MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PRIITA PIKAMÄEA
od 13. siječnja 2022.(1)
Predmet C‑520/20
DB,
LY
protiv
Nachalnik na Rayonno upravlenie Silistra pri Oblastna direktsia na Ministerstvo na vatrešnite raboti
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administrativen sad Silistra (Upravni sud u Silistri, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Druga generacija Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) – Odluka 2007/533/PUP – Članci 38. i 39. – Upozorenje o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku – Izvršenje mjere na temelju upozorenja – Mjere koje se trebaju poduzeti – Nacionalni propisi i upravna praksa kojima se nadležnim tijelima nalaže poduzimanje traženog djelovanja”
1. U ovom predmetu, Administrativen sad Silistra (Upravni sud u Silistri, Bugarska) uputio je Sudu zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje članka 39. Odluke Vijeća 2007/533/PUP od 12. lipnja 2007. o osnivanju, radu i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II)(2).
2. Sud će tako u predstojećoj presudi prvi put imati priliku iznijeti pojašnjenja o mehanizmu uspostavljenom tim pravnim instrumentom s ciljem podupiranja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, u slučaju predmeta za koje je uneseno upozorenje u SIS II koji se oduzimaju ili koriste kao dokazi u kaznenom postupku(3). Konkretnije, Sud treba utvrditi opseg margine prosudbe ostavljene nadležnim tijelima država članica prilikom izvršenja mjera na temelju upozorenja i daljnjeg postupanja nakon takvog izvršenja.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
3. U okviru ovog predmeta relevantni su članci 38., 39., 45., 48. i 49. Odluke 2007/533.
B. Bugarsko pravo
4. Članak 48. Zakona za Ministerstvoto na vatrešnite reboti (Zakon o Ministarstvu unutarnjih poslova; u daljnjem tekstu ZMVR)(4) glasi:
„(1) Policijska tijela mogu privremeno oduzeti predmet za koji je izdano upozorenje u svrhu pretraživanja u SIS‑u i/ili u bazama podataka Međunarodne organizacije kriminalističke policije (Interpol).
(2) Osobu kod koje se nalazi traženi predmet u smislu stavka. 1. poziva se dobrovoljno ga predati. O dobrovoljnoj predaji predmeta sastavlja se zapisnik, koji potpisuje osoba koja predaje pronađeni predmet […].
(3) U slučaju odbijanja osobe da preda predmet u smislu stavka 1., taj se predmet oduzima o čemu se sastavlja zapisnik. […]
[…]
(6) […] O predaji ili oduzimanju obavještava se država članica koja je unijela upozorenje u svrhu pretraživanja u SIS‑u i/ili u bazama podataka Interpola.
(7) Državu članicu koja je unijela upozorenje u svrhu pretraživanja u SIS‑u i/ili u bazama podataka Interpola obavještava nadležni specijalizirani odjel Ministarstva unutarnjih poslova.
(8) […] Ako u roku 60 dana država članica koja je unijela upozorenje zatraži povrat predmeta, taj se predmet odlukom voditelja nadležnog odjela u smislu stavka 6. vraća osobi navedenoj u zahtjevu u roku od sedam dana.
(9) […] Ako u roku 60 dana država članica koja je unijela upozorenje ne zatraži povrat predmeta, taj se predmet odlukom voditelja nadležnog odjela u smislu stavka 6. vraća osobi koja ga je predala ili kojoj je oduzet u roku od sedam dana.
[…]”
II. Činjenično stanje, glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
5. Osoba EF, bugarski državljanin, kupila je automobil s pomoću zajma kojeg je dobila u norveškoj banci Santander Consumer Bank. Očito je da je osoba EF u svibnju 2016. prestala vraćati taj zajam i da je ta banka spis zatim proslijedila društvu Lindorff AS u svrhu naplate potraživanja. U odgovoru na zahtjev za dobrovoljno plaćanje i opomenu, osoba EF obavijestila je to društvo da se predmetno vozilo nalazi u Bugarskoj. Naime, to je vozilo bilo prodano osobi AB, propisno registriranom vlasniku u toj državi, koji ga je preprodao tužitelju iz glavnog postupka, osobi DB. Potonja osoba kupila je navedeno vozilo u ožujku 2017. u Varni (Bugarska) te ga je registrirala.
6. Norveška je 24. svibnja 2017. unijela i registrirala upozorenje u nacionalni Schengenski informacijski sustav (N.SIS) u svrhu oduzimanja automobila koji je opisan kao „ukraden, protupravno oduzet ili izgubljen predmet” i propisno specificiran, uključujući brojem šasije.
7. Bugarska policija je 26. svibnja 2017. na parkiralištu u Silistri (Bugarska) pronašla vozilo registrirano na osobu DB te je nakon pretraživanja automatskog informacijskog sustava „Istraga” – N.SIS II utvrdila da je broj šasije u potpunosti istovjetan traženom vozilu o kojem je Norveška izdala upozorenje. Na temelju članka 84. stavka 3. ZMVR‑a, to vozilo i potvrda o njegovoj registraciji oduzeti su osobi DB.
8. Nakon razmjene informacija između bugarskog i norveškog ureda SIRENE, odluku o povratu oduzetih predmeta donio je načelnik policijske uprave u Silistri. Iz obrazloženja te odluke proizlazi da je o navedenom automobilu izdao upozorenje norveški ured SIRENE u okviru progona kaznenog djela kvalificiranog kao prijevara ili zlouporaba povjerenja, počinjenog 23. prosinca 2014. u Hoordalandu (Norveška).
9. Norveško trgovačko društvo Santander Consumer Bank, vlasnik vozila, navelo je da želi da mu se vozilo vrati i u tu je svrhu ovlastilo društvo Lindorff, čiji je predstavnik u Bugarskoj bilo društvo Plam EOOD.
10. Društvo Plam EOOD je bugarskom policijskom tijelu 6. lipnja 2017. podnijelo zahtjev za predaju oduzetog automobila. To je tijelo tada kontaktiralo bugarsko Ministarstvo unutarnjih poslova da mu pošalje službeni zahtjev za predaju predmeta koju će izvršiti Norveška. Navedeno je vozilo 4. srpnja 2017. predano direktoru društva Plam EOOD, osobi CD. Tužitelju su 12. srpnja 2017. vraćene dvije registarske tablice kao i potvrda o registraciji vozila.
11. Osoba DB i njegova supruga LY podnijeli su tužbu sudu koji je uputio zahtjev kako bi osporili zakonitost odluke o predaji predmetnog automobila društvu Plam EOOD koju je na temelju članka 84. stavka 8. ZMVR‑a donijelo policijsko tijelo, tuženik iz glavnog postupka, jer je Norveška neopravdano unijela upozorenje u SIS II bez uvjerljivog dokaza da je u Norveškoj pokrenut i vođen kazneni progon zbog tog vozila. Tužitelji su navedenom tijelu podnijeli i zahtjev za trenutačnu predaju vozila jer su smatrali da je vozilo bilo prisilno oduzeto, a da za to nije bilo nikakve pravne i činjenične osnove. Nakon što su od tog tijela zaprimili izričito odbijanje, to su odbijanje osporili pred sudom koji je uputio zahtjev. Postupak koji se vodi o tom drugom predmetu prekinut je do donošenja odluke o glavnom predmetu.
12. U okviru glavnog predmeta, sud koji je uputio zahtjev zatražio je od tuženog tijela da dostavi odlomak kaznenog zakona koji je na snazi u Norveškoj te mu priloži valjan prijevod na bugarski jezik, uključujući stavke na temelju kojih je u SIS II uneseno upozorenje koje se odnosi na sporni automobil, što nije učinjeno. Na raspravi održanoj 8. srpnja 2020., taj je sud također obavijestio prethodno navedeno tijelo da je na njemu da dostavi službeni odgovor norveških policijskih tijela na pitanja je li u Norveškoj pokrenut kazneni progon zbog tog vozila, i, ako jest, koje je kazneno djelo predmet tih postupaka i u kojoj se fazi nalaze. Nakon tog zahtjeva, za vrijeme rasprave održane 26. kolovoza 2020. dostavljen je dopis načelnika odjela SIRENE Upravi Ministarstva unutarnjih poslova za međunarodnu operativnu suradnju, u kojem je pojašnjeno da su spis i istraga zaključeni 10. srpnja 2017. jer je vozilo pronađeno i vraćeno u Norvešku.
13. Sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu pitanja je li sporni automobil bio predmet bilo kakvog kaznenog postupka u Norveškoj(5) i smatra da bi, ako nije, upozorenje uneseno u SIS II bilo izvan područja primjene utvrđenog u članku 2. Odluke 2007/533 i, slijedom toga, protivno cilju koji se nastoji postići uspostavom SIS‑a II, kako je utvrđen u toj odluci.
14. S obzirom na ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o usklađenosti s Odlukom 2007/533 nacionalne zakonske odredbe, kao što je članak 84. ZMVR‑a, kojim se bugarskim nadležnim tijelima nalaže oduzimanje svih predmeta za koje je izdano upozorenje u svrhu pretraživanja u SIS‑u II i, ako država članica koja je izdala upozorenje traži povrat, predaja predmeta o kojem je riječ toj državi a da se ta tijela tijekom tog postupka ne mogu pozvati na nezakonitost unošenja upozorenja, kako je opisano u prethodnoj točki. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev napominje, među ostalim, da bi eventualnim vlasnicima u dobroj vjeri, kao što su tužitelji iz glavnog postupka, tako bila uskraćena svaka pravna zaštita.
15. U tim je okolnostima Administrativen sad Silistra (Upravni sud u Silistri, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 39., a posebice članak 39. stavak 3. Odluke [2007/533], tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis i upravna praksa u skladu s kojima nadležno izvršno tijelo može i mora odbiti izvršenje ako postoje naznake da upozorenje uneseno u SIS nije obuhvaćeno ciljevima radi čijeg je ispunjenja registrirano, a osobito ne onima iz članka 38. stavka 1. te odluke?”
16. Pisana očitovanja podnijele su osoba DB, bugarska vlada i Europska komisija.
III. Analiza
A. Uvodne napomene
17. Prema mojem mišljenju, to pitanje treba preoblikovati. U tom pogledu, potrebno je napomenuti da se čini da je to pitanje, kako ga je sastavio sud koji je uputio zahtjev, isključivo hipotetske prirode i da stoga odgovor Suda ne može pridonijeti rješavanju spora iz glavnog postupka.
18. Naime, sud koji je uputio zahtjev postavlja Sudu pitanje o usklađenosti s člankom 39. Odluke 2007/533 nacionalnih odredbi ili upravne prakse kojima se nalaže da tijela države članice izvršenja odbiju izvršiti upozorenje uneseno u SIS II ako smatraju da to upozorenje nije obuhvaćeno ciljevima koji se nastoje postići tom odlukom.
19. Međutim, kao što je to prethodno navedeno, iz članka 84. ZMVR‑a proizlazi da se bugarskim zakonodavstvom nipošto ne dopušta nadležnim nacionalnim tijelima da odbiju izvršenje u okolnostima kao što su one koje je opisao sud koji je uputio zahtjev. Upravo suprotno, ta tijela djeluju u situaciji ograničene nadležnosti, s obzirom na to da, ako je predmet za koji je izdano upozorenje u svrhu pretraživanja u SIS‑u II pronađen, navedena tijela su ga dužna oduzeti i, ako nakon toga u tom pogledu zaprime zahtjev države članice koja je izdala upozorenje u roku od 60 dana od obavještavanja te države o oduzimanju, vratiti osobi navedenoj u zahtjevu.
20. Stoga pozivam Sud da preoblikuje pitanje, ali ne na način koji je predložila Komisija. Prema Komisijinu mišljenju, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li bugarsko pravo u skladu s Odlukom 2007/533 u dijelu u kojem se njime predviđa bezuvjetno vraćanje predmeta oduzetih na temelju upozorenja u SIS‑u II, pri čemu je na tom sudu da provede provjeru u okviru glavnog postupka koji se odnosi isključivo na taj aspekt.
21. Točno je, naime, da tužitelji iz glavnog postupka osporavaju zakonitost odluke donesene na temelju članka 84. stavka 8. ZMVR‑a, prema kojoj je bugarska policija postupila u skladu s pisanim zahtjevom za povrat predmetnog vozila koji je podnijela Norveška. Međutim, prema mojem mišljenju, iz nekoliko točaka odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se njihove kritike prije odnose na nezakonitost koja proizlazi iz neispunjenja uvjeta kojima se opravdava unos upozorenja u SIS II, zbog koje je izvršenje upozorenja u cijelosti pogrešno, s obzirom na to da, da su nadležna tijela zamoljene države članice imala mogućnost pozvati se na takvu nezakonitost, ne bi bilo moguće ni oduzimanje ni vraćanje tog vozila u Norvešku. Slijedom toga, valja odbiti Komisijin prijedlog za preoblikovanje pitanja postavljenog na takav način da se isključivo odnosi na usklađenost s Odlukom 2007/533 nacionalne odredbe u pogledu bezuvjetnosti vraćanja predmeta oduzetih u skladu s upozorenjem u SIS‑u II.
22. Stoga smatram da je postavljeno pitanje potrebno preoblikovati na način da sud koji je uputio zahtjev pita Sud protivi li se članku 39. Odluke 2007/533 nacionalni propis kojim se tijelima zamoljene države članice ne dopušta da odbiju izvršenje upozorenja koje se odnosi na predmet zabilježen u SIS‑u II u slučaju u kojem određeni elementi navode na zaključak da to upozorenje nije obuhvaćeno ciljem predviđenim u članku 38. te odluke.
23. Tomu ću se vratiti u nastavku.
B. O prethodnom pitanju
24. Uspostavljen Konvencijom o provedbi Schengenskog sporazuma (u daljnjem tekstu: CISA)(6), potom razvijen u važeću verziju SIS‑a druge generacije (SIS II), SIS je zajednički informacijski sustav pomoću kojeg sigurnosna tijela država članica surađuju razmjenjujući informacije u svrhu provedbe ključnih politika za uspostavu područja bez nadzora unutarnjih granica Unije. Konkretnije, zahvaljujući automatiziranom postupku pretraživanja, SIS‑om se tim tijelima omogućuje pristup upozorenjima koja se odnose na osobe ili predmete, koja je unijela jedna od ostalih država članica. Ta se upozorenja upotrebljavaju za kontrolu osoba na vanjskim granicama ili na nacionalnom državnom području te za izdavanje viza i dozvola boravka, kao i za policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima(7). SIS je stoga temeljno sredstvo za primjenu odredbi schengenske pravne stečevine koje se odnose na slobodno kretanje osoba i za osiguravanje visoke razine sigurnosti u tom području(8).
25. Iako je riječ o jedinstvenom sustavu, SIS II uređen je dvama različitim pravnim aktima, odnosno Uredbom br. 1987/2006(9) i Odlukom 2007/533, pri čemu je takva dihotomija nužna zbog činjenice da je taj sustav osmišljen kako bi istodobno podržao provedbu politika, koje se odnose na slobodno kretanje osoba i koje su dio UFEU‑a, te suradnju u kaznenim stvarima, koja je dio UEU‑a. Ti se akti primjenjuju i na Islandu i u Norveškoj na temelju članka 2. Sporazuma između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine(10).
26. Kad je riječ o Odluci 2007/533, čije je tumačenje sud koji je uputio zahtjev tražio u ovom predmetu, najprije valja utvrditi da se člankom 2. stavkom 1. te odluke određuje da se njome utvrđuju uvjeti i postupci za unos i obradu upozorenja o osobama i predmetima u sustavu SIS II te razmjena dopunskih i dodatnih podataka za potrebe policijske i pravosudne suradnje u kaznenim predmetima.
27. Razmjena „dopunskih podataka” povezanih s upozorenjem neophodna je za provedbu određenih odredbi Odluke 2007/533(11). Na temelju članka 7. stavka 2 te odluke, svaka država članica dužna je uspostaviti tijelo „ured SIRENE” koje navedenu razmjenu provodi u skladu s odredbama „Priručnika SIRENE”, kako je propisano u članku 8. stavku 1. navedene odluke.
28. Upozorenja su u Odluci 2007/533 klasificirana i uređena s obzirom na razlog njihova evidentiranja u SIS II. Svaka tako utvrđena kategorija upozorenja je predmet poglavlja koje nužno sadržava odredbu o podacima koji omogućuju da se identificira ili pronađe osoba ili predmet na koji se upozorenje odnosi te odredbu o traženom djelovanju nadležnih tijela zamoljene države članice da izvrše to upozorenje.
29. Kad se odnose na predmete, upozorenja se klasificiraju kao upozorenja radi skrivenih ili namjenskih provjera, uređena člancima 36. i 37. Odluke 2007/533 te upozorenja o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku, uređena člancima 38. i 39. te odluke. Kad je riječ o toj drugoj kategoriji upozorenja, podaci koji omogućuju da se identificira ili pronađe predmet na koji se upozorenje odnosi jesu kategorije lako prepoznatljivih predmeta iz članka 38. stavka 2. navedene odluke.
30. Nesporno je da je Norveška predmetno upozorenje iz glavnog predmeta unijela u SIS II radi oduzimanja predmetnog vozila i da su potonje vozilo, kao i potvrda o njegovoj registraciji te registarske tablice, obuhvaćeni kategorijama naziva „motorna vozila s cilindričnim kapacitetom iznad 50 cm3” (članak 38. stavak 2. točka (a) Odluke 2007/533) i „potvrde o registraciji i registarske tablice koje su ukradene, protupravno oduzete, izgubljene ili poništene” (članak 38. stavak 2. točka (f) te odluke).
31. Na mjeru na temelju upozorenja o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku, kao što je ona u predmetnom slučaju, odnosi se članak 39. te odluke. Stavak 1. tog članka glasi: „Ako pretraživanje pokaže da za pronađeni predmet postoji upozorenje, tijelo koje je to utvrdilo kontaktira tijelo koje je izdalo upozorenje radi dogovora o mjerama koje se trebaju poduzeti […]”.
32. Iako u tekstu te odredbe i dalje postoje neke nesigurnosti u pogledu točnog utvrđivanja traženog djelovanja nadležnih tijela zamoljene države članice, dovoljno je uputiti na točku 2.2.2. Dodatka 2. Priručniku SIRENE kako bi se utvrdilo da to djelovanje obuhvaća sljedeće radnje: kao prvo, oduzimanje predmeta ili poduzimanje svih zaštitnih mjera koje se trebaju poduzeti, kao drugo, identificiranje osobe koja posjeduje predmet i, kao treće, stupanje u kontakt s uredom SIRENE države članice koja izdaje upozorenje (radi dogovora o mjerama koje se trebaju poduzeti).
33. U pogledu izvršenja mjere na temelju upozorenja, člankom 39. stavkom 2. Odluke 2007/533 u se tu svrhu propisuje da nadležna tijela država članica međusobno komuniciraju razmjenom dopunskih podataka. Konkretnije, u točki 8.3. Priručnika SIRENE navodi se da se strukturirana razmjena informacija između ureda SIRENE države članice koja izdaje upozorenje i ureda SIRENE zamoljene države članice provodi na temelju obrazaca SIRENE. Zamoljena država članica upotrebljava obrazac G kako bi ured SIRENE države članice koja izdaje upozorenje obavijestila o pronađenom podatku koji se tražio automatiziranim upitom u SIS‑u II i koji se odnosi na predmet za koji je taj ured izdao upozorenje. Ako se traže dopunski podaci, ured SIRENE države članice dostavlja ih u obrascu P.
34. Stoga je očito da, nakon što je upozorenje o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku uneseno u SIS II, nadležna tijela zamoljene države članice u načelu su obvezna izvršiti mjeru na temelju tog upozorenja.
35. Konkretno, ta tijela nijedno odbijanje zatraženog djelovanja ne mogu temeljiti na vlastitoj ocjeni okolnosti kojima se opravdava unos upozorenja u SIS II, kao što su one koje su povezane s kaznenim postupkom koji je u tijeku u državi članici koja je izdala upozorenje. Taj zaključak proizlazi, među ostalim, iz odredbi članka 49. stavka 1. i 2. Odluke 2007/533, prema kojima je samo država članica koja izdaje upozorenje odgovorna osigurati točnost i ažurnost podataka i zakonitost unosa u sustav SIS II te je ovlaštena mijenjati, ispravljati, ažurirati ili brisati podatke koji su uneseni(12). U istom smislu, člankom 21. te odluke utvrđuje se da je na državi članici koja izdaje upozorenje da prije unosa upozorenja ocijeni pitanje je li slučaj primjeren, odgovarajući i dovoljno važan da se unese takvo upozorenje.
36. Kao što je to Sud objasnio u presudi Komisija/Španjolska(13), ne može se izvesti sličan zaključak.
37. Sud je u tom predmetu bio pozvan odlučiti o povredi pravila CISA‑e, koja su sada uključena u Uredbu br. 1987/2006, kojima se uređuje ulazak na državno područje i odbijanje izdavanja vize za sve državljane trećih zemalja za koje je u SIS‑u izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska. Sud je u tom pogledu najprije istaknuo da se tim pravilima predviđa, kao prvo, da je ocjena okolnosti kojima se opravdava unos upozorenja u SIS u nadležnosti države članice koja izdaje upozorenje (članak 94. stavak 1. i članak 105. CISA‑e) i, kao drugo, da su ostale države ugovornice dužne, u nedostatku izvanrednih okolnosti, odbiti ulazak i izdavanje vize strancu za kojeg je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska (članci 5. i 15. CISA‑e). Zatim je objasnio da je „automatizam” takvog odbijanja „odraz načela suradnje između država ugovornica”, na kojem se temelji schengenska pravna stečevina i koje je neophodno za funkcioniranje SIS‑a(14).
38. Smatram da je takav automatizam također obilježje Odluke 2007/533, s obzirom na to da i ta odluka sadržava pravila kojima se utvrđuje nadležnost države članice koja izdaje upozorenje u pogledu ocjene okolnosti zbog kojih je došlo do upozorenja u SIS‑u II (članak 49. stavci 1. i 2. i članak 21.) i obveza izvršenja mjere na temelju tog upozorenja koju trebaju poduzeti tijela zamoljene države članice (članak 39.). Stoga je neizbježno naglasiti, poput Suda u presudi Komisija/Španjolska(15), postojanje određenog automatizma u izvršenju mjere na temelju upozorenja, čija se potreba opravdava činjenicom da je automatizam odraz načela lojalne suradnje među državama članicama na kojem se temelji schengenska pravna stečevina i koje je neophodno za funkcioniranje integriranog sustava upravljanja koji ima za cilj jamčiti visoku razinu sigurnosti u području slobode, sigurnosti i pravde Unije kao posljedice slobodnog prelaženja granica unutar schengenskog prostora.
39. Iako postoje upozorenja koja mogu biti dovedena u pitanje i dovesti do odbijanja izvršenja, to nije slučaj s upozorenjima o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku.
40. Naime, valja utvrditi da se članak 24. Odluke 2007/533, kojim se zamoljenoj državi članici omogućuje da zahtijeva dodavanje „oznake” koja znači da se mjera predložena u upozorenju neće poduzeti na njezinu državnom području ako ta država članica smatra da izvršenje tog upozorenja nije u skladu s njezinim nacionalnim pravom, njezinim međunarodnim obvezama ili temeljnim državnim interesima, ne odnosi na te dvije kategorije. S obzirom na njegov tekst, njegova je primjena ograničena na upozorenja unesena u skladu s člankom 26. („Upozorenja za osobe za koje se traži uhićenje radi predaje ili izručenja”), člankom 32. („Upozorenja o nestalim osobama”) ili člankom 36. („Upozorenja o osobama i predmetima radi skrivenih ili namjenskih provjera”) navedene odluke.
41. Člankom 48. Odluke 2007/533 predviđa se slučaj u kojem upozorenje nije izvršeno, ali to ne proizlazi iz odbijanja izvršenja tijelâ zamoljene države članice. Tom se odredbom za zamoljenu državu članicu propisuje obveza da odmah obavijesti državu članicu koja je izdala upozorenje „ako se zahtijevana mjera ne može provesti”. U tom pogledu, valja istaknuti da se predviđena pretpostavka odnosi na objektivnu nemogućnost, kao što se to potvrđuje pojašnjenjem iz točke 2.4. Priručnika SIRENE, prema kojem je obveza obavješćivanja navedena u toj odredbi na zamoljenoj državi članici „koja na temelju svih dostupnih informacija definitivno ne može provesti postupak [predviđen u slučaju pronalaženja podataka]”(16) i koja „nije u mogućnosti izvršiti zatraženu mjeru”(17) (te se odnosi na razloge takve nemogućnosti)(18).
42. Radi sveobuhvatnosti, valja pojasniti da, ako su ispunjeni u njemu navedeni uvjeti, člankom 49. stavkom 3. Odluke 2007/533 nadležnim tijelima zamoljene države članice ne dodjeljuje se mogućnost da odbiju izvršiti mjere na temelju upozorenja. Naime, tom se odredbom predviđa da, ako zamoljena država članica ima dokaz da su neki podaci netočni ili da su bili nezakonito pohranjeni, ona treba putem razmjene dopunskih podataka obavijestiti državu članicu koja je izdala upozorenje čim se ukaže prilika (a najkasnije deset dana nakon što sazna za te dokaze) i, u slučaju da se ne slaže s potonjom državom, dostaviti predmet Europskome nadzorniku zaštite podataka (EDPS) koji zajedno s nacionalnim tijelima za nadzor djeluje kao posrednik. Drugim riječima, nadležna tijela zamoljene države članice samo trebaju obavijestiti državu članicu koja je izdala upozorenje da su podaci netočni ili nezakonito pohranjeni, a ta je država naposljetku odgovorna za ispravak ili brisanje tih podataka.
43. U svakom slučaju valja pojasniti da se članak 49. stavci 3. i 4. Odluke 2007/533 ne odnosi na slučaj u kojem nadležna tijela zamoljene države članice navode nezakonitost podataka zato što upozorenje uneseno u SIS II nije obuhvaćeno ciljevima koji se nastoje postići tom odlukom. Taj je zaključak obrazložen doslovnim i kontekstualnim elementima. Ako se tumači doslovno, moram primijetiti da se stavak 3. tog članka 49. odnosi na „netočne” i na „nezakonito pohranjene” podatke, a ne na „nezakonito unesene” podatke, što upućuje na to da se ta nezakonitost ne odnosi na uvjete kojima se uređuje unos upozorenja u SIS II. S kontekstualnog stajališta, ističem, kao prvo, da je članak 49. Odluke 2007/533 dio njezina poglavlja XI., naslovljenog „Opća pravila za obradu podataka”(19) i, kao drugo, da nema razloga tvrditi da izraz „nezakonito pohranjeni podaci” u smislu tog članka treba tumačiti na različit način od sličnog izraza sadržanog u članku 58. stavku 5. iste odluke, u skladu s kojim „[s]vaka osoba ima pravo […] da se nezakonito pohranjeni podaci o njoj brišu”. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi da nezakonitost tih podataka treba biti obrazložena povredom nacionalnih pravila ili pravila Unije o zaštiti osobnih podataka, kao što se to potvrđuje okolnošću da je moguće mirenje između zamoljene države članice i države članice koja izdaje upozorenje povjereno EDPS‑u.
44. S obzirom na prethodno navedeno, prema mojem mišljenju, uopće nema dvojbe da se Odlukom 2007/533 nadležnim tijelima zamoljene države članice ne dodjeljuje mogućnost da dovedu u pitanje zakonitost unosa upozorenja o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku, i da ga odbiju izvršiti zato što upozorenje nije u skladu s ciljevima kojima se može opravdati unos upozorenja u SIS II. Uostalom, učinkovitost sustava SIS II bila bi ozbiljno narušena da tu odluku treba tumačiti na način da države članice mogu odbiti izvršenje upozorenja na temelju prethodno navedenoga razloga.
45. Iz toga slijedi da se bugarsko zakonodavstvo primijenjeno u okolnostima glavnog predmeta, odnosno članak 84. ZMVR‑a, ne može smatrati neusklađenim s Odlukom 2007/533 s obzirom na to da se tim zakonodavstvom nacionalnim policijskim tijelima nalaže bezuvjetna obveza da privremeno oduzmu pronađeni predmet ako utvrde da je za taj predmet izdano upozorenje u SIS‑u II.
46. Kad je riječ o vraćanju vozila koje su bugarska policijska tijela oduzela u glavnom predmetu, valja napomenuti da je ono obuhvaćeno „mjerama koje se trebaju poduzeti”, u pogledu čijeg se sadržaja zamoljena država članica i država članica koja izdaje upozorenje moraju dogovoriti nakon razmjene podataka u smislu članka 39. Odluke 2007/533. Dok je razmjena dopunskih podataka između ureda SIRENE tih država članica radi dogovora o tim mjerama jedna od sastavnica mjera na temelju upozorenja koje se odnose na predmete koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku(20), provedba navedenih mjera nije obuhvaćena izvršenjem tog upozorenja kako se predviđa u Odluci 2007/533. Iz toga slijedi da se ta provedba, u skladu s člankom 39. stavkom 3. te odluke, uređuje isključivo nacionalnim pravom.
47. To znači da se bugarskim zakonodavstvom, kako ga tumače nacionalni sudovi, mogla stvarno predvidjeti mogućnost da nadležna nacionalna tijela ne provode postupak vraćanja predmeta na koji se upozorenje odnosi kako bi se poštovalo pravo vlasništva kupca u dobroj vjeri, kao što su tužitelji iz glavnog postupka. Međutim, to također podrazumijeva da se različit zakonodavni izbor, kao što je onaj u slučaju bezuvjetnog vraćanja, ne može smatrati neusklađenim s Odlukom 2007/533. Naime, kao što je to Komisija pravilno naglasila u svojim pisanim očitovanjima, ne postoji obveza vraćanja koja proizlazi iz te odluke.
48. To tumačenje, prema mojem mišljenju, potvrđuje tekst pravnog okvira koji se odnosi na brisanje upozorenja.
49. Člankom 45. stavcima 1. i 3. Odluke 2007/533 određuje se da se upozorenja o predmetima unesena u sustav SIS II čuvaju samo ono vrijeme koje je potrebno da bi se ispunila svrha zbog koje su uneseni i najdulje deset godina, ako je riječ o upozorenjima o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku. U pogledu potonje kategorije upozorenja, točkom 8.4. Priručnika SIRENE pojašnjava se da do njihova brisanja dolazi, osim kad upozorenju istekne valjanost (točka (b)) ili kad nadležno tijelo države članice izdavateljice donese odluku o brisanju (točka (c)), „kad se oduzme predmet ili poduzme jednakovrijedna mjera nakon što su naknadno razmijenjene potrebne dopunske informacije među uredima SIRENE ili se predmet uključi u drugi sudski ili upravni postupak”(21), te se u njoj kao primjer navodi sudski postupak o kupnji u dobroj vjeri, spornom vlasništvu ili pravna suradnja o dokazima. Drugim riječima, ako je riječ o predmetu u pogledu kojeg je u zamoljenoj državi članici pokrenut sudski postupak o spornom vlasništvu, kao što je to ovdje slučaj, upozorenje treba izbrisati.
50. Objašnjenje koje proizlazi iz Priručnika SIRENE treba upotpuniti upućivanjem na Katalog preporuka i najboljih praksi za ispravnu primjenu druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) i razmjenu dopunskih informacija(22), s obzirom na to da se u samom tom instrumentu navodi da, „[k]ad je riječ o brisanju upozorenja, [u tom se katalogu] navode primjeri kojima se dopunjuje sažetiji tekst iz Priručnika SIRENE”(23). Za slučaj da se to brisanje odnosi na upozorenja o predmetima, u tom se katalogu objašnjava da se: „SIS […] upotrebljava za pronalaženje osoba i predmeta. On nema ulogu u kasnijim postupcima koje provode nacionalna pravosudna tijela. Zato je svrha upozorenja o predmetima oduzeti određeni predmet (ili ga u nekim okolnostima pronaći) tako da nacionalna nadležna tijela mogu provesti daljnje postupke koji nisu povezani sa SIS‑om”(24) i „ako je riječ o složenom slučaju, kao što je spor o vlasništvu ili kupnja u dobroj vjeri, s njime treba postupati kao slučajem izvan područja primjene SIS‑a”(25).
51. Drugim riječima, članci 38. i 39. Odluke 2007/533 odnose se na upozorenja o predmetima koji se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku. Iz toga sijedi da, nakon što se oduzme predmet o kojem je riječ (ili poduzme bilo koja jednakovrijedna mjera), slučaj postaje predmet građanskopravnog postupka o vlasništvu i upozorenje se mora izbrisati jer je postiglo svoju svrhu. Odluka 2007/533 stoga u potpunosti ustupa mjesto nacionalnom pravu.
52. To podrazumijeva da, ako se nacionalnim zakonom, kako ga se tumači u relevantnoj sudskoj praksi, predviđa, kao u ovom slučaju, da oduzeti predmet treba predati državi članici koja je izdala upozorenje a da pritom nadležna tijela zamoljene države članice ne mogu osporavati usklađenost unosa upozorenja s ciljem koji se nastoji postići Odlukom 2007/533, taj se zakonodavni izbor ni na koji način ne može dovesti u pitanje na temelju te odluke.
53. Stoga smatram da je automatizam predmetnog zakonodavnog okvira, odnosno članka 84. ZMVR‑a – na temelju kojeg bugarsko tijelo, kada otkrije automobil za koji je uneseno upozorenje u SIS II, taj automobil oduzima te ga, ako zaprimi zahtjev u tom pogledu države članice koja izdaje upozorenje, vraća – u potpunosti u skladu s člankom 39. Odluke 2007/533.
IV. Zaključak
54. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Administrativen sad Silistra (Upravni sud u Silistri, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
Članku 39. Odluke Vijeća 2007/533/PUP od 12. lipnja 2007. o osnivanju, radu i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) ne protivi se nacionalni propis kojim se tijelima zamoljene države članice ne dopušta da odbiju izvršenje upozorenja koje se odnosi na predmet zabilježen u SIS‑u II u slučaju u kojem određeni elementi navode na zaključak da to upozorenje nije obuhvaćeno ciljem predviđenim u članku 38. stavku 1. te odluke.
Vraćanje predmeta jedna je od mjera koje treba poduzeti, o kojima se države članice moraju dogovoriti nakon razmjene dopunskih informacija i čija provedba nije obuhvaćena područjem primjene Odluke 2007/533.
1 Izvorni jezik: francuski
2 SL 2007., L 205, str. 63. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19. svezak 6., str. 85.)
3 Druge posebne odredbe Odluke 2007/533, odnosno članak 41. stavak 2. i članak 45. stavak 2. Sud je tumačio u rješenju od 7. lipnja 2018., Gaki/Europol (C‑671/17 P, neobjavljeno, EU:C:2018:416, t. 24. do 30.).
4 DV br. 53 od 27. lipnja 2014., kako je posljednje izmijenjen i dopunjen (DV br. 58 od 23. srpnja 2019.)
5 U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev napominje da je ponašanje zajmoprimca, osobe EF, koje odgovara neispunjenu ugovora o bankovnom zajmu bilo kvalificirano, inter alia, kao „teška prijevara” i „iznuda”, što su kaznene kvalifikacije koje se u bugarskom pravu ne bi mogle prihvatiti u okviru prethodno navedenog pravnog odnosa.
6 Članci 92. do 119. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama (SL 2000., L 239, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12.)
7 Vidjeti Prijedlog odluke Vijeća o osnivanju, radu i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) (COM/2005/230 final – CNS 2005/0103), str. 2. i 4.
8 Vidjeti u tom pogledu uvodnu izjavu 5. Odluke 2007/533.
9 Uredba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o uspostavi, djelovanju i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) (SL 2006., L 381, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 74. i ispravak SL 2015., L 23, str. 19.)
10 SL 1999., L 176, str. 36. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 37., str. 148.)
11 U članku 3. stavku 1. točki (b) Odluke 2007/533 definira se pojam „dopunski podaci” kako slijedi: „[P]odaci koji nisu pohranjeni u sustav SIS II, ali su povezani s upozorenjima iz SIS II, koji se razmjenjuju u sljedećim slučajevima; i. da se države članice mogu međusobno savjetovati ili informirati pri unosu upozorenja; ii. nakon pronalaženja podataka kako bi se omogućilo poduzimanje odgovarajućeg djelovanja; iii. kada se traženo djelovanje ne može poduzeti; iv. kada se radi o kvaliteti podataka SIS II; v. kada se radi o sukladnosti i prioritetu upozorenja; vi. kada se radi o pravu pristupa”.
12 Vidjeti, u tom smislu, rješenje od 7. lipnja 2018., Gaki/Europol (C‑671/17 P, neobjavljeno, EU:C:2018:416, t. 29.), u kojem je Sud potvrdio zaključak Općeg suda prema kojem Europol nije nadležan odlučivati o zahtjevima koji se odnose na nepostojanje osnovanosti podataka unesenih u SIS II, nakon što je u biti napomenuo, među ostalim, da je ocjena osnovanosti tih podataka, na temelju članka 49. stavka 2. Odluke 2007/533, u isključivoj nadležnosti države članice koja izdaje upozorenje.
13 Presuda od 31. siječnja 2006., Komisija/Španjolska (C‑503/03, EU:C:2006:74)
14 Presuda od 31. siječnja 2006, Komisija/Španjolska (C‑503/03, EU:C:2006:74, t. 36. i 37.)
15 Presuda od 31. siječnja 2006. (C‑503/03, EU:C:2006:74)
16 Moje isticanje
17 Moje isticanje
18 U točki 2.4. Priručnika SIRENE navodi se i da nakon što je zamoljena država članica ispunila obvezu obavješćivanja predviđenu u članku 48. Odluke 2007/533, predmetne države članice mogu se usuglasiti o mjerama koje treba poduzeti u skladu s vlastitim nacionalnim zakonodavstvom i odredbama pravnih instrumenata o SIS‑u II.
19 Moje isticanje
20 Vidjeti u tom smislu, Zajedničko stajalište br. 1/2016 Skupine za koordinaciju nadzora nad sustavom SIS II o brisanju upozorenja o ukradenim vozilima koja se oduzimaju ili koriste kao dokaz u kaznenom postupku i o tumačenju članka 38. Odluke Vijeća 2007/533/PUP, točke 17. i 18. u kojima se u biti ističe da cilj upozorenja nije postignut i da se to upozorenje ne može stoga obrisati ako mjere koje se trebaju poduzeti nisu donesene nakon razmjene podataka koja se propisuje u članku 39. Odluke 2007/533.
21 Moje isticanje
22 Prilog Preporuci Komisije od 16. prosinca 2015. o uspostavi kataloga preporuka i najboljih praksi za ispravnu primjenu druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) i razmjenu dopunskih informacija među nadležnim tijelima država članica koja provode i upotrebljavaju SIS II [C(2015) 9169 final].
23 Općenitije, u tom se katalogu mogu, u skladu sa stranicom 2. Preporuke Komisije kojoj je priložen, pružiti „pravno neobvezujuće smjernice za države članice o raznim aspektima upotrebe SIS‑a i razmjene dopunskih informacija”.
24 Moje isticanje
25 Moje isticanje