Privremena verzija

PRESUDA SUDA (peto vijeće)

22. listopada 2026.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2014/26/EU – Organizacija za kolektivno ostvarivanje prava – Članak 3. točka (h) – Prihodi od prava, uključujući naknadu za privatno umnožavanje i naknadu za javnu posudbu – Članak 11. stavak 4. – Korištenje takvog prihoda za svrhe koje nisu raspodjela nositeljima prava – Financiranje društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga – Članak 12. stavak 4. – Odbici koje je izvršila organizacija za kolektivno ostvarivanje prava – Članak 13. stavci 4. i 6. – Iznosi koji se smatraju neraspodjeljivima – Nacionalni propis kojim je predviđeno promicanje kulturno značajnih djela”

U predmetu C-840/24,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), odlukom od 21. studenoga 2024., koju je Sud zaprimio 10. prosinca 2024., u postupku

Verwertungsgesellschaft Wort (VG Wort)

protiv

TL,

SUD (peto vijeće),

u sastavu: M. L. Arastey Sahún, predsjednica vijeća, B. Smulders (izvjestitelj), J. Passer, E. Regan i D. Gratsias i, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,

tajnik: F. Cathagne, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 26. studenoga 2025.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za Verwertungsgesellschaft Wort (VG Wort), T. Winter, Rechtsanwalt,

–        za TL, T. von Plehwe, Rechtsanwalt,

–        za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann, L. Hülsmann, i A. Sahner, u svojstvu agenata,

–        za francusku vladu, B. Dourthe i H. Nunes da Silva, u svojstvu agenata,

–        za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i G. Kunnert, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, J. Samnadda i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 26. veljače 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.), članka 6. stavka 1. prve rečenice Direktive 2006/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva (SL 2006., L 376, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 218.) te članka 11. stavka 4. i članka 12. stavka 4. Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu (SL 2014., L 84, str. 72.).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe TL, koja djeluje u vlastito ime i kao preuzimatelj prava osobe OS, autora književnih djela, i društva Verwertungsgesellschaft Wort (VG Wort) (u daljnjem tekstu: VG Wort), društva za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, u vezi s financiranjem fonda za promicanje znanosti od strane potonjeg društva prihodima od ostvarivanja autorskih prava.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

 Direktiva 2001/29

3        Članak 5. Direktive 2001/29, naslovljen „Iznimke i ograničenja”, u stavku 2. propisuje:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:

[...]

(b)      u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. na djelo ili na drugi predmet zaštite;

[...]”

 Direktiva 2006/115

4        Članak 6. Direktive 2006/115, naslovljen „Odstupanje od isključivog prava javne posudbe”, u stavku 1. predviđa:

„Države članice mogu odstupiti od isključivog prava javne posudbe predviđenog člankom 1., pod uvjetom da barem autori ostvaruju naknadu za takvu posudbu. Države članice same određuju visinu takve naknade uzimajući u obzir svoje kulturno promotivne ciljeve.”

 Direktiva 2014/26

5        U uvodnim izjavama 1., 3., 6. do 9., 26. i 28. Direktive 2014/26 navodi se:

„(1)      Direktive Unije koje su donesene u području autorskog prava i srodnih prava već pružaju visoki stupanj zaštite nositelja prava, a samim time i okvira u kojem se sadržaj zaštićen tim pravima može iskorištavati. Te direktive doprinose razvoju i očuvanju kreativnosti. Na unutarnjem tržištu na kojem tržišno natjecanje nije narušeno, zaštita inovacija i intelektualnog stvaralaštva također potiče ulaganje u inovativne usluge i proizvode.

[...]

(3)      Člankom 167. [UFEU-a] od [Europske u]nije se zahtijeva da u svom djelovanju uzme u obzir kulturnu raznolikost i pridonese procvatu kultura država članica, uz poštovanje njihove nacionalne i regionalne raznolikosti i istodobno isticanje zajedničke kulturne baštine. Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava imaju i trebale bi i dalje imati važnu ulogu u promicanju raznolikosti kulturnog izričaja, na način da najmanjim i manje popularnim repertoarima omoguće pristup tržištu, kao i pružanjem društvenih, kulturnih i obrazovnih usluga u korist svojih nositelja prava i javnosti.

[...]

(6)      Potreba za poboljšanjem funkcioniranja organizacija za kolektivno ostvarivanje prava već je otprije prepoznata u Preporuci Komisije [2005/737/EZ od 18. svibnja 2005. o kolektivnom prekograničnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za zakonite internetske glazbene usluge (SL L 2005, 21.10.2005., str. 54.)]. U toj Preporuci naveden je niz načela, kao što su sloboda nositelja prava da biraju svoje organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, jednako postupanje prema kategorijama nositelja prava i ravnopravna raspodjela tantijema. [...] Međutim, smjernice iz Preporuke nisu svugdje praćene na isti način.

(7)      Zaštita interesa članova organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, nositelja prava i trećih strana zahtijeva usklađenost zakona država članica o upravljanju autorskim pravima i izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela kako bi se osigurale istovjetne zaštitne mjere u cijeloj Uniji [...]

(8)      Cilj je ove Direktive omogućiti koordinaciju nacionalnih propisa povezanih s pristupom aktivnosti upravljanja autorskim i srodnim pravima od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, modalitetima njihovog upravljanja i okvirima nadzora [...]

(9)      Cilj je ove Direktive utvrđivanje zahtjeva koji se primjenjuju na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava kako bi se osigurao visok standard upravljanja, financijskog upravljanja, transparentnosti i izvještavanja. Time se, međutim, države članice ne bi trebalo spriječiti u zadržavanju ili uvođenju strožih standarda od onih utvrđenih u glavi II. ove Direktive za organizacije za kolektivno ostvarivanje prava s poslovnim nastanom na njihovom državnom području, pod uvjetom da su ti stroži standardi usklađeni s pravom Unije.

[...]

(26)      Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava naplaćuju i raspodjeljuju prihod od korištenja prava koje su im povjerili nositelji prava te upravljaju njime. Taj prihod na kraju pripada nositeljima prava, koji mogu biti u izravnom pravnom odnosu s organizacijom ili ih može zastupati subjekt koji je član organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili preko sporazuma o zastupanju. Stoga je važno da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava pokažu iznimnu revnost prilikom naplaćivanja i raspodjele tog prihoda te upravljanja njime. Pravilno raspoređivanje prihoda moguće je samo ako organizacije za kolektivno ostvarivanje prava vode odgovarajuću evidenciju o članstvu, odobrenjima i korištenju djela i drugih sadržaja. Relevantne podatke koji se zahtijevaju za učinkovito upravljanje pravima trebali bi dati i nositelji prava i korisnici, a organizacija za kolektivno ostvarivanje prava trebala bi ih potvrditi.

[...]

(28)      Budući da nositelji prava imaju pravo na naknadu za korištenje njihovih prava, važno je da upravljanje ne premaši opravdane troškove upravljanja pravima te da bi o svakom odbitku, osim u odnosu na naknade za upravljanje, primjerice odbitku za socijalne, kulturne ili obrazovne namjene, trebali odlučivati članovi organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava trebale bi biti transparentne prema nositeljima prava u odnosu na pravila kojima su ti odbici uređeni. Isti zahtjevi trebali bi se primjenjivati na korištenje prihoda od iskorištavanja prava za kolektivnu raspodjelu, poput stipendija. Nositelji prava trebali bi imati pravo na nediskriminacijskoj osnovi pristupiti društvenoj, kulturnoj ili obrazovnoj usluzi koja se financira tim odbicima. Ova Direktiva ne bi trebala utjecati na odbitke u okviru nacionalnog zakonodavstva, poput odbitaka za socijalne usluge koje organizacije za kolektivno ostvarivanje prava pružaju nositeljima prava, ili na bilo koje aspekte koji nisu uređeni ovom Direktivom, pod uvjetom da su ti odbici u skladu s pravom Unije.”

6        Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Sadržaj”, određuje se:

„Ovom se Direktivom uređuju uvjeti potrebni za osiguravanje pravilnog funkcioniranja upravljanja autorskim i srodnim pravima od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Također se uređuju uvjeti za izdavanje odobrenja važećih za više državnih područja za prava autorâ na glazbenim djelima za internetsko korištenje na unutarnjem tržištu od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.”

7        Članak 3. navedene direktive, naslovljen „Definicije”, predviđa:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

(c)      ,nositelj prava’ znači svaka osoba ili subjekt koji nije organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja u skladu sa sporazumom o korištenju prava ili zakonom ima pravo na dio prihoda od prava;

(d)      ,član’ znači nositelj prava ili subjekt koji zastupa nositelje prava, uključujući i druge organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i udruženja nositelja prava, koja ispunjavaju zahtjeve u svezi s članstvom u organizacijama za kolektivno ostvarivanje i koji su učlanjeni u organizaciju;

[...]

(h)      ,prihod od prava’ znači prihod koji naplaćuje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava u ime nositelja prava na temelju ekskluzivnog prava, prava na nagradu ili prava na naknadu;

[...]”

8        Članak 5. te direktive, naslovljen „Prava nositelja prava”, u stavku 2. propisuje:

„Nositelji prava imaju pravo ovlastiti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava po svom izboru da upravlja njihovim pravima, kategorijama prava ili vrstama djela ili drugim sadržajima po njihovom izboru, za državna područja po njihovom izboru, neovisno o državi članici nacionalnosti, boravišta ili poslovnog nastana organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili nositelja prava. Osim ako organizacija za kolektivno ostvarivanje prava nema objektivno opravdane razloge da odbije upravljanje, obvezna je upravljati takvim pravima, kategorijama prava ili vrstama djela te drugim sadržajima pod uvjetom da je upravljanje obuhvaćeno područjem njihove djelatnosti.”

9        Članak 8. Direktive 2014/26, naslovljen „Opća skupština članova organizacije za kolektivno ostvarivanje prava”, u stavku 5. određuje:

„U skladu s odredbama utvrđenima u poglavlju 2. glave II., opća skupština članova odlučuje barem o sljedećim pitanjima:

(a)      općoj politici raspodjele iznosa koji pripadaju nositeljima prava;

(b)      općoj politici o korištenju neraspodjeljivih iznosa;

(c)      općoj politici ulaganja s obzirom na prihode od prava i bilo kojeg dohotka koji proizlazi iz ulaganja prihoda od prava;

(d)      općoj politici o odbitcima od prihoda od prava i bilo kojeg dohotka koji proizlazi iz ulaganja prihoda od prava;

(e)      korištenju neraspodjeljivih iznosa;

[...]”

10      Poglavlje 2. te direktive, naslovljeno „Upravljanje prihodom od prava”, koje se nalazi u njezinoj glavi II., naslovljenoj „Organizacije za kolektivno ostvarivanje prava”, sadržava članke 11. do 13.

11      Članak 11. navedene direktive, naslovljen „Naplata i korištenje prihoda od prava”, u stavku 4. predviđa:

„Organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava nije dozvoljeno korištenje prihoda od prava ili bilo kojeg drugog dohotka koji proizlazi iz ulaganja prihoda od prava za svrhe koje nisu raspodjela nositeljima prava, osim kad joj je dopušteno odbijanje ili kompenzacija naknada za upravljanje poštujući odluku donesenu u skladu s točkom (d) članka 8. stavka 5. ili korištenje prihoda od prava ili bilo kojeg dohotka koji proizlazi od ulaganja prihoda od prava poštujući odluku donesenu u skladu s člankom 8. stavkom 5.”

12      U skladu s člankom 12. te direktive, naslovljenim „Odbici”:

„1.      Države članice osiguravaju da, ako nositelj prava ovlasti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da upravlja njegovim pravima, organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, prije no što dobije njegov pristanak za upravljanje njegovim pravima, nositelja prava treba obavijestiti o naknadama za upravljanje i odbicima od prihoda od prava i bilo kojeg drugog dohotka koji proizlazi iz ulaganja prihoda od prava.

2.      Odbici trebaju biti razumni u odnosu na usluge koje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava pruža nositeljima prava, uključujući po potrebi usluge iz stavka 4., te trebaju biti utvrđeni na temelju objektivnih kriterija.

3.      Naknade za upravljanje ne prelaze opravdane i dokumentirane nastale iznose koje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava snosi zbog upravljanja autorskim i srodnim pravima.

Države članice osiguravaju da se zahtjevi koji se primjenjuju za korištenje i transparentnost korištenja odbijenih ili kompenziranih iznosa za naknade za upravljanje primjenjuju na bilo kakve odbitke ostvarene za pokrivanje troškova upravljanja autorskim ili srodnim pravima.

4.      Ako organizacija za kolektivno ostvarivanje prava pruža društvene, kulturne ili obrazovne usluge koje se financiraju odbicima od prihoda od prava i od bilo kojeg dohotka koji nastaje ulaganjem prihoda od prava, takve usluge moraju se pružati na temelju poštenih kriterija, posebno u odnosu na pristup tim uslugama i opseg tih usluga.”

13      Članak 13. Direktive 2014/26, naslovljen „Raspodjela iznosa nositeljima prava”, u stavcima 1., 3., 4. i 6. određuje:

„1.      Ne dovodeći u pitanje članak 15. stavak 3. i članak 28., države članice osiguravaju da svaka organizacija za kolektivno ostvarivanje prava redovito, revno i precizno raspodjeljuje i isplaćuje iznose namijenjene nositeljima prava, u skladu s općom politikom raspodjele iz članka 8. stavka 5. točke (a).

Države članice također osiguravaju da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili njihovi članovi koji su subjekti koji predstavljaju nositelje prava, nositeljima prava raspodjeljuju ili isplaćuju te iznose što je prije moguće, a najkasnije devet mjeseci od kraja financijske godine u kojoj je prihod od prava naplaćen, osim ako objektivni razlozi, posebno u vezi s izvješćivanjem korisnika, utvrđivanjem prava, nositelja prava ili povezivanjem informacija o djelima i drugim sadržajima s nositeljima prava, sprječavaju organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava ili, po potrebi, njezine članove da poštuju taj rok.

[...]

3.      U skladu sa stavkom 1. organizacija za kolektivno ostvarivanje prava poduzima sve potrebne mjere za identifikaciju i pronalaženje nositelja prava. [...]

[...]

4.      Ako se iznosi koji pripadaju nositeljima prava ne mogu raspodijeliti, tri godine od kraja financijske godine u kojoj je naplaćen prihod od prava i pod uvjetom da je organizacija za kolektivno ostvarivanje prava poduzela sve nužne mjere da identificira i pronađe nositelje prava iz stavka 3, ti se iznosi smatraju neraspodjeljivima.

[...]

6.      Države članice mogu ograničiti ili odrediti dopušteno korištenje neraspodjeljivih iznosa, između ostalog, tako da osiguraju da se takvi iznosi koriste zasebno i neovisno kako bi se financirale društvene, kulturne i edukativne aktivnosti u korist nositelja prava.”

 Njemačko pravo

14      Na temelju članka 27. stavka 1. Gesetza über die Wahrnehmung von Urheberrechten und verwandten Schutzrechten durch Verwertungsgesellschaften (Zakon o ostvarivanju autorskih i srodnih prava putem društava za kolektivno ostvarivanje prava) od 24. svibnja 2016. 2016. I, str. 1190., u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: VGG), društvo za kolektivno ostvarivanje prava utvrđuje stroga pravila koja isključuju proizvoljno postupanje prilikom raspodjele prihoda od prava (plan raspodjele).

15      Članak 32. stavak 1. VGG-a propisuje:

„Društvo za kolektivno ostvarivanje prava treba promicati kulturno značajna djela i usluge.”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

16      VG Wort je društvo za kolektivno ostvarivanje prava zaduženo za iskorištavanje autorskih prava autora tekstova i njihovih izdavača koja su mu dodijeljena ugovorom. U tom pogledu ima monopol u Njemačkoj.

17      Osobe TL i OS, autori su književnih djela i članovi društva VG Worta te su s njime sklopile ugovore o upravljanju. Tijekom spornog razdoblja, odnosno od 1. siječnja 2016. do 30. rujna 2019., prijavili su različita djela društvu VG Wort i primali isplate koje potječu od prihoda koje je potonje društvo ostvarilo.

18      Ti ugovori propisuju da su obračun i isplata udjela nositeljâ prava u tim prihodima uređeni statutom i planom raspodjele društva VG Wort.

19      Statutom društva VG Wort, u verzijama koje su bile na snazi tijekom spornog razdoblja, uređivala se i isplata poticaja Förderungsfonds Wissenschaftu (Fond za promicanje znanosti, u daljnjem tekstu: FFW), fondu koji pripada društvu čiji je jedini član društvo VG Wort.

20      U skladu sa svojim statutom, cilj je FFW-a promicanje znanosti i istraživanja financiranjem troškova tiskanja povezanih s objavljivanjem znanstvenih i stručnih djela, istraživanja iz kojih mogu proizići znanstvena ili stručna djela te drugih mjera promicanja znanstvene i stručne literature. Iz informacija dostavljenih Sudu proizlazi da se subvencija isplaćena FFW-u financirala odbicima od, među ostalim, prihoda naplaćenih na osnovi naknade za privatno umnožavanje i naknade za javnu posudbu znanstvenih, tehničkih i stručnih djela.

21      Osoba TL osporava, na temelju vlastitih prava i prava koja mu je ustupila osoba OS, to što je društvo VG Wort FFW-u namijenilo iznose koji potječu od prihoda koje je to društvo ostvarilo tijekom spornog razdoblja, smanjujući tako plaćanja izvršena osobama TL i OS na temelju autorskog prava. U prvostupanjskom postupku osoba TL zatražila je da se utvrdi kako društvo VG Wort nije ovlašteno, radi financiranja FFW-a, odbiti iznose od prihoda koji se u tom pogledu moraju isplatiti nositeljima prava. Usto, osoba TL zatražila je informacije o iznosu sredstava isplaćenih FFW-u. Landgericht (Zemaljski sud, Njemačka) u cijelosti je prihvatio zahtjev za utvrđenje i zahtjev za informacije u korist osobe OS, dok je zahtjev za informacije u korist osobe TL prihvatio samo djelomično.

22      Žalbeni sud potvrdio je tu odluku u korist osobe OS. U tom je pogledu taj sud smatrao da planovi raspodjele društva VG Wort, uvršteni u ugovore o upravljanju, predstavljaju opće uvjete poslovanja čije su odredbe o isplatama FFW-u ništave na temelju nacionalnog prava jer su protivne temeljnim načelima VGG-a i propisu koji je prethodio VGG-u, s obzirom na to da je u isplate uključena osoba koja na njih nema pravo. Suprotno tomu, navedeni je sud u cijelosti odbio tužbu osobe TL jer nije utvrđeno da su isplate u njezinu korist smanjene.

23      Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), sud koji je uputio zahtjev, smatra da ishod žalbe koja mu je podnesena ovisi o tome jesu li odredbe planova raspodjele o isplatama FFW-u ništave jer se njima predviđaju plaćanja osobi koja na njih nema pravo.

24      U tom pogledu taj sud navodi da, iako je žalbeni sud, u skladu s nacionalnom sudskom praksom, smatrao da društvo za kolektivno ostvarivanje prava mora raspodijeliti prihode od svoje djelatnosti isključivo među nositeljima prava, ne može se isključiti da su plaćanja izvršena u korist FFW-a u skladu s člankom 32. stavkom 1. VGG-a, prema kojem društva za kolektivno ostvarivanje prava trebaju promicati kulturno značajna djela i usluge. Prema mišljenju navedenog suda, tom se odredbom krug primatelja takve potpore ne ograničava na nositelje prava, nego se omogućuje i promicanje budućeg stvaranja djela i pružanja usluga. Stoga je moguće da se te isplate FFW-u ne mogu smatrati nezakonitim uključivanjem neovlaštene osobe koja na njih nema pravo. Međutim, takav zaključak ovisio bi o usklađenosti navedene odredbe s pravom Unije.

25      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz zaključaka izvedenih iz presuda od 9. veljače 2012., Luksan (C-277/10, EU:C:2012:65) i od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr. (C-521/11, EU:C:2013:515), proizlazi da nositelji autorskih prava koji imaju pravo na pravičnu naknadu na temelju iznimke za privatno umnožavanje predviđene u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 i naknada za javnu posudbu, na temelju članka 6. stavka 1. prve rečenice Direktive 2006/115, obvezno moraju primiti te prihode, ali ništa se ne protivi tomu da se dio prihoda namijenjen pravičnoj naknadi isplati neizravno, posredstvom društvenih i kulturnih ustanova osnovanih u njihovu korist. Taj sud pojašnjava da se to pravilo ponekad shvaća na način da se njime ne dopušta pogodovanje osobama koje nisu nositelji autorskih prava ako nositelji tih prava na to nisu pristali. Valja utvrditi treba li, s obzirom na odredbe Direktive 2014/26, koja je donesena nakon te sudske prakse, ipak dopustiti promicanje društvenih, kulturnih ili obrazovnih svrha na temelju odluke skupštine članova u korist primatelja koji (barem još) nisu u krugu nositelja prava.

26      U tom pogledu navedeni sud smatra kako se čini da članak 8. stavak 5. točka (d), članak 11. stavak 4. i članak 12. stavak 4. Direktive 2014/26, u vezi s uvodnim izjavama 3. i 28. te direktive, upućuju na to da organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, pod uvjetom da je takvu odluku donijela glavna skupština svojih članova, moraju moći pružati društvene, kulturne ili obrazovne usluge, uključujući u korist primatelja koji nisu nositelji prava. Stoga bi se potpora pružena stvarateljima koji nisu ili još nisu nositelji prava mogla smatrati dopuštenim korištenjem „za svrhe koje nisu” raspodjela prihoda od prava nositeljima prava u smislu tog članka 11. stavka 4., pod uvjetom da je to predviđeno odlukom koju je donijela glavna skupština članova.

27      Isti sud također smatra da takvo tumačenje nije dovedeno u pitanje člankom 13. stavkom 6. te direktive, koji državama članicama omogućuje da urede korištenje neraspodjeljivih iznosa za financiranje društvenih, kulturnih ili obrazovnih aktivnosti u korist nositelja prava, s obzirom na to da se ta odredba ne odnosi na odbitke, nego na neraspodjeljive iznose.

28      S obzirom na navedeno, u slučaju da se društvene, kulturne ili obrazovne usluge u skladu s člankom 12. stavkom 4. Direktive 2014/26 mogu zakonito pružati samo nositeljima prava u smislu članka 3. točke (c) te direktive, valja utvrditi ovisi li dopuštenost pružanja takvih usluga o tome ima li primatelj tih usluga postojeće pravo na naknadu ili je dovoljno da ima autorsko ili srodno pravo koje se trenutačno ne može nadoknaditi. Osim toga, valja pojasniti je li uvjet za dopuštenost takvih usluga postojanje ugovora o upravljanju sklopljenog s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava. Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, moguće je da nositelj prava ima postojeće pravo na naknadu ili da samo ima pravo zaštićeno autorskim pravom, bez postojećeg prava na naknadu. Nadalje, mogla bi se praviti razlika na temelju toga je li nositelj prava sklopio ugovor o upravljanju s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava. Valjalo bi pojasniti utječu li te okolnosti na dopuštenost pružanja društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga u skladu s člankom 12. stavkom 4. te direktive.

29      U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Je li u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) [Direktive 2001/29], člankom 6. stavkom 1. prvom rečenicom [Direktive 2006/115] te člankom 11. stavkom 4. i člankom 12. stavkom 4. [Direktive 2014/26] ako na temelju odredbe nacionalnog prava društvo za kolektivno ostvarivanje prava treba promicati kulturno značajna djela te to dovodi do toga da i primatelji koji (barem još) nisu u krugu nositelja prava imaju koristi od tog promicanja?

2.      Ako se društvene, kulturne ili obrazovne usluge u skladu s člankom 12. stavkom 4. [Direktive 2014/26] mogu zakonito pružati samo nositeljima prava: ovisi li dopuštenost pružanja takvih usluga o tome ima li primatelj tih usluga postojeće pravo na naknadu ili je dovoljno da ima autorsko ili srodno pravo koje se trenutačno ne može nadoknaditi? Je li uvjet za dopuštenost takvih usluga postojanje ugovora o upravljanju sklopljenog s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava?”

 Postupak pred Sudom

30      Aktom podnesenim tajništvu Suda 9. ožujka 2026. osoba TL zatražila je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda.

31      U potporu tom zahtjevu osoba TL, naglašavajući da je popis mogućih razloga za ponovno otvaranje postupka iz tog članka 83. samo indikativan, ističe da je nezavisni odvjetnik svoje mišljenje od 26. veljače 2026. obrazložio „neočekivanim i iznenađujućim” tvrdnjama o sadržaju i svrsi prava intelektualnog vlasništva te pravima i obvezama organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Prema mišljenju te stranke, te tvrdnje nisu u skladu s pravom Unije i sudskom praksom Suda. U tom pogledu u biti navodi da nezavisni odvjetnik, time što se u svojem mišljenju oslonio na teoriju koja se odnosi na prirodu temeljnog prava na zaštitu intelektualnog vlasništva, podupire pretjerano shvaćanje zadaća i nadležnosti organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. U prilog vlastitom tumačenju prava Unije navedena stranka usto upućuje na argumente iznesene u svojim pisanim očitovanjima.

32      U tom pogledu valja podsjetiti na to da, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU-a, nezavisni odvjetnik, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem ni obrazloženjem nezavisnog odvjetnika (presuda od 29. siječnja 2026., Keladis I i Keladis II, C-72/24 i C-73/24, EU:C:2026:51, t. 63. i navedena sudska praksa).

33      U tom kontekstu također valja istaknuti da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost za stranke ili zainteresirane osobe iz članka 23. tog Statuta da podnesu očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika. Neslaganje neke od stranaka ili takve zainteresirane osobe s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može stoga samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presuda od 29. siječnja 2026., Keladis I i Keladis II, C-72/24 i C-73/24, EU:C:2026:51, t. 64. i navedena sudska praksa).

34      Tako, s obzirom na to da je cilj zahtjeva za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka koji je podnijela osoba TL omogućiti joj da odgovori na stajalište nezavisnog odvjetnika u njegovu mišljenju, taj se zahtjev ne može prihvatiti.

35      Doduše, Sud na temelju članka 83. Poslovnika može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti otvoriti usmeni dio postupka ili odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka po zatvaranju tog dijela postupka iznese novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.

36      Međutim, u ovom slučaju očitovanja osobe TL iznesena u njezinu zahtjevu iz točke 30. ove presude ne otkrivaju nijedan argument o kojem se nije raspravljalo među strankama ni novu činjenicu koja je takve prirode da može imati odlučujući utjecaj na odluku koju Sud treba donijeti u ovom predmetu.

37      Budući da Sud raspolaže svim elementima potrebnima za davanje odgovora na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, on smatra, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u tim okolnostima nije potrebno odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

 O prethodnim pitanjima

 Prvo pitanje

38      Najprije valja podsjetiti na to da je prema ustaljenoj sudskoj praksi u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljenog u članku 267. UFEU-a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud će, prema potrebi, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena. U tom pogledu, na njemu je da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvuče one odredbe prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (presuda od 16. travnja 2026., Stichting de Thuiskopie, C-496/24, EU:C:2026:296, t. 18. i navedena sudska praksa).

39      Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da protumači članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29, članak 6. stavak 1. Direktive 2006/115 kao i članak 11. stavak 4. i članak 12. stavak 4. Direktive 2014/26.

40      Dok prve dvije odredbe dodjeljuju prava nositeljima autorskog prava, odnosno pravo na pravičnu naknadu za privatno umnožavanje i pravo na naknadu za javnu posudbu, posljednje dvije odredbe odnose se na upravljanje, od strane društva za kolektivno ostvarivanje prava, prihodima od iskorištavanja autorskih prava. Konkretno, članak 11. stavak 4. te direktive odnosi se, općenitije, na korištenje tih prihoda, dok se članak 12. stavak 4. navedene direktive osobito odnosi na odbitke od tih prihoda radi financiranja društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga koje pruža organizacija za kolektivno ostvarivanje prava.

41      Međutim, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, glavni postupak odnosi se na to da organizacija za kolektivno ostvarivanje prava o kojoj je riječ u glavnom postupku isplati dio prihoda koje je naplatila u ime nositelja autorskih prava na književnim djelima, koja potječu od iskorištavanja autorskih prava tih nositelja, fondu koji pripada društvu koje je u stopostotnom vlasništvu te organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, za potrebe financiranja aktivnosti promicanja djela i usluga od kulturnog interesa, za koje taj sud smatra da pripadaju društvenim, kulturnim ili obrazovnim uslugama, osobito u smislu članka 12. stavka 4. Direktive 2014/26. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenosti, s obzirom na tu direktivu, nacionalnog propisa poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava omogućuje da dio prihoda ostvarenih iskorištavanjem autorskih prava namijeni financiranju takvih usluga kada su njihovi primatelji osobe koje nisu ili još nisu nositelji tih prava.

42      Iz toga slijedi da se glavni postupak odnosi samo na upravljanje prihodima koji potječu od iskorištavanja autorskih prava i, osobito, na korištenje tih prihoda i odbitke od njih u svrhu financiranja društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga.

43      Točno je da iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da prihodi na koje se odnosi isplata o kojoj je riječ u glavnom postupku potječu od onih ostvarenih na ime naknade za privatno umnožavanje iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, kao i od prihoda ostvarenih na ime naknade za javnu posudbu, predviđene u članku 6. stavku 1. prvoj rečenici Direktive 2006/115. Međutim, s obzirom na Direktivu 2014/26, ti prihodi čine dio prihoda od iskorištavanja autorskih prava iz članka 3. točke (h) te direktive.

44      Naime, valja istaknuti da je „prihod od prava” definiran u članku 3. točki (h) Direktive 2014/26 kao „prihod koji naplaćuje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava u ime nositelja prava na temelju ekskluzivnog prava, prava na nagradu ili prava na naknadu”.

45      Stoga tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 i članka 6. stavka 1. prve rečenice Direktive 2006/115 nije relevantno za glavni postupak.

46      U tim okolnostima valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 4. i članak 12. stavak 4. Direktive 2014/26 tumačiti na način da im se protivi to da se, na temelju nacionalnog propisa u skladu s kojim organizacije za kolektivno ostvarivanje prava trebaju promicati kulturno značajna djela, statutom organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predviđa da se dio „prihoda od prava” u smislu članka 3. točke (h) te direktive namijeni financiranju društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga kada su primatelji tih usluga osobe koje nisu nositelji autorskih prava.

47      U članku 11. stavku 4. Direktive 2014/26 navodi se načelo prema kojem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne smije prihode od prava koristiti za svrhe koje nisu raspodjela nositeljima prava. Međutim, u toj se odredbi navode dvije iznimke od tog načela. S jedne strane, ti se prihodi mogu koristiti za odbijanje ili kompenzaciju naknada za upravljanje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, pod uvjetom da je takvo korištenje odobreno na temelju odluke donesene u skladu s člankom 8. stavkom 5. točkom (d) te direktive. S druge strane, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava mogu koristiti navedene prihode za svrhe koje nisu njihova raspodjela nositeljima prava, pod uvjetom da je to korištenje dopušteno na temelju odluke donesene u skladu s člankom 8. stavkom 5. navedene direktive.

48      Što se tiče, osobito, te druge iznimke, koja je jedina relevantna u ovom slučaju s obzirom na glavni postupak, valja istaknuti da, u skladu s potonjom odredbom, glavna skupština članova organizacije za kolektivno ostvarivanje prava mora odlučivati u skladu s odredbama glave II. poglavlja 2. Direktive 2014/26, koje se odnosi na upravljanje prihodima od prava i koje se sastoji od članaka 11. do 13. te direktive. Iz toga proizlazi da glavna skupština svojim odlukama donesenima na temelju tog članka 8. stavka 5. konkretizira pravila koja se odnose na korištenje prihoda od prava, odbitak od tih prihoda i raspodjelu iznosa, predviđena u navedenim člancima 11. do 13., u granicama koje su njima određene.

49      Kao prvo, kad je riječ o odbicima od prihoda od prava, koji se provode izravno na taj prihod prije raspodjele iznosa dugovanih nositeljima prava, članak 12. stavak 1. Direktive 2014/26 nalaže državama članicama da osiguraju da, kada nositelj prava ovlasti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da upravlja njegovim pravima, ta organizacija mora, prije no što dobije njegov pristanak za upravljanje njegovim pravima, obavijestiti to tijelo o naknadama za upravljanje i odbicima od prihoda od prava i bilo kojeg drugog dohotka koji proizlazi iz ulaganja prihoda od prava. Iz tog teksta proizlazi da su odbici od tih prihoda i tih dohodaka za svrhe koje nisu naknade za upravljanje načelno dopušteni. Tako se u članku 12. stavku 4. te direktive izričito spominje financiranje društvenih, kulturnih i obrazovnih usluga odbicima od navedenih prihoda.

50      S obzirom na navedeno, kad je riječ o određivanju primatelja usluga koje se financiraju odbitcima od prihoda od prava, članak 12. stavak 4. Direktive 2014/26, u vezi sa stavkom 2. tog članka i uvodnom izjavom 28. te direktive, upućuje na to da primatelji tih usluga mogu biti samo nositelji autorskih prava.

51      Naime, s jedne strane, člankom 12. stavkom 2. Direktive 2014/26 određuje se da odbici trebaju biti razumni u odnosu na usluge koje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava pruža nositeljima prava, uključujući po potrebi usluge iz stavka 4., te trebaju biti utvrđeni na temelju objektivnih kriterija. Tekst tog članka 12. stavka 2. stoga predviđa samo slučaj usluga koje se pružaju tim nositeljima i u te usluge uključuje one iz stavka 4. tog članka.

52      S druge strane, članak 12. stavak 4. te direktive predviđa da se, ako organizacija za kolektivno ostvarivanje prava pruža društvene, kulturne ili obrazovne usluge koje se financiraju odbicima od prihoda od prava i od bilo kojeg dohotka koji nastaje ulaganjem prihoda od prava, takve usluge moraju pružati na temelju poštenih kriterija, posebno u odnosu na pristup tim uslugama i opseg tih usluga. Međutim, u tom pogledu, u uvodnoj izjavi 28. Direktive 2014/26, s obzirom na koju treba tumačiti članak 12. te direktive, izričito se navodi da bi nositelji prava trebali imati pravo na nediskriminacijskoj osnovi pristupiti društvenoj, kulturnoj ili obrazovnoj usluzi. Iz toga slijedi da članak 12. stavak 4. navedene direktive ograničava mogućnost organizacija za kolektivno ostvarivanje prava da provode odbitke za društvene, kulturne ili obrazovne usluge jer one moraju biti namijenjene isključivo u korist nositelja prava.

53      Takvo je tumačenje u skladu sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na naknadu za privatno umnožavanje, predviđenu u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29, i naknadu za javnu posudbu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115, koje su dio „prihoda od prava”, kao što to proizlazi iz same definicije tog pojma u članku 3. točki (h) Direktive 2014/26 navedene u točki 44. ove presude.

54      Naime, što se tiče, kao prvo, naknade za privatno umnožavanje, predviđene člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, u svojoj presudi od 12. studenoga 2015., Hewlett-Packard Belgium (C‑572/13, EU:C:2015:750, t. 48.), Sud je u biti smatrao da, s obzirom na to da je ta naknada namijenjena naknadi štete koju su nositelji prava pretrpjeli zbog reproduciranja njihovih djela bez njihova odobrenja, osobe koje nisu nositelji prava i stoga ne trpe nikakvu štetu zbog takvog reproduciranja ne mogu primati tu naknadu ako bi posljedica takvog prava na naknadu bilo uskraćivanje tim nositeljima prava u cijelosti ili djelomično navedene naknade. Osim toga, točno je da je Sud u presudi od 11. srpnja 2013., Amazon.com International Sales i dr. (C-521/11, EU:C:2013:515, t. 49. do 54.), presudio da se Direktivom 2001/29 ne nalaže obveza da se nositeljima prava na naknadu za privatno umnožavanje osigura plaćanje njezinog ukupnog iznosa u novcu, niti se zabranjuje državama članicama da predvide da se dio te naknade neizravno isplati nositeljima prava, posredstvom društvenih i kulturnih ustanova osnovanih u njihovu korist. Međutim, naglasio je kako je, s jedne strane, činjenica da je dio prihoda namijenjenih navedenoj naknadi namijenjen tim ustanovama u skladu s namjenom te naknade samo ako navedene ustanove doista pružaju koristi tim nositeljima prava. S druge strane, čak i ako se dio naknade za privatno umnožavanje može neizravno isplatiti potonjima, ona mora u potpunosti koristiti nositeljima prava. Naime, Sud je smatrao da bi bilo protivno svrsi te naknade kada bi navedene institucije dodjeljivale koristi proizašle iz nje osobama koje nisu nositelji prava.

55      Kao drugo, kad je riječ o naknadi za javnu posudbu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115, Sud je presudio da, iako je u okviru Direktive 2006/115 [(u francuskoj jezičnoj verziji)] zakonodavac Unije upotrijebio izraz „rémunération” [(u hrvatskoj jezičnoj verziji „naknada”)] umjesto pojma „compensation” [(u hrvatskoj jezičnoj verziji također „naknada”)] upotrijebljenog u Direktivi 2001/29, cilj tog prvog pojma također je uvođenje naknade štete autorima jer se njome nadoknađuje šteta koja je tim autorima prouzročena (vidjeti u tom smislu presudu od 9. veljače 2012., Luksan, C-277/10, EU:C:2012:65, t. 103.). Prema tome, budući da tu naknadu treba smatrati protučinidbom za tu štetu, ona se, u skladu sa zaključcima iz sudske prakse navedene u prethodnoj točki ove presude, mora u cijelosti isplatiti njezinim nositeljima prava, izravno ili neizravno.

56      Sudska praksa navedena u točkama 54. i 55. ove presude stoga potvrđuje tumačenje navedeno u njezinoj točki 52. Naime, tumačenje koje bi omogućilo odbitak od prihoda od prava u svrhu financiranja usluga čiji su primatelji osobe koje nisu nositelji prava imalo bi za učinak uskraćivanje tim nositeljima dijela tih prihoda. Osim toga, taj zaključak vrijedi neovisno o ugovornoj ili zakonskoj osnovi tih prihoda.

57      U tom kontekstu valja podsjetiti na to da se Direktivom 2014/26 nije namjeravalo odstupiti od načela utvrđenih u ranijim direktivama donesenima u području autorskog prava i srodnih prava, kao što su direktive 2001/29 i 2006/115. Naime, Direktiva 2014/26 ne sadržava odredbe kojima se zamjenjuju ili stavljaju izvan snage odredbe potonjih direktiva. Naprotiv, na njih se upućuje u uvodnoj izjavi 1. te direktive. Osim toga, kao što to proizlazi iz članka 1. i uvodnih izjava 6. do 9. navedene direktive, njezin je cilj osigurati pravilno funkcioniranje kolektivnog ostvarivanja autorskih prava, što uključuje, kao što to proizlazi iz članka 3. točke (h) iste direktive, upravljanje prihodima naplaćenim, među ostalim, na osnovi naknade za privatno umnožavanje predviđene u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 i naknade za javnu posudbu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115. Prema tome, činjenica da je Direktiva 2014/26 donesena nakon objave presuda navedenih u točkama 54. i 55. ove presude ne utječe na njezino tumačenje i ni na koji način ne utječe na relevantnost tih presuda za to tumačenje.

58      Slijedom toga, iz prethodnih elemenata proizlazi da se odbici koje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava provede od prihoda od prava na temelju članka 12. Direktive 2014/26, a prema tome i prije nego što se ti prihodi dodijele i raspodijele nositeljima prava, mogu primijeniti radi financiranja društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga iz tog članka 12. stavka 4. samo ako se te usluge pružaju, prema potrebi neizravno, isključivo u korist tih nositelja prava.

59      Kao drugo, kad je riječ o korištenju prihoda od prava u okviru raspodjele dugovanih iznosa, ti se iznosi u načelu, u skladu s člankom 11. stavkom 4. te direktive, moraju raspodijeliti nositeljima prava. Međutim, kao što je to istaknuto u točki 47. ove presude, taj članak 11. stavak 4. omogućuje organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava da prihode od prava koriste za svrhe koje nisu njihova raspodjela nositeljima prava, pod uvjetom da je to korištenje dopušteno na temelju odluke donesene u skladu s člankom 8. stavkom 5. navedene direktive. U tom pogledu, u skladu s člankom 8. stavkom 5. točkama (b) i (e) te direktive, glavna skupština članova organizacije za kolektivno ostvarivanje prava odlučuje o općoj politici korištenja neraspodjeljivih iznosa i o korištenju tih iznosa.

60      U skladu s člankom 13. stavkom 4. Direktive 2014/26, iznosi koji pripadaju nositeljima prava, a koji se ne mogu raspodijeliti, tri godine od kraja financijske godine u kojoj je naplaćen prihod od prava i pod uvjetom da je organizacija za kolektivno ostvarivanje prava poduzela sve nužne mjere da identificira i pronađe nositelje prava iz članka 13. stavka 3. te direktive, smatraju se neraspodjeljivima. U tom kontekstu valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da ti iznosi proizlaze iz prihoda od prava u smislu članka 3. točke (h) Direktive 2014/26, oni mogu uključivati, među ostalim, prihode koji proizlaze iz naknade za privatno umnožavanje, predviđene člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29, i naknade za javnu posudbu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115.

61      Stoga, ako nije moguće raspodijeliti prihode od prava dotičnim nositeljima prava jer ih nije bilo moguće identificirati i pronaći, glavnoj skupštini članova dopušteno je, na temelju članka 11. stavka 4. u vezi s člankom 8. stavkom 5. točkama (b) i (e) Direktive 2014/26, odlučiti o općoj politici korištenja i odrediti korištenje tih prihoda.

62      To se korištenje može odnositi na društvene, kulturne i obrazovne usluge koje se mogu pružati, ovisno o slučaju, osobama koje nisu nositelji prava.

63      Naime, u skladu s člankom 13. stavkom 6. navedene direktive, države članice mogu ograničiti ili odrediti dopušteno korištenje neraspodjeljivih iznosa tako da osiguraju da se takvi iznosi koriste zasebno i neovisno kako bi se financirale društvene, kulturne i obrazovne usluge u korist nositelja prava. Iz toga slijedi da Direktiva 2014/26 ovlašćuje, u načelu i ako dotična država članica ne intervenira u suprotnom smislu, opću skupštinu članova organizacije za kolektivno ostvarivanje prava da odobri korištenje prihoda od prava koji nisu mogli biti raspodijeljeni nositeljima prava u smislu članka 13. stavka 4. te direktive kako bi se financirale društvene, kulturne i obrazovne usluge u korist osoba koje nisu nositelji prava.

64      Prema tome, u nedostatku takve intervencije dotične države članice, organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava bilo bi dopušteno, na temelju članka 11. stavka 4. te direktive, u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 5. točkama (b) i (e) i člankom 13. stavkom 6., koristiti se tim prihodima za financiranje tih usluga u korist osoba koje nisu ili još nisu nositelji prava, pod uvjetom da je glavna skupština članova tako odlučila.

65      Osim toga, u takvoj se situaciji ne može smatrati da su nositeljima prava uskraćeni iznosi koji im pripadaju jer ih, prema samoj pretpostavci, nije moguće identificirati, pa stoga nije moguće ni dodijeliti iznose tim nositeljima prava.

66      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 11. stavak 4. u vezi s člankom 12. stavkom 4. i člankom 13. stavcima 4. i 6. Direktive 2014/26 treba tumačiti na način da mu se, s jedne strane, protivi to da se, na temelju nacionalnog propisa u skladu s kojim organizacije za kolektivno ostvarivanje prava trebaju promicati kulturno značajna djela, statutom organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predviđa da se dio „prihoda od prava” u smislu članka 3. točke (h) te direktive namijeni financiranju društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga kada su primatelji tih usluga osobe koje nisu nositelji autorskih prava, ako se to financiranje provodi odbicima od tih prihoda, a s druge strane, da mu se ne protivi taj statut kada se navedeno financiranje provodi iz „neraspodjeljivih iznosa” u smislu članka 13. stavka 4. navedene direktive.

 Drugo pitanje

67      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, kad je riječ o društvenim, kulturnim i obrazovnim uslugama koje pruža organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i koje se financiraju odbicima od „prihoda od prava” u smislu članka 3. točke (h) Direktive 2014/26, članak 12. stavak 4. te direktive tumačiti na način da se te usluge mogu pružati samo nositeljima autorskih prava koji raspolažu postojećim pravom na naknadu ili su s tom organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava sklopili ugovor o upravljanju.

68      Kao što to proizlazi iz točaka 47. do 52. ove presude, na temelju članka 11. stavka 4. i članka 12. stavka 4. Direktive 2014/26, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava mogu financirati društvene, kulturne ili obrazovne usluge odbicima od tih prihoda, pod uvjetom da je to korištenje prihoda dopušteno na temelju odluke donesene u skladu s člankom 8. stavkom 5. te direktive i da se te usluge pružaju isključivo nositeljima prava.

69      Što se tiče, kao prvo, pitanja mora li nositelj prava dokazati da ima postojeće pravo na naknadu, u smislu da ima pravo sudjelovanja u raspodjeli prihoda od prava tijekom razdoblja na koje se odnosi odluka glavne skupštine donesena na temelju članka 8. stavka 5. navedene direktive, kako bi mogao biti primatelj tih usluga, valja istaknuti da je pojam „nositelj prava”, za potrebe primjene Direktive 2014/26, definiran u članku 3. točki (c) Direktive 2014/26 kao svaka osoba ili subjekt koji nije organizacija za kolektivno ostvarivanje prava koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja u skladu sa sporazumom o korištenju prava ili zakonom ima pravo na dio prihoda od prava.

70      Iz te definicije proizlazi da je, kako bi neka osoba ili subjekt mogla biti primatelj socijalnih, kulturnih i obrazovnih usluga koje pruža organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i koje se financiraju odbicima od prihoda od prava, dovoljno da je takva osoba ili subjekt obuhvaćena pojmom „nositelj prava”, pri čemu se ne zahtijevaju dodatni uvjeti, kao što je „postojeće” pravo na naknadu.

71      U tom kontekstu valja istaknuti da, u skladu s člankom 13. stavkom 1. drugim podstavkom te direktive, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava moraju raspodijeliti i isplatiti iznose koji se duguju nositeljima prava što je prije moguće, a u načelu najkasnije devet mjeseci od kraja financijske godine u kojoj je prihod od prava naplaćen. Nasuprot tomu, navedena direktiva ne sadržava odredbu o razdoblju tijekom kojeg se moraju pružati usluge iz njezina članka 12. stavka 4.

72      Stoga bi uvjetovanje ostvarivanja prava na te usluge mogućnošću pozivanja na postojeće pravo na naknadu dovelo do uspostavljanja veze koju zakonodavac Unije nije namjeravao uspostaviti između razdoblja tijekom kojeg se takve usluge mogu pružati nositelju prava i razdoblja tijekom kojeg taj nositelj ostvaruje prihode od svojih prava.

73      Iz toga slijedi da nositelj prava, kako je definiran u članku 3. točki (c) Direktive 2014/26, ne mora dokazati da ima „postojeće” pravo na naknadu na temelju autorskog prava kako bi mogao biti primatelj socijalnih, kulturnih i obrazovnih usluga koje pruža organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i koje se financiraju odbicima od „dohodaka od prava” u smislu članka 3. točke (h) te direktive.

74      Kad je riječ, kao drugo, o pitanju je li za ostvarivanje prava na te usluge potrebno da nositelj prava s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava koji ih pruža ima sklopljen ugovor o upravljanju, valja istaknuti da se člankom 12. stavcima 2. i 4. Direktive 2014/26 upućuje na socijalne, kulturne ili obrazovne usluge koje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava pruža nositeljima prava, pri čemu se ne navode dodatna pojašnjenja u pogledu tih nositelja prava. Međutim, valja primijetiti da je to slučaj i s drugim odredbama te direktive, osobito s njezinim člankom 11. stavkom 4., kojim se predviđa da organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava nije dopušteno korištenje prihoda od prava za svrhe koje nisu njihova raspodjela nositeljima prava.

75      Iz toga slijedi da se, za potrebe primjene te direktive i, osobito, kad je riječ o uslugama iz njezina članka 12. stavaka 2. i 4. koje se financiraju odbitcima od prihoda od prava, nositeljima prava smatraju oni čije upravljanje pravima ulazi u područje djelatnosti predmetne organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti naveo u točki 73. svojeg mišljenja, s obzirom na to da su područja djelatnosti organizacija za kolektivno ostvarivanje prava određena prema vrsti predmeta zaštite ili kategorijama prava, kao što je to predviđeno člankom 5. stavkom 2. Direktive 2014/26, takve društvene, kulturne ili obrazovne usluge koje pružaju te organizacije mogu se pružati samo nositeljima prava čije upravljanje ulazi u područje djelatnosti predmetne organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. U protivnom bi nositelji prava na te prihode bili lišeni iznosa koji im pripadaju na temelju iskorištavanja njihovih prava.

76      U tom kontekstu koji se odnosi na prirodu veze između nositelja prava i organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, valja osim toga primijetiti, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 71. svojeg mišljenja, da, s obzirom na to da se naknada za privatno umnožavanje iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 i naknada za javnu posudbu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2006/115 duguju na temelju nacionalnog prava, u slučaju da je dotična država članica iskoristila mogućnost koju joj te odredbe nude, organizacija za kolektivno ostvarivanje prava načelno može upravljati takvim pravima a da pritom nije potreban ugovorni odnos između te organizacije i nositelja tih prava.

77      To tumačenje potvrđuje uvodna izjava 26. Direktive 2014/26. Naime, u toj se uvodnoj izjavi navodi da prihod na kraju pripada nositeljima prava, koji mogu biti u izravnom pravnom odnosu s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava ili ih može zastupati subjekt koji je član organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili preko sporazuma o zastupanju. Iz toga slijedi da nije potreban izravan ugovorni odnos, kao što je ugovor o upravljanju njegovim pravima koja se odnose na jedno ili više određenih djela, između nositelja prava i dotične organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.

78      Iz tih elemenata proizlazi da zakonitost, s obzirom na Direktivu 2014/26, pružanja društvenih, kulturnih i obrazovnih usluga u korist „nositelja prava” u smislu članka 3. točke (c) te direktive, koje se financiraju odbicima na temelju članka 12. stavka 4. navedene direktive, ne ovisi o tome imaju li ti nositelji prava postojeće pravo na naknadu ni o tome jesu li s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava sklopili ugovor o upravljanju.

79      S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da, kad je riječ o društvenim, kulturnim i obrazovnim uslugama koje pruža organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i koje se financiraju odbicima od „dohodaka od prava” u smislu članka 3. točke (h) Direktive 2014/26, članak 12. stavak 4. te direktive treba tumačiti na način da se te usluge mogu pružati „nositeljima prava”, u smislu članka 3. točke (c) navedene direktive, neovisno o tome imaju li ti nositelji postojeće pravo na naknadu i jesu li sklopili ugovor o upravljanju s tom organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava, pod uvjetom da, izravno ili neizravno, upravljanje pravima u ime navedenih nositelja ulazi u područje djelatnosti dotične organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.

 Troškovi

80      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

1.      Članak 11. stavak 4., u vezi s člankom 12. stavkom 4. i člankom 13. stavcima 4. i 6. Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu,

treba tumačiti na način da mu se:

s jedne strane, protivi to da se, na temelju nacionalnog propisa u skladu s kojim organizacije za kolektivno ostvarivanje prava trebaju promicati kulturno značajna djela, statutom organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predviđa da se dio „prihoda od prava” u smislu članka 3. točke (h) te direktive namijeni financiranju društvenih, kulturnih ili obrazovnih usluga kada su primatelji tih usluga osobe koje nisu nositelji autorskih prava, ako se to financiranje provodi odbicima od tih prihoda, a s druge strane, da mu se ne protivi taj statut kada se navedeno financiranje provodi iz „neraspodjeljivih iznosa” u smislu članka 13. stavka 4. navedene direktive.

2.      Članak 12. stavak 4. točku (b) Direktive 2014/26

treba tumačiti na način da se:

kad je riječ o društvenim, kulturnim i obrazovnim uslugama koje pruža organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i koje se financiraju odbicima od „dohodaka od prava”, u smislu članka 3. točke (h) te direktive, te usluge mogu pružati „nositeljima prava”, u smislu članka 3. točke (c) navedene direktive, neovisno o tome imaju li ti nositelji postojeće pravo na naknadu i jesu li sklopili ugovor o upravljanju s tom organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava, pod uvjetom da, izravno ili neizravno, upravljanje pravima u ime navedenih nositelja ulazi u područje djelatnosti dotične organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.

Potpisi


*      Jezik postupka: njemački