MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 25. rujna 2025. ( 1 )
Predmet C‑350/24
HJ
protiv
Crédit agricole Corporate i Investment Bank
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju – Direktiva 2006/54/EZ – Provedba načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada – Prenošenje te direktive u pravo druge države članice – Usklađeno tumačenje – Primjena prava Unije na situaciju koja prethodi povlačenju u okviru sudskog postupka pokrenutog prije povlačenja – Pravna sigurnost – Neretroaktivnost – Djelotvorna pravna zaštita”
Brexit means Brexit. ( 2 )
I. Uvod
|
1. |
Postoji li, unatoč Brexitu, obveza na temelju prava Unije da se nastave primjenjivati odredbe koje je Ujedinjena Kraljevina prethodno donijela radi provedbe prava Unije u skladu s pravom Unije? Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) upućuje to pitanje Sudu u pogledu „starog slučaja”. On se temelji na slučaju koji se dogodio u Ujedinjenoj Kraljevini puno prije povlačenja i koji je također doveo do tužbe pred francuskim sudovima prije povlačenja. |
|
2. |
U biti, u tom je pogledu riječ o odredbi Direktive o jednakom postupanju ( 3 ) koja se odnosi na teret dokazivanja u slučaju navodne diskriminacije na temelju spola. Cour de cassation (Kasacijski sud) želi znati treba li propise o prenošenju Ujedinjene Kraljevine, u skladu s pravom Unije, tumačiti u skladu s Direktivom ili je čak moguća izravna primjena odredbe Direktive. Međutim, pravo Unije zahtijeva primjenu tih instrumenata samo ako se, unatoč povlačenju, i dalje primjenjuje na takve stare slučajeve u Ujedinjenoj Kraljevini. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je tumačiti članak 50. UEU‑a i Sporazum o povlačenju ( 4 ). |
II. Pravni okvir
A. Međunarodno javno pravo
|
3. |
Članak 70. stavak 1. Bečke konvencije od 23. svibnja 1969. o pravu međunarodnih ugovora ( 5 ) (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija) uređuje posljedice raskida ugovora: „Osim ako ugovor određuje drukčije ili ako se stranke drukčije sporazumiju, prestanak ugovora na temelju njegovih odredaba ili u skladu s ovom Konvencijom:
|
B. Pravo Unije
1. Primarno pravo
|
4. |
Člankom 50. stavcima 1. do 3. UEU‑a uređuju se učinci povlačenja iz Unije i Sporazum o povlačenju: „1. Svaka država članica može donijeti odluku o povlačenju iz Unije u skladu sa svojim ustavnim odredbama. 2. Država članica koja donese odluku o povlačenju, o svojoj namjeri obavješćuje Europsko vijeće. S obzirom na smjernice koje daje Europsko vijeće, Unija pregovara i sklapa s tom državom sporazum kojim se utvrđuju aranžmani njezina povlačenja, uzimajući pritom u obzir okvir za njezin budući odnos s Unijom. […] 3. Ugovori se na dotičnu državu prestaju primjenjivati od dana stupanja na snagu sporazuma o povlačenju ili, ako do toga ne dođe, dvije godine od obavijesti iz stavka 2., osim ako Europsko vijeće, u dogovoru s dotičnom državom članicom, jednoglasno odluči produljiti to razdoblje”. |
2. Sporazum o povlačenju
|
5. |
U četvrtoj uvodnoj izjavi preambule Sporazuma o povlačenju podsjeća se na članak 50. UEU‑a: „PODSJEĆAJUĆI da se u skladu s člankom 50. UEU‑a, u vezi s člankom 106.a Ugovora o Euratomu, i podložno sporazumima utvrđenima u ovom Sporazumu, od dana stupanja na snagu ovog Sporazuma propisi Unije i Euratoma u cijelosti prestaju primjenjivati na Ujedinjenu Kraljevinu”. |
|
6. |
Sedma uvodna izjava Sporazuma o povlačenju naglašava cilj pravne sigurnosti: „ODLUČNE da se za uredno povlačenje pobrinu raznim odredbama o razdvajanju kojima je cilj spriječiti poremećaje i zajamčiti pravnu sigurnost građanima i poslovnim subjektima te pravosudnim i upravnim tijelima u Uniji i Ujedinjenoj Kraljevini, iako pritom nije isključeno da će sporazumom ili sporazumima o budućem odnosu relevantne odredbe o razdvajanju biti stavljene izvan snage”. |
|
7. |
Člancima 66. i 67. Sporazuma o povlačenju predviđene su prijelazne odredbe za pitanja građanskog prava: „Članak 66. Primjenjivo pravo u ugovornim i izvanugovornim stvarima Sljedeći akti primjenjuju se u Ujedinjenoj Kraljevini na sljedeći način:
Članak 67. Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka i s time povezana suradnja središnjih tijela 1. U Ujedinjenoj Kraljevini i u državama članicama u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu, na sudske postupke pokrenute prije isteka prijelaznog razdoblja i na postupke ili mjere povezane s tim pravnim postupcima u skladu s člancima 29., 30. i 31. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća[ ( 8 )], člankom 19. Uredbe (EZ) br. 2201/2003[ ( 9 )] ili člancima 12. i 13. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009[ ( 10 )] primjenjuju se sljedeći akti ili odredbe:
2. U Ujedinjenoj Kraljevini i u državama članicama u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu, u pogledu priznavanja i izvršenja sudskih odluka, odluka, vjerodostojnih isprava, sudskih nagodbi i sporazuma primjenjuju se sljedeći akti na sljedeći način:
3. …” |
|
8. |
U skladu s člankom 126. Sporazuma o povlačenju, prijelazno razdoblje završilo je 31. prosinca 2020. Tijekom tog razdoblja pravo Unije nastavilo se primjenjivati na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini, uz određene iznimke predviđene u člancima 127. do 131. |
3. Direktiva o jednakom postupanju
|
9. |
Uvodna izjava 30. Direktive o jednakom postupanju odnosi se na pravila o dokazivanju iz članka 19.: „Donošenje propisa o teretu dokaza igra značajnu ulogu u osiguravanju učinkovite provedbe načela jednakog postupanja. Stoga bi prema odluci Suda trebalo donijeti odredbe kojima bi se teret dokaza u slučajevima gdje postoji pretpostavka diskriminacije prebacio na tuženika, osim u postupcima u kojima sud ili drugo nacionalno nadležno tijelo istražuje činjenično stanje. Ipak, treba pojasniti da procjena činjenica iz kojih se može pretpostaviti postojanje izravne ili neizravne diskriminacije ostaje u nadležnosti odgovarajućeg nacionalnog tijela u skladu s nacionalnim pravom i praksom. Nadalje, države članice mogu u odgovarajućoj fazi postupka uvesti pravila dokaznog postupka koja su povoljnija za tuženika”. |
|
10. |
Članak 19. stavak 1. Direktive o jednakom postupanju uređuje teret dokazivanja: „1. Države članice poduzimaju potrebne mjere u okviru svojih pravosudnih sustava kako bi osigurale da, kad osobe koje se smatraju oštećenima zbog neprimjenjivanja načela jednakog postupanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom utvrde činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokaza nepostojanja povrede načela jednakog postupanja bude na tuženiku”. |
C. Pravo Ujedinjene Kraljevine
|
11. |
Člankom 136. Equality Act 2010. (Zakon o jednakosti iz 2010.) („Teret dokazivanja”) prenosi se članak 19. Direktive o jednakom postupanju: „1. Ovaj se odjeljak primjenjuje na sve postupke koji se odnose na povredu ovog zakona. 2. Ako postoje činjenice na temelju kojih sud može odlučiti, u nedostatku bilo kakvog drugog objašnjenja, da je osoba A povrijedila odredbe o kojima je riječ, sud tu povredu treba smatrati dokazanom. 3. Međutim, stavak 2. se ne primjenjuje ako osoba A dokaže da osoba A nije povrijedila tu odredbu”. |
III. Činjenice i zahtjev za prethodnu odluku
|
12. |
U zahtjevu za prethodnu odluku činjenice su iznesene na sljedeći način, bez informacija o nadležnosti francuskih sudova. |
|
13. |
Osoba HJ je zaposlena u društvu Crédit agricole Corporate & Investment Bank (CACIB) na temelju ugovora od 17. siječnja 2007. Na taj se ugovor primjenjuje pravo Ujedinjene Kraljevine. Posljednje je obavljala dužnost službenice za korisničke informacijske sustave u jednoj od lokacija banke u toj zemlji prije nego što je 28. kolovoza 2013. otišla na bolovanje. |
|
14. |
Osoba HJ je u rujnu 2013. Conseilu de prud’hommes de Nanterre (Radni sud u Nanterreu, Francuska) podnijela tužbu u području radnog prava, pri čemu se pozvala na ugovor o radu tvrdeći da je došlo do diskriminacije na temelju spola i psihičkog uznemiravanja. Presudom od 26. lipnja 2019. taj sud odbio je njezinu tužbu. |
|
15. |
Osoba HJ podnijela je žalbu Couru d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu, Francuska). Presudom od 27. svibnja 2021. taj sud je smatrao da osoba HJ nije iznijela činjenice koje bi se mogle uzeti u obzir kao relevantne okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti o diskriminaciji u smislu članaka 13. do 19. i 136. Equality Acta 2010 (Zakon o jednakosti iz 2010.) Ujedinjene Kraljevine. Presudio je i da nije dokazano postojanje diskriminatornog uznemiravanja u smislu članka 26. i odmazde u smislu članka 27. tog zakona. |
|
16. |
Osoba HJ podnijela je Couru de cassation (Kasacijski sud, Francuska) žalbu u kasacijskom postupku. |
|
17. |
Stranke se spore, među ostalim, oko toga postoji li unatoč povlačenju Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije do kojeg je u međuvremenu došlo, obveza prema pravu Unije tumačiti Equality Act 2010 (Zakon o jednakosti iz 2010.) i osobito pravila o teretu dokazivanja iz članka 136. u skladu s pravom Unije, odnosno prije svega u skladu s člankom 19. Direktive o jednakom postupanju. |
|
18. |
Stoga je Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) Sudu uputio sljedeća pitanja:
|
|
19. |
Pisana očitovanja podnijeli su HJ, CACIB, Francuska Republika, Republika Poljska, Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske kao i Europska komisija. Svi osim Poljske također su prisustvovali raspravi održanoj 24. travnja 2025. |
IV. Pravna ocjena
|
20. |
Prije povlačenja Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije, pravo Unije zahtijevalo je od sudova te države da u najvećoj mogućoj mjeri tumače nacionalni propis kojim se prenosi Direktiva o jednakom postupanju u skladu s tom direktivom ( 17 ). U mjeri u kojoj to nije bilo moguće, postavilo bi se pitanje izravne primjene predmetne odredbe direktive ( 18 ) ili izravne primjene temeljne zabrane diskriminacije u svjetlu dotične direktive ( 19 ). |
|
21. |
Te su se obveze nedvojbeno primjenjivale u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku jer su se morale dogoditi prije podnošenja tužbe od 23. rujna 2013. Conseilu de prud’hommes Nanterre (Radni sud u Nanterreu). One su još uvijek bile na snazi u trenutku odbijanja tužbe, to jest 26. lipnja 2019. |
|
22. |
Međutim, u vrijeme kada je Cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu) odlučio o žalbi 27. svibnja 2021., Ujedinjena Kraljevina povukla se iz Unije, a prijelazno razdoblje, tijekom kojeg se pravo Unije uglavnom nastavilo primjenjivati, isteklo je 31. prosinca 2020. |
|
23. |
Iz toga proizlazi središnje pitanje zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud) o tome primjenjuju li se u takvom „starom slučaju” prethodno navedene obveze iz prava Unije unatoč povlačenju (odjeljak B). Odgovor na to pitanje ovisi o tome mogu li u tom pogledu postojati obveze koje proizlaze iz prava Unije da se zakonodavstvo Ujedinjene Kraljevine tumači u skladu s Direktivom (odjeljak C). Međutim, najprije valja iznijeti nekoliko napomena o dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku, što osobito dovodi do nedopuštenosti trećeg pitanja (odjeljak A). |
A. Dopuštenost
|
24. |
Komisija i CACIB sumnjaju u relevantnost svih ili barem nekih prethodnih pitanja. |
|
25. |
Komisija smatra da ne postoji proturječje između članka 136. Equality Act 2010 (Zakon o jednakosti iz 2010.) i članka 19. Direktive o jednakom postupanju. Ne čini se ni da je Cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu) odstupio od članka 19. prilikom tumačenja i primjene glave 136. Stoga se ne postavlja pitanje postoji li i dalje obveza prema pravu Unije tumačenja propisa Ujedinjene Kraljevine na način koji je u skladu s dotičnom direktivom, a kamoli pitanje izravne primjene članka 19. |
|
26. |
CACIB objašnjava da se glavni postupak odnosi na pravilo dokazivanja koje ne proizlazi iz prava Unije, nego iz francuske sudske prakse. To je – dopušteno – povoljnije rješenje predviđeno francuskim pravom za osobe koje su navodno diskriminirane, a koje se ne može primijeniti na prenošenje Direktive o jednakom postupanju u Ujedinjenoj Kraljevini. |
|
27. |
Osim toga, CACIB ističe da se u biti radi o sporu o ocjeni dokaza koju je proveo Cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu), koju ipak ne može preispitivati Cour de cassation (Kasacijski sud). |
|
28. |
Stoga Cour de cassation (Kasacijski sud) nije dovoljno objasnio razloge zbog kojih je zahtjev za prethodnu odluku relevantan za rješenje spora. Pitanja su zapravo hipotetska. |
|
29. |
Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, za pitanja u vezi s tumačenjem prava Unije koja je postavio nacionalni sud u zakonskom i činjeničnom okviru koji je sam nadležan utvrditi, a čiju točnost Sud ne provjerava, vrijedi pretpostavka relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja ( 20 ). |
|
30. |
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku jasno pokazuje zašto Sud pretpostavlja relevantnost prethodnih pitanja za rješavanje spora te su za obaranje te pretpostavke potrebni očiti razlozi. |
|
31. |
Naime, relevantnost pitanja ovisi o ovlastima nadzora koje Cour de cassation (Kasacijski sud) ima u glavnom postupku u odnosu na Cour d’appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu, Francuska). Doseg tih ovlasti pitanje je francuskog prava koje Sud ne može ocijeniti. To je isključivo na samom Couru de cassation (Kasacijski sud). |
|
32. |
Naime, čini se da je Cour de cassation (Kasacijski sud), zasjedajući u punom sastavu (plenum), Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku kako bi pripremio odluku o mogućem daljnjem razvoju tih ovlasti nadzora. |
|
33. |
U skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku, načelno je na sudu koji odlučuje o meritumu da primijeni i tumači strano pravo u francuskom pravu ( 21 ). Stoga je u velikoj mjeri izvan kontrole Coura de cassation (Kasacijski sud) kao žalbenog suda. |
|
34. |
Međutim, Cour de cassation (Kasacijski sud) smatra da je, kako bi se osiguralo da francuska država poštuje nadređenost prava Unije, nužno pojasniti prirodu njezina nadzora primjene i tumačenja stranog prava kada je francuski sud dužan ocijeniti usklađenost s pravom Unije prava druge države članice. ( 22 ) |
|
35. |
U istom je smislu A. Berriat, bivša nezavisna odvjetnica odjela za socijalna pitanja Coura de cassation (Kasacijski sud), u svojem mišljenju o glavnom postupku predložila stroži nadzor u slučaju tumačenja stranog prava u skladu s pravom Unije. Stoga je također predložila Couru de cassation (Kasacijski sud, Francuska) da Sudu uputi prva dva pitanja ( 23 ). |
|
36. |
Stoga su prva dva prethodna pitanja relevantna za odluku Coura de cassation (Kasacijski sud) o vlastitoj nadležnosti u ovom postupku. |
|
37. |
Suprotno onomu što tvrdi Komisija, zabranjeno je nagađati o tome što bi Cour de cassation (Kasacijski sud) mogao smatrati mogućim kršenjem obveze tumačenja u skladu s Direktivom od strane Coura d'appel de Versailles (Žalbeni sud u Versaillesu) što bi moglo zahtijevati preispitivanje u žalbenom postupku. Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) trenutačno ispituje ima li još uvijek ovlast nadzora. Ishod takvog nadzora stoga još nije prejudiciran. |
|
38. |
S druge strane, s obzirom na navode iz zahtjeva za prethodnu odluku o sadržaju članka 136. Equality Act 2010 (Zakon o jednakosti iz 2010.), nije jasno zašto bi bilo potrebno odlučiti o trećem prethodnom pitanju. U skladu s uobičajenim metodama tumačenja, tu bi odredbu trebalo biti moguće tumačiti na način da se izbjegne bilo kakvo proturječje s člankom 19. Direktive o jednakom postupanju. |
|
39. |
Međutim, ako iz tumačenja članka 136. sudova Ujedinjene Kraljevine proizlazi da je usklađeno tumačenje isključeno, to je, s obzirom na tekst odredbe sadržane u zahtjevu za prethodnu odluku, trebalo izložiti kako bi se zadržala pretpostavka relevantnosti. |
|
40. |
Međutim, Cour de cassation (Kasacijski sud) to pitanje obrazlaže samo činjenicom da bi odgovor na to pitanje mogao biti koristan. |
|
41. |
Stoga je treće prethodno pitanje, u skladu s navodima iz zahtjeva za prethodnu odluku, hipotetsko i stoga nedopušteno. |
B. Prvo pitanje: Je li to još uvijek pravo Unije?
|
42. |
Stoga valja ispitati prvo pitanje treba li, sa stajališta prava Unije, propis kao što je članak 136. Equality Act 2010 (Zakon o jednakosti iz 2010.), unatoč povlačenju Ujedinjene Kraljevine, još uvijek smatrati prenošenjem prava Unije, barem za stare slučajeve, tako da postoji obveza usklađenog tumačenja. |
|
43. |
Prema mišljenju Ujedinjene Kraljevine, njezini sudovi doista nastavljaju tumačiti tu odredbu u skladu s Direktivom. Oni također slijede sudsku praksu Suda donesenu do isteka prijelaznog razdoblja. |
|
44. |
Međutim, Ujedinjena Kraljevina osporava to da se ta praksa temelji na obvezi koja proizlazi iz prava Unije. Naprotiv, ona proizlazi iz nacionalnih pravila o povlačenju iz Unije, Withdrawal Acta ( 24 ), kojim je, među ostalim, u nacionalno pravo preneseno gotovo cijelo pravo Unije koje je bilo na snazi u Ujedinjenoj Kraljevini prije povlačenja ( 25 ). |
|
45. |
Međutim, to se stajalište ne može temeljiti ni na članku 50. stavku 3. UEU‑a (odjeljak 1.) ni na Sporazumu o povlačenju (odjeljak 2.), osobito s obzirom na članak 70. Bečke konvencije. Međutim, ako sudovi država članica iznimno primjenjuju pravo Unije u takvim starim predmetima iz Ujedinjene Kraljevine, oni ne mogu, kao ni sudovi Ujedinjene Kraljevine, uputiti Sudu zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje tog prava s obzirom na glavne postupke (odjeljak 3.). |
1. Članak 50. stavak 3. UEU‑a
|
46. |
Stajalište Ujedinjene Kraljevine je na prvi pogled u skladu s člankom 50. stavkom 3. UEU‑a. Ugovori se na dotičnu državu prestaju primjenjivati od dana stupanja na snagu sporazuma o povlačenju ili, ako do toga ne dođe, dvije godine od obavijesti iz stavka 2., osim ako Europsko vijeće, u dogovoru s dotičnom državom članicom, jednoglasno odluči produljiti to razdoblje. |
|
47. |
Točno je da se nakon isteka prijelaznog razdoblja pravo Unije više ne primjenjuje na Ujedinjenu Kraljevinu ili u Ujedinjenoj Kraljevini (odjeljak (a)). Međutim, time se ne okončava primjena prava Unije na stare situacije (odjeljak (b)). |
a) Neprimjenjivanje od kraja prijelaznog razdoblja
|
48. |
Sud pravilno tumači članak 50. stavak 3. UEU‑a na način da se Ugovori ne primjenjuju na Ujedinjenu Kraljevinu od dana stupanja na snagu Sporazuma o povlačenju 1. veljače 2020., tako da ta država od tog datuma prestaje biti država članica ( 26 ). |
|
49. |
Članci 126. do 131. Sporazuma o povlačenju produljili su primjenu prava Unije u Ujedinjenoj Kraljevini do 31. prosinca 2020., kada je završilo prijelazno razdoblje, uz nekoliko iznimaka. |
|
50. |
Kao što se to predviđa člankom 50. stavkom 2. drugom rečenicom UEU‑a, Sporazumom o povlačenju predviđena su, za određena pitanja, posebna pravila koja će se primjenjivati i nakon isteka prijelaznog razdoblja. Pravo Unije u obliku Sporazuma o povlačenju stoga obvezuje Ujedinjenu Kraljevinu da o tim pitanjima odlučuje u skladu s tim odredbama Sporazuma. |
|
51. |
Međutim, Direktiva o jednakom postupanju nije predmet tih posebnih odredbi Sporazuma o povlačenju. Sporazum stoga od isteka prijelaznog razdoblja ne obvezuje ni Ujedinjenu Kraljevinu ni njezine sudove da poštuju Direktivu o jednakom postupanju. |
b) Zadržavanje na snazi za stare slučajeve
|
52. |
Što to znači za stare slučajeve, odnosno za one koji su prethodili ovomu? |
|
53. |
U tom se pogledu može smatrati da, u skladu s člankom 50. stavkom 3. UEU‑a, pravo Unije danas više ne može podrazumijevati druge obveze Ujedinjene Kraljevine, čak ni u starim predmetima, jer se „Ugovori prestaju primjenjivati na [tu državu]”. Koje bi onda pravilo prava Unije obvezivalo Ujedinjenu Kraljevinu da nastavi primjenjivati pravo Unije na stare slučajeve? To ne predviđa nijedno od rijetkih pravila prava Unije koja su i dalje obvezujuća za tu državu. To je uostalom stajalište Ujedinjene Kraljevine u ovom postupku ( 27 ). |
|
54. |
Međutim, ako se pobliže razmotri, to tumačenje članka 50. stavka 3. UEU‑a nije obvezno jer ni u toj odredbi nije izričito navedeno da se pravo Unije više ne primjenjuje na stare slučajeve u dotičnoj državi nakon povlačenja. Međutim, takva izričita odredba bila bi nužna kako bi se pretpostavilo da su države članice namjeravale pripisati retroaktivni učinak (ex tunc) članku 50. stavku 3. UEU‑a. Naime, zakon se obično primjenjuje tek od njegove objave (ex nunc). Naime, samo je u rijetkim iznimnim slučajevima retroaktivnost u skladu s temeljnim načelom pravne sigurnosti ( 28 ). |
|
55. |
Točno je da Ujedinjena Kraljevina nastoji tvrditi da više nije vezana pravom Unije, a posebno načelom pravne sigurnosti prava Unije. Međutim, to ipak ne znači da se članak 50. stavak 3. UEU‑a može tumačiti kao odstupanje od tog načela. |
|
56. |
Naime, načelo pravne sigurnosti nije posebnost prava Unije, nego načelo zajedničko pravnim porecima država članica, koje proizlazi iz rimskog prava ( 29 ). Konkretno, ono je sastavni dio pravnog poretka Ujedinjene Kraljevine ( 30 ). Stoga se ne može smatrati da su države članice u slučaju povlačenja htjele prihvatiti tako ozbiljno smanjenje pravne sigurnosti, koje bi se također moglo provesti na štetu vlastitih državljana i poduzeća. |
|
57. |
Osim toga, dobro je poznata važnost pravne sigurnosti međunarodne zajednice, upravo u kontekstu prestanka važenja međunarodnih ugovora, čije su posljedice uređene člankom 70. Bečke konvencije. Poput članka 50. stavka 3. UEU‑a, članak 70. stavak 1. točka (a) Bečke konvencije predviđa da raskid međunarodnog ugovora oslobađa stranke obveze da ga nastave izvršavati. Međutim, raskid iz članka 70. stavka 1. točke (b) ne utječe na prava i obveze stranaka koji prije raskida ugovora proizlaze iz njegova izvršenja i na tako stvorenu pravnu situaciju. |
|
58. |
Iako Bečka konvencija ne obvezuje ni Uniju ni sve države članice, neke njezine odredbe odražavaju pravila međunarodnog običajnog prava koja kao takva obvezuju institucije Unije i čine dio njezina pravnog poretka ( 31 ). Koliko je moguće utvrditi, nesporno je da članak 70. kodificira međunarodno običajno pravo ( 32 ) koje se pak temelji na općeprihvaćenim pravnim načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti ( 33 ). |
|
59. |
Iako članak 70. Bečke konvencije dopušta drukčije dogovore, u nedostatku izričite odredbe u članku 50. UEU‑a, smatram nemogućim da se ta odredba shvati u smislu takvog sporazuma. |
2. Sporazum o povlačenju
|
60. |
Stoga preostaje utvrditi sadržava li Sporazum o povlačenju poseban dogovor kojim se odstupa od članka 70. stavka 1. točke (b) Bečke konvencije i kojim se isključuje nastavak primjene Direktive o jednakom postupanju u glavnom postupku. |
|
61. |
U tom pogledu najprije valja utvrditi da Sporazum o povlačenju ne sadržava nijednu odredbu koja se izričito odnosi na primjenu Direktive o jednakom postupanju ili prava Unije u cijelosti na stare slučajeve. |
|
62. |
Međutim, u pogledu određenih odredbi Sporazum o povlačenju izričito predviđa da se one i dalje primjenjuju na stare slučajeve. U tom su pogledu osobito relevantni članci 66. i 67. Sporazuma o povlačenju. |
|
63. |
Na temelju članka 66. Sporazuma o povlačenju, uredbe o pravu koje se primjenjuje na ugovorne i izvanugovorne obveze nastavljaju se primjenjivati u Ujedinjenoj Kraljevini na ugovore sklopljene prije isteka prijelaznog razdoblja i na događaje koji uzrokuju štetu, a koji nastanu prije tog datuma ( 34 ). U državama članicama, poput Francuske u glavnom postupku, ti se propisi već primjenjuju – kako Komisija objašnjava – neovisno o Sporazumu o povlačenju. |
|
64. |
Usto, člankom 67. Sporazuma o povlačenju predviđa se da se određena pravila prava Unije o nadležnosti i izvršenju presuda i dalje primjenjuju na sudske postupke pokrenute, kao i glavni postupak, prije isteka prijelaznog razdoblja. Stoga se od sudova Unije može tražiti da priznaju nadležnost sudova Ujedinjene Kraljevine, a države članice načelno moraju izvršiti određene presude koje su ti sudovi donijeli. |
|
65. |
CACIB iz toga zaključuje, a contrario, da se pravo Unije više ne primjenjuje na pitanja koja nisu regulirana člancima 66. i 67. ili drugim odredbama, čak ni u starim slučajevima. Ujedinjena Kraljevina također je došla do tog zaključka jer Sporazum o povlačenju predstavlja detaljnu, sveobuhvatnu i potpunu kodifikaciju kojom se predviđa primjena prava Unije na određene stare slučajeve koji su izričito uređeni, ali ne i u glavnom postupku. U suprotnom bi, unatoč povlačenju, Sud zadržao ovlast za ocjenu prava Ujedinjene Kraljevine. |
|
66. |
Međutim, osoba HJ i Komisija protive se tom zaključku a contrario. Njihovo tumačenje Sporazuma o povlačenju potkrijepljeno je ciljem osiguravanja pravne sigurnosti, kako je on izražen u sedmoj alineji preambule tog sporazuma. Retroaktivna promjena pravne situacije u načelu je nespojiva s tim ciljem. To tim više vrijedi u ovom slučaju jer ishod sporova koji su u tijeku može ovisiti o slučajnoj okolnosti jesu li ti postupci zaključeni prije isteka prijelaznog razdoblja ili, kao u glavnom predmetu, tek nakon tog datuma ( 35 ). |
|
67. |
Istina je da je Ujedinjena Kraljevina prenijela gotovo cijelo pravo Unije u domaće pravo upravo kako bi osigurala pravnu sigurnost nakon povlačenja ( 36 ) te da njezini sudovi još uvijek tumače te odredbe u svjetlu prava Unije i sudske prakse Suda ( 37 ). |
|
68. |
Međutim, to ne mijenja razmatranje na kojem se temelji tumačenje članka 50. stavka 3. UEU‑a koje se ovdje zagovara: s obzirom na temeljnu važnost načela pravne sigurnosti, u nedostatku izričite odredbe, ne može se pretpostaviti da su se Unija i Ujedinjena Kraljevina u Sporazumu o povlačenju, kao aktu prava Unije, dogovorile o retroaktivnom ukidanju primjene gotovo cjelokupnog prava Unije na stare slučajeve ( 38 ). |
3. Ograničenje prethodnog postupka
|
69. |
Međutim, Ujedinjena Kraljevina je u pravu u svom mišljenju da Sud više ne bi trebao imati nadležnost za ocjenjivanje usklađenosti provedbenog zakonodavstva Ujedinjene Kraljevine, koje još uvijek može biti na snazi, s pravom Unije u kontekstu starih slučajeva pred sudovima država članica. Što se tiče tog pitanja, Sporazum o povlačenju doista sadržava odredbe koje, iako izričito ne obuhvaćaju glavni predmet, pokazuju kako bi se s njim trebalo postupati. |
|
70. |
U skladu s člankom 4. stavkom 4. Sporazuma, odredbe ovog Sporazuma koje upućuju na pravo Unije ili njegove pojmove ili odredbe pri svojoj se provedbi ili primjeni tumače u skladu s relevantnom sudskom praksom Suda Europske unije donesenom prije isteka prijelaznog razdoblja. Člankom 4. stavkom 5. nadalje se predviđa da pri tumačenju i primjeni ovog Sporazuma pravosudna i upravna tijela Ujedinjene Kraljevine uzimaju u obzir relevantnu sudsku praksu Suda Europske unije nakon isteka prijelaznog razdoblja. Međutim, osim nekoliko slučajeva koji su izričito predviđeni Sporazumom o povlačenju ( 39 ), to više ne podrazumijeva pravo sudova Ujedinjene Kraljevine da Sudu upute zahtjev za prethodnu odluku. |
|
71. |
Iz toga zaključujem da Sud od isteka prijelaznog razdoblja ne može donositi nove obvezujuće odluke o tumačenju prava Unije u pogledu situacija obuhvaćenih pravom Ujedinjene Kraljevine. To osobito isključuje mogućnost da sudovi država članica pred kojima su, kao u glavnom postupku, pokrenuti postupci u starim slučajevima iz Ujedinjene Kraljevine Sudu podnesu zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na tumačenje pravila primjenjivih na te predmete. Naime, presuda Suda donesena u prethodnom postupku obvezuje nacionalni sud prilikom rješavanja spora ( 40 ) u glavnom postupku, a njezin cilj nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima ( 41 ). U tu svrhu nije dovoljno da se na odgovarajući način uzme u obzir odluka Suda u smislu članka 4. stavka 5. Sporazuma o povlačenju. |
|
72. |
Stoga sudovi država članica moraju stare slučajeve na koje se primjenjuje pravo Ujedinjene Kraljevine tretirati na isti način kao i sudovi te države, poštujući relevantnu sudsku praksu Suda donesenu prije kraja prijelaznog razdoblja i uzimajući u obzir sudsku praksu donesenu od tada, ali bez mogućnosti obraćanja Sudu. |
4. Međuzaključak
|
73. |
Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da sud države članice koji odlučuje nakon isteka prijelaznog razdoblja mora smatrati da je propis Ujedinjene Kraljevine kojim se prenosi članak 19. Direktive o jednakom postupanju provedba prava Unije ako se njegova odluka odnosi na činjenice koje su nastale u Ujedinjenoj Kraljevini prije tog datuma. U tom pogledu taj sud mora, kao i sud Ujedinjene Kraljevine, uzeti u obzir relevantnu sudsku praksu Suda prije isteka prijelaznog razdoblja i uzeti u obzir sudsku praksu od tada, a da pritom ne može uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku. |
C. Drugo pitanje Obveza usklađenog tumačenja
|
74. |
Svojim drugim pitanjem Cour de cassation (Kasacijski sud) želi znati jesu li sudovi država članica koji primjenjuju pravo drugih država članica dužni to pravo tumačiti u skladu s pravom Unije, kao što to čine s nacionalnim pravom. |
|
75. |
Odgovor na to pitanje je očit. Kao što je to Sud već presudio u dvjema presudama navedenima i u zahtjevu za prethodnu odluku, sudovi država članica također moraju primijeniti pravo drugih država članica u skladu s pravom Unije ( 42 ). Čak i sud Unije u određenim slučajevima mora nacionalno pravo tumačiti u skladu s pravom Unije ( 43 ). |
|
76. |
Taj je zaključak logičan jer se obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava nameće u svim državama članicama Unije. Ona je svojstvena sustavu uspostavljenom UFEU‑om jer nacionalnim sudovima omogućuje da u okviru svojih nadležnosti osiguraju punu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode ( 44 ). |
|
77. |
Sumnje u vezi s tim zaključkom, prema zahtjevu za prethodnu odluku, a još jasnije prema mišljenju glavnog državnog odvjetnika Berriata, temelje se na činjenici da bi se tumačenje prava druge države članice u skladu s pravom Unije moglo smatrati miješanjem u njezina suverena prava ( 45 ). Ta se zabrinutost očituje i u upućivanju na uzajamno povjerenje u prethodnom pitanju. |
|
78. |
Međutim, kada sudovi jedne države članice primjenjuju pravo druge države članice, ti sudovi, kao tijela jedne države članice, nužno utječu na suverena prava te druge države članice ( 46 ). I dalje postoji rizik od primjene predmetnih pravila na način koji sudovi druge države članice koji su u prvome redu nadležni ne bi primijenili. Međutim, takav utjecaj na suverena prava načelno se prihvaća pravilima prava Unije o mjerodavnom pravu, kao što su uredbe Rim I i Rim II navedene u članku 66. Sporazuma o povlačenju. Stoga nije riječ o povredi tih prava. |
|
79. |
Osim toga, Cour de cassation (Kasacijski sud) i nezavisni odvjetnik G. Berriat navode da je Sud u jednom predmetu odbio odgovoriti na pitanje o usklađenom tumačenju prava drugih država članica ( 47 ). Međutim, ta se odluka temelji samo na činjenici da odgovor na pitanje nije bio relevantan za rješenje spora. Ne može se tumačiti na način da nacionalni sudovi ne mogu tumačiti pravo drugih država članica u skladu s tim pravom kada primjenjuju pravo Unije. |
|
80. |
Pitanje koji se rezultat može postići treba razlikovati od obveze usklađenog tumačenja. U pravu Unije tumačenje je ograničeno općim načelima prava Unije, a osobito načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti; ne smije također dovesti do tumačenja contra legem ( 48 ). Drugim riječima, obveza usklađenog tumačenja prestaje kad se nacionalno pravo ne može primijeniti na način koji dovodi do rezultata usklađenog s onim koji se želi postići Direktivom ( 49 ). |
|
81. |
Osim toga, usklađeno tumačenje nacionalnog prava može se provesti samo primjenom metoda tumačenja koje ono priznaje ( 50 ). Stoga, ako se u državama članicama priznaju različite metode tumačenja, zamislivo je da tumačenje sličnih provedbenih pravila u različitim državama članicama u skladu s pravom Unije dovede do različitih rezultata. |
|
82. |
Iz toga slijedi da nacionalni sud pred kojim se vodi spor između pojedinaca, a koji je pozvan primijeniti pravo druge države članice, mora tumačiti odredbe tog prava u skladu s pravom Unije, primjenjujući metode tumačenja priznate u toj drugoj državi članici i poštujući opća pravna načela. |
V. Zaključak
|
83. |
Stoga predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori kako slijedi:
|
( 1 ) Izvorni jezik: njemački
( 2 ) Theresa May, 11. srpnja 2016. (https://www.youtube.com/watch?v=zV6n6zNVw_I)
( 3 ) Direktiva 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.)
( 4 ) Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7.), koji je odobrilo Vijeće Europske unije Odlukom (EU) 2020/135 od 30. siječnja 2020. (SL 2020., L 29, str. 1.), zadnje izmijenjena Odlukom br. 2/2024 Zajedničkog odbora osnovanog Sporazumom o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju od 16. svibnja 2024. o uključivanju novousvojenog akta Unije u Prilog 2. Windsorskom okviru (SL L 2024/2134)
( 5 ) United Nations Treaty Series, sv. 1155, str. 331.
( 6 ) Uredba od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6,) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19, svezak 6., str. 109.)
( 7 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim II) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19, svezak 6., str. 73.)
( 8 ) Uredba od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19, svezak 11., str. 289.)
( 9 ) Uredba Vijeća od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19, svezak 3., str. 133.)
( 10 ) Uredba Vijeća od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (SL 2009., L 7, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19, svezak 5., str. 138.)
( 11 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).
( 12 ) Uredba Vijeća od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.)
( 13 ) Uredba Vijeća od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice (SL 1994., L 227, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 24., str. 3.)
( 14 ) Uredba od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1.)
( 15 ) Direktiva od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL 1997., L 18, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 5., str. 127.)
( 16 ) Uredba od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine (SL 2004., L 143, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 172.)
( 17 ) Vidjeti presude od 10. travnja 1984., von Colson i Kamann (14/83, EU:C:1984:153, t. 26.), od 5. listopada 2004., Pfeiffer i dr., (C‑397/01 do C‑403/01, EU:C:2004:584, t. 114.) i od 9. travnja 2024., Profi Credit Polska (Ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom odlukom) (C‑582/21, EU:C:2024:282, t. 61.).
( 18 ) Vidjeti presude od 26. veljače 1986., Marshall, 152/84, EU:C:1986:84, t. 49., i od 12. srpnja 1990., Foster i dr., C‑188/89, EU:C:1990:313, t. 17.).
( 19 ) Vidjeti presudu od 19. siječnja 2010., Kücükdeveci (C‑555/07, EU:C:2010:21, t. 27.).
( 20 ) Presude od 24. lipnja 2008., Commune de Mesquer (C‑188/07, EU:C:2008:359, t. 30.), od 24. listopada 2018., XC i dr. (C‑234/17, EU:C:2018:853, t. 16.) i od 8. travnja 2025., Ured europskog javnog tužitelja (Sudsko preispitivanje postupovnih akata) (C‑292/23, EU:C:2025:255, t. 36.)
( 21 ) Točka 24. zahtjeva za prethodnu odluku
( 22 ) Točka 40. zahtjeva za prethodnu odluku
( 23 ) Mišljenje od 5. travnja 2024. (Žalba br. 21‑21.615, str. 24. i 25.)
( 24 ) Raspravljeno u presudi Supreme Courta (Vrhovni sud, Ujedinjena Kraljevina) od 10. srpnja 2024., Lipton i dr./Cityflyer Ltd ((2024) UKSC 24, t. 81. do 132.).
( 25 ) Raspravljeno u presudi Supreme Courta (Vrhovni sud) od 10. srpnja 2024., Lipton i dr./BA Cityflyer Ltd ((2024) UKSC 24, t. 51. do 57.).
( 26 ) Presuda od 9. lipnja 2022.Préfet du Gers i Institut national de la statistique et des études économiques (C‑673/20, EU:C:2022:449, t. 55.) i rješenje od 16. lipnja 2022., Sharpston/Rat i predstavnik vlada država članica (C‑685/20, EU:C:2021:485, t. 53.)
( 27 ) Tako razumijem European Union Committee pri House of Lords Ujedinjene Kraljevine, Brexit and the EU budget, 15. Izvješće sa zasjedanja 2016/17 od 4. ožujka 2017. (HL Paper 125, t. 133 i t. 135.).
( 28 ) Vidjeti presude od 12. listopada 1978., Belbouab (10/78, EU:C:1978:181, t. 7.), od 6. srpnja 2006., Kersbergen‑Lap i Dams‑Schipper (C‑154/05, EU:C:2006:449, t. 42.) i od 10. rujna 2024., Neves 77 Solutions (C‑351/22, EU:C:2024:723, t. 102.).
( 29 ) Presude od 25. veljače 1969., Klomp (23/68, EU:C:1969:6, t. 13) i od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr. (C‑201/09 P i C‑216/09 P, EU:C:2011:190, t. 63.). Vidjeti, nadalje, presude ESLJP‑a od 9. prosinca 1994., Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (CE:ECHR:1994:1209JUD001342787, t. 49.) i od 28. listopada 1999., Zielinski, Pradal i Gonzales i dr. protiv Francuske (CE:ECHR:1999:1028JUD002484694, t. 57.).
( 30 ) Vidjeti presudu Supreme Court (Vrhovni sud) od 10. srpnja 2024., Lipton i dr./BA Cityflyer Ltd ((2024) UKSC 24, t. 66. i 67.), i suglasno mišljenje Lorda Lloyd‑Jonesa u toj presudi (t. 196.).
( 31 ) Presude od 16. lipnja 1998., Racke (C‑162/96, EU:C:1998:293, t. 24., 45. i 46.), od 25. veljače 2010., Brita (C‑386/08, EU:C:2010:91, t. 42.) i od 27. veljače 2018., Western Sahara Campaign UK (C‑266/16, EU:C:2018:118, t. 58.)
( 32 ) Arbitražna odluka od 30. travnja 1990., Novi Zeland/Francuska (Rainbow Warrior) (United Nations Reports of International Arbitration Awards, sv. XX, t. 75.), Villiger, M. E. (2008), Commentary on the 1969 Vienna Convention on the Law of Treaties, čl. 70., t. 14., Ascensio, H., in: Corten, O., Klein, P. (ur.). (2011), The Vienna Conventions on the Law of Treaties: a commentary (sv. 2.), čl. 70., br. 8, Wittich, S., in: Dörr, O., Schmalenbach, K. (2018), Vienna convention on the law of treaties, čl. 70., t. 40. i 41.
( 33 ) Villiger, M. E. (2008), Commentary on the 1969 Vienna Convention on the Law of Treaties, čl. 70., t. 14. i Ascensio, H., in: Corten, O., Klein, P. (2011), The Vienna Conventions on the Law of Treaties: a commentary (Bd. 2), čl. 70., t. 8. i 9.
( 34 ) U tom smislu presuda od 14. rujna 2023., Diamond Resorts Europe i dr. (C‑632/21, EU:C:2023:671, t. 66.)
( 35 ) Vidjeti presudu Supreme Courta (Vrhovni sud) od 10. srpnja 2024., Lipton i dr./BA Cityflyer Ltd ((2024) UKSC 24, t. 66.). Na strani Unije, to potkrepljuje stav Žalbenog odbora EUIPO‑a, iznesen u presudi Općeg suda od 16. ožujka 2022., Nowhere/EUIPO – Ye (APE TEES) (T‑281/21, EU:T:2022:139, t. 15).
( 36 ) Vidjeti t. 44. ovog mišljenja.
( 37 ) Vidjeti odjeljak 6. Withdrawal Acta.
( 38 ) Vidjeti točku 56. ovog mišljenja.
( 39 ) Članci 158. i 160. Sporazuma o povlačenju
( 40 ) Presude od 3. veljače 1977., Benedetti (52/76, EU:C:1977:16, t. 26 i 27.) i od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr. (C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 16.)
( 41 ) Presude od 16. prosinca 1981., Foglia (244/80, EU:C:1981:302, t. 18.), od 16. srpnja 1992., Meilicke (C‑83/91, EU:C:1992:332, t. 25.) i od 1. kolovoza 2025., Voore Mets und Lemeks Põlva (C‑784/23, EU:C:2025:609, t. 64.)
( 42 ) Presude od 18. studenoga 2020., DelayFix (C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 51.) i od 8. prosinca 2022., Luxury Trust Automobil (C‑247/21, EU:C:2022:966, t. 67.)
( 43 ) Presuda od 15. srpnja 2025., ESB i Komisija/Corneli (C‑777/22 P i C‑789/22 P, EU:C:2025:580, t. 137.)
( 44 ) Presude od 5. listopada 2004., Pfeiffer i dr. (C‑397/01 do C‑403/01, EU:C:2004:584, t. 114.), od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 24.) i od 9. travnja 2024., Profi Credit Polska (Ponovno otvaranje postupka zaključenog pravomoćnom odlukom) (C‑582/21, EU:C:2024:282, t. 61.)
( 45 ) Vidjeti također mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Emilioua u predmetu European Lotto and Betting i Deutsche Lotto- und Sportwetten (C‑440/23, EU:C:2025:668, t. 54.).
( 46 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Emilioua u predmetu European Lotto and Betting i Deutsche Lotto- und Sportwetten (C‑440/23, EU:C:2025:668, t. 48., 49. i 56.) o još širem pitanju ovlasti odbijanja primjene stranog prava.
( 47 ) Presuda od 15. prosinca 2022., HUK‑COBURG‑Allgemeine Versicherung (C‑577/21, EU:C:2022:992, t. 52.)
( 48 ) Presude od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. (C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 110.), od 9. travnja 2024., Profi Credit Polska (Ponovno otvaranje postupka zaključenog pravomoćnom odlukom) (C‑582/21, EU:C:2024:282, t. 63.) i od 5. lipnja 2025., Nuratau (C‑349/24, EU:C:2025:397, t. 45.)
( 49 ) Presude od 8. studenoga 2016., Ognyanov (C‑554/14, EU:C:2016:835, t. 66.), od 24. lipnja 2019., Popławski (C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 76.) i od 15. srpnja 2025., ESB i Komisija/Corneli (C‑777/22 P i C‑789/22 P, EU:C:2025:580, t. 140.)
( 50 ) Presude od 5. listopada 2004., Pfeiffer i dr. (C‑397/01 do C‑403/01, EU:C:2004:584, t. 116.), od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr, (C‑212/04, EU:C:2006:443, t. 111.), od 9. travnja 2024., Profi Credit Polska (Ponovno otvaranje postupka zaključenog pravomoćnom odlukom) (C‑582/21, EU:C:2024:282, t. 62.) i od 5. lipnja 2025., Nuratau (C‑349/24, EU:C:2025:397, t. 46.)