1.

Nadležno nacionalno tijelo za audiovizualne medijske usluge kaznilo je dva grčka internetska informativna portala zbog emisija kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo.

2.

Pred Symvouliom tis Epikrateias (Državno vijeće, Grčka), odnosno sudom koji je uputio zahtjev u ovim predmetima, ti su portali osporavali novčane kazne koje su im izrečene i pritom su tvrdili da se relevantno zakonodavstvo kojim se zabranjuju takve emisije ne odnosi na internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge.

3.

U kontekstu tih nacionalnih postupaka pojavilo se više pitanja o tumačenju Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama ( 2 ) i o ograničenjima načela usklađenog tumačenja.

4.

Makeleio i Zougla (u daljnjem tekstu: tužitelji iz glavnog postupka) grčki su internetski informativni portali koji na svojim internetskim stranicama nude i audiovizualne programe. Oni nisu tradicionalni pružatelji audiovizualnih medijskih usluga, odnosno drugim riječima, ne mogu se usporediti s televizijskim postajama koje emitiraju sadržaj na dodijeljenim frekvencijama ili na internetu, ili na oba načina. Međutim, ti internetski informativni portali katkad javnosti nude programe na koje se primjenjuje Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama. Te ću pružatelje usluga nazivati internetskim informativnim portalima koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge.

5.

Makeleio je 29. lipnja 2021. emitirao program u kojem je novinar, prilikom prezentiranja vijesti o posjetu predstavnikâ LGBT+ zajednice uredu grčkog premijera, upotrijebio omalovažavajući, uvredljiv i pogrdan govor u pogledu homoseksualnih osoba, uputio ironične primjedbe o njihovoj seksualnoj orijentaciji i neizravno poticao na verbalno i fizičko nasilje prema njima. Naposljetku, taj se novinar u više navrata jasno referirao na seksualnu orijentaciju političarâ koje je imenovao (u daljnjem tekstu: prvi sporni program).

6.

Zougla je 22. veljače 2022. na svojim internetskim stranicama prenosio program radijske postaje koja emitira sadržaj i na internetu. Tijekom te emisije voditelj se osvrnuo na kazneni postupak koji je u tijeku protiv trećih osoba zbog pedofilije te je osobno i neutemeljeno napao određene političke ličnosti, pri čemu je naveo njihova imena i prezimena te iznio niz klevetničkih i uvredljivih komentara koji su se odnosili na njihovu navodnu sklonost da štite pedofile, pederaste i njihovu ulogu u davanju preporuka za imenovanje na odgovorne položaje radi zadovoljenja njihovih seksualnih sklonosti (u daljnjem tekstu: drugi sporni program).

7.

Oba sporna programa upućena su Ethniko Symvoulio Radiotileorasis (Nacionalno vijeće za radio i televiziju, Grčka, u daljnjem tekstu: ESR), grčkom neovisnom upravnom tijelu koje nadzire i regulira tržište u području audiovizualnih medijskih usluga ( 3 ).

8.

ESR se proglasio nadležnim za oba programa koja su stavljena na raspolaganje javnosti jer je smatrao da su i Makeleio i Zougla pružatelji audiovizualnih medijskih usluga u smislu Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i Zakona br. 4779/2021 ( 4 ), kojim je ta direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo.

9.

Za emitiranje prvog spornog programa ( 5 ) ESR je izrekao Makeleiu dvije prekršajne sankcije. Prva sankcija u iznosu od 30000 eura izrečena je zbog povrede članka 8. Zakona br. 4779/2021 kojim se propisuje zabrana poticanja na nasilje ili mržnju prema osobama na temelju njihove seksualne orijentacije. Tom je odredbom Zakona br. 4779/2021 u grčko pravo prenesen članak 6. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. Iz odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku proizlazi da se člankom 8. Zakona br. 4779/2021 nije doslovno prenio cijeli članak 6. stavak 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama te je izostavljen njegov uvodni dio, koji se općenito odnosi na zabranu povrede ljudskog dostojanstva ( 6 ).

10.

Druga sankcija, isto u iznosu od 30000 eura, izrečena je zbog povrede zabrane emitiranja programa loše kvalitete. Ta je zabrana predviđena dvama propisima koji su prethodili Zakonu br. 4779/2021, odnosno Zakonom br. 2328/1995 i Predsjedničkom uredbom br. 77/2003 ( 7 ). Tim se dvama aktima izričito nalaže obveza poštovanja ljudske vrijednosti i osobnosti te se zabranjuje emitiranje programâ sadržaja loše kvalitete. ESR je na raspravi objasnio da se smatralo da je sadržaj tih programa loše kvalitete upravo zbog toga što se njime povrijedilo ljudsko dostojanstvo.

11.

ESR je i Zougli izrekao dvije prekršajne sankcije zbog emitiranja drugog spornog programa. Prva sankcija, u iznosu od 80000 eura, izrečena je zbog prijenosa sadržaja loše kvalitete, a druga, u iznosu od 40000 eura, zbog povrede obveze poštovanja ljudskog dostojanstva. Obje su se sankcije temeljile na istim dvama propisima na temelju kojih je Makeleiu izrečena druga sankcija, odnosno na Zakonu br. 2328/1995 i Predsjedničkoj uredbi br. 77/2003.

12.

Zakon br. 2328/1995 i Predsjednička uredba br. 77/2003, koji su poslužili kao pravna osnova za dio izrečenih sankcija, ne primjenjuju se izričito na internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge. Međutim, ESR je smatrao da nacionalne propise kojima se predviđa obveza poštovanja ljudskog dostojanstva i osobnosti, čak i ako su doneseni prije Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, treba primjenjivati na „svaki audiovizualni materijal koji se stavlja na raspolaganje javnosti putem internetskih stranica kojima se može slobodno pristupiti i koji na osobe koje ga gledaju može imati istovjetni učinak kao onaj koji ima sličan materijal koji emitiraju tradicionalni pružatelji sadržaja”. Stoga, ESR smatra da obveze koje proizlaze iz tih nacionalnih propisa treba primjenjivati i na internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne usluge, iako potonji portali nisu izričito uključeni u tekst relevantnih nacionalnih odredbi.

13.

Dvjema zasebnim tužbama, tužitelji iz glavnog postupka su pred Symvouliom tis Epikrateias (Državno vijeće) pokrenuli postupak radi poništenja ESR‑ovih odluka. Tužitelji tvrde da ih se ne smije kazniti zbog povrede obveze poštovanja ljudskog dostojanstva i emitiranja programa loše kvalitete jer se nacionalno pravo kojim se predviđa takva obveza ne primjenjuje na internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge.

14.

Iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da tužitelji osporavaju kvalifikaciju spornih programa kao programa kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo ili koji su loše kvalitete. Umjesto toga, osporavaju to da je na njih primjenjivo grčko pravo kojim se nalaže obveza poštovanja ljudskog dostojanstva.

15.

Nemaju svi članovi vijeća Symvoulia tis Epikrateias (Državno vijeće) isto mišljenje u pogledu toga nalaže li se u okviru nacionalnog prava zabrana povrede ljudskog dostojanstva i emitiranja programa loše kvalitete internetskim informativnim portalima koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge. S jedne strane, većina njih smatra da se relevantni nacionalni propisi ne odnose jasno i nedvosmisleno na takve internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge. Stoga, prema mišljenju većine, nacionalno regulatorno tijelo nije smjelo, primjenom odredbi nacionalnog prava po analogiji, tužiteljima izreći sporne sankcije.

16.

S druge strane, manjina članova vijeća Symvoulia tis Epikrateias (Državno vijeće) smatra da grčko pravo, uključujući članak 15. stavak 2. Syntagme tis Elladas (grčki Ustav) ( 8 ), obuhvaća emitiranje svakog programa, neovisno o načinu emitiranja, što stoga uključuje internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge. Ta manjina stoga smatra da se grčkim pravom, u njegovu trenutačnom stanju, već nalaže zabrana povrede ljudskog dostojanstva pružateljima usluga emitiranja kao što su Makeleio i Zougla. Prema mišljenju manjine, nacionalno regulatorno tijelo stoga je zakonito izreklo sporne sankcije.

17.

Unatoč tom neslaganju, Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) jednoglasno smatra da je jedan od ciljeva Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama osigurati poštovanje ljudskog dostojanstva i spriječiti emitiranje programa loše kvalitete, na koja se odnose dva slučaja o kojima je riječ. Međutim, taj sud od Suda traži potvrdu točnosti takvog tumačenja Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.

18.

Nadalje, čak i ako je zabrana povrede ljudskog dostojanstva cilj Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i ulazi u njezino područje primjene, sud koji je uputio zahtjev ili barem većina njegovih članova smatra da se sporne sankcije ne mogu izreći internetskim informativnim portalima koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge, samo na temelju tumačenja nacionalnog prava u skladu s Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama. To bi bilo protivno načelu zakonitosti koje se izražava u maksimi nullum crimen, nulla poena sine lege.

19.

U tim je okolnostima Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20.

Makeleio, ESR, grčka i švedska vlada te Europska komisija podnijeli su Sudu pisana očitovanja.

21.

Na raspravi održanoj 16. listopada 2024. Makeleio, ESR, grčka i švedska vlada te Komisija iznijeli su usmena očitovanja.

22.

Najprije treba utvrditi mogu li se Makeleio i Zougla, kad je riječ o spornim programima zbog kojih su im izrečene kazne, smatrati pružateljima audiovizualnih medijskih usluga obuhvaćenima Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama.

23.

Potvrdan odgovor na to pitanje, prema mojem mišljenju, jasno proizlazi iz presude New Media Online ( 9 ). Ta je presuda donesena prije izmjena Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama iz 2018. Međutim, ona je i dalje relevantna, osobito zbog toga što su neka utvrđenja iz te presude čak uključena u verziju Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama iz 2018.

24.

Taj se predmet odnosio na uslugu koju je pružalo društvo koje, slično tužiteljima iz ovih predmeta, uređuje internetske novine. Međutim, osim svoje primarne usluge, to je društvo nudilo i kratke videofilmove koji su odgovarali kratkim sekvencijama vijesti i koji u takvom obliku obično ne postoje na „klasičnoj” televiziji. Ti videofilmovi nisu bili povezani s vijestima koje su pružale te mrežne novine.

25.

U tim okolnostima, Sud je kao prvo utvrdio da „pojam ‚program’ u smislu članka 1. stavka 1. točke (b) Direktive 2010/13 treba tumačiti na način da on podrazumijeva pružanje na poddomeni internetske stranice novina videofilmova kratkog trajanja koji odgovaraju kratkim sekvencijama lokalnih vijesti, sporta ili zabave” ( 10 ).

26.

Nakon izmjene Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama iz 2018. definicija „programa” iz njezina članka 1. stavka 1. točke (b) ostala je nepromijenjena. Njome se predviđa da:

„‚program’ znači niz pokretnih slika sa ili bez zvuka koji tvori pojedinačnu stavku, neovisno o svojoj duljini, u rasporedu ili katalogu koji je izradio pružatelj medijske usluge, uključujući dugometražne filmove, videoisječke, sportske događaje, komedije situacija, dokumentarne filmove, dječje programe i izvorne drame”.

27.

U presudi New Media Online Sud je zatim smatrao da takav program odgovara „audiovizualnoj medijskoj usluzi” u smislu članka 1. stavka 1. točke (a) podtočke i. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, čak i ako je osnovna djelatnost društva pružanje usluge internetskih novina ako se takav program može odvojiti od vijesti koje društvo pruža ( 11 ).

28.

Stoga je članak 1. stavak 1. točka (a) podtočka i. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, u kojem se utvrđuje definicija audiovizualnih medijskih usluga, izmijenjen kako bi obuhvatio tu sudsku praksu i on sada glasi:

„(a) ‚audiovizualna medijska usluga’ znači:

29.

S obzirom na prethodno navedeno, prema mojem mišljenju, nije dvojbeno da su internetske stranice koje nisu konvencionalne televizijske postaje obuhvaćene područjem primjene Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama kada emitiraju programe u smislu članka 1. stavka 1. točke (a) podtočke i. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, kao svoju glavnu uslugu ili kao odvojiv dio druge vrste usluge koju pružaju.

30.

Čini se da videozapisi koje su objavili Makeleio i Zougla nisu povezani s vijestima na njihovim internetskim stranicama. Stoga se čini da su programi o kojima je riječ u ovim predmetima obuhvaćeni definicijom audiovizualne medijske usluge.

31.

Makeleio je na raspravi tvrdio da ne snosi uredničku odgovornost za sporni program.

32.

Sud je odlučio da treba smatrati da „fizička ili pravna osoba s poslovnim nastanom u državi članici snosi uredničku odgovornost […] ako ona programe tog kanala bira i organizira prema kronološkom rasporedu” ( 12 ). To je navedeno i u definiciji „uredničke odgovornosti” u članku 1. stavku 1. točki (c) Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama ( 13 ).

33.

S obzirom na podjelu nadležnosti između Suda i nacionalnih sudova u prethodnom postupku, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi činjenice. Sud je u načelu, kad je riječ o činjenicama i primjenjivom nacionalnom pravu, obvezan opisom predmeta koji iznese sud koji je uputio zahtjev ( 14 ).

34.

U tom pogledu, relevantno je da je u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev uzeo u obzir Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama i presudu New Media Online te je jednoglasno utvrdio da su oba tužitelja pružatelji audiovizualnih medijskih usluga u smislu Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama kad je riječ o programima zbog čijeg su emitiranja kažnjeni.

35.

Ovisno o konačnoj potvrdi suda koji je uputio zahtjev, čini se da su stoga okolnosti glavnog postupka obuhvaćene osobnim područjem primjene Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, kako je izmijenjena 2018.

36.

Kao što sam to prethodno objasnila, članovi vijeća Symvoulia tis Epikrateias (Državno vijeće) koje je uputilo zahtjev ne slažu se u pogledu toga kako treba tumačiti grčko pravo u ovim predmetima (vidjeti točke 15. i 16. ovog mišljenja).

37.

S jedne strane, većina smatra da se grčkim zakonodavstvom ne nalaže opća zabrana povrede ljudskog dostojanstva i pružanja programa loše kvalitete na internetskim informativnim portalima koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge. S druge strane, manjina smatra da se grčkim pravom takve obveze nalažu takvim pružateljima usluga internetskog emitiranja.

38.

U tom je pogledu potrebno podsjetiti na to da na temelju podjele nadležnosti u prethodnom postupku, Sud nije nadležan tumačiti nacionalno pravo. Sud samo može tumačiti relevantne odredbe prava Unije ( 15 ). Kad je riječ o direktivama, kao u ovim predmetima, Sud može objasniti obveze koje donošenjem provedbenog zakonodavstva na temelju direktive države članice trebaju naložiti subjektima koji su u njihovoj nadležnosti.

39.

Sud koji je uputio zahtjev zatim odlučuje o tome je li direktiva pravilno prenesena nacionalnim provedbenim zakonom. U tom pogledu, Sud u ovim predmetima ne može riješiti neslaganje između većine i manjine članova vijeća Symvoulia tis Epikrateias (Državno vijeće) koje je uputilo zahtjev.

40.

Međutim, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 288. trećeg stavka UFEU‑a, iako je direktiva obvezujuća za svaku državu članicu kojoj je upućena kad je riječ o rezultatima koji je potrebno postići, odabir oblika i metoda prepušten je nacionalnim tijelima.

41.

Stoga, donošenje zakonodavstva kojim se provodi direktiva ne znači nužno da treba donijeti zakon s posebnom svrhom prenošenja određene direktive.

42.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, „postojanje općih načela ili općih pravila može učiniti suvišnim prenošenje posebnim dodatnim zakonskim ili podzakonskim mjerama, pod uvjetom, međutim, da te norme učinkovito jamče potpunu primjenu te direktive i da, u slučaju kada je cilj odnosne odredbe navedene direktive stvaranje prava za pojedince, pravna situacija koja iz tih načela proizlazi bude dovoljno precizna i jasna i da su korisnici u mogućnosti saznati sva svoja prava te da se, ako je potrebno, na njih mogu pozvati pred nacionalnim sudovima” ( 16 ).

43.

Iz toga slijedi da je, „kako bi se utvrdilo provode li se nacionalnim propisom dovoljno obveze koje proizlaze iz određene direktive, važno uzeti u obzir ne samo propis koji je posebno donesen u svrhu prenošenja te direktive nego i sve dostupne i primjenjive pravne norme” ( 17 ).

44.

Stoga se zakonodavstvo koje je postojalo prije donošenja direktive ili pravila predviđena u nacionalnom Ustavu može smatrati dovoljnim za prenošenje direktive, pod uvjetom da subjekti mogu s dovoljno sigurnosti utvrditi da uživaju prava ili imaju obveze propisane tom direktivom. Slično tomu, postojeća pravila mogu se dopuniti novim propisom samo u dijelu koji još nije obuhvaćen postojećim pravilima. Pravilna tehnika za prenošenje direktiva stoga ovisi o specifičnim regulatornim metodama u svakoj državi članici.

45.

Samo nacionalni sud može odlučiti o tome je li Zakon br. 4779/2021, kojim je Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama prenesena u grčko pravo, samo dopunio složenu mrežu zakona kojima se reguliraju audiovizualne medijske usluge u Grčkoj ( 18 ) i je li taj zakon uveo samo pravna pravila koja već nisu postojala (kao što su na raspravi naveli ESR i grčka vlada).

46.

S obzirom na to, prvo i drugo prethodno pitanje mogu se shvatiti na način da se njima od Suda traži da objasni koje su obveze pružatelja audiovizualnih medijskih usluga države članice bile dužne uvesti u svoj pravni sustav kako bi pravilno prenijele Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama. To će sudu koji je uputio zahtjev omogućiti da odluči je li ta direktiva pravilno prenesena u nacionalno pravo.

47.

U trećem se pitanju zatim želi doznati mora li, u situaciji u kojoj se nacionalnim zakonom nije u potpunosti prenijela Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama, nacionalni sud u slučajevima o kojima je riječ postojeće nacionalno pravo tumačiti na način kojim se postiže rezultat propisan tom direktivom. U ovim predmetima, taj je rezultat zabrana povrede ljudskog dostojanstva za sve pružatelje audiovizualnih medijskih usluga, uključujući internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge. Konkretno, tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita bi li obveza usklađenog tumačenja dosegla svoje ograničenje ako bi dovela do nalaganja obveze pojedincu, zbog čije bi se povrede mogla izreći kaznena sankcija.

48.

Kao što ću to pokazati, s obzirom na odgovor na ta pitanja, neće trebati razmatrati četvrto i peto pitanje.

49.

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da potvrdi da cilj Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i stoga njezino područje primjene uključuje (a) zabranu povrede ljudskog dostojanstva i (b) zabranu sadržaja programa loše kvalitete.

50.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev u biti traži tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.

51.

Tom se odredbom predviđa sljedeće:

„1. Ne dovodeći u pitanje obvezu država članica da poštuju i štite ljudsko dostojanstvo, države članice na odgovarajuće načine osiguravaju da audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti ne sadržavaju:

52.

Na prvom mjestu, postavlja se pitanje značenja uvodne rečenice članka 6. stavka 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama: „[n]e dovodeći u pitanje obvezu država članica da poštuju i štite ljudsko dostojanstvo”. Treba li tu rečenicu tumačiti na način da se od država članica zahtijeva da uvedu opću zabranu povrede ljudskog dostojanstva u programima pružatelja audiovizualnih medijskih usluga? Suprotno tomu, jesu li jedine obveze koje države članice trebaju naložiti pružateljima audiovizualnih medijskih usluga dvije konkretne obveze iznesene u točkama (a) i (b) tog članka?

53.

U Komisijinu Prijedlogu Direktive 2018/1808 ta uvodna rečenica nije postojala ( 19 ).

54.

Komisija je na raspravi objasnila da je ta rečenica rezultat kompromisa između ustrajanja Europskog parlamenta da se izričito uključi opća zabrana povrede ljudskog dostojanstva i protivljenja Vijeća Europske unije takvom općem tekstu u Direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama.

55.

Jedini dostupan dokument koji je dio zakonodavne povijesti te direktive omogućuje Sudu samo da potvrdi da su takvu rečenicu prihvatili Parlament i Vijeće u prvom čitanju u okviru zakonodavnog postupka u kojem je donesena izmijenjena Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama ( 20 ). Međutim, u dostupnim dokumentima u kojima je zabilježena zakonodavna povijest Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama ne navode se ni razlozi zbog kojih je Parlament želio izričito uključiti opću zabranu povrede ljudskog dostojanstva u tekst direktive, ni, što je još važnije, razlozi zbog kojih se Vijeće protivilo takvom rješenju.

56.

Stoga, kao što je to na raspravi priznala Komisija, postoje barem dva moguća tumačenja. S jedne strane, članak 6. stavak 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama mogao bi se shvatiti na način da se njime ne nalaže opća obveza zabrane povreda ljudskog dostojanstva, nego samo dvije specifične obveze (koje se odnose na poticanje na mržnju i nasilje (članak 6. stavak 1. točka (a)) i javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma (članak 6. stavak 1. točka (b))). S druge strane, ta odredba mogla bi se shvatiti na način da se njome nalaže opća obveza da se ne povrijedi ljudsko dostojanstvo, uz te dvije posebne prethodno navedene obveze.

57.

Komisija je na raspravi dala prednost prvom tumačenju, odnosno tome da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama ne sadržava opću zabranu povrede ljudskog dostojanstva koju treba naložiti pružateljima audiovizualnih medijskih usluga. Međutim, smatrala je da specifične obveze zabrane sadržaja koji potiče nasilje, mržnju ili terorizam predstavljaju izraz zahtjeva za poštovanje ljudskog dostojanstva.

58.

Suprotno tomu, svi ostali sudionici u ovom postupku (Makeleio, ESR, grčka i švedska vlada) složili su se da je osiguranje poštovanja i zaštite ljudskog dostojanstva obveza na temelju Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. To je i stajalište suda koji je uputio zahtjev.

59.

Predlažem Sudu da slijedi tumačenje uvodnog dijela članka 6. stavka 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama prema kojem su države članice u svojim nacionalnim pravima dužne predvidjeti opću zabranu programâ kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo.

60.

Svrha Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i pravni kontekst njezina članka 6. stavka 1., uključujući ostale odredbe same direktive te šire pravo Unije i međunarodno pravo idu u prilog tomu da uvodnu rečenicu članka 6. stavka 1. treba tumačiti na način da države članice trebaju osigurati da pružatelji audiovizualnih medijskih usluga poštuju opću obvezu da u svojim programima ne povređuju ljudsko dostojanstvo.

61.

Među ostalim, svrha je Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama omogućiti funkcioniranje unutarnjeg tržišta u području audiovizualnih medijskih usluga uz istodobno osiguravanje visoke razine zaštite ciljeva općeg interesa ( 21 ). U tom pogledu, ona se temelji na načelu zemlje podrijetla, prema kojem je odgovornost države članice u čijoj su nadležnosti osnovani pružatelji audiovizualnih medijskih usluga osigurati da oni poštuju pravila koja ta država predviđa za audiovizualne medijske usluge namijenjene javnosti ( 22 ). Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama nalaže se minimalan skup pravila ( 23 ) koja trebaju poštovati svi pružatelji audiovizualnih medijskih usluga (u „područjima koja se usklađuju ovom Direktivom”). To omogućuje da se svim državama članicama naloži da omoguće prekogranični prijem audiovizualnih medijskih usluga koje emitiraju pružatelji iz drugih država članica. Nijedna država članica u načelu ne može naložiti nikakva ograničenja zbog razloga koji su obuhvaćeni područjima koja se usklađuju Direktivom ( 24 ).

62.

Stoga se Direktivom uvodi niz zajedničkih zahtjeva za pružatelje audiovizualnih medijskih usluga koji jačaju međusobno povjerenje među državama članicama i bez kojih bi one teško mogle prihvatiti prekogranične audiovizualne medijske usluge bez prethodne kontrole i odobrenja. Ti zahtjevi uključuju poštovanje temeljnih prava predviđenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 25 ), uključujući poštovanje ljudskog dostojanstva navedeno u njezinu uvodnom članku.

63.

Kad je riječ o tekstu Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, uz uvodnu rečenicu njezina članka 6. stavka 1., njezine uvodne izjave 59., 60. i 104. odnose se na zaštitu ljudskog dostojanstva kao vrijednosti koju treba osigurati Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama. Stoga, iako se Poveljom samom po sebi ne mogu nalagati obveze državama članicama, Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama jasno uključuje obvezu poštovanja ljudskog dostojanstva među zahtjevima koje države članice trebaju ispuniti kako bi omogućile pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta u području audiovizualnih medijskih usluga ( 26 ).

64.

U uvodnoj izjavi 3. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama navodi se Europska konvencija o prekograničnoj televiziji koju je Vijeće Europe donijelo 5. svibnja 1989. ( 27 ). Ta konvencija, na koju se Sud već oslonio prilikom tumačenja Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama ( 28 ), sadržava članak 7., naslovljen „Odgovornosti televizijske kuće”, u kojem se navodi da „[s]vi dijelovi programskih usluga, glede njihovog prikazivanja i sadržaja, trebaju poštovati dostojanstvo čovjeka i temeljna prava drugih”.

65.

Još važnije, ljudsko dostojanstvo predstavlja vrijednost iz članka 2. UEU‑a, odredbe u kojoj se nabrajaju vrijednosti na kojima se temelji Europska unija ( 29 ). Taj članak navodi da su te vrijednosti zajedničke državama članicama.

66.

Osim toga, sve države članice Unije stranke su Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Iako ta konvencija ne sadržava izričitu odredbu koja zahtijeva poštovanje ljudskog dostojanstva, u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) navodi se da je sama bit EKLJP‑a upravo poštovanje ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda ( 30 ).

67.

Središnja uloga ljudskog dostojanstva dodatno je naglašena u raznim međunarodnim instrumentima, uključujući Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948., u čijoj se preambuli i članku 1. navodi pojam ljudskog dostojanstva.

68.

Iz toga slijedi da uvodnu rečenicu članka 6. stavka 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama treba tumačiti na način da se u njoj samo ponavlja obveza koju države članice već imaju. Njome se samo opća obveza država članica da poštuju i štite ljudsko dostojanstvo primjenjuje na područje audiovizualnih medijskih usluga, pri čemu je jasno da države članice prilikom izrade svojih propisa kojima se uređuju audiovizualne medijske usluge trebaju tu obvezu naložiti pružateljima usluga ( 31 ).

69.

Zbog toga, kao odgovor na prvi dio prvog pitanja, smatram da bi Sud trebao odlučiti da se člankom 6. stavkom 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama od država članica zahtijeva da u svoje propise kojima se uređuju audiovizualne medijske usluge uključe opću zabranu kojom se pružateljima audiovizualnih medijskih usluga nalaže da ne povređuju ljudsko dostojanstvo u svojim programima.

70.

Na drugom mjestu, prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev također pita zahtijeva li se Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama od država članica da zabrane programe loše kvalitete. Čini se da je prilikom postavljanja tog pitanja sud koji je uputio zahtjev imao na umu programe kao što su dvije sporne emisije kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo.

71.

Prema mojem mišljenju, i kao što je to na raspravi tvrdila švedska vlada, Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama ne uređuje se sadržaj programa u smislu njihove kvalitete.

72.

Moglo bi se ipak reći i da zabrana povrede ljudskog dostojanstva utječe na sadržaj programâ jer taj sadržaj ne smije biti takav da povređuje ljudsko dostojanstvo, te da u tom smislu Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama utječe na sadržaj programâ. Međutim, osim zahtjeva da program ne sadržava povrede ljudskog dostojanstva i da se njime poštuju druge obveze naložene usklađenim pravilima Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, taj akt dodatno ne zadire u sadržaj programa.

73.

Zaključno, nacionalna mjera koja omogućuje sankcioniranje pružatelja audiovizualnih medijskih usluga čije emisije narušavaju vrijednost ljudskog dostojanstva obuhvaćena je područjem primjene Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama.

74.

Suprotno tomu, nacionalna mjera kojom se predviđa sankcioniranje programa koji su samo loše kvalitete nije obuhvaćena područjima koja se usklađuju tom direktivom.

75.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi je li tužiteljima iz glavnog postupka izrečena novčana kazna za povredu ljudskog dostojanstva ili pak za lošu kvalitetu njihovih programa.

76.

Stoga predlažem Sudu da na prvo pitanje odgovori na sljedeći način. Područje primjene Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, tumačeno s obzirom na njezine ciljeve, uključuje opću zabranu programa kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo. Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama ne uređuje se sadržaj programâ osim takve zabrane povrede ljudskog dostojanstva i drugih uvjeta koji su propisani u područjima koja se usklađuju tom direktivom.

77.

Članak 4. stavak 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama omogućuje državama članicama da uvedu stroža pravila u područjima koja se usklađuju Direktivom pod određenim uvjetima. On glasi kako slijedi:

„Države članice i dalje mogu zahtijevati od pružatelja medijskih usluga u svojoj nadležnosti da poštuju iscrpnija ili stroža pravila u područjima koja se usklađuju ovom Direktivom pod uvjetom da su ta pravila u skladu s pravom Unije.”

78.

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita kako treba tumačiti tu odredbu ili, konkretnije, nastoji doznati dopušta li se državama članicama da na temelju takvih strožih pravila razlikuju različite vrste pružatelja audiovizualnih medijskih usluga.

79.

To mi se pitanje čini dopuštenim samo ako se neka pravila nacionalnog prava o kojima je riječ u ovim predmetima, odnosno zabrana povrede ljudskog dostojanstva ili zabrana programâ loše kvalitete, mogu shvatiti kao takva stroža ili detaljnija pravila.

80.

Međutim, to ovdje nije slučaj.

81.

Zabrana povrede ljudskog dostojanstva nalaže se kao opći zahtjev na temelju članka 6. stavka 1. Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama i nije „strože” pravilo.

82.

Zabrana programâ loše kvalitete nije pravilo obuhvaćeno područjima koja se usklađuju Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama i stoga je izvan područja primjene njezina članka 4. stavka 1.

83.

Stoga se čini da odgovor na drugo pitanje ne može biti koristan sudu koji je uputio zahtjev ( 32 ), zbog čega bi Sud trebao odbiti odgovoriti na njega zbog nedopuštenosti.

84.

Međutim, s obzirom na to da se drugo pitanje odnosilo i na to može li se prema različitim pružateljima audiovizualnih medijskih usluga postupati različito, dodala bih da zabranu povrede ljudskog dostojanstva treba naložiti svim pružateljima audiovizualnih medijskih usluga bez razlike.

85.

Ipak, kad je riječ o predviđanju strožih pravila unutar područja koja se usklađuju Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama, što nije slučaj u ovim predmetima, Sud je objasnio da je moguće razlikovati različite vrste pružatelja audiovizualnih medijskih usluga. Ako se različiti pružatelji usluga nađu u objektivno različitim situacijama, ne postoji prepreka da im se nalože različita pravila ( 33 ). Stoga je u presudi Sky Italia Sud smatrao da se mogu naložiti manja vremenska ograničenja emitiranja posvećenog oglašavanju za televizijske kuće koje naplaćuju program od onih određenih za televizijske kuće koje ne naplaćuju program. Takvo je razlikovanje opravdano jer su prvi mogli pokrivati svoje troškove pretplatama svojih korisnika, dok su se drugi mogli financirati samo na druge načine ( 34 ).

86.

Da se zabrana povrede ljudskog dostojanstva smatrala strožim pravilom u području koje se usklađuje Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama (quod non), ne bi postojalo opravdanje za različito postupanje prema pružateljima internetskih usluga u odnosu na bilo koju drugu vrstu pružatelja audiovizualnih medijskih usluga. Kad je riječ o svrsi takvog pravila, pružatelji audiovizualnih medijskih usluga nisu u objektivno različitom položaju.

87.

Kad je riječ o zabrani sadržaja loše kvalitete programâ, Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama ne sprečava se države članice da različito postupaju prema tradicionalnim televizijskim kućama i pružateljima usluga internetskog emitiranja koji nisu konvencionalne televizijske postaje. To pitanje nije obuhvaćeno područjem primjene te direktive.

88.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da ne odgovori na drugo pitanje.

89.

Treće pitanje suda koji je uputio zahtjev temelji se na pretpostavki, koju je poduprla većina članova vijeća suda koji je uputio zahtjev, prema kojoj se u postojećem grčkom pravu internetskim informativnim portalima koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge ne nalaže opća obveza poštovanja ljudskog dostojanstva. Stoga u grčkom pravu, kako ga tumači većina, ne bi postojala pravna osnova za izricanje spornih sankcija ( 35 ).

90.

Trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita je li dužan tumačiti nacionalno pravo na način da se njime zabrana povrede ljudskog dostojanstva nalaže i internetskim informativnim portalima koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge, čak i ako bi to dovelo do izricanja sankcija.

91.

Postoji opširna sudska praksa koja potvrđuje da se direktivama samima po sebi ne mogu nalagati obveze pojedincima ( 36 ). To se može dogoditi samo prenošenjem direktiva u nacionalno pravo. Stoga se samom Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama ne može naložiti obveza Makeleiu i Zougli da ne povrijede ljudsko dostojanstvo.

92.

Kad se direktiva u nacionalno pravo ne prenese pravilno ili potpuno, nacionalni sudovi imaju obvezu tumačenjem uskladiti nacionalno pravo s tom direktivom, kao što je to Sud prvotno objasnio u presudi Von Colson i Kamman ( 37 ). Nacionalni sud dužan je učiniti „sve što je u njegovoj nadležnosti” kako bi primijenio direktivu u konkretnom slučaju ( 38 ). Čak bi mogao biti obvezan izmijeniti svoju ustaljenu sudsku praksu, ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s ciljevima direktive ( 39 ).

93.

Stoga je svrha usklađenog tumačenja u konkretnom slučaju postići rezultat koji bi se postigao da je direktiva pravilno provedena ( 40 ).

94.

U ovim predmetima, traženi rezultat je nalaganje obveze Makeleiu i Zougli da ne povrijede ljudsko dostojanstvo u audiovizualnim programima koje stavljaju na raspolaganje javnosti.

95.

Međutim, takvo tumačenje nacionalnog prava u ovim predmetima stvorilo bi kvazikaznenu odgovornost jer bi omogućilo izricanje prekršajnih sankcija za povredu tako tumačenih obveza.

96.

Vrlo brzo nakon što je uspostavio obvezu usklađenog tumačenja, Sud je jasno dao do znanja i da ta obveza ima ograničenja ( 41 ). Jedno bi se ograničenje doseglo kada bi usklađeno tumačenje dovelo do određivanja ili povećanja kaznene odgovornosti onih koji postupaju tako da povređuju njezine odredbe ( 42 ).

97.

To je ograničenje odraz načela zakonitosti koje se izražava u maksimi nullum crimen, nulla poena sine lege. To je načelo konkretizirano u članku 49. Povelje i članku 7. EKLJP‑a.

98.

Ukratko, načelo zakonitosti znači da se osoba ne može smatrati kazneno ili kvazikazneno ( 43 ) odgovornom za djelo koje u trenutku njegova počinjenja nije bilo zakonom zabranjeno.

99.

Budući da se usklađeno tumačenje utvrđuje nakon što je počinjeno kažnjivo djelo, moglo bi se shvatiti da se njime utvrđuje kaznena odgovornost post festum ( 44 ).

100.

U ovim predmetima, čini se da većina članova Symvoulia tis Epikrateias (Državno vijeće), kao i tužitelji iz glavnog postupka, polaze od pretpostavke da načelo zakonitosti uvijek zahtijeva da se u primjenjivoj zakonskoj odredbi izričito uputi na sve subjekte na koje se ona odnosi. Budući da u grčkom pravu ne postoji takvo upućivanje, jer u njemu nisu izričito navedeni internetski informativni portali, trebalo bi zaključiti da tužitelji nisu znali da se zabrana emitiranja programa kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo odnosi i na njih. Stoga bi se dosegnulo ograničenje usklađenog tumačenja.

101.

Međutim, za ispunjavanje zahtjeva načela zakonitosti sudskom praksom Suda ili ESLJP‑a ne zahtijeva se izričito navođenje u zakonodavstvu. Ključno je da je osoba o kojoj je riječ mogla predvidjeti da se zabrana odnosi i na njezinu djelatnost.

102.

Stoga je ESLJP objasnio da „[k]ad je riječ o ‚pravu’, članak 7. odnosi se na isti koncept koji se navodi na drugim mjestima u EKLJP‑u kad se koristi taj pojam, uzimajući u obzir da taj koncept uključuje pisano pravo i sudsku praksu i podrazumijeva primjenu kvalitativnih zahtjeva, uključujući zahtjeve dostupnosti i predvidljivosti” ( 45 ).

103.

Sud se oslonio na sudsku praksu ESLJP‑a te je pritom smatrao i da je zahtjev da se kazneno djelo i sankcija jasno navedu u zakonu „ispunjen ako osoba o kojoj je riječ može, na temelju teksta relevantne odredbe i s pomoću tumačenja sudova, znati za koja je djela i propuste kazneno odgovorna” ( 46 ).

104.

Načelo da kaznena djela i kazne moraju biti utvrđeni zakonom ne može se stoga tumačiti kao da se njime isključuje postupno pojašnjavanje pravila o kaznenoj odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je rezultat razumno predvidljiv u trenutku počinjenja povrede, posebice s obzirom na tumačenje odredbe u sudskoj praksi u vrijeme nastanka činjenica ( 47 ).

105.

Ukratko, srž načela zakonitosti jest zahtjev da je kažnjena osoba znala ili nije mogla ne znati da je njezino djelo zabranjeno.

106.

Kao što je to Sud dodatno objasnio, doseg pojma predvidljivosti u velikoj mjeri ovisi o sadržaju teksta o kojem je riječ, području na koje se odnosi i broju i svojstvu njegovih adresata. Predvidljivosti zakona ne protivi se to da dotična osoba mora pribjeći stručnom savjetovanju kako bi ocijenila, u stupnju koji je razuman u okolnostima predmeta o kojem je riječ, posljedice koje mogu proizići iz određenog akta. Tako je posebice u slučaju profesionalaca koji su navikli na primjenu velikog opreza u izvršavanju svojeg zanimanja. Stoga se od njih može očekivati da ulože posebnu brigu pri ocjeni s njim povezanih rizika ( 48 ).

107.

Stoga, u ovim predmetima, sud koji je uputio zahtjev u načelu ne može kazniti tužitelje zbog povrede ljudskog dostojanstva na temelju usklađenog tumačenja nacionalnog prava. To vrijedi osim ako sud koji je uputio zahtjev ne smatra da su ti tužitelji na temelju grčkog prava koje je postojalo u relevantnom trenutku, iako se u okviru tog prava nije izričito upućivalo na internetske informativne portale koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge, mogli predvidjeti da se zabrana emitiranja programâ zabranjenog sadržaja odnosi i na njih ( 49 ).

108.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi jesu li tužitelji iz glavnog postupka u trenutku kada su emitirali sporne programe mogli predvidjeti da se zabrana povrede ljudskog dostojanstva i kazna za njezinu povredu odnose i na njihovu djelatnost, iako su oni internetski informativni portali koji emitiraju i audiovizualne medijske usluge ( 50 ). Ako su morali biti svjesni takve zabrane, tada potvrđivanje te obveze pojašnjenjem tumačenja grčkih pravila ne doseže nužno ograničenje usklađenog tumačenja koje se nalaže načelom zakonitosti.

109.

Četvrto i peto pitanje upućeni su pod uvjetom da Sud na prvo pitanje odgovori niječno, odnosno da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama ne zahtijeva uvođenje opće zabrane programa kojima se povređuje ljudsko dostojanstvo i zabrane programa loše kvalitete.

110.

Budući da sam predložila Sudu da na to pitanje odgovori potvrdno, nije potrebno odgovoriti na četvrto i peto pitanje.

111.

Naime, prema mojem mišljenju, Sud bi u odgovoru na prvo pitanje trebao objasniti da se Direktivom o audiovizualnim medijskim uslugama ne regulira kvaliteta emitiranih programâ i stoga ne zabranjuju programi loše kvalitete. Međutim, uzimajući u obzir da je sud koji je uputio zahtjev objasnio da se u dijelu (b) prvog pitanja, koje se odnosi na sadržaj programa loše kvalitete, razmatraju programi iste vrste kao što su oni o kojima je riječ u ovom predmetu, on u biti postavlja isto pitanje kao u dijelu (a) tog pitanja, koje se odnosi na povredu ljudskog dostojanstva. U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev stoga se ne bavi pitanjem zabrane loše kvalitete programâ u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, koje je šire od zabrane povrede ljudskog dostojanstva.

112.

Zbog tih razloga smatram da nije potrebno odgovoriti na četvrto i peto pitanje.

113.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće, Grčka) odgovori na sljedeći način: