1.

U Italiji su od 1992. do 2011. porezni obveznici lokalnog poreza na nekretnine (imposta comunale sugli immobili; u daljnjem tekstu: ICI) plaćali navedeni porez koncesionarima ovlaštenima za njegovu naplatu (u daljnjem tekstu: koncesionari) koji su prije listopada 2006. bili privatni subjekti ( 2 ).

2.

Plaćanje je trebalo izvršiti u gotovini ili uplatom na poštanski tekući račun koji su koncesionari morali otvoriti u jednoj od podružnica društva Poste Italiane SpA ( 3 ). Navedeno društvo naplaćivalo je vlasnicima računa proviziju za svaku transakciju uplate.

3.

Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) pita je li sustav „zakonskog monopola” uspostavljen u korist društva Poste Italiane radi usluge vođenja poštanskog tekućeg računa na koji se uplaćivao ICI državna potpora protivna člancima 106. i 107. UFEU‑a. Sud također želi znati je li taj sustav u skladu s člankom 102. UFEU‑a.

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije

4.

U članku 14. UFEU‑a navodi se:

5.

Člankom 102. UFEU‑a propisuje se:

6.

Člankom 106. stavcima 1. i 2. UFEU‑a ističe se:

7.

Članak 107. stavak 1. UFEU‑a glasi:

8.

Člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a utvrđuje se:

B.

Nacionalno pravo

1.

Pravila koja se primjenjuju na poštanske tekuće račune

a)

Zakon br. 662 iz 1996. ( 4 )

9.

U skladu s njegovim člankom 2.:

b)

Uredba Predsjednika Republike br. 144 iz 2001. ( 5 )

10.

U skladu s njezinim člankom 3. stavkom 1., „osim ako postoji odredba u suprotnosti s ovom uredbom, odnosi s klijentima i poštanski tekući računi uređuju se ugovorom u skladu s odredbama Građanskog zakonika i posebnih zakona”.

c)

Odluka br. 57/1996 Upravnog odbora društva Poste Italiane

11.

Tom je odlukom dogovoreno plaćanje provizije za svaku transakciju vođenja poštanskih tekućih računa koncesionarâ službe za naplatu poreza. Njezin je iznos utvrđen na 0,05 eura od 1. travnja 1997. do 31. svibnja 2001. te 0,23 eura od 1. lipnja 2001. do 31. prosinca 2003.

2.

Pravila koja se primjenjuju na poreze jedinica lokalne i regionalne samouprave

a)

Zakonodavna uredba br. 504 iz 1992. ( 6 )

12.

U skladu s člankom 10. stavkom 3.:

b)

Uredba Ministra financija br. 567 iz 1993. ( 7 )

13.

Člancima 5. do 7. vlasnicima poreznog računa omogućuje se da izvrše uplatu iznosa poreza na dohodak fizičkih osoba, poreza za pravne osobe (i u svojstvu supstituta), lokalnog poreza na dohodak te poreza koji su zamjena navedenim prorezima i PDV‑u izravno na šalterima koncesionara ili kreditne institucije na temelju neopozivog ovlaštenja za plaćanje koncesionaru.

c)

Zakonodavna uredba br. 446 iz 1997. ( 8 )

14.

S ciljem racionalizacije načinâ plaćanja, člankom 59. stavkom 1. donošenje propisa u području naplate lokalnih doprinosa prepušta se općinama te se predviđa, osim plaćanja koncesionaru, plaćanje na poštanski tekući račun otvoren na ime lokalne porezne uprave, izravno plaćanje lokalnoj poreznoj upravi i plaćanje u okviru bankovnog sustava.

d)

Uredba sa zakonskom snagom br. 70 iz 2011. ( 9 )

15.

U skladu s njezinim člankom 7. stavkom 2. točkom gg- septies ( 10 ):

II.

Činjenice (iz odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku), sporovi i prethodna pitanja

16.

Kako je napredovao postupak privatizacije, tako su se iznova definirale djelatnosti društva Poste Italiane. Konkretno, nacionalnim propisima rezervirano mu je pružanje određenih usluga, uz obvezu vođenja zasebnog računovodstva.

17.

Člankom 10. stavkom 3. Zakonodavne uredbe br. 504/1992 kao načini plaćanja ICI‑ja bili su propisani „izravno plaćanje koncesionaru za naplatu koja je u nadležnosti općine [u kojoj se nalazi oporezovana nekretnina]” ili plaćanje „na odgovarajući poštanski tekući račun koji glasi na ime tog koncesionara”. Koncesionar je stoga bio dužan otvoriti poštanski tekući račun radi ispunjenja obveze koju ima u odnosu na lokalno porezno tijelo.

18.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da na tu obvezu do 2011. nisu utjecale naknadne reforme koje su proširile načine plaćanja lokalnih poreza (neopozivo ovlaštenje banaka, uplate na šalterima općine ili na račune općinske blagajne). Tek je te godine koncesionaru za naplatu lokalnih poreza priznata mogućnost da umjesto poštanskog jednostavno otvori samo jedan bankovni tekući račun.

19.

Kriteriji za određivanje tarifa poštanskih i platnih usluga također su se mijenjali tijekom postupka privatizacije Amministrazione delle Poste Uprava za pošte, Italija ( 11 ). Konkretno:

20.

Sporovi koji su doveli do upućivanja predmetnih prethodnih pitanja vode se između društva Poste Italiane i dvaju koncesionara ( 12 ), od kojih to društvo zahtijeva plaćanje provizija za svaku uplatu ICI‑ja na njihove poštanske tekuće račune od 1997. do 2011.:

21.

Odlučujući o dvjema žalbama, Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud), uputio je dva istovjetna prethodna pitanja, koja glase kako slijedi:

III.

Postupak pred Sudom

22.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjeve za prethodnu odluku 5. lipnja 2019.

23.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo Poste Italiane, Agencija i Komisija, koji su odgovorili u pisanom obliku na pitanja koja je Sud postavio umjesto rasprave koja je bila zakazana za 22. travnja 2020., a kasnije je otkazana.

IV.

Analiza

A.

Uvodna napomena

24.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku Sud treba uzeti u obzir činjenice i prikaz nacionalnog prava koje mu je dostavio sud koji je uputio zahtjev ( 13 ).

25.

U ovom se predmetu u navedenom prikazu ističe ono što sud koji je uputio zahtjev naziva „zakonski monopol” društva Poste Italiane u pružanju usluge vođenja tekućeg računa za naplatu ICI‑ja. Međutim, tim se monopolom porezne obveznike ne sprečava da porez plate izravno koncesionarima, a da pritom nije potrebno posredovanje društva Poste Italiane, kao što se to priznaje u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku.

26.

Društvo Poste Italiane u svojim pisanim očitovanjima (točke 12. do 15.) i u odgovoru na posebno pitanje Suda tvrdi da su, osim toga, postojali drugi alternativni oblici plaćanja ICI‑ja koji nisu navedeni u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku.

27.

Konkretno, tvrdi da se to plaćanje moglo izvršiti posredstvom „kreditnih institucija [koje nisu društvo Poste Italiane] koje imaju ugovor s koncesionarom” ( 14 ) i, na temelju Zakonodavne uredbe br. 446/1997, izravno u lokalnoj poreznoj upravi koja naplaćuje ICI ili financijskim institucijama koje je ona imenovala ( 15 ).

28.

Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) dužan je odlučiti o tim pitanjima, a potvrdni odgovor na njih na neki bi način mogao oslabiti pretpostavku na kojoj se temelji zahtjev za prethodnu odluku.

B.

Prvo prethodno pitanje

29.

Svojim prvim pitanjima sud koji je uputio zahtjev želi znati je li rezerviranje djelatnosti obavljanja usluge vođenja poštanskog tekućeg računa radi naplate ICI‑ja u korist društva Poste Italiane u skladu s obilježjima usluge od općeg gospodarskog interesa.

1.

Stajališta stranaka

30.

Društvo Poste Italiane smatra da je prvo pitanje nedopušteno jer se odnosi na članak 14. UFEU‑a i jer je nacionalni sud mora izravno primjeniti članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

31.

Podredno, smatra da mu pravno uređenje društva Poste Italiane ne dodjeljuje isključivo pravo na uslugu naplate ICI‑ja, s obzirom na to da se koncesionari mogu koristiti i drugim sredstvima. Tvrdi da, u svakom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti kako bi se vođenje poštanskih tekućih računa moglo kvalificirati kao usluga od općeg gospodarskog interesa.

32.

Agencija tvrdi da je odnos između koncesionarâ i društva Poste Italiane monopolistički. Koncesionari su neizbježno obvezni otvoriti poštanski tekući račun kod tog subjekta, koji može jednostrano izmijeniti ugovorne uvjete.

33.

Prema navodima Agencije, drugi, nacionalni ili europski subjekti ne mogu pružati uslugu vođenja poštanskog računa koju društvo Poste Italiane pruža u tim uvjetima, a koja se financira obveznom provizijom, čime se samo jednom poduzetniku daje prednost. Osim toga, određivanje provizija nije provedeno objektivno i transparentno te se koncesionarima onemogućuje da pregovaraju o povoljnijim uvjetima.

34.

Prema Komisiju mišljenju, čini se da društvo Poste Italiane nije obvezano aktom (u smislu sudske prakse Suda) na to da pruža usluge na temelju obveze pružanja javne usluge.

2.

Dopuštenost

35.

Prema mojem mišljenju, upućivanje na članak 14. UFEU‑a u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku ne dovodi do nedopuštenosti prvog pitanja. Ne dovodeći u pitanje to da, kao što to ističe društvo Poste Italiane, nije lako ocijeniti kakvu dvojbu u pogledu tumačenja u ovom slučaju uzrokuje navedena odredba, točno je da se prvo pitanje u biti odnosi na članak 106. UFEU‑a; upućuje se na članak 14. UFEU‑a jer se oba članka odnose na „usluge od općeg gospodarskog interesa”.

36.

Članak 14. UFEU‑a odnosi se na usluge od općeg gospodarskog interesa jer se u njemu navodi da Unija i države vode računa o tome da se „takve usluge odvijaju na temelju načela i uvjeta […] koji im omogućuju ispunjavanje njihovih zadataka”. Člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a određuje se da primjena na takve usluge pravila sadržanih u Ugovorima, a osobito pravila o tržišnom natjecanju, ne smije sprečavati poduzetnike zadužene za njihovo pružanje da „obavlja[ju] posebn[e] zadać[e] koje su im povjerene”.

37.

Stoga obje odredbe imaju jednaku svrhu: istodobno osigurati da se na usluge od općeg gospodarskog interesa primjenjuju Ugovori i da se ne ugroze njihove posebne zadaće.

38.

Kao što to tvrdi društvo Poste Italiane, na nacionalnom je sudu da ocijeni usklađenost praksi poduzetnika kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa s člankom 106. UFEU‑a. Nacionalni sudovi trebaju „provjeriti mogu li se takve prakse, u slučaju da se protive toj odredbi, opravdati potrebama koje su proizašle iz posebnih zadaća čije je obavljanje povjereno poduzetnicima” ( 16 ).

39.

Međutim, u okviru članka 267. UFEU‑a, nacionalni sud može zatražiti suradnju Suda, ako to smatra svrsishodnim, kako bi mu iznio svoje dvojbe u pogledu tumačenja članka 106. UFEU‑a ( 17 ). Te se dvojbe mogu legitimno odnositi na kvalifikaciju djelatnosti kao usluge od općeg gospodarskog interesa.

40.

U konačnici, Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) postavlja pitanje u pogledu tumačenja prava Unije na koje je Sud načelno obvezan odgovoriti ( 18 ). Sud može odbiti na njega odgovoriti samo ako je očito da zatraženo tumačenje nema veze s glavnim postupkom, ako je hipotetsko ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima da bi na njega dao odgovor ( 19 ). Ništa od navedenog nije primjenjivo u pogledu tog prvog pitanja.

3.

Meritum

41.

Kao što sam na to upravo podsjetio, upravo sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi je li društvu Poste Italiane zaista povjereno izvršavanje jasno definiranih obveza pružanja javne usluge.

42.

Ne dovodeći u pitanje konačnu ocjenu tog suda, slažem se s društvom Poste Italiane i Komisijom da iz analize spornog pravnog sustava ne proizlazi da se financijske usluge koje društvo Poste Italiane pruža koncesionarima radi naplate ICI‑ja mogu smatrati uslugama „od općeg gospodarskog interesa”.

43.

Mogućnost koja se državama članicama priznaje u pogledu definiranja usluga od općeg gospodarskog interesa nije neograničena, nego podliježe nizu uvjeta. Među njima je, kao prvo, da je predmetnom poduzetniku stvarno povjereno izvršavanje obveza javne usluge i da su te obveze jasno definirane u nacionalnom pravu ( 20 ).

44.

Cilj je tog uvjeta „transparentnost i pravna sigurnost koja zahtijeva to da su ispunjeni minimalni uvjeti u vezi s postojanjem više akata tijela javne vlasti u kojima su na dovoljno precizan način određeni u najmanju ruku narav, trajanje i doseg obveza pružanja javne usluge koje terete poduzetnike zadužene za njihovo izvršavanje” ( 21 ). Na način da, „u nedostatku jasne definicije tih objektivnih kriterija, nije moguće kontrolirati obuhvaća li pojam UOGI‑ja određenu djelatnost” ( 22 ).

45.

Međutim, što se tiče njegove bankovne djelatnosti, nije razvidno da je društvo Poste Italiane formalno obvezno pružati određene usluge na temelju obveze pružanja javne usluge, pod uvjetima kojima se s dovoljnom preciznošću određuje njihova priroda i doseg, što ne ispunjava prethodno navedeni cilj transparentnosti i pravne sigurnosti. Taj čimbenik sam po sebi bio bi dovoljan da se isključi mogućnost da je riječ o usluzi od općeg gospodarskog interesa.

46.

Druga je stvar to što društvo Poste Italiane, u svojstvu uspješnog ponuditelja univerzalne poštanske usluge u Italiji, u tom posebnom području neosporno pruža uslugu od općeg gospodarskog interesa. Međutim, kao što je to Sud već presudio, među poštanskim uslugama iz Direktive 97/67/EZ ( 23 ) ne nalaze se financijske usluge koje pružaju poštanska poduzeća, „uključujući i one koje kao dodatne usluge pružaju pružatelji poštanskih usluga” ( 24 ).

47.

Ukratko, ne čini se da su financijske usluge koje društvo Poste Italiane pruža svojim klijentima, koristeći se onim što sud koji je uputio zahtjev naziva kapilarizacijom svoje mreže podružnica na talijanskom državnom području, uređene kao usluge od općeg interesa u smislu sudske prakse Suda ( 25 ). Među tim uslugama nalazi se usluga omogućavanja trećim osobama (među njima i koncesionarima za naplatu ICI‑ja) da otvore i vode tekuće račune, neovisno o tome jesu li poštanski ili druge vrste.

C.

Drugo prethodno pitanje

48.

Corte suprema di Cassazione (Vrhovni kasacijski sud) postavlja svoje drugo pitanje za slučaj da se zaključi da „uvođenje zakonskog monopola [društva Poste Italiane] ima značajke UOGI‑ja”.

49.

U skladu s njihovim očitovanjima o prvom pitanju, društvo Poste Italiane i Komisija tvrde da ne treba odgovoriti na drugo pitanje: ako se ne može utvrditi da postoji usluga od općeg gospodarskog interesa, nepotrebno je odgovarati na pitanje koje pretpostavlja njezino postojanje.

50.

Međutim, Komisija podredno ispituje jesu li u ovom predmetu ispunjeni takozvani „uvjeti iz presude Altmark” ( 26 ). Smatra da bi se, u slučaju da nije tako, sporne provizije mogle ocijeniti kao državna potpora neusklađena s člankom 107. UFEU‑a.

51.

Prema mojem mišljenju, s obzirom na odgovor koji predlažem na prvo pitanje, ne treba analizirati drugo pitanje, čija se ishodišna točka odbacuje upravo u prvom pitanju.

52.

U svakom slučaju, podredno ću se vratiti, kao i Komisija, na razmatranje drugog pitanja. Smatram korisnim napomenuti da je sud koji je uputio zahtjev u tom pitanju istaknuo mogućnost koja se priznaje društvu Poste Italiane da jednostrano odredi iznos provizije koju plaća koncesionar. Taj je čimbenik, u pristupu suda koji je uputio zahtjev, odlučujući za ocjenu usklađenosti spornih pravila s člankom 106. stavkom 2. i člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a.

53.

Kako bi se državna mjera mogla kvalificirati kao „potpora” u smislu članka 107. UFEU‑a, moraju biti kumulativno ispunjeni uvjeti , koje analiziram u nastavku ( 27 ).

1.

Državna intervencija ili intervencija državnim sredstvima

54.

Zakonodavnom uredbom br. 504/1992 koncesionarima je naložena obveza da otvore poštanske tekuće račune za naplatu ICI‑ja koji plaćaju porezni obveznici. Društvo Poste Italiane imalo je povezano pravo (koje mu je dodijeljeno Zakonom br. 662/1996) na to da prima proviziju za vođenje tih računa, čiji je iznos utvrđen Odlukom br. 57/1996.

55.

Provizije za naplatu koje koncesionari plaćaju društvu Poste Italiane načelno ispunjavaju prvi uvjet iz presude Altmark ako se sredstva od kojih se sastoje mogu kvalificirati kao „državna” (odnosno javna).

56.

Međutim, iz informacija sadržanih u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku jasno ne proizlazi tko stvarno i u konačnici snosi trošak tih provizija. Društvo Poste Italiane i Agencija odgovorili su na pitanja Suda i pritom tvrdili da ga načelno snose koncesionari.

57.

Međutim, postoje indicije na temelju kojih se može pretpostaviti da koncesionari za plaćanje provizija mogu iskoristiti dio iznosa koje im lokalna tijela isplaćuju za naplatu ICI‑ja ( 28 ). Općina koja ih je zadužila za naplatu poreza treba, logično, za tu zadaću isplaćivati naknadu. Ako poduzetnici koncesionari odvajaju dio te naknade, koja je nedvojbeno javna, za plaćanje provizije društvu Poste Italiane, čini se da je riječ o državnim sredstvima.

58.

Isto bi vrijedilo i da općine koje nalažu poreze preuzmu proviziju koja se duguje društvu Poste Italiane, da su sami koncesionari javna poduzeća (na čemu ustraje Komisija u svojem odgovoru na pitanja Suda) ili, naposljetku, da društvo Poste Italiane treba upravljati provizijama naplaćenim pod uvjetima koje je propisalo tijelo javne vlasti.

59.

Na sudu je koji je uputio zahtjev da razjasni ta pitanja i posljedično provjeri je li ispunjen prvi uvjet iz presude Altmark.

2.

Mogući utjecaj na trgovinu s državama članicama i narušavanje tržišnog natjecanja

60.

Budući da društvo Poste Italiane, kao pružatelj usluge vođenja poštanskog tekućeg računa, posluje u sektoru otvorenom za tržišno natjecanje (bankarskom sektoru), također je na sudu koji je uputio zahtjev da razjasni je li naplaćivanje spornih provizija moglo utjecati na trgovinu s drugim državama članicama i narušiti tržišno natjecanje ( 29 ).

61.

Ovisno o prethodno navedenom ( 30 ), ako se potvrdi da od 1997. nacionalni propis koji dopušta plaćanje lokalnih poreza na bankovni tekući račun umjesto na poštanski račun nije obuhvaćao naplatu ICI‑ja, sud koji je uputio zahtjev treba odvagnuti utjecaj tog isključenja na djelatnost drugih banaka. Jedino je tako moguće ocijeniti je li sporna mjera mogla narušiti tržišno natjecanje u sektoru upravljanja tim porezima.

62.

Sud koji je uputio zahtjev također treba ocijeniti jesu li prednosti koje predstavlja širenje teritorijalne mreže društva Poste Italiane bile dovoljan razlog da mu se izravno i isključivo dodijeli vođenje poštanskih računa koncesionara koji su naplaćivali ICI. A priori nije isključeno da je bilo moguće organizirati postupak javne nabave otvoren za sudjelovanje subjekata iz drugih država članica ( 31 ).

3.

Dodjela prednosti

63.

Isplaćivanje javnih sredstava mora donijeti gospodarsku prednost koju poduzetnik koji je korisnik ne bi ostvario u uobičajenim tržišnim uvjetima ( 32 ).

64.

Državna potpora iz članka 107. UFEU‑a stoga je povoljna potpora, a ne strogo kompenzacijska. Kako potpore ne bi predstavljale „državnu potporu” u smislu članka 107. UFEU‑a, moraju biti kompenzacijske potpore za ispunjavanje obveza pružanja javne usluge ( 33 ).

65.

Samo u tom slučaju smatra se da poduzetnik korisnik „u praksi nema financijsku korist te ta intervencija stoga ne dovodi do toga da se ti poduzetnici stavljaju u povoljniji konkurentski položaj u odnosu na konkurentske poduzetnike” ( 34 ).

66.

U tu svrhu treba ispuniti četiri posebna uvjeta, koji su također navedeni u presudi Altmark ( 35 ). Tom se presudom, stoga, predviđaju dvije skupine uvjeta:

67.

Činjenica da je u oba slučaja riječ o četiri uvjeta može dovesti do zabune kada se jednostavno govori o „uvjetima iz presude Altmark”. Kako bi se izbjegle dvojbe, u nastavku upućujem na „opće uvjete iz presude Altmark” odnosno na „posebne uvjete iz presude Altmark”.

68.

Posebni uvjeti iz presude Altmark sljedeći su:

69.

Ispitivanje kvalifikacije potpore kao „državne potpore” u smislu članka 107. UFEU‑a treba provesti prije provjeravanja je li ta potpora nužna za pružanje usluge od općeg gospodarskog interesa i predstavlja li stoga odstupanje iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

70.

Međutim, Sud je priznao da se prvi od posebnih uvjeta iz presude Altmark, odnosno postojanje stvarne i jasne zadaće izvršenja obveze javne usluge, „primjenjuje […] također u slučaju odstupanja iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a” ( 41 ).

71.

Stoga, u toj se točki podudaraju prva dva pitanja suda koji je uputio zahtjev.

72.

Na temelju tih pretpostavki, kako bi se utvrdilo čini li provizija koju prima društvo Poste Italiane povoljnu potporu (odnosno je li ispunjen treći opći uvjet iz presude Altmark), treba analizirati njezinu eventualnu kompenzacijsku prirodu.

73.

Konkretno, budući da se u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku navodi članak 106. stavak 2. UFEU‑a, valja provjeriti jesu li nacionalna tijela obvezivala društvo Poste Italiane na pružanje usluge od općeg gospodarskog interesa.

74.

Već sam u tom pogledu dao niječan odgovor. U svakom slučaju, obveza koju je društvo Poste Italiane preuzelo u pogledu svoje bankovne djelatnosti nije nadilazila otvaranje i vođenje poštanskih tekućih računa na ime koncesionarâ. Konkretno, nije utvrđeno da su se na te račune primjenjivale posebne odredbe u odnosu na račune drugih klijenata društva Poste Italiane. To je potvrđeno u odgovoru na pitanje Suda u tom pogledu.

75.

Stoga, budući da je isključeno postojanje stvarne usluge od općeg gospodarskog interesa, sporne provizije ne mogu se kvalificirati kao kompenzacijske potpore za troškove povezane s njezinim pružanjem.

76.

U suprotnom valja provjeriti jesu li ispunjena druga tri posebna uvjeta iz presude Altmark, o čemu Sud teško može odlučiti (može samo podsjetiti na opće elemente svakog od tih uvjeta), s obzirom na to da je ispitivanje činjenica u sporu u isključivoj nadležnosti suda koji je uputio zahtjev i da se iz dokumenata dostupnih u predmetnom spisu ne mogu utvrditi relevantne informacije u tu svrhu.

77.

Kao što sam to prethodno istaknuo, okolnost kojoj, čini se, sud koji je uputio zahtjev pridaje veću važnost (činjenica da je društvo Poste Italiane jednostrano odredilo uvjete naknade za poštanski tekući račun) sama po sebi ne utječe na prethodno navedeno.

78.

U odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku nema podataka na temelju kojih bi se utvrdilo jesu li provizije koje su stvarno dogovorene u Odluci br. 57/1996 odgovarajući odraz nužnih troškova upravljanja za pružanje usluge vođenja poštanskog tekućeg računa.

79.

U skladu s odgovorima na pitanja Suda, te provizije bile bi iste one koje je društvo Poste Italiane bez razlike primjenjivalo na svoje preostale klijente u sustavu objavljivanja i transparentnosti usluge vođenja tekućeg računa ( 42 ). Ako je to slučaj, vjerojatno se ne bi znatno razlikovale od provizija koje naplaćuju društvo Poste Italiane ili druge banke na temelju drugih poreznih prihoda. Uostalom, nije razvidno da taj sustav sadržava ugovorne uvjete koji su neopravdano opterećujući za klijente.

80.

U svakom slučaju, ponavljam da te čimbenike treba ocijeniti sud koji je uputio zahtjev, koji je bliži činjenicama i stoga ih može bolje ocijeniti uzimajući u obzir sve njihove pojedinosti.

D.

Treće prethodno pitanje

81.

Trećim pitanjem želi se utvrditi, ukratko, ima li društvo Poste Italiane na temelju svojeg pravnog uređenja vladajući položaj čija zloporaba povređuje članak 102. UFEU‑a.

1.

Stajališta stranaka

82.

Prema mišljenju društva Poste Italiane, treće pitanje nije dopušteno jer sud koji je uputio zahtjev ne objašnjava zašto primijenjeni propis ne bi bio u skladu s člankom 102. UFEU‑a. Osim što je nedopušteno, pitanje nije točno u pogledu tvrdnje da je društvo Poste Italiane nositelj isključivog ili posebnog prava u smislu članka 106. stavka 1. UFEU‑a, a iz njega ne proizlazi ni na koji bi način ono bilo primorano zloupotrijebiti svoj vladajući položaj.

83.

Društvo Poste Italiane ponovilo je više puta da su koncesionari mogli angažirati druge kreditne institucije radi pružanja usluga naplate ICI‑ja ( 43 ).

84.

Prema mišljenju Agencije, društvo Poste Italiane ima vladajući položaj u tržišnom segmentu koji predstavlja usluga plaćanja ICI‑ja i zloupotrijebilo je taj položaj naplatom provizija čiji je iznos odredilo jednostrano i bez objektivne osnove.

85.

Komisija smatra da je relevantno tržište (proizvoda) tržište pružanja usluga vođenja računa koje koncesionari upotrebljavaju za naplatu ICI‑ja, uz naknadu. Njegova je veličina ograničena jer porezni obveznici mogu odabrati isplatu izravno koncesionaru.

86.

Prema Komisijinu mišljenju, na sudu je koji je uputio zahtjev da analizira predmetno tržište i utvrdi je li društvo Poste Italiane na njemu imalo vladajući položaj. Ta analiza podrazumijeva utvrđivanje jesu li druge banke mogle pružati istu uslugu kao društvo Poste Italiane.

87.

Komisija napominje da mogućnost jednostranog određivanja sporne provizije može dovesti do opasnosti da društvo Poste Italiane zloupotrijebi svoj (navodni) vladajući položaj. Međutim, budući da su se porezni obveznici mogli odlučiti za plaćanje ICI‑ja izravno koncesionarima, potonji su koncesionari mogli voditi poticajne politike kako bi tu drugu mogućnost učinili privlačnijom. Konkretno, to su mogli učiniti kao odgovor na politiku društva Poste Italiane kojom se utvrđuju previsoke provizije za korištenje poštanskog tekućeg računa.

88.

Prema Komisijinu mišljenju, stoga se ne čini dokazanim da tržišne sile nisu bile dovoljne kako bi se sporne usluge nudile jednako učinkovito kao što to čini društvo Poste Italiane.

2.

Dopuštenost

89.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, neovisno o tome jesu li isključiva ili posebna prava dodijeljena poduzetniku, sud koji je uputio zahtjev treba navesti na kojem tržištu i na koji način taj poduzetnik ima vladajući položaj ( 44 ).

90.

Sud je osobito ustrajao na činjenici da, u smislu članka 102. UFEU‑a, „tržište proizvoda ili usluge o kojem je riječ obuhvaća proizvode ili usluge koji su zamjenjivi ili dovoljno međusobno zamjenjivi s tim proizvodom ili uslugom, ne samo s obzirom na njihove objektivne značajke, na temelju kojih su posebno prikladni za ispunjavanje stalnih potreba potrošača, nego i s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja, kao i strukturu potražnje i ponude na konkretnom tržištu” ( 45 ).

91.

Međutim, u odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku u pogledu tog pitanja postoje nedostaci koji sprečavaju Sud da pruži koristan odgovor. Ti nedostaci nisu se mogli otkloniti unatoč očitovanjima stranaka koje su sudjelovale u prethodnom postupku, od kojih je Sud zatražio određene informacije radi utvrđivanja tržišta usluga, mjerodavnog zemljopisnog tržišta i postojanja zamjenjivih usluga ( 46 ).

92.

Sud koji je uputio zahtjev trebao je Sudu pružiti precizne informacije o svojstvima mjerodavnog tržišta, njegovu zemljopisnom opsegu ili eventualnom postojanju istovjetnih (zamjenjivih) usluga. Budući da to nije učinio, treće je prethodno pitanje nedopušteno.

93.

Do istog se zaključka dolazi, iz druge perspektive, napominjanjem da se na temelju sadržaja tih odlukama kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku u pogledu trećeg prethodnog pitanja ne može jasno utvrditi njegov smisao.

94.

Nakon prvog čitanja stječe se dojam da se, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, puko uvođenje „zakonskog monopola” u korist društva Poste Italiane nužno odražava u njegovoj zloporabi vladajućeg položaja. Društvo Poste Italiane zloupotrebljavalo bi vladajući položaj jer ima sporni zakonski monopol ( 47 ).

95.

Ako je to primjereno tumačenje navedenih odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku, valjalo bi zaključiti da se one temelji na pogrešnoj pretpostavci koja nije u skladu sa sudskom praksom Suda ( 48 ), s obzirom na to da se čini da se u njima vladajući položaj izjednačava s njegovom zloporabom. Samo je potonje postupanje nezakonito na temelju članka 102. UFEU‑a ( 49 ).

96.

Na temelju drukčijeg tumačenja tog dijela odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku moglo bi se zaključiti da je sud koji je uputio zahtjev utvrdio ne samo postojanje vladajućeg položaja, nego i da ga je društvo Poste Italiane zloupotrebljavalo jer je koncesionarima određivalo provizije za naplatu u iznosima koje i sâm sud navodi. Ako je to slučaj, pitanje Sudu bilo bi doslovno suvišno jer se odnosi na nešto o čemu je sud koji je uputio zahtjev već odlučio.

97.

Naposljetku, najsmislenije tumačenje tog (nedorečenog) dijela odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku jest ono u kojem se ističe činjenica da mogućnost jednostranog određivanja provizije za naplatu može činiti pretpostavku o „nužnom poticaju na zloporabu” koja je zabranjena člankom 102. UFEU‑a ( 50 ).

98.

Stoga je potrebno potvrditi je li ta pretpostavka stvarno prihvatljiva; drugim riječima, jesu li ispunjeni uvjeti kako bi sporni pravni okvir zasigurno doveo do toga da društvo Poste Italiane zloupotrijebi vladajući položaj.

99.

Ako se prizna da je to najtočnije tumačenje dvojbe suda koji je uputio zahtjev, ostaje činjenica da i dalje nedostaju ključni podatci kako bi Sud uz minimum strogosti odlučio o toj dvojbi. Nedostaci su uočljivi najprije u pogledu utvrđivanja je li zloporaba bila neizbježna: i. u kontekstu mjerodavnog tržišta koje nije precizno određeno; ii. u uvjetima tržišnog natjecanja među bankama i iii. uz postojanje usluga koje su eventualno zamjenjive uslugama koje pruža društvo Poste Italiane.

100.

U tim okolnostima, smatram da je treće prethodno pitanje nedopušteno. Međutim, za slučaj da se Sud s tim ne slaže, ukratko ću iznijeti svoje mišljenje o navedenom pitanju.

3.

Meritum

101.

Komisija je u svojim očitovanjima tvrdila da su koncesionari, s obzirom na mjerodavni pravni okvir, mogli izbjeći eventualnu zloporabu društva Poste Italiane i da, posljedično, nije potvrđena pretpostavka o nužnom poticaju na zloporabu.

102.

Društvo Poste Italiane i Agencija o tome su se očitovali na zahtjev Suda. Društvo Poste Italiane složilo se s Komisijinom tezom. Agencija je Komisijin pristup okvalificirala kao „nerealan”.

103.

Do zloporabe vladajućeg položaja moglo bi doći, u dijelu koji je ovdje važan, da društvo Poste Italiane koncesionarima odredi nepoštene cijene, koje bi oni bili obvezni snositi a da nemaju mogućnost odabira drugih načina naplate ICI‑ja. Prema tome, društvo Poste Italiane imalo bi nezakonitu prednost u odnosu na svoje konkurente.

104.

Komisija smatra da do te zloporabe (eventualnog) vladajućeg položaja ne bi došlo da porezni obveznici ICI mogu platiti izravno koncesionarima. Potonji bi koncesionari poreznim obveznicima mogli ponuditi dovoljno privlačne uvjete ( 51 ) kako bi oni dali prednost toj mogućnosti u odnosu na uplaćivanje na poštanski tekući račun.

105.

Ponovno je na sudu koji je uputio zahtjev da odluči o tim suprotstavljenim stajalištima, koje bi Sud teško mogao ocijeniti s obzirom na nedostatak elemenata prosudbe na koje sam već uputio.

106.

U svakom slučaju, za potrebe njegove ocjene može biti relevantno utvrditi je li gospodarski trošak ponuda koncesionarâ na koje upućuje Komisija zapravo, po drugoj osnovi i u nekom drugom obliku, jednak trošku koji nastaje plaćanjem provizije koju je jednostrano odredilo društvo Poste Italiane.

107.

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev treba odvagnuti je li položaj društva Poste Italiane na tržištu bankovne djelatnosti mogao biti povoljniji u odnosu na njegove konkurente od trenutka u kojem su se, od 1997., svi lokalni porezi, osim ICI‑ja, mogli platiti upotrebom tekućih računa.

108.

Konkretno, treba utvrditi je li društvo Poste Italiane, s obzirom na to da je imalo vladajući položaj u području plaćanja ICI‑ja, neizbježno moralo proširiti svoje učinke na tržište plaćanja drugih lokalnih poreza, osobito, i na tržište ukupne bankovne djelatnosti općenito.

109.

U okviru te ocjene ne može se zanemariti da su, kao što je to i sama Agencija priznala u odgovoru na jedno od pitanja Suda ( 52 ), ne uzimajući u obzir količinu platnih transakcija (desetci tisuća), ugovorni uvjeti poštanskih tekućih računa, uključujući gospodarske uvjete, koji su se primjenjivali na koncesionare za naplatu ICI‑ja bili isti kao uvjeti koji su općenito vrijedili za svakog vlasnika tekućeg računa koji je pravna osoba.

110.

Ako se taj podatak potvrdi, mogao bi upućivati na to da zloporaba vladajućeg položaja nije bila neizbježna. Na tržištu liberaliziranih bankarskih usluga općenito se ne bi poticalo društvo Poste Italiane da nalaže provizije za naplatu svojim vlasnicima tekućeg računa (uključujući koncesionare, na koje se primjenjuje isti sustav kao i na ostale) koje su znatno veće od provizija koje su odredile druge kreditne institucije.

111.

Naposljetku, za donošenje prosudbe o zloporabi vladajućeg položaja može biti odlučujuće to što su druge banke koncesionarima nudile slične (zamjenjive) usluge koje su koncesionari mogli odabrati kako bi porezni obveznici uplaćivali iznose ICI‑ja, što sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti.

V.

Zaključak

112.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) odgovori na sljedeći način: