio provoditi centar Minsk World, pod uvjetima koji su za njega i dalje povoljni, s obzirom na to da je taj projekt aktivnost velikog opsega koja je osobito važna za taj režim. Naposljetku, u točkama 94. do 105. pobijane presude Opći sud ispitao je dokaze koje je iznio žalitelj i opovrgnuo njegove različite navode o posebnim utjecajima koje su mjere koje je u odnosu na njega donio režim predsjednika Lukašenka imale na razvoj Minsk Worlda.

72

S druge strane, iako žalitelj tvrdi da točka 86. pobijane presude sadržava iskrivljavanje određenih dokaza koje je istaknuo, valja istaknuti da on ne dokazuje da je Opći sud iskrivio te dokaze u smislu sudske prakse Suda navedene u točki 61. ove presude. Žalitelj nije dokazao na koje se konkretne elemente Opći sud u toj točki 86. oslonio u očito pogrešnom tumačenju sadržaja spisa na koji se poziva. Stoga iz sadržaja spisa ne proizlazi očito nikakvo iskrivljavanje. Naprotiv, žalitelj poziva Sud da ponovno ocijeni činjenice i dokaze u žalbenom postupku, što je prema toj sudskoj praksi isključeno.

73

Svojim trećim prigovorom žalitelj tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 86. pobijane presude potvrdio da je već ispitao utjecaj koji su na njega imale nepovoljne mjere režima predsjednika Lukašenka u svojoj presudi od 28. lipnja 2023., Dana Astra/Vijeće (T‑239/21, EU:T:2023:364). Naime, ta se presuda odnosi na akte o zadržavanju iz 2021. i 2022. donesene prije stupanja na snagu tih mjera na dan 1. siječnja 2022., tako da ih Opći sud nije uzeo u obzir u toj presudi.

74

Taj argument treba odbiti jer proizlazi iz pogrešnog tumačenja te točke 86.

75

Naime, upućivanje u točki 86. pobijane presude na presudu od 28. lipnja 2023., Dana Astra/Vijeće (T‑239/21, EU:T:2023:364), koja se stvarno odnosila na akte o zadržavanju iz 2021. i 2022., donesene prije stupanja na snagu mjera koje je režim predsjednika Lukašenka donio protiv žalitelja, služi isključivo tomu da se podsjeti na to da je za uvjete žaliteljeve provedbe projekta Minsk World već utvrđeno da upućuju na korist koju ostvaruje od tog režima i na potporu koja mu je pružena.

76

Svojim četvrtim prigovorom žalitelj tvrdi da je Opći sud u točkama 87. do 94. pobijane presude pogrešno iznio i/ili iskrivio dokaze i/ili povrijedio svoju obvezu obrazlaganja. Opći sud je naveo određene dokaze za koje smatra da dokazuju da je žalitelj nastavio s provedbom projekta Minsk World pod povoljnim uvjetima a da pritom nije uzeo u obzir ni odgovore ni dokaze o protivnom koje je podnio žalitelj.

77

U tom pogledu valja utvrditi da je Opći sud u točkama 87. do 92. pobijane presude proveo činjeničnu ocjenu dokaza koje je podnijelo Vijeće, odnosno članaka objavljenih na internetskoj stranici službene bjeloruske novinske agencije, kako bi u točki 93. te presude zaključio da ti elementi uvjerljivo dokazuju da je u trenutku donošenja spornih akata žalitelj nastavio uspješno raditi na centru Minsk World pod istim uvjetima za koje je smatrao da otkrivaju dobit od režima predsjednika Lukašenka i potporu koja mu je pružena, i to unatoč mjerama koje je taj režim poduzeo protiv njega.

78

Iako žalitelj prigovara Općem sudu da je iskrivio dokaze, on ne dokazuje, kao što to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 61. ove presude, da je taj sud, time što je proveo takve činjenične ocjene, očito iskrivio sadržaj spisa a da nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza.

79

Što se tiče žaliteljeve tvrdnje prema kojoj je Opći sud propustio ispitati određene dokaze koje je podnio i koji su u suprotnosti sa zaključkom iz točke 93. pobijane presude, valja utvrditi da je Opći sud u točkama 94. do 104. te presude detaljno ispitao, a zatim odbio dokaze koje je iznio žalitelj, a koji, prema njegovu mišljenju, dokazuju da su mjere koje je u odnosu na njega poduzeo režim predsjednika Lukašenka imale negativne učinke na ostvarenje projekta Minsk World.

80

Iako svojim argumentima žalitelj namjerava prigovoriti Općem sudu da nije u dovoljnoj mjeri pravno obrazložio svoju presudu, valja podsjetiti na to da iz obrazloženja presude ili rješenja Općeg suda mora jasno i nedvosmisleno slijediti njegova ocjena, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu odluku i tako da Sud može izvršavati sudski nadzor. Obveza obrazlaganja koju ima Opći sud ipak ga ne obvezuje da cjelovito, stavku po stavku, obrazlaže svaki stav koji su iznijele stranke u postupku i to obrazloženje stoga može biti implicitno pod uvjetom da omogućava zainteresiranim strankama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje sudskog nadzora (presuda od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće, C‑696/23 P, C‑704/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P, EU:C:2026:245, t. 101. i navedena sudska praksa).

81

S obzirom na detaljno ispitivanje dokaza koje su podnijeli Vijeće i žalitelj koje je Opći sud proveo u točkama 87. do 105. pobijane presude, treba smatrati da je taj sud u dovoljnoj mjeri obrazložio pobijanu presudu, omogućujući žalitelju da shvati, uključujući implicitno, razloge zbog kojih nije prihvatio njegove argumente kojima je nastojao dokazati da su mjere koje je u odnosu na njega donio režim predsjednika Lukašenka imale negativne učinke na ostvarenje projekta Minsk World, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora.

82

Svojim petim prigovorom žalitelj tvrdi da je Opći sud u točki 89. pobijane presude iskrivio ili pogrešno iznio dokaze koje je podnio kada je tvrdio da su mjere režima predsjednika Lukašenka, koje su se na njega odnosile, donesene u odnosu na 190 bjeloruskih poduzetnika sa stranim kapitalom, tako da se iz njihova samog donošenja ne može zaključiti da je „režim predsjednika Lukašenka posebno nepovoljno postupao prema žalitelju”.

83

Taj se prigovor ne može prihvatiti jer je bespredmetan.

84

Naime, utvrđenje Općeg suda prema kojem žalitelj nije bio izložen „posebno nepovoljnom postupanju” samo zbog donošenja mjera koje mu je nametnuo režim predsjednika Lukašenka, nepotrebno je. Konkretno, to utvrđenje nije imalo nikakav utjecaj na rasuđivanje naknadno izneseno u pobijanoj presudi koje se odnosi na posljedice koje bi te mjere, prema žaliteljevu mišljenju, imale na provedbu projekta Minsk World, pri čemu to rasuđivanje koje završava zaključkom iz točke 105. te presude, prema kojem je on na dan donošenja spornih akata o zadržavanju nastavio razvijati taj projekt u uvjetima koji upućuju na korist koju ima od navedenog režima i potporu koja mu je pružena. Taj zaključak stoga ne sadržava nikakvo upućivanje na navedeno utvrđenje ili uzročno‑posljedičnu vezu s navedenim utvrđenjem. Time je Opći sud implicitno, ali nužno smatrao, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da činjenica da se navedenim mjerama žalitelj ne izlaže „posebno nepovoljnom postupanju” nije pravno relevantna za pitanje ispunjava li žalitelj kriterij (b) koji opravdava njegovo zadržavanje na predmetnim popisima.

85

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prigovori koji su istaknuti u pogledu uzgrednih razloga iz odluke Općeg suda su bespredmetni jer ne mogu dovesti do ukidanja te odluke (presude od 3. srpnja 2025., Grodno Azot i Khimvolokno Plant/Vijeće, C‑326/24 P, EU:C:2025:522, t. 59., i od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće, C‑696/23 P, C‑704/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P, EU:C:2026:245, t. 240. i navedenu sudsku praksu).

86

Svojim šestim prigovorom žalitelj prigovara Općem sudu da je u točki 89. pobijane presude počinio pogrešku time što je pridao pravnu vrijednost činjenici da je režim predsjednika Lukašenka također mogao nepovoljno postupati prema drugim subjektima zbog mjera ili sankcija izrečenih bjeloruskim društvima sa stranim kapitalom. Taj element ne utječe na pitanje ispunjava li žalitelj kriterij (b) koji opravdava njegovo zadržavanje na predmetnim popisima.

87

Iz točke 84. ove presude proizlazi da taj prigovor nije osnovan i da ga stoga treba odbiti.

88

Svojim sedmim prigovorom koji se odnosi na točke 94. do 97. pobijane presude žalitelj prigovara Općem sudu da je pogrešno iznio i/ili iskrivio dokaze i/ili da je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja. Naime, žalitelj je podnio elemente koji dokazuju da su važni poslovni partneri prekinuli svoje odnose s njim zbog mjera koje mu je nametnuo bjeloruski režim, uključujući zamrzavanje njegovih bankovnih računa i poništenje ugovora. Tu situaciju potvrđuje pet preciznih primjera i dokaza navedenih u prilozima A.22 do A.26 tužbi, koje Opći sud nije ispitao.

89

Taj se prigovor ne može prihvatiti.

90

Naime, u dijelu u kojem žalitelj tom argumentacijom tvrdi da Opći sud nije pravilno izvršio svoj sudski nadzor jer nije uzeo u obzir dokaze koje je podnio, valja istaknuti, kao što to tvrdi Vijeće, a da mu žalitelj u tom pogledu nije proturječio, da ti elementi odgovaraju pet primjera istaknutih u tužbi koju je žalitelj ponovio u žalbi koju je podnio, a koje je Opći sud ispitao u točkama 94. do 97. pobijane presude.

91

Prema tome, žalitelj zapravo želi osporiti ocjene činjenica koje je proveo Opći sud i nastoji ishoditi novu ocjenu, ponovno podnoseći Sudu tih pet istih primjera. Međutim, prema sudskoj praksi Suda navedenoj u točkama 60. i 61. ove presude, takva je argumentacija nedopuštena u stadiju žalbe.

92

Svojim osmim prigovorom, koji se odnosi na točke 95. do 102. kao i točke 105. i 106. pobijane presude, žalitelj prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što se oslonio na načelo prema kojem je na njemu da dokaže opseg posljedica mjera i sankcija koje mu je izrekao režim predsjednika Lukašenka, iako je na Vijeću da dokaže da je imao koristi od tog režima. Stoga je Opći sud pogrešno odlučio smatrajući da je dovoljno da Vijeće tvrdi da se „ne može isključiti” da su na te posljedice „mogli” utjecati drugi čimbenici.

93

Takav je argument, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, dopušten jer je na Sudu da provede nadzor moguće povrede pravila u području tereta dokazivanja i izvođenja dokaza Općeg suda, što je u nadležnosti Suda u okviru žalbe (presuda od 26. ožujka 2026., Pumpjanski i dr./Vijeće, C‑696/23 P, C‑704/23 P, C‑711/23 P, C‑35/24 P i C‑111/24 P, EU:C:2026:245, t. 226. i navedena sudska praksa).

94

Međutim, taj se argument ne može prihvatiti.

95

Naime, točno je da je, na temelju načela actori incumbit probatio, na Vijeću da u slučaju osporavanja dokaže osnovanost razloga iznesenih protiv dotične osobe na temelju kriterija (b), čak i ako se od njega ne zahtijeva da pred sudom Unije podnese sve dokaze svojstvene tim razlozima (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2026., UC/Vijeće, C‑455/24 P, EU:C:2026:253, t. 115. i navedenu sudsku praksu).

96

Međutim, budući da je Vijeće pred Općim sudom podnijelo sve relevantne informacije i dokaze koji potvrđuju da je taj kriterij stvarno ispunjen, na žalitelju je bilo da, primjenom tog istog načela, kada dovodi u pitanje te podatke ili dokaze pozivajući se na nepovoljno postupanje režima predsjednika Lukašenka zbog mjera ili sankcija koje su se na njega odnosile, dokaže da je to postupanje naštetilo ostvarenju projekta Minsk World i, prema tome, koristi koju je ostvario od tog režima kako bi osigurao tu operaciju.

97

Što se tiče devetog prigovora, kojim žalitelj tvrdi da ocjena Općeg suda u točkama 107. do 110. pobijane presude sadržava već utvrđene pogreške koje se tiču prava, dovoljno je utvrditi da su pogreške koje se tiču prava navedene u tom prigovoru istovjetne onima koje su predmet prvog do osmog prigovora, tako da taj prigovor treba odbiti zbog istih razloga kao što su oni zbog kojih su odbijeni prvi do osmi prigovor.

98

S obzirom na prethodna razmatranja, iz kojih proizlazi da je Opći sud pravilno odbio tužbu u meritumu, drugi žalbeni razlog valja odbiti.

99

Budući da je obrazloženje pobijane presude na koje se odnosi taj žalbeni razlog dostatno za opravdanje izreke te presude, tako da pogreške koje se tiču prava utvrđene prilikom ispitivanja prvog žalbenog razloga ne utječu na tu izreku (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2023., United Parcel Service/Komisija, C‑297/22 P, EU:C:2023:1027, t. 64. i navedenu sudsku praksu), žalbu valja odbiti.

Troškovi

100

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. Članak 138. stavak 1. tog poslovnika, koji se na žalbene postupke primjenjuje na temelju njegova članka 184. stavka 1., određuje da je svaka stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

101

Budući da je Vijeće zatražilo da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti da uz vlastite troškove snosi i troškove Vijeća.

 

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje:

 

1.

Žalba se odbija.

 

2.

Društvu Dana Astra IOOO nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća Europske unije.

 

Potpisi


( *1 ) Jezik postupka: engleski