I.

Uvod

1.

Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) uputio je Sudu prethodna pitanja u pogledu tumačenja članka 44. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 987/2009 o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti ( 2 ).

2.

Ta su pitanja upućena u okviru postupka između osobe CC (u daljnjem tekstu: žaliteljica) i Pensionsversicherungsanstalta (u daljnjem tekstu: PVA), ustanove koja je zadužena za zakonski sustav osiguranja za slučaj starosti u Austriji. Taj se postupak odnosi na to da navedena ustanova nije uzela u obzir, za potrebe izračunavanja žaliteljičine starosne mirovine, razdoblja koja je žaliteljica posvetila odgoju svoje djece u Belgiji i Mađarskoj.

3.

U tom kontekstu, pitanja se odnose, konkretnije, na uvjete pod kojima nadležna ustanova države članice u kojoj je dotična osoba radila mora primijeniti zakonodavstvo te države članice na razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba navršila u jednoj ili više drugih država članica.

4.

Sud je prije utvrdio, u kontekstu primjene Uredbe (EEZ) br. 1408/71 ( 3 ), koja je prethodila uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009 te nije sadržavala ni jednu odredbu u pogledu tog konkretnog pitanja, da ta prva država članica mora primijeniti svoje zakonodavstvo na takva razdoblja odgoja djeteta kada su ona „dovoljno povezana” s razdobljima zaposlenja ili samozaposlenja koja je ta osoba prije navršila na državnom području te države članice.

5.

Srž problematike ovog predmeta jest pitanje je li to sudsko rješenje još uvijek primjenjivo sada kada je zakonodavac usvojio članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 te izričito utvrdio skup kriterija namijenjenih pojašnjavanju te obveze. Kao što ću to objasniti u nastavku, mišljenja sam da je ta odredba zamijenila kriterij „dovoljne povezanosti”.

II.

Pravni okvir

A.

Pravo Europske unije

1.

Uredba (EZ) br. 883/2004

6.

Glava II. Uredbe (EZ) br. 883/2004 ( 4 ), naslovljena „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, među ostalim sadržava članak 11., koji propisuje:

7.

Prema članku 87. iste uredbe:

8.

U skladu s člankom 91. Uredbe br. 883/2004, ta se uredba primjenjuje od datuma stupanja na snagu uredbe koja služi njezinoj provedbi, a to je Uredba br. 987/2009, koja je na snagu stupila 1. svibnja 2010. Time je Uredba br. 1408/71 stavljena izvan snage.

2.

Uredba br. 987/2009

9.

Uredbom br. 987/2009 utvrđen je postupak provedbe Uredbe br. 883/2004, u skladu s člankom 89. potonje uredbe.

10.

Prema uvodnoj izjavi 14. Uredbe br. 987/2009:

11.

Članak 44. iste uredbe predviđa:

12.

Članak 93. Uredbe br. 987/2009 glasi:

B.

Nacionalno pravo

13.

Članak 16. stavak 3.a Allgemeines Pensionsgesetza (Opći mirovinski zakon; u daljnjem tekstu: APG) (BGBl. I, 142/2004) konkretno propisuje da se za potrebe navršenja minimalnog razdoblja osiguranja u skladu s člankom 4. stavkom 1. tog zakona, mjesecima osiguranja smatraju zamjenska razdoblja odgoja djeteta u skladu s člankom 227.a Allgemeines Sozialversicherungsgesetza (Opći zakon o socijalnoj sigurnosti; u daljnjem tekstu: ASVG) (BGBl. 189/1955) i člankom 116.a Gewerbliches Sozialversicherungsgesetza (Zakon o socijalnom osiguranju za osobe zaposlene u industriji; u daljnjem tekstu: GSVG) (BGBl. 560/1978).

14.

Članak 227.a ASVG‑a predviđa:

15.

Članak 116.a GSVG‑a u bitnome je identičan članku 227.a ASVG‑a.

III.

Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodna pitanja

16.

Žaliteljica je 11. listopada 2017. podnijela PVA‑u zahtjev za odobrenje starosne mirovine. Navela je da je u razdoblju od 4. listopada 1976. do 28. kolovoza 1977. navršila prvo razdoblje osiguranja od 11 mjeseci na temelju plaćanja doprinosa za obvezno osiguranje kao pripravnica u Austriji, a u razdoblju od 1. siječnja 1982. do 30. rujna 1986. drugo razdoblje osiguranja od 57 mjeseci na temelju svojeg samozaposlenja u toj državi članici.

17.

Žaliteljica je u listopadu 1986. otišla studirati u Ujedinjenu Kraljevinu. Tamo je ostala do preseljenja u Belgiju početkom studenoga 1987. U Belgiji je rodila dvoje djece; prvo u prosincu 1987., a drugo u veljači 1990. Sa svojom djecom prvo je boravila u Belgiji, potom od 5. prosinca 1991. do 31. prosinca 1992. u Mađarskoj i naposljetku od 1. siječnja 1993. do 8. veljače 1993. u Ujedinjenoj Kraljevini.

18.

Dakle, žaliteljica se od 5. prosinca 1987. (datum na koji je rođeno njezino prvo dijete) do 8. veljače 1993. (datum na koji se vratila u Austriju) posvetila odgoju svoje djece. Tijekom tog razdoblja nije bila zaposlena.

19.

Žaliteljica je nakon povratka u Austriju nastavila odgajati svoju djecu u punom radnom vremenu. Nakon toga je navršila dodatna razdoblja zaposlenja i samozaposlenja do listopada 2017., kada je otišla u mirovinu.

20.

PVA je odlukom od 29. prosinca 2017. odobrio žaliteljici starosnu mirovinu koja je uključivala 14 mjeseci „zamjenskih razdoblja” na račun vremena koje je od siječnja 1993. do veljače 1994. provela odgajajući svoju djecu u Ujedinjenoj Kraljevini i Austriji ( 5 ).

21.

Žaliteljica je tu odluku pobijala tvrdeći da ima pravo na veću starosnu mirovinu, s obzirom na to da su se i razdoblja koja je u Belgiji i Mađarskoj provela odgajajući svoju djecu od 5. prosinca 1987. do 31. prosinca 1992. (u daljnjem tekstu: sporna razdoblja odgoja djeteta) trebala uzeti u obzir kao „zamjenska razdoblja”.

22.

PVA je naveo da žaliteljica u odnosu na ta razdoblja ne ispunjava kriterije iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009. Kao prvo, ona neposredno prije datuma na koji bi se sporna razdoblja odgoja djeteta, u skladu s austrijskim pravom, počela uzimati u obzir nije bila zaposlena. Kao drugo, ta su razdoblja bila navršena u državama članicama (Belgiji i Mađarskoj) čije zakonodavstvo već omogućava da se vrijeme posvećeno odgoju djece uzme u obzir.

23.

Prvostupanjski sud, Arbeits- und Sozialgericht Wien (Radni i socijalni sud u Beču, Austrija) odbio je žaliteljičinu tužbu uz obrazloženje da žaliteljica ne ispunjava uvjete iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009. Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) potvrdio je tu odluku. Žaliteljica je potom podnijela žalbu Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija), od kojeg traži da usvoji njezin tužbeni zahtjev.

24.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se na ovaj predmet vremenski primjenjuju uredbe br. 883/2004 i br. 987/2009. On dalje zaključuje da, s obzirom na to da žaliteljica, kada je počela odgajati svoju djecu, u Austriji nije bila ni zaposlena ni samozaposlena, sporna razdoblja odgoja djeteta ne zadovoljavaju uvjete iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009.

25.

On u tom pogledu ističe da uredbe br. 883/2004 i br. 987/2009 nemaju za cilj usklađivanje, pa čak ni približavanje sustavâ socijalne sigurnosti država članica, nego samo njihovu koordinaciju. Pojedinci kao što je žaliteljica stoga ne mogu očekivati da njihovo preseljenje iz jedne države članice u drugu neće imati nikakav utjecaj na njihovu situaciju u području socijalne sigurnosti i da će nadležna tijela države članice u kojoj su radili zauvijek tretirati razdoblja odgoja djeteta dovršena u jednoj ili više država članica kao razdoblja navršena na njezinu državnom području.

26.

Međutim, on usto smatra da su okolnosti koje se razmatraju u glavnom postupku slične onima koje su dovele do presude Reichel‑Albert ( 6 ), donesene u kontekstu primjene Uredbe br. 1408/71 (koja je stavljena izvan snage i zamijenjena uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009). U skladu s pristupom Suda u toj presudi i drugim ranijim presudama koje su također bile donesene na temelju Uredbe br. 1408/71 (to jest, presudama Elsen ( 7 ) i Kauer ( 8 )), kako bi austrijsko zakonodavstvo primijenilo sporna razdoblja odgoja djeteta, bilo bi dovoljno utvrditi postojanje „dovoljne povezanosti” između tih razdoblja i valjanih razdoblja zaposlenja odnosno samozaposlenja navršenih u toj državi članici.

27.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev naglašava da, iako se žaliteljica nije nalazila u Austriji u trenutku kada su njezina djeca bila rođena, ona je zapravo jedino u toj državi članici radila i navršila valjana razdoblja zaposlenja i samozaposlenja. Također objašnjava da, s obzirom na to da je tijekom spornih razdoblja odgoja djeteta Uredba br. 1408/71 još uvijek bila na snazi, postoje značajni razlozi, imajući u vidu upravo navedenu sudsku praksu Suda, za to da se na ta razdoblja primjeni kriterij „dovoljne povezanosti”. Kada to ne bi bilo moguće, žaliteljica bi se nakon stupanja na snagu članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 našla u situaciji koja je za njezine interese nepovoljnija od situacije u kojoj je bila prije toga. Takva promjena u njezinoj pravnoj situaciji nastupila bi dugo nakon što je navršila sporna razdoblja odgoja djeteta.

28.

Posljedično, taj sud dvoji o tome treba li pitanje primjenjivosti austrijskog prava na sporna razdoblja odgoja djeteta riješiti samo s obzirom na članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009. Pita se može li, u predmetnom slučaju, zadirati u legitimna očekivanja koja je žaliteljica mogla imati na temelju sudske prakse Suda koja se odnosi na primjenu Uredbe br. 1408/71.

29.

U tom kontekstu, Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

30.

Zahtjev za prethodnu odluku, koji nosi datum 13. listopada 2020., registriran je 4. studenoga 2020. Žaliteljica, PVA, češka, španjolska i austrijska vlada kao i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

31.

Sve zainteresirane strane, uz iznimku češke vlade, zastupane su na raspravi održanoj 11. studenoga 2021.

IV.

Analiza

32.

Prema članku 44. stavku 2. Uredbe br. 987/2009, nadležna tijela države članice u kojoj je osoba bila zaposlena ili samozaposlena (u daljnjem tekstu: država članica A) moraju, za potrebe odobravanja starosne mirovine, uzeti u obzir razdoblja odgoja djeteta koja je ta osoba navršila u drugoj državi članici (u daljnjem tekstu: država članica B) kao da su se djeca odgajala na njezinu državnom području ( 9 ) ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

–

razdoblja odgoja djeteta ne uzimaju se u obzir prema zakonodavstvu države članice B;

–

zakonodavstvo države članice A prethodno se primjenjivalo na dotičnu osobu jer je ona u toj državi članici obavljala djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe; te

–

zakonodavstvo države članice A nastavilo se primjenjivati na tu osobu zato što je ona odnosnu djelatnost obavljala u trenutku u kojem je, u skladu sa zakonodavstvom te države članice, započelo uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta za dotično dijete ( 10 ).

33.

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima, koja ću redom razmotriti, traži od Suda da pojasni materijalno područje primjene te odredbe s dva aspekta.

34.

Kao prvo, on se u biti pita je li sudsko rješenje koje je Sud usvojio u svojoj ranijoj sudskoj praksi (konkretnije, u presudi Reichel‑Albert) primjenjivo i u kontekstu primjene članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009, u kojem slučaju su nadležna tijela države članice A, čak i ako treći od gore navedenih zahtjeva nije ispunjen, obvezna – pod uvjetom da između relevantnih razdoblja zaposlenja ili samozaposlenja navršenih na državnom području te države članice i razdoblja odgoja djeteta navršenih u državi članici B postoji dovoljna povezanost – na takva razdoblja primijeniti zakonodavstvo svoje države.

35.

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev želi doznati je li kriterij „dovoljne povezanosti” koji je Sud razvio u kontekstu primjene općih pravila sadržanih u Uredbi br. 1408/71, koja nije sadržavala nikakve posebne odredbe o razdobljima odgoja djeteta, i dalje relevantan te u kojoj mjeri, u situaciji u kojoj je pitanje primjenjivog nacionalnog zakonodavstva na takva razdoblja izravno uređeno člankom 44. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009. To pitanje proizlazi iz toga što, u kontekstu glavnog postupka, sporna razdoblja odgoja djeteta, prema svemu sudeći, ne ispunjavaju treći uvjet iz te odredbe zato što žaliteljica nije bila ni zaposlena ni samozaposlena u Austriji u trenutku u kojem bi se u skladu s austrijskim zakonodavstvom takva razdoblja počela uzimati u obzir. Međutim, moglo bi se tvrditi da takva razdoblja ispunjavaju kriterij „dovoljne povezanosti” koji je Sud utvrdio u svojoj ranijoj sudskoj praksi.

36.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev želi pojasniti, u odnosu na prvi od uvjeta navedenih u točki 32. ovog mišljenja, primjenjuje li se članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 samo na situacije u kojima država članica B u svojem zakonodavstvu, načelno, ne predviđa uzimanje u obzir razdoblja odgoja djeteta ili se također primjenjuje i na situacije u kojima takvo zakonodavstvo postoji, ali potonja država članica ne uzima u obzir to konkretno vrijeme posvećeno odgoju djece. Ako bi se usvojio prvi pristup, tada austrijsko pravo, u kontekstu glavnog postupka, u svakom slučaju ne bi bilo primjenjivo na sporna razdoblja odgoja djeteta ako bi belgijsko ili mađarsko pravo sadržavalo odredbu koja načelno omogućuje uzimanje u obzir takvih razdoblja. Međutim, primjena drugog pristupa zahtijevala bi ne samo da se provjeri postoji li takva zakonodavna odredba nego i to jesu li, u konkretnom slučaju, nadležna belgijska ili mađarska tijela doista uzela u obzir sporna razdoblja odgoja djeteta.

A.

Prvo pitanje

37.

Moja analiza prvog pitanja bit će strukturirana na sljedeći način. Prvo ću izložiti kriterij „dovoljne povezanosti” koji je Sud koristio u svojoj sudskoj praksi koja se odnosila na primjenu Uredbe br. 1408/71 (1.). Potom ću objasniti zašto taj kriterij više ne smatram relevantnim u kontekstu uredbi br. 883/2004 i br. 987/2009 i, konkretnije, u kontekstu primjene članka 44. stavka 2. potonje uredbe (2.). Naposljetku ću iznijeti nekoliko kratkih napomena o tome zašto smatram da žaliteljica ne može legitimno očekivati da će se na njezinu situaciju primjenjivati ranija sudska praksa Suda (3.).

1.

Prošlost: presude Suda u predmetima Elsen, Kauer i Reichel‑Albert i kriterij „dovoljne povezanosti”

38.

Koliko shvaćam, sudska praksa Suda se prije stupanja na snagu uredbi br. 883/2004 i br. 987/2009 okretala oko pristupa sastavljenog od dvaju koraka, koji se temeljio na:

–

primjenjivosti, u svjetlu općih kriterija utvrđenih u članku 13. stavku 2. Uredbe br. 1408/71, zakonodavstva države članice A na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici B pod uvjetom da postoji „povezanost” ili „dovoljna povezanost” između tih razdoblja i razdoblja zaposlenja navršenih u državi članici A (prvi korak); i

–

obvezi, koja proizlazi iz prava Unije, da se s razdobljima odgoja djeteta navršenima u državi članici B u takvom zakonodavstvu postupa kao da su navršena u državi članici A (to jest, da se s takvim razdobljima jednako postupa) (drugi korak).

39.

Taj pristup, sastavljen od dvaju koraka, prvi je put opisan u predmetu Elsen, koji je odnosio na odgoj djeteta u Francuskoj dok je majka odgovorna za njegov odgoj, do djetetova rođenja te nakon završetka porodiljnog dopusta, radila kao pogranični radnik u Njemačkoj, gdje je bila obveznik obveznog osiguranja. U tom je predmetu Sud zaključio da je na situaciju U. Elsen primjenjivo njemačko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti jer se mogla ustanoviti „povezanost” između razdoblja odgoja djeteta koja je navršila u Francuskoj i razdoblja koja je navršila u Njemačkoj zbog obavljanja svoje profesionalne djelatnosti u toj državi članici (prvi korak) ( 11 ). Zatim je ispitao je li to zakonodavstvo u skladu s pravom Unije (konkretnije, s relevantnim odredbama Ugovora), s obzirom na to da je njime bio propisan uvjet koji je, u biti, pravo na starosnu mirovinu uvjetovao time da su djeca odgojena u Njemačkoj ili da se može smatrati da su tamo odgojena (drugi korak) ( 12 ).

40.

Sud je u kontekstu prvog koraka istaknuo da, prema općim kriterijima iz članka 13. stavka 2. točaka (a) i (b) Uredbe br. 1408/71, osoba koja je zaposlena ili samozaposlena na državnom području jedne države članice podliježe zakonodavstvu u području socijalne sigurnosti te države članice čak i ako boravi na državnom području druge države članice ( 13 ). U predmetnom se postupku nije moglo smatrati da je U. Elsen, u smislu te odredbe, bila „zaposlena” u Njemačkoj tijekom razdoblja koje je posvetila odgoju svojeg djeteta u Francuskoj. Međutim, Sud je utvrdio da se zbog postojanja „povezanosti” između tih razdoblja i razdoblja zaposlenja u Njemačkoj nije moglo smatrati da je U. Elsen prestala s obavljanjem svake „profesionalne djelatnosti” i da se zbog toga na nju primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj je boravila (Francuska). Stoga je na razdoblja odgoja djeteta navršena u Francuskoj bilo primjenjivo njemačko pravo ( 14 ).

41.

Sličan je pristup bio upotrijebljen i u predmetu Kauer. U tom je predmetu podnositeljica zahtjeva bila austrijska državljanka čije je troje djece rođeno u Austriji. Ona se 1970. preselila u Belgiju, gdje se brinula o svojoj djeci u punom radnom vremenu. Nastavila je raditi u rujnu 1975., nakon što se vratila u Austriju. Sud je utvrdio da iz presude Elsen jasno proizlazi da činjenica da je osoba poput L. Kauer radila u samo jednoj državi članici (Austrija) te da je u trenutku rođenja svoje djece podlijegala zakonodavstvu te države članice omogućuje da se utvrdi „dovoljna povezanost” između tih razdoblja odgoja djeteta i razdoblja osiguranja navršenih na temelju obavljanja profesionalne djelatnosti u toj državi članici ( 15 ). Shodno tomu, Sud je u okviru prvog koraka, koji je opisan u točki 38. ovog mišljenja, utvrdio da je na razdoblja odgoja djeteta koja je L. Kauer navršila u Belgiji bilo primjenjivo austrijsko pravo.

42.

Smatram da je Sud, u oba predmeta, svoj zaključak u pogledu prvog koraka, to jest zaključak da je na predmetna razdoblja odgoja djeteta primjenjivo zakonodavstvo države članice A (države članice zaposlenja), temeljio na činjenici da je podnositeljica zahtjeva ili obavljala profesionalnu djelatnost u toj državi članici ili se na nju iz nekog drugog razloga primjenjivalo njezino zakonodavstvo zbog prijašnjeg plaćenog zaposlenja, u trenutku djetetova rođenja i početka tijeka razdoblja odnosno razdobljâ odgoja djeteta. Prema mojemu mišljenju, upravo je ta konkretna činjenica omogućila Sudu da zaključi da je između relevantnih valjanih razdoblja navršenih u državi članici A i razdoblja odgajanja djeteta navršenih u državi članici B postojala „povezanost” (Elsen) odnosno „dovoljna povezanost” (Kauer) ( 16 ).

43.

U predmetu Reichel‑Albert bila je riječ o drukčijem činjeničnom kontekstu. U tom se predmetu na roditelja koji je odgajao dijete, u trenutku djetetova rođenja (pa ni neposredno prije toga), nije primjenjivalo zakonodavstvo države članice A. Podnositeljica zahtjeva u glavnom postupku bila je njemačka državljanka koja se, baš kao podnositeljice zahtjeva u predmetima Elsen i Kauer, bavila profesionalnom djelatnosti u samo jednoj državi članici (to jest, Njemačkoj) prije nego što se preselila u drugu državu članicu (Belgiju). Međutim, za razliku od podnositeljica zahtjeva u oba ta predmeta, ona je nekoliko mjeseci boravila u Belgiji prije nego što je rodila prvo dijete. Potom je sa svojom djecom nekoliko godina živjela u Belgiji te tijekom tog razdoblja nije radila, nakon čega se vratila u Njemačku u kojoj je počela raditi ( 17 ).

44.

Nadovezujući se na kriterij „dovoljne povezanosti” koji je primijenio u predmetima Elsen i Kauer, Sud je utvrdio da je na situaciju D. Reichel‑Albert bilo primjenjivo njemačko zakonodavstvo iako razdoblja u kojima se to zakonodavstvo na nju primjenjivalo zbog njezina plaćenog zaposlenja u Njemačkoj nisu neposredno prethodila rođenju njezina prvog djeteta u Belgiji. Dva su elementa čini mi se osobito utjecala na odluku Suda. Prvo, D. Reichel‑Albert radila je i plaćala doprinose u samo jednoj državi članici (Njemačkoj), kako prije tako i nakon što je svoje boravište privremeno premjestila u drugu državu članicu (Belgiju), u kojoj nikad nije radila ( 18 ). Drugo, D. Reichel‑Albert preselila se u Belgiju isključivo zbog obiteljskih razloga ( 19 ), i to izravno iz Njemačke, u kojoj je bila zaposlena sve do mjesec dana prije preseljenja.

45.

Kao što sam to naveo u točki 38. ovog mišljenja, sva tri gore izložena predmeta smještena su u kontekst primjene Uredbe br. 1408/71. Ta je uredba, u članku 13. stavku 2., predviđala opća kolizijska pravila u području socijalne sigurnosti, ali nije sadržavala niti jednu odredbu o razdobljima odgoja djeteta. Suočen s pravnom prazninom, Sud je utvrdio (u prvom koraku, opisanom u točki 38. ovog mišljenja) da se zakonodavstvo države članice u kojoj je dotična osoba radila nastavlja primjenjivati i na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici različitoj od te države članice, pod uvjetom da su takva razdoblja u bitnome „dovoljno povezana” s relevantnim „valjanim” razdobljima profesionalne djelatnosti navršenima na njezinu državnom području.

46.

Sud se tek nakon dovršetka te ocjene pozabavio relevantnim odredbama Ugovora koje se odnose na slobodu kretanja radnika i građana te pitanjem usklađenosti s primarnim pravom Unije (drugi korak). Da istaknem samo jedan primjer – Sud je u predmetu Reichel‑Albert, tek nakon što je utvrdio da između spornih razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu i relevantnih valjanih razdoblja zaposlenja koja je podnositeljica zahtjeva navršila u Njemačkoj postoji „dovoljna povezanost”, što je značilo da se na takva razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu primjenjuje njemačko zakonodavstvo (prvi korak), donio zaključak da je njemačko zakonodavstvo protivno članku 21. UFEU‑a (drugi korak), a takav je zaključak donio zato što bi se prema D. Reichel‑Albert, iako ona nikada nije bila zaposlena ni samozaposlena u Belgiji, postupalo nepovoljnije nego što bi to bio slučaj da nije ostvarila svoju slobodu kretanja na temelju Ugovorâ ( 20 ).

47.

Nakon kratkog izlaganja sudske prakse Suda u vezi s Uredbom br. 1408/71, sada ću se usmjeriti na trenutačnu situaciju i objasniti zašto, prema mojemu mišljenju, kriterij „dovoljne povezanosti” nije relevantan za postupak poput onog koji se vodi u predmetnom slučaju, na koji se primjenjuje članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009.

2.

Trenutačna situacija: članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 i zašto kriterij „dovoljne povezanosti” više nije relevantan

48.

S obzirom na kronologiju činjeničnog stanja o kojem je riječ u glavnom postupku, kako je opisano u točkama 16. do 20. ovog mišljenja, i datum stupanja Uredbe br. 987/2009 na snagu, smatram očitim da je ta uredba vremenski primjenjiva na ovaj predmet ( 21 ). To ne osporava ni sud koji je uputio zahtjev ni stranke glavnog postupka, a ni zainteresirane strane. Shodno tomu, ovaj se predmet razlikuje od predmeta Elsen, Kauer i Reichel‑Albert, barem utoliko što su postupci u tim predmetima bili potpuno izvan vremenskog područja primjene te uredbe ( 22 ).

49.

Stranke glavnog postupka i zainteresirane strane usto se slažu da se žaliteljica, u kontekstu glavnog postupka, ne može pozivati na članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 zato što ona na datum na koji bi se sporna razdoblja odgoja djeteta počela uzimati u obzir prema austrijskom pravu nije bila ni zaposlena ni samozaposlena u Austriji. Kao što je to navedeno u točki 32. ovog mišljenja, iz trećeg zahtjeva predviđenog u članku 44. stavku 2. Uredbe br. 987/2009 proizlazi da se za osobu može smatrati da „obavlja” profesionalnu djelatnost u državi članici A (u ovom je predmetu to Austrija) i na datum na koji se, prema zakonodavstvu te države članice, sporna razdoblja počinju uzimati u obzir u odnosu na dotično dijete. Prema austrijskom pravu, taj bi datum bio 1. siječnja 1988. ( 23 ). Žaliteljica je u to vrijeme već bila izvan Austrije više od godinu dana, studirajući u Ujedinjenoj Kraljevini, nakon čega se nastanila u Belgiji, gdje su rođena oba njezina djeteta.

50.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je činjenično stanje o kojem je riječ u glavnom postupku slično onomu iz predmeta Reichel‑Albert, s obzirom na to da razdoblje tijekom kojeg se na podnositeljicu zahtjeva primjenjivalo zakonodavstvo države članice A zbog njezine profesionalne djelatnosti u toj državi članici nije, ni u tom predmetu, neposredno prethodilo rođenju njezine djece. On bi stoga htio doznati je li sudsko rješenje iz predmeta Reichel‑Albert primjenjivo na predmetni slučaj. Ako jest, on smatra da žaliteljica ima pravo na to da se razdoblja odgoja djeteta koja je navršila u Belgiji i Mađarskoj uzmu u obzir.

51.

Ističem da su pred Sudom u tom pogledu iznesene dvije različite argumentacije.

52.

S jedne strane, žaliteljica, koju u tom pogledu podupiru Komisija i češka vlada, navodi da je Sud vezan logikom kojom se vodio pri donošenju presude Reichel‑Albert, što znači da, u činjenično sličnim slučajevima, o razdobljima odgoja djeteta navršenima u inozemstvu koja nisu obuhvaćena materijalnim područjem primjene članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 (iako jesu obuhvaćena vremenskim područjem primjene te uredbe) treba i dalje odlučivati u skladu s člankom 21. UFEU‑a i kriterijem „dovoljne povezanosti”. U suprotnom bi članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 doveo do toga da bi se prema podnositeljima zahtjeva za starosnu mirovinu postupalo nepovoljnije nego što bi se prema njima postupalo prije stupanja na snagu te uredbe. U kontekstu glavnog postupka, žaliteljica bi se našla u financijski lošijoj situaciji zbog puke činjenice što je svoju djecu odlučila odgajati u državi članici različitoj od Austrije. Naime, da je ostala u Austriji, austrijsko bi zakonodavstvo zahtijevalo od PVA‑a da takva razdoblja u cijelosti uzme u obzir.

53.

S druge strane, PVA te austrijska i španjolska vlada u bitnome smatraju da je kriterij iz presude Reichel‑Albert, koji se temeljio na postojanju „povezanosti” ili „dovoljne povezanosti” između razdoblja profesionalne djelatnosti navršenih u državi članici A i razdoblja odgoja djeteta navršenih u državi članici B, zamijenjen kriterijima iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009, što znači da Sud više ne može primjenjivati prvonavedeni kriterij.

54.

Slažem se s tim potonjim stajalištem.

55.

Kao prvo, za početak bih htio istaknuti da, kada je riječ o uzimanju u obzir razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu, članak 21. UFEU‑a zahtijeva, prema gore izloženoj sudskoj praksi, da država članica čije je zakonodavstvo proglašeno primjenjivim na određenu situaciju u kojoj je osoba ostvarila svoju slobodu kretanja i odlučila svoje dijete odnosno djecu odgajati u drugoj državi članici postupa s tom situacijom kao da je bila dovršena na njezinu državnom području ( 24 ).

56.

Prema mojemu mišljenju, to se pravilo donošenjem članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 nije promijenilo. Uvjeti navedeni u toj odredbi ograničavaju samo vrste situacija u kojima je zakonodavstvo države članice A moguće proglasiti primjenjivim na određenu situaciju odgoja djeteta u inozemstvu ( 25 ), ali ni na koji način ne utječu na obveze kojima država članica A podliježe za slučaj da se pravo te države članice proglasi primjenjivim na takvu situaciju. Stoga ne treba izgubiti iz vida činjenicu da, iako su dva koraka koja su opisana u točki 38. ovog mišljenja sada utvrđena u jednoj zakonodavnoj odredbi, obveze koje iz te odredbe proizlaze i dalje su dvojake: (i) država članica A mora primijeniti svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici B ako su ispunjeni uvjeti iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 i, (ii) ako je tako te je zakonodavstvo države članice A primjenjivo, ta država članica s tim razdobljima mora postupati kao da su navršena na njezinu državnom području.

57.

Te mi napomene omogućuju da točno odredim što je stvarni problem u ovom predmetu. Nije riječ o tome da bi se prema žaliteljici na temelju austrijskog zakonodavstva moglo postupati nepovoljnije samo zato što je živjela u dvjema drugim državama članicama dok je odgajala svoju djecu (to očito nije dopušteno na temelju članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009) ( 26 ). Umjesto toga, riječ je o tome da su uvjeti koji ograničavaju primjenjivost austrijskog zakonodavstva uže definirani u toj odredbi nego što su to bili u sudskom rješenju iz presude Reichel‑Albert.

58.

Kao drugo, smatram očitim da bi zahtjevi iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 – kada bi pravo Unije državama članicama nametalo obveze da primijene svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu koje su opsežnije od onih koje im već nameće ta odredba – činili tek jedan od skupova okolnosti u kojima je država članica A dužna primijeniti svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici B.

59.

Moram priznati da bih takvom tumačenju članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 bio naklonjeniji da je tekst te odredbe barem donekle nedorečen ili dvosmislen. Međutim, prema mojemu viđenju, ta odredba ni najmanje ne upućuje na postojanje mogućnosti da bi pravo Unije državi članici u kojoj je podnositelj zahtjeva za starosnu mirovinu bio zaposlen ili samozaposlen nametalo ikakve takve dodatne obveze. Kao što sam to naveo u točki 45. ovog mišljenja, Sud je kriterij „dovoljne povezanosti” oblikovao u odnosu na opće kriterije iz Uredbe br. 1408/71, a ne u odnosu na sam članak 21. UFEU‑a (koji je u predmetima Elsen, Kauer i Reichel‑Albert služio kao temelj obveze države članice A, u okviru drugog koraka, da s razdobljima odgoja djeteta u inozemstvu postupa kao da su navršena na njezinu državnom području) ( 27 ). Budući da je ta uredba sada stavljena izvan snage i zamijenjena uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009, čiji se članak 44. stavak 2. izričito odnosi na to konkretno pitanje, čini se sasvim logičnim zaključiti da su pravila sadržana u toj odredbi poništila sve prijašnje pokušaje Suda da odredi uvjete pod kojima će se zakonodavstvo države članice A primjenjivati na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici B.

60.

Naravno, to nije, i ne može biti, kraj priče jer je usto potrebno sagledati namjeru zakonodavca koja stoji iza članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 i razmotriti idu li okolnosti donošenja te odredbe u prilog navedenom tumačenju. U tom pogledu ističem da zakonodavna povijest članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 otkiva da je on uveden ne samo kako bi se odrazile presude Suda u predmetima Elsen i Kauer već i kako bi se odredilo njihovo područje primjene ( 28 ). Stoga se, prema mojemu mišljenju, valjano može pretpostaviti da je zakonodavac svjesno odabrao ne uputiti na kriterij „povezanosti” odnosno „dovoljne povezanosti” koji je Sud razvio, odlučivši se umjesto toga za konkretniji zahtjev da osoba i dalje podliježe zakonodavstvu države članice A zbog toga što je na datum kada bi se prema zakonodavstvu te države članice počela uzimati u obzir razdoblja odgoja djeteta, bila zaposlena ili samozaposlena u toj državi članici ( 29 ).

61.

Usto bih dodao da je zakonodavac Unije, kako se čini, u mnoštvu drugih odredbi u uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009 ne samo odrazio već i pojasnio sudsku praksu (a u nekim slučajevima možda čak i od nje odstupio) koju je Sud razvio u kontekstu primjene Uredbe br. 1408/71 ( 30 ). Rekao bih da to jasno proizlazi iz uvodne izjave 3. Uredbe br. 883/2004, koja potvrđuje želju zakonodavca da modernizira i pojednostavi odredbe prethodne uredbe, s obzirom na to da je ona postala složenija i opsežnija zbog brojnih izmjena i ažuriranja radi uzimanja u obzir, među ostalim, raznih presuda Suda.

62.

Budući da je Uredba br. 987/2009 stupila na snagu nakon donošenja presuda Elsen i Kauer (premda prije donošenja presude Reichel‑Albert), zakonodavac je članak 44. stavak 2. te uredbe mogao sročiti, da je to htio, na način da u njega potpuno i jasno ugradi tumačenje koje je Sud pružio u prvim dvama presudama. Međutim, odlučio je to ne učiniti. S obzirom na te okolnosti, mora se utvrditi da činjenica da se u članku 44. stavku 2. Uredbe br. 987/2009 ne poziva izričito na kriterij „povezanosti” odnosno „dovoljne povezanosti” upućuje na to da je zakonodavac namjerno htio ograničiti primjenu logike iz presuda Elsen i Kauer te predvidjeti samo mogućnost da se zakonodavstvo države članice A primjenjuje na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici B pod uvjetima koji su u toj odredbi izričito navedeni.

63.

Slažem se s Komisijom da zakonodavac nije mogao, kada je usvajao članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009, znati da će Sud presudom Reichel‑Albert proširiti opseg kriterija „dovoljne povezanosti”. Da je navedena presuda donesena prije usvajanja te odredbe, možda bi je drukčije formulirao. Međutim, nije na Sudu da o tome nagađa. Budući da je zakonodavac u članku 44. stavku 2. Uredbe br. 987/2009 izričito uredio pitanje uzimanja u obzir razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu, smatram da eventualne promjene uvjeta pod kojima država članica A mora primijeniti svoje zakonodavstvo na takva razdoblja od sada na dalje može izvršiti samo zakonodavac.

64.

Kao treće, pobliža analiza svrhe uredbi br. 883/2004 i br. 987/2009 osnažuje moje uvjerenje da je potrebno odoljeti kušnji da se obveze koje su sada sadržane u članku 44. stavku 2. potonje uredbe dopune skupom nepisanih pravila proizašlih iz sudske prakse. Kao što to jasno proizlazi iz članka 11. stavka 1. Uredbe br. 883/2004, jedno od ključnih načela koordinacije nacionalnih sustava socijalne sigurnosti jest to da se treba primjenjivati zakonodavstvo samo jedne države članice ( 31 ). U tom kontekstu, članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 predviđa iznimku od pravila o nadležnosti sadržanih u glavi II. Uredbe br. 883/2004 kako bi državu članicu koja na temelju tih pravila više nije nadležna učinio obveznom uzeti u obzir razdoblja odgoja djeteta navršena u drugim državama članicama ( 32 ).

65.

Prema mojemu mišljenju, ograničenja takve iznimke moraju se jasno odrediti. Kao što je to Sud više puta utvrdio, odredbe glave II. Uredbe br. 883/2004 čine cjelovit i ujednačen sustav kolizijskih pravila čiji je cilj, s jedne strane, spriječiti da osobama koje ulaze u područje primjene te uredbe zbog nepostojanja zakonodavstva koje se na njih primjenjuje bude uskraćena zaštita u području socijalne sigurnosti i, s druge strane, izbjeći istodobnu primjenu više nacionalnih zakonodavstava i komplikacije koje iz toga mogu proizaći ( 33 ). Članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 pomalo je jedinstvena odredba zato što u njemu propisano pravilo o nadležnosti – koje zahtijeva da država članica A primijeni svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu – ne dovodi u pitanje činjenicu da prema kriterijima iz glave II. Uredbe br. 883/2004 država članica B sasvim valjano može biti država članica čije se zakonodavstvo u redovnim okolnostima primjenjuje na dotičnu osobu. Posljedično, važno je da nadležna tijela države članice A mogu u potpunosti razumjeti pod kojim se uvjetima njezino zakonodavstvo primjenjuje na razdoblja odgoja djeteta koja je navršio netko tko, u relevantno vrijeme, nije bio ni „zaposlen” ni „samozaposlen” u toj državi članici (članak 11. stavak 3. točka (a) Uredbe br. 883/2004) niti je boravio na njezinu državnom području (članak 11. stavak 3. točka (e) te uredbe). Ako bi u pogledu takvih obveza postojale ikakve dvojbe, učinkovitost (effet utile) članka 44. stavka 2. nužno bi bila ugrožena.

66.

Za razliku od žaliteljice i Komisije smatram da sva ta prethodna razmatranja, u kontekstu primjene članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009, znače da država članica nije dužna primijeniti svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta navršena u jednoj ili više drugih država članica samo zato što su takva razdoblja „povezana” s valjanim razdobljima koja su prethodno navršena na njezinu državnom području. Ona to mora učiniti samo kada su ispunjeni svi uvjeti iz te odredbe, koje sam naveo u točki 32. ovog mišljenja.

67.

Za kraj bih htio naglasiti činjenicu da, prema mojemu mišljenju, financijske posljedice do kojih bi došlo, u kontekstu glavnog postupka, zbog primjene austrijskog, belgijskog ili mađarskog prava na sporna razdoblja odgoja djeteta ne bi trebale utjecati na odgovor koji treba dati na prvo pitanje. Mislim da to bi li se žaliteljica zbog primjene materijalnih propisa države članice B na njezinu situaciju, umjesto onih države članice A, našla u financijski lošijem položaju ne može utjecati na zaključak Suda. Propisi koji su predviđeni kao primjenjivi na razdoblja odgoja djeteta u inozemstvu ponekad će ići u prilog dotičnoj osobi, a ponekad neće.

68.

U vezi s tim podsjećam na to da primarno pravo Unije ne jamči radniku da odlazak u državu članicu različitu od države članice njegova državljanstva neće ni na koji način utjecati na njegovu situaciju u smislu socijalne sigurnosti, s obzirom na to da takvo preseljenje, vodeći računa o postojećim razlikama između sustava i zakonodavstava država članica u području socijalne sigurnosti, može, ovisno o slučaju, za dotičnu osobu biti više ili manje povoljno u tom pogledu ( 34 ). U tom kontekstu, uredbe br. 883/2004 i br. 987/2009 nisu namijenjene usklađivanju pa čak ni približavanju, nego samo uspostavljanju sustava koordinacije za, među ostalim, određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje na zaposlene osobe koje se, u raznim okolnostima, koriste svojim pravom na slobodu kretanja ( 35 ). Činjenica da učinak ostvarivanja slobode kretanja može, ovisno o okolnostima, u različitoj mjeri povoljno ili nepovoljno utjecati na dotičnu osobu izravna je posljedica odluke da se zadrže razlike između zakonodavstava država članica ( 36 ).

3.

Žaliteljica nije mogla legitimno očekivati da će se na njezinu situaciju primjenjivati ranija sudska praksa Suda

69.

Nakon što sam objasnio zašto smatram da se sudsko rješenje iz presude Reichel‑Albert ne može primijeniti na ovaj predmet, radi cjelovitosti želim se osvrnuti na žaliteljičin argument da je legitimno očekivala da će se na sporna razdoblja odgoja djeteta primjenjivati austrijsko pravo s obzirom na to da je takva razdoblja navršila mnogo prije nego što je Uredba br. 987/2009 stupila na snagu i da bi tada zadovoljavala kriterij „povezanosti” odnosno „dovoljne povezanosti” utvrđen presudama Elsen i Kauer.

70.

PVA i austrijska vlada na taj argument odgovaraju da, u kontekstu glavnog postupka, žaliteljica nije mogla imati takva legitimna očekivanja. Kao prvo, kada se preselila u Belgiju i Mađarsku, Austrija nije bila država članica, a presude Kauer i Elsen još nisu bile donesene. Kao drugo, žaliteljica u pogledu takvih razdoblja nije stekla nikakva prava dok 2017. nije zatražila da joj se odobri starosna mirovina.

71.

Slažem se s PVA‑om i austrijskom vladom da žaliteljica, u trenutku kada se 1987. preselila u Belgiju odnosno 1991. u Mađarsku, nikako nije mogla misliti da ostvaruje svoje pravo na slobodu kretanja na temelju članka 21. UFEU‑a i da bi, stoga, mogla imati pravo na to da PVA tretira razdoblja koja je navršila u tim drugim državama članicama kao da su ona bila navršena na austrijskom državnom području. U skladu s člankom 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Austrije, Republike Finske i Kraljevine Švedske te o izmjenama Ugovora na kojima se temelji Europska unija ( 37 ), odredbe izvornih Ugovora i akti koje su institucije usvojile prije pristupanja Austrije Uniji počeli su tu državu članicu obvezivati tek 1. siječnja 1995.

72.

Međutim, ako bismo tu stali s analizom, zanemarili bismo činjenicu da, kada je riječ o predmetima u području mirovinskog osiguranja, relevantan datum za određivanje vremenski primjenjivih pravila jest datum na koji je osoba podnijela zahtjev za starosnu mirovinu. U žaliteljičinu slučaju, taj „ključan” datum je 11. listopada 2017. Austrija je tada doista bila dio Europske unije.

73.

Iz presude Kauer jasno proizlazi da su, u takvim okolnostima, za utvrđenje žaliteljičina prava na mirovinu, čak i na temelju razdoblja osiguranja navršenih prije pristupanja Austrije Uniji, nadležna austrijska tijela koja to trebaju učiniti u skladu s pravom Unije i, osobito, u skladu s odredbama Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje radnika ili na slobodu svakog građanina Unije da se kreće i boravi na državnom području država članica ( 38 ). Predmet u glavnom postupku ne odnosi se na priznavanje navodno već stečenih prava na temelju prava Unije prije pristupanja Austrije, nego se tiče pitanja je li PVA, time što je u prosincu 2017. odbio uzeti u obzir sporna razdoblja odgoja djeteta, povrijedio pravila Unije koja su, tada, obvezivala Austriju ( 39 ).

74.

Nakon što sam to razjasnio, mišljenja sam, suprotno onomu što žaliteljica tvrdi, da ona nije mogla legitimno očekivati da će se pitanje primjenjivosti austrijskog prava na takva razdoblja riješiti pomoću kriterija „povezanosti” odnosno „dovoljne povezanosti” utvrđenog u presudama Elsen i Kauer (u pogledu uvjeta sadržanih u Uredbi br. 1408/71), a ne pomoću pravila sadržanih u uredbama br. 883/2004 i br. 987/2009.

75.

U tom pogledu ističem da je Sud više puta utvrdio da se načelo zaštite legitimnih očekivanja ne može proširiti do te mjere da, „općenito govoreći, sprečava primjenu novog pravila na buduće učinke situacija nastalih za vrijeme važenja starog pravila” ( 40 ). Međutim, kako bi se osigurala zaštita legitimnih očekivanja, materijalnopravne odredbe prava Unije treba tumačiti na način da se ne primjenjuju na „okolnosti nastale prije njihova stupanja [na snagu]” osim u mjeri u kojoj „iz njihovog teksta, svrhe ili strukture proizlazi da im treba pripisati takav učinak” ( 41 ).

76.

U ovom predmetu, datum stupanja na snagu uredbi br. 883/2004 i br. 987/2009 (1. svibnja 2010.) ne znači da se, za potrebe određivanja žaliteljičine starosne mirovine u glavnom postupku, na sporna razdoblja odgoja djeteta mora primjenjivati prethodno primjenjiva uredba, to jest Uredba br. 1408/71. To jasno proizlazi iz članka 87. stavka 2. Uredbe br. 883/2004, koji se također primjenjuje na Uredbu br. 987/2009 na temelju članka 93. potonje, te u bitnome predviđa da se za potrebe određivanja prava stečenih na temelju Uredbe br. 883/2004 u obzir uzima bilo koje relevantno razdoblje navršeno prije stupanja te uredbe na snagu ( 42 ).

77.

Prema mojem mišljenju, iz te odredbe jasno proizlazi da, u glavnom postupku, žaliteljica nije mogla legitimno očekivati da će se na njezinu prošlu situaciju primjenjivati Uredba br. 1408/71 i s njom povezana sudska praksa. Posljedično, iako su sporna razdoblja odgoja djeteta navršena prije stupanja na snagu Uredbe br. 987/2009, na pitanje čije je nacionalno zakonodavstvo primjenjivo na takva razdoblja mora se odgovoriti isključivo s obzirom na članak 44. stavak 2. te uredbe.

4.

Zaključak o prvom pitanju

78.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prvo pitanje odgovori na sljedeći način: kada se na određenu situaciju vremenski primjenjuje Uredba br. 987/2009, pravo Unije ne nalaže državi članici na čijem je državnom području osoba bila zaposlena ili samozaposlena da razdoblje odgoja djeteta koje je ta osoba navršila u drugoj državi članici uzme u obzir kao da je to dijete bilo odgajano na njezinu vlastitom državnom području, osim ako su u predmetnoj situaciji ispunjeni svi uvjeti iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009.

79.

Za slučaj da Sud, protivno mojem prijedlogu, utvrdi da je u glavnom postupku i dalje primjenjivo sudsko rješenje iz presude Reichel‑Albert, što bi značilo da Austrija mora primijeniti svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta navršena u drugim državama članicama čak i ako uvjeti iz članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 nisu ispunjeni, dodao bih da je to, prema mojemu mišljenju, moguće samo ako su zadovoljena dva uvjeta.

80.

Kao prvo, kao što sam to sam naveo u prethodnom odjeljku ovog mišljenja, morala bi postojati „dovoljna” povezanost između razdoblja odgoja djeteta navršenih u državi članici B i valjanih razdoblja koja je podnositelj zahtjeva navršio za starosnu mirovinu u državi članici A. Kao što je to Komisija pravilno istaknula, povezanost ne može postojati osim ako podnositeljica zahtjeva ne dokaže, u najmanju ruku, da je država članica A bila država članica njezina zadnjeg zaposlenja prije nego što je počela odgajati svoje dijete odnosno djecu. Međutim, čak i ako to dokaže, mora se ocijeniti je li takva povezanost „dovoljna”.

81.

PVA je u tom pogledu naveo, prema mojemu mišljenju pravilno, da se žaliteljičina situacija iz glavnog postupka i situacija D. Reichel‑Albert u istoimenom predmetu donekle razlikuju. Čini se da je Sud u presudi Reichel‑Albert veliku važnost pridao tome što je D. Reichel‑Albert u trenutku rođenja svojeg prvog djeteta privremeno prestala s radom te je, isključivo zbog obiteljskih razloga, počela boraviti u Belgiji ( 43 ). Kada je riječ o glavnom postupku, žaliteljica je 1987. napustila Austriju kako bi studirala u Ujedinjenoj Kraljevini. Moglo bi se tvrditi da to prijelazno razdoblje studiranja čini povezanost između žaliteljičinih razdoblja osiguranja u Austriji prije rođenja njezine djece i spornih razdoblja odgoja djeteta u Belgiji slabijom od povezanosti odnosnih razdoblja u predmetu Reichel‑Albert ( 44 ).

82.

Kao drugo, podnositelj zahtjeva za starosnu mirovinu usto bi morao dokazati da bi se vrijeme koje je posvetio odgoju svoje djece uzelo u obzir da je bio ostao u državi članici A (u ovom je predmetu to Austrija). Drugim riječima, podnositelj zahtjeva bi morao dokazati da je zbog preseljenja u drugu državu članicu sada praktički u lošijem položaju nego što bi bio da je jednostavno ostao u državi članici A.

B.

Drugo pitanje

83.

Drugo pitanje nadovezuje se na odgovor koji Sud pruži na prvo pitanje. Sud koji je uputio zahtjev tim pitanjem traži smjernice o tome nalaže li članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 državi članici A da svoje zakonodavstvo primijeni samo u situacijama u kojima u državi članici B ne postoje odredbe o navršenim razdobljima odgoja djeteta ili joj pak nalaže da ga primijeni i kada takve odredbe u državi članici B postoje, ali ta država ne uzima u obzir konkretno vrijeme posvećeno odgoju djece. Sud koji je uputio zahtjev to pitanje postavlja imajući u vidu, osobito, mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Reichel‑Albert ( 45 ). Taj je nezavisni odvjetnik branio stajalište da se članak 44. stavak 2. ne primjenjuje ako država članica B predviđa mogućnost uzimanja u obzir takvih razdoblja. Nevažnom je smatrao činjenicu da dotična osoba na tu pogodnost u stvarnosti nema pravo zbog svoje osobne situacije ( 46 ).

84.

Ne vidim zašto bi Sud u ovom predmetu donio drukčiji zaključak. Kao što je to navedeno u točki 56. ovog mišljenja, članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 sadržava dvojaku obvezu. Kao prvo, država članica A mora primijeniti svoje zakonodavstvo na razdoblja odgoja djeteta navršena u državi članici B ako su uvjeti iz te odredbe ispunjeni. Ti uvjeti uključuju zahtjev da se razdoblja odgoja djeteta ne uzimaju u obzir na temelju zakonodavstva države članice B. Kao drugo, ako je zakonodavstvo države članice A primjenjivo, ta država članica mora s takvim razdobljima postupati kao da su navršena na njezinu državnom području.

85.

Priznajem da je tekst članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009 pomalo dvosmislen s obzirom na to da je zahtjev u pogledu uzimanja u obzir spornih razdoblja odgoja djeteta od strane države članice B formuliran na sljedeći način: „Ako se prema zakonodavstvu države članice [B] ne uzimaju u obzir razdoblja odgoja djeteta […]”. Kao što to sud koji je uputio zahtjev objašnjava, to može značiti da država članica B načelno ne uzima takva razdoblja u obzir zato što nije usvojila zakonodavstvo kojim se uređuju takva razdoblja ili da ne uzima u obzir konkretna razdoblja odgoja djeteta zato što se ona u danom slučaju dotičnoj osobi ne priznaju na temelju zakonodavstva države članice B.

86.

Međutim, dva me razloga odvraćaju od drugog tumačenja.

87.

Kao prvo, bilo bi suviše opterećujuće i nepraktično obvezati tijela države članice A da ocjenjuju meritum zahtjeva neke osobe na temelju zakonodavstva druge države članice (države članice B) kako bi utvrdila primjenjuje li se zakonodavstvo države članice A na situaciju te osobe. Kao drugo, takvo bi tumačenje uvjeta predviđenih člankom 44. stavkom 2. Uredbe br. 987/2009 potencijalno otvorilo vrata situacijama u kojima bi osoba mogla (i) pred tijelima države članice B zahtijevati da joj se razdoblja odgoja djeteta navršena u toj državi članici priznaju na temelju zakonodavstva te države članice i (ii) nakon što ne uspije u tim zahtjevima, obratiti se nadležnim tijelima države članice A i tvrditi da, s obzirom na to da tijela države članice B nisu prihvatila njezin zahtjev, članak 44. stavak 2. te uredbe implicira da bi se na njezinu situaciju moglo primjenjivati zakonodavstvo države članice A.

88.

Prema mojemu mišljenju, ta odredba nije usvojena kako bi podnositelji zahtjeva za starosnu mirovinu mogli, u vezi s uzimanjem u obzir jednog razdoblja odgoja djeteta, svoju sreću okušati pred nadležnim tijelima dviju različitih država članica. Kao što je to navedeno u točki 64. ovog mišljenja, članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 predviđa iznimku od pravila o nadležnosti sadržanih u glavi II. Uredbe br. 883/2004 kako bi državu članicu koja na temelju tih pravila više nije nadležna (državu članicu A) učinio obveznom uzeti u obzir razdoblja odgoja djeteta navršena u drugoj državi članici (državi članici B). Cilj te odredbe nije da se na isto razdoblje odgoja djeteta primjenjuje i zakonodavstvo države članice A i zakonodavstvo države članice B, nego joj je cilj da se od države članice A, u situaciji kada država članica B nema zakonodavstvo kojim se načelno predviđa uzimanje u obzir razdobljâ odgoja djeteta, može zahtijevati da na tu konkretnu situaciju primijeni svoje zakonodavstvo.

89.

Iz navedenog proizlazi da, prema mojemu mišljenju, članak 44. stavak 2. Uredbe br. 987/2009 treba tumačiti na način da država članica A nije obvezna primijeniti svoje zakonodavstvo na određeno razdoblje odgoja djeteta ako država članica B (država članica koja je nadležna na temelju glave II. Uredbe br. 883/2004) načelno predviđa uzimanje u obzir takvog razdoblja. Stoga, ako su Belgija i Mađarska imale (u listopadu 2017.) na snazi opće pravilo ili odredbu koja je omogućavala da se vrijeme posvećeno odgoju djece uzme u obzir – što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi – to znači da, u kontekstu glavnog postupka, PVA nije dužan na sporna razdoblja odgoja djeteta primijeniti austrijsko zakonodavstvo.

V.

Zaključak

90.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

–

Kada se na određenu situaciju vremenski primjenjuje Uredba (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, pravo Unije ne nalaže državi članici na čijem je državnom području osoba bila zaposlena ili samozaposlena da razdoblje odgoja djeteta koje je ta osoba navršila u drugoj državi članici uzme u obzir kao da je to dijete bilo odgajano na njezinu vlastitom državnom području, osim ako su u predmetnoj situaciji ispunjeni svi uvjeti iz članka 44. stavka 2. te uredbe.

–

Činjenica da se takvo razdoblje u državi članici koja je nadležna na temelju glave II. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti prema zakonu uzima u obzir, ali ne i u okolnostima predmetne situacije, sama po sebi ne utječe na tumačenje članka 44. stavka 2. Uredbe br. 987/2009.