1.

Pravni okvir ovog zahtjeva za prethodnu odluku jest Uredba (EZ) br. 4/2009 ( 2 ) o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja. U pravnom i činjeničnom okviru ovog predmeta pitanjem suda koji je uputio zahtjev poziva se Sud da protumači pojam „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak u smislu članka 9. točke (a) te uredbe. Konkretno, Sud će morati odlučiti može li zahtjev za besplatnu pravnu pomoć ( 3 ), koji je podnijela uzdržavana osoba radi pokretanja sudskog postupka protiv obveznika uzdržavanja, biti obuhvaćen tim pojmom.

I.

Pravni okvir

A.

Međunarodno pravo

2.

Na temelju članka 3. stavka 1. Haškog protokola ( 4 ):

3.

Člankom 4. tog protokola utvrđuju se posebna pravila kojima se daje prednost određenim uzdržavanim osobama koja se osobito primjenjuju na obveze uzdržavanja koje roditelji imaju prema svojoj djeci. Stavkom 3. tog članka određuje se:

B.

Pravo Unije

Uredba br. 4/2009

4.

U uvodnoj izjavi 1. Uredbe br. 4/2009 navodi se da je zakonodavac Unije donio potonju kako bi ostvario cilj očuvanja i održavanja područje slobode, sigurnosti i pravde u kojem je osigurano sigurno kretanje ljudi.

5.

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 9., cilj je te uredbe olakšati da uzdržavana osoba dobije odluku o uzdržavanju koja će automatski biti izvršiva u drugoj državi članici bez ikakvih daljnjih formalnosti.

6.

U skladu s njezinom uvodnom izjavom 36. i poglavljem V., naslovljenim „Pristup pravosuđu”, cilj je te uredbe uspostaviti poseban sustav pravne pomoći u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja kojim se osigurava cjelovito pokrivanje troškova postupaka koji se odnose na obveze uzdržavanja djece mlađe od 21 godine, a koji se pokreću putem središnjih tijela.

7.

U uvodnoj izjavi 44. iste uredbe navodi se da je njezina svrha izmijeniti Uredbu (EZ) br. 44/2001 ( 5 ) zamjenom njezinih odredaba koje se odnose na obveze uzdržavanja.

8.

Članak 3. Uredbe br. 4/2009 glasi:

9.

Članak 9. točka (a) te uredbe, naslovljen „Pokretanje postupka”, glasi:

10.

Prema članku 12. navedene uredbe, naslovljenom „Litispendencija”:

11.

U skladu s člankom 15. iste uredbe:

C.

Njemačko pravo

1.

FamFG

12.

Gesetz über das Verfahren in Familiensachen und in den Angelegenheiten der freiwilligen Gerichtsbarkeit (Zakon o postupku u obiteljskim stvarima i u stvarima s izberivom sudskom nadležnošću; u daljnjem tekstu: FamFG) u svojem članku 76. stavku 1. propisuje:

13.

Člankom 77. stavkom 1. FamFG‑a predviđa se:

14.

Člankom 113. stavkom 1. FamFG‑a predviđa se:

2.

ZPO

15.

Zivilprozessordnung (Zakon o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPO) u članku 114. stavku 1. navodi kako slijedi:

16.

Članak 117. ZPO‑a predviđa:

17.

Člankom 118. stavkom 1. ZPO‑a utvrđeno je:

18.

Člankom 167. ZPO‑a, naslovljenim „Retroaktivni učinak dostave”, određuje se:

19.

Članak 261. ZPO‑a predviđa:

3.

BGB

20.

Bürgerliches Gesetzbuch (njemački Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB) u članku 204. stavku 1. točki 14. („Prekid zastare podnošenjem tužbe”) navodi:

II.

Činjenice u glavnom postupku, prethodno pitanje i postupak pred Sudom

21.

Osoba BC, tužitelj iz glavnog postupka, sin je tuženika iz glavnog postupka, osobe LG. Osoba BC uobičajeno boravi u Švedskoj, dok LG živi u Njemačkoj.

22.

Osoba BC podnijela je 17. prosinca 2021. Amtsgerichtu Schleswig (Općinski sud u Schleswigu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, zahtjev za besplatnu pravnu pomoć u svrhu zahtjeva za izmjenu obveze uzdržavanja djeteta. Osoba BC priložila je zahtjev za izmjenu u obliku nacrta, pri čemu je pojasnila da će biti formalno podnesen u slučaju odobravanja besplatne pravne pomoći.

23.

Osoba LG je 28. siječnja 2022., odnosno prije nego što je sud koji je uputio zahtjev odlučio o zahtjevu za pravnu pomoć, podnijela Eskilstuna tingsrättu (Prvostupanjski sud u Eskilstuni, Švedska) zahtjev za izmjenu svojih obveza uzdržavanja prema osobi BC.

24.

Rješenjem od 29. ožujka 2022. sud koji je uputio zahtjev odbio je osobi BC odobriti besplatnu pravnu pomoć jer nije bio međunarodno nadležan. Nakon što je osoba BC podnijela žalbu, Schleswig‑Holsteinisches Oberlandesgericht (Visoki zemaljski sud u Schleswig‑Holsteinu, Njemačka) je rješenjem od 27. svibnja 2022. ukinuo rješenje suda koji je uputio zahtjev i osobi BC odobrio besplatnu pravnu pomoć.

25.

Nakon toga je osoba BC podnijela zahtjev za izmjenu obveza uzdržavanja sudu koji je uputio zahtjev, koji je osobi LG dostavljen 21. srpnja 2022.

26.

U međuvremenu je zahtjev za izmjenu koji je osoba LG podnijela Eskilstuni tingsrättu (Prvostupanjski sud u Eskilstuni) odbijen zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti. Högsta domstolen (Vrhovni sud, Švedska) ukinuo je tu odluku i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potonji je rješenjem od 6. svibnja 2024. prekinuo postupak na temelju članka 12. stavka 1. Uredbe br. 4/2009.

27.

Sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim utvrditi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak u smislu članka 12. Uredbe br. 4/2009. Kad je riječ o zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć, taj se sud pita o mogućnosti da ga smatra pismenom ekvivalentnom pismenu kojim se pokreće postupak, u smislu članka 9. točke (a) te uredbe, kako bi potvrdio vlastitu nadležnost. Budući da Sud još nije odlučivao o tom pitanju, navedeni sud smatra da samo ujednačeno tumačenje Uredbe br. 4/2009 jamči dovoljnu pravnu sigurnost.

28.

U tim je okolnostima Amtsgericht Schleswig (Općinski sud u Schleswigu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

29.

Odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku od 22. srpnja 2024. tajništvo Suda zaprimilo je 24. srpnja 2024. Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj i tuženik iz glavnog postupka, njemačka i češka vlada, kao i Europska komisija. Dana 18. lipnja 2025. održana je rasprava tijekom koje su Komisija i njemačka vlada iznijele usmena očitovanja.

III.

Analiza

A.

Zaključci koje treba izvesti iz sudske prakse Suda o pojmu „pismeno kojim se pokreće postupak” ili „ekvivalentno pismeno” u okviru drugih pravnih instrumenata

30.

Uvodno valja istaknuti da se u ovom predmetu, s obzirom na to da se od Suda traži da protumači pojam „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak iz članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009, valja se zapitati mogu li se smjernice, pa čak i dijelovi odgovora pronaći u drugim bliskim instrumentima i u tumačenju koje je Sud dao u pogledu potonjih. Naime, pojam „pismeno kojim se pokreće postupak”, a osobito pojam „ekvivalentno pismeno”, transverzalni su pojmovi koje možemo pronaći u više međunarodnih konvencija ili u drugim pravnim instrumentima koji se odnose na sudsku nadležnost u građanskim stvarima. Stoga je Sud već tumačio te pojmove, što omogućuje utvrđivanje njihovih obrisa u kontekstu tih međunarodnih konvencija i pravnih instrumenata, a na koje mi se čini da je neophodno podsjetiti prije nego što započnem razmatranje prethodnog pitanja upućenog Sudu u ovom predmetu.

31.

U tom pogledu valja istaknuti da je Sud u svojim ranim presudama koje se odnose na njegovo tumačenje u okviru Konvencije od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija) ( 6 ) već imao priliku pojasniti da pojam „pismeno kojim se pokreće postupak” ili „ekvivalentno pismeno” označava pismeno ili pismena čija je uredna i pravodobna dostava tuženiku omogućila da ostvari svoja prava prije donošenja izvršive presude u državi u kojoj je sudska odluka donesena ( 7 ).

32.

Na temelju te definicije Sud je kao pismeno kojim se pokreće postupak smatrao njemački platni nalog (Zahlungsbefehl) čija dostava omogućuje podnositelju zahtjeva da, ako nema prigovora, ishodi ovršnu odluku ( 8 ), kao i talijanski platni nalog (decreto ingiuntivo) dostavljen zajedno s tužbom ( 9 ).

33.

Suprotno tomu, Sud je smatrao da pojmom „pismeno kojim se pokreće postupak” nije obuhvaćen njemački nalog o izvršenju (Vollstreckungsbefehl), koji je sam po sebi izvršan i donesen nakon dostave platnog naloga ( 10 ).

34.

Na temelju zaključaka koje treba izvesti iz prethodno navedene sudske prakse, Sud je presudio, sve u okviru postupaka izdavanja platnog naloga, u pogledu Luganske konvencije II. ( 11 ), da u slučaju dvaju uzastopnih postupaka od kojih oba, po svojem okončanju, omogućuju dobivanje izvršive odluke koja se odnosi na istu obvezu, pokretanje prvog postupka može se smatrati pismenom kojim se pokreće drugi postupak, samo ako između njih postoji funkcionalno jedinstvo ( 12 ).

35.

U tom je pogledu važno naglasiti da prethodno navedeni kriterij funkcionalnog jedinstva odražava druge primjere u sudskoj praksi koja se odnosi na tumačenje pojmova „pismeno kojim se pokreće postupak” ili „ekvivalentno pismeno”, osobito u presudi Schlömp ( 13 ), koja se također odnosila na tumačenje Luganske konvencije II. ( 14 ).

36.

Tom presudom Sud nije samo primijenio funkcionalni pristup kako bi u biti smatrao da se datum pokretanja obveznog postupka mirenja pred švicarskim tijelom za mirenje smatra datumom pokretanja postupka pred „sudom”. On je također naglasio da je, s obzirom na usporednost mehanizama rješavanja slučajeva litispendencije uspostavljenih Luganskom konvencijom II. i osobito Uredbom br. 44/2001 ( 15 ) i imajući u vidu cilj ujednačenog tumačenja istovjetnih odredaba te konvencije i navedene uredbe, litispendencija objektivne i automatske prirode te je utemeljena na kronološkom redoslijedu pokretanja postupaka pred sudovima o kojima je riječ ( 16 ), poput druge važne presude u tom području, odnosno presude HanseYachts ( 17 ).

37.

U potonjoj presudi od Suda se tražilo da odluči o pitanju je li, u slučaju litispendencije, pismeno kojim je pokrenut postupak radi određivanja mjere izvođenja dokaza prije pokretanja parnice „pismeno kojim se pokreće postupak” ili „ekvivalentno pismeno” ili ta kvalifikacija pripada samo pismenu kojim se pokreće sudski postupak ( 18 ), odnosno postupak „o meritumu” ( 19 ).

38.

Oslanjajući se na kontekst članka 30. Uredbe br. 44/2001, njezin cilj ( 20 ), autonomnost prvog dokaznog postupka u odnosu na drugi postupak „o meritumu” i postojanje vrlo jasnog razgraničenja između tih dvaju postupaka, Sud je smatrao da se trenutak u kojem je prije same parnice pokrenut postupak radi određivanja mjere izvođenja dokaza ne može u slučaju litispendencije „smatrati trenutkom u kojem je započeo postupak”, u smislu navedenog članka 30. točke 1., pred sudom koji je pozvan odlučivati o tužbi o meritumu koja je kao rezultat te mjere naknadno podnesena u istoj državi članici ( 21 ).

39.

Drugim riječima, prema mišljenju Suda, pismeno kojim se nastoji ishoditi mjera izvođenja dokaza pred sudom prije same parnice ne može se kvalificirati kao pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno s obzirom na to da je, u biti, postupak pokrenut takvim aktom neovisan s obzirom na postupak „o meritumu”.

40.

U tom se pogledu iz prethodno navedene sudske prakse mogu izvući sljedeći zaključci. S jedne strane, pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno mora biti dostavljeno suprotnoj stranci kako bi joj se omogućilo da ostvari svoja prava obrane ( 22 ). Taj zahtjev logično podrazumijeva da taj akt mora biti takve prirode da se njime može obavijestiti suprotnu stranku o pokretanju postupka protiv nje i o bitnim elementima spora, čime joj se omogućuje da pripremi svoju obranu ( 23 ). Budući da pokretanje postupka dovodi do donošenja sudske odluke, osobito je važno poštovanje prava obrane i, općenitije, kontradiktorne faze. Naime, to se može objasniti s obzirom na pravne instrumente koji se odnose na međunarodnu nadležnost, kojima se osigurava da se postupci koji dovode do donošenja sudskih odluka, čije priznavanje i izvršenje treba osigurati u svim državama strankama tih instrumenata, odvijaju u skladu s načelom kontradiktornosti. Poštovanje tog načela opravdava liberalan pristup priznavanju i izvršenju odluka ( 24 ).

41.

S druge strane, pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno mora dovesti do donošenja izvršive odluke i stoga se načelno odnosi na postupak „o meritumu”. Minimalno se mora odnositi na prethodni postupak koji je obvezan u nacionalnom pravu prije nego što se pokrene taj parnični postupak „o meritumu” ( 25 ) ili pak na postupak koji omogućuje stvaranje funkcionalne cjeline ili na onaj koji, u svakom slučaju, nije neovisan o tom postupku „o meritumu”.

42.

S obzirom na navedeno, valja istaknuti da se nijedan od tih primjera koji se temelje na sudskoj praksi ne odnosi izravno na tumačenje pojma „pismeno kojim se pokreće postupak” ili „ekvivalentno pismeno” u smislu Uredbe br. 4/2009. Stoga valja protumačiti pojam „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak, u smislu članka 9. točke (a) te uredbe, o kojem sud koji je uputio zahtjev pita Sud, razmatrajući, prema potrebi, može li se uspostaviti analogija sa zaključcima koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 31. do 39. ovog mišljenja.

B.

Tumačenje pojma „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak u smislu članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009

1.

Pojašnjenje kriterija za tumačenje pojma „ekvivalentno pismeno” s obzirom na postojeću sudsku praksu

43.

Najprije valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odredbe koje sadržavaju pravila o nadležnosti valja tumačiti na autonoman način pozivajući se, s jedne strane, na ciljeve i ustrojstvo uredbe o kojoj je riječ te, s druge strane, na opća načela razvijena u svim nacionalnim pravnim sustavima ( 26 ).

44.

Poglavlje 2. Uredbe br. 4/2009, naslovljeno „Sudska nadležnost”, sadržava članak 9. kojim se utvrđuju pravila za određivanje trenutka u kojem se smatra da je pred sudom pokrenut postupak. Taj je trenutak ključan za utvrđivanje nadležnosti suda za odlučivanje o prekograničnom sporu. Naime, u slučaju litispendencije, odnosno kad se pred sudovima različitih država članica vode postupci s istim zahtjevom i između istih stranaka, svi sudovi, osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak, zastaju s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak ( 27 ). U skladu s člankom 9. točkom (a), treba se smatrati da je postupak pokrenut u trenutku kad je pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno podneseno sudu.

45.

Međutim, u Uredbi br. 4/2009 nije definiran pojam „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak (kao ni sam pojam „pismeno kojim se pokreće postupak”), o kojem sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje Sudu u ovom predmetu. Iz teksta članka 9. točke (a) te uredbe proizlazi da se tim ekvivalentnim pismenom pokreće postupak. Stoga pojam „pismeno kojim se pokreće postupak”, kao i pojam „ekvivalentno pismeno”, upućuje na opću ideju da je riječ o aktu kojim se pokreće postupak ( 28 ).

46.

Kad je riječ o tom postupku, pojam „postupak” treba shvatiti na način da se odnosi na postupke „o meritumu”, čiji je predmet utvrditi prava i obveze stranaka u sporu donošenjem sudske odluke kojom se završava postupak, a koja se može priznati i izvršiti. Stoga pojam „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak treba tumačiti na način da se odnosi na meritum ( 29 ) spora pred sudom, u ovom slučaju u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja.

47.

Smatram da se pojam „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak neizbježno odnosi na istovjetne učinke pokretanja postupka, odnosno na početak sudskog postupka čiji je cilj ishođenje izvršive presude koja ispunjava zahtjeve tužitelja ( 30 ). Međutim, s obzirom na to da postupak dovodi do donošenja sudske odluke, pismeno kojim se on pokreće mora biti dio kontradiktornog postupka, odnosno mora drugoj stranci u postupku omogućiti da pripremi svoju obranu prije nego što se protiv nje donese izvršiva presuda.

48.

To je tumačenje potkrijepljeno tekstom članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009, u skladu s kojim se smatra da je postupak pokrenut u trenutku kad je pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno podneseno sudu, nakon čega mora slijediti dostava pismena tuženiku.

49.

Kontekst članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009, koji naglašava važnost koja se pridaje poštovanju načela kontradiktornosti, omogućuje da se potkrijepi to tumačenje i, uostalom, osigura ujednačeno tumačenje pojma „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak u okviru same te uredbe. Naime, članak 19. stavak 1. točka (a) navedene uredbe ( 31 ), koji se odnosi na „Pravo na zahtjev za preispitivanje odluke” pred sudom države članice podrijetla tuženika koji se nije upustio u postupak u državi članici podrijetla ističe situaciju u kojoj pismeno kojim se pokreće postupak ili njegov ekvivalent nije pravodobno dostavljeno na način da se drugoj stranci omogući da se brani. U takvoj situaciji tuženik ima pravo zahtijevati preispitivanje upravo zato što se njegova prava obrane nisu poštovala prilikom donošenja sudske odluke protiv njega. Isto vrijedi i za članak 24. iste uredbe ( 32 ), naslovljen „Razlozi za odbijanje priznavanja”, koji u stavku 1. točki (b) predviđa da se sudska odluka ne priznaje kad tuženiku koji se nije upustio u postupak nije pravodobno dostavljeno pismeno o započinjanju postupka ili ekvivalentno pismeno i na način koji mu omogućuje da pripremi svoju obranu.

50.

Usto, ciljevi koji se nastoje postići Uredbom br. 4/2009, a to su olakšavanje naplate međunarodnih tražbina za uzdržavanje ( 33 ), zaštita interesa uzdržavanih osoba i poticanje dobrog sudovanja ( 34 ), ne mogu se postići slabljenjem, na bilo koji način, prava obrane ( 35 ). Zbog toga mi se čini da je zaključak prema kojem prilikom tumačenja pojma „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak, u smislu članka 9. točke (a) te uredbe, treba tražiti učinke jednake onima do kojih dovodi pokretanje postupka radi ishođenja izvršive presude kojom se prihvaćaju tužiteljevi zahtjevi, u skladu s ciljevima koji se nastoje postići navedenom uredbom. Nadalje, prednost tog zaključka jest jačanje predvidljivosti kriterija za tumačenje pojma „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak, pri čemu se ti kriteriji podudaraju s kriterijima pismena koje je podneseno radi postizanja rezultata koji se očekuje u postupku „o meritumu”.

51.

Uostalom, u tom se smislu u ovom predmetu mogu primijeniti zaključci koje treba izvesti iz sudske prakse navedene u točkama 31. do 39. ovog mišljenja.

52.

U tom pogledu valja naglasiti da je Sud već imao priliku pojasniti da je njegova sudska praksa koja se odnosi na odredbe o nadležnosti u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja iz Briselske konvencije i Uredbe br. 44/2001, koja se nastavlja na Briselsku konvenciju, i dalje relevantna za analizu odgovarajućih odredbi Uredbe br. 4/2009 ( 36 ). Stoga se zaključci iz sudske prakse, sažeti u točki 40. ovog mišljenja, prema mojem mišljenju, mogu izravno primijeniti, neovisno o razlikama u kontekstima i pravnim instrumentima na koje se odnosi ta sudska praksa.

53.

Usto, važnost usklađenog tumačenja Luganske konvencije II. i drugih pravnih instrumenata, osobito Uredbe br. 44/2001, što se shvaća na način da obuhvaća Uredbu br. 4/2009 ( 37 ), koja sadržava istovjetne odredbe, više je puta potvrđena u sudskoj praksi ( 38 ). Međutim, (gotovo) istovjetna terminologija upotrijebljena u tim pravnim instrumentima, tumačenima u sudskoj praksi navedenoj u točkama 35. do 39. ovog mišljenja, ide u prilog tome da se tumačenje koje je Sud dao u pogledu navedenih instrumenata primijeni na tumačenje Uredbe br. 4/2009 koje je Sud pozvan dati u ovom predmetu. Usto, usklađeno tumačenje tih odredbi opravdano je s obzirom na ciljeve koji se nastoje postići tim instrumentima, kojima se općenito nastoji osigurati slobodan protok sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 39 ).

54.

Osim toga, valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz pripremnih akata, članak 9. Uredbe br. 4/2009 preuzeo istovjetan tekst prijašnjeg članka 30. Uredbe br. 44/2001. Prema mojem mišljenju, ta okolnost odražava volju zakonodavca da uskladi tumačenje tog članka s tumačenjem pravnih instrumenata u području sudske nadležnosti koji su prethodili Uredbi br. 4/2009 ( 40 ).

55.

Međutim, valja naglasiti da se kriteriji utvrđeni za tumačenje pojma „pismeno kojim se pokreće postupak” ili „ekvivalentno pismeno”, koji su izloženi u točkama 31. do 39. ovog mišljenja, tumače od slučaja do slučaja. Točno je da je takav pristup opravdan s obzirom na posebnosti nacionalnih sustava iz kojih potječu akti o kojima je riječ u tim predmetima. Međutim, to je dovelo do kriterija koji su, prema mojem mišljenju, ponešto apstraktni, osobito u pogledu funkcionalnog jedinstva između dvaju postupaka ili autonomnosti jednog u odnosu na drugi. Stoga, kako bi primijenio te kriterije na ovaj predmet, Sud će neizbježno morati razmotriti mogućnost da pojasni njihov doseg. Smatram da je to pojašnjenje poželjno u pogledu primjene najnovije sudske prakse.

56.

U tom bih smislu bio sklon zagovarati pristup koji se temelji na prirodi postupka koji je pokrenut pismenom koje se razmatra, a koji bi omogućio da se utvrdi postoji li funkcionalno jedinstvo ili autonomija između dvaju postupaka. Konkretno, čini mi se odlučujućim utvrditi je li postupak na koji se odnosi pismeno čija se kvalifikacija traži postupak „o meritumu” i odnosi li se stoga na učinke istovjetne ili jednake onima koje proizvodi pokretanje postupka radi ishođenja izvršive presude kojom se ispunjavaju zahtjevi tužitelja.

57.

Stoga mi se čini da kriteriji povezani s, među ostalim, (i.) dostavom drugoj stranci akta koji sadržava bitne elemente spora kako bi je se obavijestilo o pokretanju postupka protiv nje, (ii.) ostavljajući joj također mogućnost da organizira svoju obranu, s obzirom na to da je cilj postupka donošenje odluke kojom se ispunjavaju zahtjevi tužitelja, i to (iii) prije donošenja izvršive presude kojom se prihvaćaju ili ne prihvaćaju zahtjevi tužitelja, te s (iv.) mogućnošću danom toj drugoj stranci da osporava tu presudu, jasno upućuju na postojanje učinaka koje ima postupak „o meritumu”. Tim bi se kriterijima također mogli dodati drugi kriteriji koji omogućuju, prema potrebi, uzimanje u obzir posebnih situacija, kao što je fakultativna ili obvezna priroda postupka, neovisno je li on predsudski ili sudski postupak po svojoj prirodi.

58.

S obzirom na navedeno, naglašavam da na temelju prethodnog razmatranja moja namjera nije iscrpno utvrditi sve kriterije relevantne za kvalifikaciju pismena ekvivalentnog pismenu kojim se pokreće postupak ili jedine koji bi to bili. Moj je cilj samo pružiti netaksativne primjere konkretnih kriterija kojima bi se, s obzirom na postojeću sudsku praksu, omogućila jasnoća u određivanju učinaka koje bi trebao proizvesti postupak koji je pokrenut podnošenjem pismena koje može biti obuhvaćeno pojmom „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak. U tom pogledu također naglašavam da je razmatranje prirode predmetnog postupka i samog akta, kao i učinaka koje mogu proizvesti, vrlo važno.

59.

S obzirom na ta razmatranja valja utvrditi je li zahtjev za besplatnu pravnu pomoć obuhvaćen pojmom „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak.

2.

Posljedice primjene kriterija za tumačenje pojma „ekvivalentno pismeno” na zahtjev za besplatnu pravnu pomoć

60.

Iz ZPO‑a, u vezi s FamFG‑om, proizlazi da se besplatna pravna pomoć u njemačkom pravu može dodijeliti stranci koja, s obzirom na svoju osobnu i financijsku situaciju, ne može snositi troškove postupka ako predviđena tužba ili obrana pred sudom imaju dovoljne izglede za uspjeh i ne predstavljaju zlouporabu ( 41 ). U zahtjevu se moraju iznijeti elementi spora i navesti dokazna sredstva ( 42 ). Protivna stranka u postupku mora imati mogućnost iznijeti stajalište o tome smatra li da su ispunjeni uvjeti za besplatnu pravnu pomoć ( 43 ). Međutim, ta mogućnost koja je dana protivnoj stranci da je se obavijesti o podnošenju zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, otkrivajući tako elemente spora, upravo je posebnost njemačkog prava koja izaziva dvojbe u pogledu kvalifikacije tog zahtjeva s obzirom na članak 9. točku (a) Uredbe br. 4/2009.

61.

Uvodno valja primijetiti da se čini nespornim da njemačko pravo ne predviđa da zahtjev za pravnu pomoć, kao takav, može pokrenuti postupak. Zbog razloga navedenih u točkama 44. do 58. ovog mišljenja, valja utvrditi učinke koje zahtjev za besplatnu pravnu pomoć i postupak koji se njime pokreće mogu proizvesti. Drugim riječima, postavlja se pitanje može li postupak pokrenut takvim zahtjevom proizvesti učinke istovjetne učincima pokretanja postupka „o meritumu” kako bi se smatralo da postupak pokrenut tim zahtjevom predstavlja funkcionalno jedinstvo ili da nema autonomiju u odnosu na postupak „o meritumu”.

62.

U tim okolnostima valja, kao prvo, razmotriti sadržaj zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć na koji se pozivaju njemačka vlada i tužitelj iz glavnog postupka kako bi tvrdili da je taj zahtjev obuhvaćen pojmom „pismeno ekvivalentno” pismenu kojim se pokreće postupak. U tom je pogledu sigurno da navedeni zahtjev mora sadržavati prikaz elemenata spora i naznaku dokaznih sredstava, priloženih u obliku nacrta. Stoga, kao što to u biti tvrdi ta vlada, taj je postupak u određenoj mjeri blizak ili je povezan s pokretanjem postupka „o meritumu”.

63.

Međutim, iznošenje tih elemenata u nacrtu priloženom zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć ima potpuno drukčiji cilj od njihova podnošenja u pismenu kojim se pokreće postupak „o meritumu” u pravom smislu riječi, odnosno u tužbi. Naime, ti elementi moraju omogućiti sudu kojem je podnesen zahtjev za besplatnu pravnu pomoć da se uvjeri u poštovanje uvjeta povezanih s dovoljnim izgledima za uspjeh i nepostojanjem zlouporabe kroz predviđenu tužbu nakon dodjele te pomoći. Suprotno tomu, ne analizira se osnovanost „merituma” predviđene tužbe i ne donosi se nikakva sudska odluka o „meritumu” u pogledu prava i obveza stranaka.

64.

Logično, podnošenje tih elemenata ni na koji način ne obvezuje uzdržavanu osobu da ih se doslovno pridržava ako odluči pokrenuti postupak „o meritumu” nakon dodjele besplatne pravne pomoći. Stoga, sadržaj zahtjeva u predmetu koji se odnosi na obveze uzdržavanja može se razlikovati, u tom potonjem postupku, u odnosu na onaj naveden u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć ( 44 ). Usto, glavno razmatranje u pogledu tog zahtjeva za pomoć bit će usredotočeno, osobito, na analizu osobne i financijske situacije podnositelja zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć jer je cilj postupka koji se odnosi na dodjelu te pomoći zajamčiti jednakost u području pravne zaštite i pojedincima bez financijskih sredstava osigurati mogućnost da svoja prava ostvare pred sudom.

65.

Doista, u takvim okolnostima, učinci mogućnosti protivne stranke da, na temelju njemačkog prava, iznese svoje stajalište u pogledu poštovanja uvjeta za odobravanje besplatne pravne pomoći, prema mojem mišljenju, ne mogu se izjednačiti s učincima koji bi nastali ostvarivanjem prava obrane u okviru postupka „o meritumu” zbog razlike u svrsi između dviju vrsta postupaka ( 45 ). Stoga se, u užem smislu i bez obzira na postupovnu posebnost njemačkog prava, postupak besplatne pravne pomoći jednostrano odnosi samo na onoga tko taj zahtjev podnosi. Stoga ne proizvodi nikakav učinak na protivnu stranku.

66.

Kao drugo, valja razmotriti posljedice načina obavještavanja o zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć, odnosno obavještavanja protivne stranke o podnošenju tog zahtjeva, zajedno s nacrtom zahtjeva za izmjenu obveze uzdržavanja, a na koje se njemačka vlada i tužitelj iz glavnog postupka oslanjaju kako bi tvrdili da se na prethodno pitanje treba odgovoriti potvrdno. U tom pogledu, kao što je to pojašnjeno na raspravi, nije riječ o dostavi u užem smislu, nego o običnom, neformalnom obavještavanju protivne stranke.

67.

Međutim, takvi načini obavještavanja o zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć ne omogućuju da se tom obavještavanju dodjele učinci istovjetni onima koje proizvodi službena dostava pismena kojim se pokreće postupak. Naprotiv, oni dodatno naglašavaju različitu prirodu tih učinaka, odnosno da se obavještavanjem o zahtjevu za pravnu pomoć namjerava omogućiti protivnoj stranci da iznese svoje stajalište u pogledu poštovanja uvjeta za pristup pravnoj pomoći s obzirom na zahtjev podnesen u tom smislu. S druge strane, dostava pismena kojim se pokreće postupak ima za cilj osigurati poštovanje prava obrane druge stranke u sporu.

68.

Stoga se zaključak prema kojem se učinci mogućnosti predviđene njemačkim pravom, na temelju koje protivna stranka može iznijeti svoje stajalište u pogledu poštovanja uvjeta za odobravanje zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, ne mogu izjednačiti s učincima pismena kojim se pokreće postupak o „meritumu” nalaže to više s obzirom na načine obavještavanja o zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć.

69.

Kao treće i posljednje, kad je riječ o pokretanju postupka pred sudom na temelju zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, čini mi se da je postupak pred tim sudom, nakon što donese odluku kojom se taj zahtjev prihvaća ili ne, u načelu završen. Naime, kako bi ishodila sudsku odluku o „meritumu” predmeta, uzdržavana osoba mora podnijeti zahtjev koji se razlikuje od zahtjeva za dobivanje besplatne pravne pomoći. Točno je da je uzdržavana osoba u glavnom postupku doista podnijela tužbu o meritumu. Međutim, valja napomenuti da onaj tko dobije pravnu pomoć nema nikakvu obvezu pokrenuti taj postupak o „meritumu” nakon dobivanja pravne pomoći ( 46 ). Pokretanje postupka o „meritumu” u svakom slučaju ovisi o njegovoj volji, koja je po svojoj prirodi neizvjesna.

70.

U tim okolnostima, postojanje veze ili bliskosti između postupka za dobivanje besplatne pravne pomoći i postupka o „meritumu” nije samo po sebi dovoljno kako bi se smatralo da je potonji bio pokrenut nakon pokretanja postupka povodom zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć u državi o kojoj je riječ. Učinci koje ta dva postupka proizvode zapravo su različiti, kako sa stajališta uzdržavane osobe, tako i sa stajališta obveznika uzdržavanja.

71.

Suprotno onomu što tvrdi njemačka vlada, cilj zaštite uzdržavane osobe koji se nastoji postići Uredbom br. 4/2009, kao i izbor nadležnog suda i, slijedom toga, mjerodavnog prava koje mu se dodjeljuje tom uredbom ne mogu dovesti u pitanje zaključak prema kojem zahtjev za besplatnu pravnu pomoć nije pismeno ekvivalentno pismenu kojim se pokreće postupak. Međutim, valja priznati da u tom slučaju u njemačkom pravu doista postoji problem koji uzdržavanu osobu bez financijskih sredstava stavlja u potencijalno nepovoljan položaj u odnosu na stranku koja se može smatrati protivnom strankom in futurum.

72.

Kao što to u biti objašnjava ta vlada, mogućnost ponuđena obvezniku uzdržavanja da zauzme stajalište o osnovanosti zahtjeva uzdržavane osobe za besplatnu pravnu pomoć može potonju lišiti njezina izbora nadležnog suda i, slijedom toga, mjerodavnog prava ( 47 ). Do takve bi situacije moglo doći ako bi taj obveznik podnio tužbu o „meritumu” predmeta kako bi iskoristio znanje kojim raspolaže, a vođen namjerom da zaobiđe izbor uzdržavane osobe, iako je potonja prisiljena, u nedostatku financijskih sredstava, pričekati dodjelu besplatne pravne pomoći, otkrivajući svoju namjeru da eventualno pokrene sudski postupak protiv tog obveznika prilikom podnošenja navedenog zahtjeva.

73.

Međutim, čini se da taj problem proizlazi iz njemačkog zakonodavstva koje predviđa postupovnu posebnost koja se odnosi na mogućnost ponuđenu protivnoj stranci da iznese svoje stajalište u postupku, koji je, u načelu, jednostran i koji se treba odnositi isključivo na podnositelja zahtjeva za pravnu pomoć kao jedinog adresata odluke o odobravanju ili odbijanju te pomoći ( 48 ).

74.

U tom pogledu, čini mi se da treba pronaći određenu ravnotežu u pogledu zaštite interesa uzdržavane osobe i obveznika uzdržavanja, osobito s obzirom na posebnosti postupka za dobivanje besplatne pravne pomoći. Naime, odgovor na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev mora neizbježno odvagnuti interese obiju stranaka u sporu. Točno je da nije isključeno da obveznik uzdržavanja izabere postupovnu strategiju s ciljem zaobilaženja izbora mjerodavnog prava koji je učinila uzdržavana osoba nakon što je saznao za njezinu namjeru da protiv njega pokrene sudski postupak. Međutim, pod pretpostavkom da je takvo postupanje zabranjeno Uredbom br. 4/2009, nijedan element zahtjeva za prethodnu odluku ne upućuje na to da je obveznik uzdržavanja imao namjeru zloporabe.

75.

Osim toga, čini se da u njemačkom pravu postoji mehanizam zaštite uzdržavane osobe, stranke koja se smatra slabijom, od rizika da suprotna stranka instrumentalizira postupak u svoje strateške svrhe. Naime, iz članka 77. stavka 1. FamFG‑a proizlazi da sud ima mogućnost ne dati protivnoj stranci mogućnost da iznese stajalište o poštovanju uvjeta za dobivanje prava na besplatnu pravnu pomoć ako se to pokaže nesvrsishodnim zbog posebnih razloga. Doista, ta zaštita, prema mojem mišljenju, omogućuje ostvarivanje punog učinka ciljeva Uredbe br. 4/2009 ( 49 ).

76.

U svakom slučaju, zauzimanje suprotnog stajališta imalo bi za praktičnu posljedicu veliku rascjepkanost prava Unije u korist postupovnih pravila svojstvenih svakom nacionalnom pravnom poretku, što mi se ne čini opravdanim ni tekstom ni kontekstom članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009, ni ciljevima koji se njome žele postići, a kojima se, osobito, nastoji zajamčiti pravna sigurnost u tom području. Uostalom, zbog tog razloga Sud odavno naglašava važnost autonomnog tumačenja odredbi koje se odnose na pravila o nadležnosti.

77.

Stoga smatram da zahtjev za besplatnu pravnu pomoć nije „ekvivalentno pismeno” u smislu članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009. Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom njemačke vlade prema kojem se taj zahtjev može izjednačiti s podnošenjem tužbe zbog učinka prekida zastare koji sadržava. Naime, prekid zastare koji proizlazi iz podnošenja zahtjeva za pravnu pomoć ima za cilj samo osigurati da aktivna legitimacija osoba koje nemaju financijska sredstva za pokretanje sudskog postupka bude zaštićena tijekom razdoblja koje je nužno za poduzimanje koraka koji omogućuju dobivanje tih sredstava. Drugim riječima, čini mi se da je taj učinak prekida zastare u takvoj situaciji obvezujući kako bi se osiguralo jednako postupanje prema svim osobama u pogledu njihove mogućnosti da sudskim putem ostvare svoja prava.

78.

Dodatno treba naglasiti da je točno da u njemačkom pravu, kada se podnese zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, sud može pozvati stranke na ročište ako postoji mogućnost da se postigne sporazum. Međutim, osim ako je takav postupak obvezan ( 50 ), što se čini da nije slučaj u njemačkom pravu, njime se ne mogu izjednačiti učinci postupka za dobivanje pravne pomoći s učincima postupka „o meritumu”, s obzirom na to da je odluka o provođenju tog postupka obuhvaćena diskrecijskom ovlasti suda.

79.

Međutim, valja pojasniti da je nacionalni sud dužan provjeriti treba li prihvatiti takvo tumačenje svojeg nacionalnog prava, s obzirom na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi Sud nije nadležan za tumačenje unutarnjeg prava države članice ( 51 ).

80.

Naposljetku, budući da sud koji je uputio zahtjev pita Sud o posljedicama kvalifikacije tog zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć na razmatranja povezana s pokretanjem postupka i utvrđivanjem njegove nadležnosti, valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi glavni postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uzimajući u obzir posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu ( 52 ). Stoga, bez prejudiciranja problematike međunarodne nadležnosti suda koji je uputio zahtjev, predlažem da se odgovori na upućeno pitanje kako slijedi.

81.

Smatram da na prethodno pitanje koje je sud koji je uputio zahtjev uputio Sudu u ovom predmetu valja odgovoriti niječno, na način da zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, kojem je zahtjev za izmjenu obveze uzdržavanja priložen samo kao nacrt i koji se mora službeno podnijeti u slučaju odobrenja pravne pomoći, nije „ekvivalentno pismeno” u smislu članka 9. točke (a) Uredbe br. 4/2009.

IV.

Zaključak

82.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanje koje je uputio Amtsgericht Schleswig (Općinski sud u Schleswigu, Njemačka) odgovori na sljedeći način: