Privremena verzija

PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)

22. listopada 2026.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Europska potvrda o nasljeđivanju – Uredba (EU) br. 650/2012 – Članak 68. točka (l) – Sadržaj Europske potvrde o nasljeđivanju – Ostavina koja sadržava nekretninu koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala potvrdu – Potvrda zatražena radi upisa prava vlasništva nad tom nekretninom u zemljišnim knjigama te prve države članice – Obveza tijela izdavanja da identificira navedenu nekretninu u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju – Nacionalni propis kojim se odbija upis u zemljišne knjige samo na temelju Europske potvrde o nasljeđivanju koja ne sadržava podatke o predmetnoj nekretnini koji se zahtijevaju tim propisom – Sustav ‚univerzalne sukcesije’ predviđen zakonom mjerodavnim za ostavinu – Nacionalni propis države članice u kojoj se zemljišne knjige vode kojim se predviđa mogućnost predočenja, u svrhe tog upisa, isprave namijenjene dopuni Europske potvrde o nasljeđivanju kada se njome ne identificira predmetna nekretnina – Mogući utjecaj primjene tog sustava i postojanja tog propisa u pogledu obveze tijela izdavanja da identificira tu nekretninu u toj potvrdi”

U predmetu C-873/24 [Marwanak](i),

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), odlukom od 27. studenoga 2024., koju je Sud zaprimio 17. prosinca 2024., u postupku

GK,

NU,

TZ,

MV,

UK,

SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: I. Jarukaitis, predsjednik vijeća, R. Frendo, N. Jääskinen (izvjestitelj), M. Condinanzi i A. Kornezov, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,

tajnik: V. Di Bucci,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za GK, NU, TZ, MV i UK, S. Heidenhain, Rechtsanwalt,

–        za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i J. Simon, u svojstvu agenata,

–        za češku vladu, A. Pagáčová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–        za španjolsku vladu, P. Pérez Zapico, u svojstvu agenta,

–        za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–        za Europsku komisiju, B. Ernst i S. Noë, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 5. veljače 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 68. točke (l) Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296. i ispravak SL 2019., L 243, str. 9.).

2        Zahtjev je upućen u okviru postupka koji su u Njemačkoj pokrenule osobe GK, NU, TZ, MV i UK radi izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju u kojoj se izričito navodi nekretnina koja se nalazi u Češkoj Republici kako bi se omogućio upis prava u vezi s tom nekretninom u zemljišne knjige koje se vode u potonjoj državi članici.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

 Uredba br. 650/2012

3        Uvodne izjave 7. do 9., 18., 19., 67., 68., 71. i 80. Uredbe br. 650/2012 glase kako slijedi:

„(7)      Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta treba olakšati uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. [...] Prava nasljednika i legatara, drugih osoba bliskih umrlom i vjerovnika nasljedstva moraju biti učinkovito zajamčena.

(8)      Kako bi se ostvarili ti ciljevi, ova Uredba treba skupiti odredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju ili, ako je to slučaj, prihvaćanju, izvršivosti i izvršavanju odluka, javnih isprava i sudskih nagodbi i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju.

(9)      U područje primjene ove Uredbe treba uključiti sve građanskopravne aspekte nasljeđivanja, točnije, sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem.

[...]

(18)      Zahtjevi za evidentiranjem u upisnik prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se nalazi upisnik (za nepokretnu imovinu pravo države u kojoj se nalazi nekretnina, lex rei sitae) trebalo biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija mora voditi te koja tijela, poput zemljišnoknjižnih odjela ili javnih bilježnika, su zadužena za provjeru jesu li svi zahtjevi ispunjeni i je li predočena ili utvrđena dokumentacija dovoljna ili sadrži li potrebne podatke. Posebno, tijela mogu provjeriti je li pravo umrlog na imovini koja se nasljeđuje spomenutoj u ispravi predočenoj za upis pravo koje je evidentirano kao takvo u upisniku ili koje je na drugi način dokazano u skladu s pravom države članice u kojoj se nalazi upisnik. Kako bi se izbjeglo dupliciranje isprava, tijela za evidentiranje trebala bi prihvatiti takve isprave koje su u drugoj državi članici izdala nadležna tijela i čiji je optjecaj predviđen ovom Uredbom. Posebno, Europska potvrda o nasljeđivanju izdana po ovoj Uredbi trebala bi predstavljati valjanu ispravu za evidentiranje imovine za nasljeđivanje u upisniku države članice. To ne bi trebalo spriječiti tijela uključena u evidentiranje da zatraže od osobe koja traži evidentiranje pružanje onih dodatnih podataka ili predočenje onih dodatnih isprava koji su potrebni po pravu države članice u kojoj se vodi upisnik, na primjer podataka ili isprava koji se odnose na plaćanje poreza. Nadležna tijela mogu osobi koja traži evidentiranje ukazati na to kako se nedostajući podaci ili isprave mogu dostaviti.

(19)      Učinci evidentiranja prava u upisniku trebali bi se također isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Stoga bi pravo države članice u kojoj se upisnik vodi trebalo biti ono koje određuje je li evidentiranje, na primjer, po učinku deklaratorno ili konstitutivno. Kada, stoga, na primjer, stjecanje prava na nepokretnoj imovini zahtijeva evidentiranje u upisniku po pravu države članice u kojoj se upisnik vodi kako bi se osigurao učinak upisnika erga omnes ili radi zaštite pravnih transakcija, trenutak tog stjecanja trebao bi se određivati po pravu te države članice.

[...]

(67)      Kako bi se nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama unutar [Europske u]nije riješilo brzo, skladno i učinkovito, nasljednici bi [trebali] moći lako dokazati svoj status i/ili prava i ovlasti u drugoj državi članici, na primjer u državi članici u kojoj se nalazi imovina za nasljeđivanje. Kako bi im se to omogućilo, ova bi Uredba trebala predvidjeti uspostavu jednoobrazne potvrde, Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje u tekstu: ‚Potvrda’), koja bi se izdavala za korištenje u drugoj državi članici. Radi osiguranja načela supsidijarnosti, Potvrda ne bi smjela zamijeniti unutarnje isprave koji sa sličnom svrhom možda postoje u državama članicama.

(68)      Tijelo koje izdaje Potvrdu trebalo bi uzeti u obzir formalnosti koje se zahtijevaju za registraciju nepokretne imovine u državi članici u kojoj se vodi upisnik. U tu bi svrhu ova Uredba trebala predvidjeti razmjenu podataka o takvim formalnostima između država članica.

[...]

(71)      Potvrda bi trebala proizvesti jednake učinke u svim državama članicama. Ona ne bi trebala biti ovršna isprava, ali bi trebala imati dokaznu snagu i trebalo bi predmnijevati da istinito dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za posebne elemente, poput materijalne valjanosti raspolaganja imovinom zbog smrti. Dokazna snaga potvrde ne bi se smjela proširiti na elemente koji nisu uređeni ovom Uredbom, poput pitanja srodstva ili pitanja je li određena imovina pripadala umrlom. [...] Pitanje proizvodi li takvo stjecanje imovine od strane treće osobe učinke ne bi trebalo biti određeno ovom Uredbom.

[...]

(80)      [...] [C]iljeve ove Uredbe, točnije slobodu kretanja osoba, organizaciju građana unaprijed svojeg nasljeđivanja u kontekstu Unije i zaštitu prava nasljednika i legatara i osoba bliskih umrlom, kao i vjerovnika nasljedstva, ne mogu u dovoljnoj mjeri ostvariti države članice [...]”

4        U skladu s člankom 1. te uredbe, naslovljenim „Područje primjene”:

„1.      Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje se na porezne, carinske ili upravne stvari.

2.      Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:

[...]

(k)      priroda stvarnih prava; i

(l)      bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik.”

5        Članak 3. navedene uredbe, naslovljen „Definicije”, glasi kako slijedi:

„1.      U smislu ove Uredbe:

(a)      ‚nasljeđivanje’ znači nasljeđivanje zbog smrti i obuhvaća sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem;

[...]

(c)      ‚zajednička oporuka’ znači oporuka koju je u jednoj ispravi sastavilo dvije ili više osoba;

[...]”

6        Poglavlje III. Uredbe br. 650/2012, naslovljeno „Mjerodavno pravo”, sadržava članke 20. do 38. te uredbe.

7        Člankom 21. navedene uredbe, naslovljenim „Opće pravilo”, u stavku 1. određuje se:

„Osim ako je drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti pravo je države u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.”

8        Člankom 22. Uredbe br. 650/2012, naslovljenim „Izbor prava”, u stavku 1. prvom podstavku propisuje se:

„Osoba s više državljanstava može izabrati pravo bilo koje od tih država čijih je ona državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.”

9        Članak 23. te uredbe, naslovljen „Područje primjene mjerodavnog prava”, glasi kako slijedi:

„1.      Pravo određeno prema članku 21. ili članku 22. uređuje nasljeđivanje u cijelosti.

2.      To pravo posebno uređuje:

(a)      uzroke, trenutak i mjesto otvaranja nasljedstva;

(b)      utvrđivanje korisnika, njihovih odgovarajućih dijelova i obveza koje njima može nametnuti umrli te utvrđivanje ostalih nasljednih prava, uključujući nasljedna prava preživjelog bračnog ili izvanbračnog druga;

[...]

(e)      prijenos na nasljednike i, ovisno o slučaju, na legatare imovine, prava i obveza koji čine ostavinu, uključujući uvjete i učinke prihvata i odricanja od nasljedstva ili legata;

[...]”

10      Poglavlje VI. Uredbe br. 650/2012, naslovljeno „Europska potvrda o nasljeđivanju”, sadržava članke 62. do 73. te uredbe.

11      U skladu s člankom 63. te uredbe, naslovljenim „Svrha Potvrde”:

„1.      Potvrdu mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu i izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari i/ili svoje ovlasti kao izvršitelji oporuka ili upravitelji ostavinom.

2.      Potvrda se može koristiti za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:

(a)      status i/ili prava svakog nasljednika ili, ovisno o slučaju, svakog legatara spomenutih u Potvrdi i njihove ostavinske dijelove;

(b)      pripadnost određene imovine koja čini dio ostavine nasljednicima ili, ovisno o slučaju, legatarima spomenutima u Potvrdi;

[...]”

12      Člankom 65. Uredbe br. 650/2012, naslovljenim „Zahtjev za Potvrdu”, u stavcima 1. i 3. određuje se:

„1.      Potvrda se izdaje na zahtjev bilo koje osobe navedene u članku 63. stavku 1. (dalje u tekstu: ‚podnositelj zahtjeva’).

[...]

3.      Zahtjev mora sadržavati podatke navedene u nastavku, u mjeri u kojoj su ti podaci poznati podnositelju zahtjeva i nužni tijelu izdavanja za potvrđivanje elemenata za koje podnositelj zahtjeva želi potvrdu, i moraju joj biti priložene sve relevantne isprave u izvorniku ili preslikama koje ispunjavaju uvjete za utvrđivanje njezine autentičnosti, ne dovodeći u pitanje članak 66. stavak 2.:

[...]

(f)      planiranu namjenu Potvrde u skladu s člankom 63.;

[...]

(h)      elemente na kojima podnositelj zahtjeva, kako smatra prikladno, temelji svoje pravo na imovinu za nasljeđivanje kao korisnik i/ili svoje pravo izvršavanja oporuke umrlog i/ili pravo upravljanja ostavinom umrlog;

[...]”

13      Člankom 66. Uredbe br. 650/2012, naslovljenim „Razmatranje zahtjeva”, u stavcima 1., 2. i 5. predviđa se:

„1.      Nakon primitka zahtjeva tijelo izdavanja provjerava podatke i izjave te isprave i druge dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva. To tijelo provodi ispitivanje potrebno za tu provjeru po službenoj dužnosti ako je to predviđeno ili dopušteno njegovim pravom ili poziva podnositelja zahtjeva na pružanje bilo kakvih dodatnih podataka koje smatra potrebnima.

2.      Ako podnositelj nije podnio preslike relevantnih isprava koje zadovoljavaju uvjete nužne za utvrđivanje njihove vjerodostojnosti, tijelo izdavanja može prihvatiti ostale oblike dokaza.

[...]

5.      Za potrebe ovog članka, nadležno tijelo države članice dostavlja na zahtjev tijelu izdavanja druge države članice podatke iz zemljišnih knjiga, matičnih knjiga i upisnika u koji se upisuju isprave i činjenice od važnosti za nasljeđivanje ili za režim bračne stečevine ili ekvivalentni imovinski režim umrlog, ako bi to nadležno tijelo po nacionalnom pravu bilo ovlašteno dostaviti takve podatke drugom nacionalnom tijelu.”

14      Člankom 67. navedene uredbe, naslovljenim „Izdavanje Potvrde”, u stavku 1. određuje se:

„Tijelo izdavanja izdaje Potvrdu bez odgode u skladu s postupkom utvrđenim u ovom poglavlju kada su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Tijelo koristi obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.

Tijelo izdavanja ne izdaje Potvrdu posebno ako:

(a) se elementi koji se trebaju potvrditi osporavaju; ili

(b) Potvrda ne bi bila u skladu s odlukom koja obuhvaća iste elemente.”

15      U skladu s člankom 68. Uredbe br. 650/2012, naslovljenim „Sadržaj Potvrde”:

Potvrda mora sadržavati sljedeće podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koje se izdaje:

[...]

(f)      dio svakog nasljednika te, ako je potrebno, popis prava i/ili imovine za svakog nasljednika;

[...]”

16      U članku 69. te uredbe, naslovljenom „Učinci Potvrde”, navodi se:

„1.      Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.

2.      Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavinom predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.

3.      Za svaku osobu koja postupajući na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi izvrši plaćanja ili prenese imovinu osobi navedenoj u Potvrdi kao ovlaštenoj za prihvat plaćanja ili imovine smatra se da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za prihvat plaćanja ili imovine, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili nije svjesna takve neistinitosti zbog krajnje nepažnje.

4.      Ako osoba navedena u Potvrdi kao ovlaštena za raspolaganje imovinom za nasljeđivanje raspolaže tom imovinom u korist druge osobe, za tu drugu osobu se smatra, ako postupa na temelju podataka potvrđenih u Potvrdi, da je izvršila transakciju s osobom ovlaštenom za raspolaganje dotičnom imovinom, osim ako zna da sadržaj Potvrde nije istinit ili je nesvjesna te neistinitosti zbog krajnje nepažnje.

5.      Potvrda je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l).”

 Provedbena uredba (EU) br. 1329/2014

17      Člankom 1. stavkom 5. Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 1329/2014 od 9. prosinca 2014. o uspostavi obrazaca iz Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2014., L 359, str. 30. i ispravci SL 2015., L 142, str. 34. i SL 2016., L 9, str. 14.) određuje se:

„Za Europsku potvrdu o nasljeđivanju iz članka 67. stavka 1. Uredbe (EU) br. 650/2012 koristi se obrazac određen u Prilogu 5. kao Obrazac V.”

18      Obrazac V. iz Priloga 5. Provedbenoj uredbi br. 1329/2014 naslovljen je „Europska potvrda o nasljeđivanju”.

19      U tom obrascu V. navode se prilozi koji se, ovisno o slučaju, mogu uključiti u Europsku potvrdu o nasljeđivanju. Među tim prilozima nalazi se Prilog IV., naslovljen „Status i prava nasljednika ili više njih”.

20      Točka 9. tog priloga IV. sadržava napomenu „Imovina koja je pripala nasljedniku i za koju je zatraženo potvrđivanje (molimo navesti imovinu i naznačiti sve bitne pojedinosti za identifikaciju)”. Bilješka 13 koja se odnosi na tu točku 9. glasi:

„U slučaju upisane imovine, molimo naznačiti podatke koji se zahtijevaju po pravu države članice u kojoj se vodi upisnik, kako bi se omogućila identifikacija imovine (npr. za nepokretnu imovinu točna adresa nekretnine, broj u zemljišnoj knjizi, broj čestice ili katastarski broj, opis nekretnine (prema potrebi priložiti relevantne isprave).”

 Njemačko pravo

21      Člankom 1922. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), naslovljenim „Univerzalna sukcesija”, u verziji primjenjivoj na glavni postupak, u stavku 1. određuje se:

„Ukupna imovina jedne osobe (nasljedstvo) prenosi se, nakon smrti te osobe (otvaranje nasljedstva), na jednu ili više osoba (nasljednici).”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

22      Oporučitelj o kojem je riječ i njegova supruga sastavili su 1. ožujka 2013. zajedničku oporuku u kojoj su jedno drugog imenovali jedinim nasljednikom prvog od tih oporučitelja koji premine, a svoju kći jedinom nasljednicom posljednje preživjele osobe među njima.

23      Taj oporučitelj, čije je posljednje uobičajeno boravište bilo u Njemačkoj, preminuo je 5. listopada 2015., dok su njegova kći i njegova supruga preminule 5. siječnja 2019. odnosno 21. veljače 2022. Nasljedstvo navedenog oporučitelja (u daljnjem tekstu: umrli) uključivalo je, među ostalim, nekretninu koja se nalazi na državnom području Češke Republike.

24      Pet tužitelja iz glavnog postupka, u svojstvu djece preminule kćeri umrloga, podnijelo je 27. travnja 2023. Amtsgerichtu Fürth (Općinski sud u Fürthu, Njemačka) zahtjev za izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju radi, među ostalim, odluke o nasljeđivanju u pogledu te nekretnine. U tu su svrhu tražili da se u toj potvrdi supruga umrloga odredi kao njegova jedina nasljednica i da se oni sami priznaju nasljednicima nasljednice te supruge, svaki s udjelom od jedne petine ostavine. Usto su zahtijevali da se navedena nekretnina izričito identificira u navedenoj potvrdi jer je na temelju mjerodavnog češkog zakonodavstva takva identifikacija potrebna kako bi se nasljedstvo moglo upisati u češkim zemljišnim knjigama samo na temelju takve potvrde.

25      Odlukom od 19. srpnja 2023. Amtsgericht Fürth (Općinski sud u Fürthu) odbio je zahtjev tužiteljâ iz glavnog postupka za izričitu identifikaciju nekretnine koja se nalazi u Češkoj Republici u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju o kojoj je riječ u glavnom postupku.

26      Oberlandesgericht Nürnberg (Visoki zemaljski sud u Nürnbergu, Njemačka) potvrdio je to odbijanje odlukom od 11. prosinca 2023. Taj je sud smatrao da bi isključivo informativno navođenje individualizirane imovine u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju, koje ne pridonosi ni učinku presumpcije ni zaštiti legitimnih očekivanja na temelju Uredbe br. 650/2012, bilo protivno njezinu cilju stvaranja jedinstvenog instrumenta koji se može lako koristiti u svim državama članicama. Dodao je da nije propisano da je tijelo izdavanja takve potvrde dužno provjeriti je li umrli bio vlasnik određene imovine u trenutku smrti. Prema mišljenju navedenog suda, sigurnost pravnog prometa mogla bi biti ugrožena ako bi se u toj potvrdi reproducirale puke izjave nasljednika i tako im se dao dojam službene vjerodostojnosti.

27      Tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su žalbu protiv te odluke Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, radi izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju kojom se konkretno identificira nekretnina koja se nalazi u Češkoj Republici.

28      Izražavajući dvojbe u tom pogledu, taj sud primjećuje da u Njemačkoj postoje razlike u tumačenju u pogledu nužnosti navođenja određene imovine za nasljeđivanje u takvoj potvrdi. Prema prvoj tezi, koju podupire dio sudske prakse i pravne teorije, takvo je navođenje isključeno ako je nasljeđivanje uređeno njemačkim pravom jer se ono temelji na načelu univerzalne sukcesije iz članka 1922. Građanskog zakonika, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak. Prema mišljenju zagovornika te teze, popis imovine predviđen člankom 68. točkom (l) Uredbe br. 650/2012 koristan je samo u okviru nasljeđivanja uređenih stranim pravom koje uključuje više nasljednika, od kojih jedan od njih namjerava utvrditi svoja prava u pogledu imovine koja mu je dodijeljena pojedinačno. Međutim, nakon presude od 9. ožujka 2023., Registrų centras (C-354/21, EU:C:2023:184), u velikom dijelu pravne teorije zagovara se suprotna teza, pri čemu se tvrdi da cilj Europske potvrde o nasljeđivanju, pojednostavnjenje rješavanja ostavine u državama članicama, ide u prilog nužnosti upisa pojedinačne imovine u takvu potvrdu.

29      U vezi s tim, sud koji je uputio zahtjev želi doznati, kao prvo, nalaže li se člankom 68. točkom (l) Uredbe br. 650/2012 da se u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navedu relevantne pojedinosti za identifikaciju nekretnine koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu kada nasljednici o kojima je riječ zatraže navođenje tih elemenata kako bi bili upisani u zemljišne knjige te druge države članice kao vlasnici te imovine i kada se radi takvog upisa navedene pojedinosti zahtijevaju pravom potonje države članice (lex rei sitae). Konkretnije, dvoji o tome postoji li takva obveza kada se na temelju tog zakona takav upis može izvršiti samo na temelju Europske potvrde o nasljeđivanju jedino ako ona sadržava identifikaciju predmetne imovine. Smatra da se u slučaju potvrdnog odgovora ne bi postigli zadani ciljevi te uredbe jer, s jedne strane, prava nasljednika možda nisu učinkovito zajamčena i, s druge strane, izdavanje takve potvrde može dovesti do kašnjenja i dodatnih troškova kada tijelo izdavanja te potvrde dvoji o pripadnosti nekretnine ostavini o kojoj je riječ i kada bi se mogli pokazati potrebnim pribavljanje pravnih mišljenja, prikupljanje dokaza i prijevod dokumenata.

30      Kao drugo, taj sud želi utvrditi utječe li na odgovor koji treba dati na pitanje iz prethodne točke ove presude okolnost prema kojoj se na temelju prava mjerodavnog za ostavinu o kojoj je riječ (lex successionis) imovina umrlog prenosi na predmetnog nasljednika u sustavu „univerzalne sukcesije”. Taj sud osobito želi saznati je li obveza navođenja podataka o nekretnini u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju, koje zahtijeva lex rei sitae, nepotreban formalizam u takvom slučaju u kojem se, u skladu s takvim sustavom, u trenutku smrti na nasljednika prenosi sva imovina umrlog.

31      Kao treće, navedeni sud dvoji o značenju, u svrhu odgovora na svoje prvo pitanje, okolnosti prema kojoj se, na temelju lex rei sitae, upis nekretnine u zemljišne knjige države članice u kojoj se ona nalazi može ishoditi kada Europska potvrda o nasljeđivanju ne sadržava podatke koji se zahtijevaju tim zakonom, nego je uz nju predočena isprava koja sadržava izjavu predmetnog nasljednika ili eventualno njegovih nasljednika koja se odnosi na tu imovinu. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da u ovom slučaju mjerodavno češko pravo, osobito članci 66. i 69. vyhláška č. 357/2013 Sb., o katastru nemovitostí (katastrální vyhláška) (Odluka br. 357/2013 o katastru nekretnina, u daljnjem tekstu: Odluka o katastru) omogućava nasljedniku da podnese izjavu kako bi od katastarskog ureda ishodio upis u zemljišne knjige imovine za nasljeđivanje kada se podaci potrebni za taj upis ne navode u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju jer pravni poredak države članice u kojoj je ta potvrda izdana ne omogućava da se tamo unese takav navod.

32      U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Treba li članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da Europska potvrda o nasljeđivanju treba sadržavati podatke o [nekretnini] koja čini ostavinu i koja se nalazi u državi članici koja nije država tijela izdavanja, a koji su, u skladu s nacionalnim pravom države u kojoj se nalazi zemljište, potrebni za upis nasljednika kao vlasnika u zemljišne knjige ako je nasljednik zatražio navođenje tih podataka u [toj] potvrdi [...] radi svojeg upisa kao vlasnika u zemljišne knjige države u kojoj se nalazi zemljište te da se upis u zemljišne knjige države u kojoj se nalazi zemljište u skladu s nacionalnim pravom te države, u slučaju da je navedena potvrda [...] jedini dokument koji je podnesen u prilog prijedlogu za upis, može izvršiti samo ako [ta] potvrda [...] sadržava te podatke?

2.      Je li za odgovor na prvo pitanje važno prenosi li se nasljedstvo u skladu s mjerodavnim nasljednim pravom univerzalnom sukcesijom?

3.      Je li za odgovor na prvo pitanje važno može li se upis u zemljišne knjige države u kojoj se nalazi zemljište u skladu s nacionalnim pravom te države koji se navodi u prvom pitanju umjesto podnošenjem Europske potvrde o nasljeđivanju koja sadržava podatke navedene u prvom pitanju ishoditi i na način da nasljednik ili, nakon njegove smrti, nasljednikov nasljednik uz Europsku potvrdu o nasljeđivanju koja ne sadržava podatke navedene u prvom pitanju zemljišnoknjižnom odjelu države u kojoj se nalazi zemljište podnese dodatni dokument koji sadržava izjavu nasljednika ili, nakon njegove smrti, nasljednikova nasljednika?”

 O prethodnim pitanjima

 Prvo pitanje

33      Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da je tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju u njoj dužno navesti podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio predmetne ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu kada podnositelji zahtjeva traže njezino izdavanje radi upisa prava vlasništva nad tom imovinom u zemljišnim knjigama te druge države članice i kada njezin propis zahtijeva da se ti podaci navedu u toj potvrdi kako bi se takav upis mogao izvršiti samo na temelju te isprave.

34      Valja podsjetiti na to da se člankom 68. Uredbe br. 650/2012, koji se nalazi u poglavlju VI. te uredbe, određuje, kao što je to vidljivo iz njegova naslova, sadržaj Europske potvrde o nasljeđivanju, na koji se primjenjuje autonomni pravni sustav uspostavljen odredbama tog poglavlja VI. (vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2020., E. E. (Sudska nadležnost i pravo mjerodavno za nasljeđivanje), C-80/19, EU:C:2020:569, t. 70. i od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 40. i navedenu sudsku praksu). Stoga se tim člankom 68. određuje da, kada se traži takva potvrda, ona mora sadržavati podatke navedene u tom članku 68. „u mjeri potrebnoj za svrhu za koje se izdaje”. Te informacije uključuju, u skladu s točkom (l) istog članka, „dio svakog nasljednika te, ako je potrebno, popis prava i/ili imovine za svakog nasljednika”.

35      U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev dvoji, među ostalim, o tome proizlazi li iz teksta članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012, a osobito iz upotrebe izraza „ako je to potrebno” i „svaki nasljednik”, da se tom odredbom zahtijeva da se predmetna imovina ostavine identificira u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju kada se ta imovina prenosi jednom od nasljednika u slučaju postojanja nekoliko sunasljednika.

36      Valja istaknuti, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da za potrebe tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljeve propisa kojeg je ona dio (vidjeti presude od 17. studenoga 1983., Merck, 292/82, EU:C:1983:335, t. 12. i od 23. siječnja 2025., Albausy, C-187/23, EU:C:2025:34, t. 39.).

37      Kao prvo, kad je riječ o tekstu članka 68. Uredbe br. 650/2012, iz tog teksta nedvosmisleno proizlazi da je činjenica da su podaci o kojima je riječ „potrebni za svrhu” koju želi postići podnositelj zahtjeva za Europsku potvrdu o nasljeđivanju odlučujući čimbenik za utvrđivanje elemenata koje takva potvrda mora sadržavati.

38      Usto je Sud već naglasio da, osobito u slučaju u kojem je takva potvrda namijenjena podnošenju kao dokument na temelju kojeg se traži upis naslijeđene nekretnine, članak 68. Uredbe br. 650/2012 predviđa minimum podataka koji se moraju nalaziti u toj potvrdi. Također je pojasnio da se njezin sadržaj može razlikovati od jednog do drugog slučaja, ovisno o svrhama za koje se izdaje (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 45.).

39      U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev želi znati mora li Europska potvrda o nasljeđivanju sadržavati podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine za nasljeđivanje koja se nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj je ta potvrda izdana, u slučaju u kojem, s jedne strane, podnositelj zahtjeva traži navođenje tih podataka kako bi ishodio upis u zemljišne knjige te prve države članice i, s druge strane, njezin propis uvjetuje taj upis, kada se zahtijeva samo na temelju takve potvrde, time da potonja označava predmetnu imovinu, tako da je to navođenje nužno za traženi upis.

40      Stoga u okolnostima na koje se odnosi prvo pitanje, iz kojih proizlazi da je navođenje nekretnine koja je dio predmetne ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj je izdana Europska potvrda o nasljeđivanju nužno, s obzirom na svrhu zbog koje se ta potvrda izdaje, tekst članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012 omogućuje tumačenje prema kojem je njezino tijelo izdavanja u njoj dužno navesti pojedinosti za identifikaciju te nekretnine.

41      Usto, izrazi „ako je potrebno” i „svaki nasljednik”, upotrijebljeni u točki (l) tog članka 68., ne mogu se tumačiti na način da podrazumijevaju da se identifikacija određene imovine za nasljeđivanje u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju zahtijeva samo kada se ta imovina prenosi jednom od nasljednika u slučaju postojanja nekoliko sunasljednika jer se takva identifikacija može pokazati nužnom i u drugim situacijama, s obzirom na svrhu koju želi postići podnositelj zahtjeva za tu potvrdu. Te pojmove treba shvatiti na način da se popis prava i/ili imovine koji su dio ostavine ne mora sustavno navoditi u potvrdi, nego samo kada je potreban za svrhu zbog koje je izdana.

42      Kao drugo, što se tiče konteksta tog članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012, valja istaknuti, najprije, da se u nekoliko odredbi te uredbe uspostavlja izravna veza između svrhe zahtjeva za Europsku potvrdu o nasljeđivanju i njezina sadržaja.

43      Tako članak 63. Uredbe br. 650/2012, koji se odnosi na svrhu Europske potvrde o nasljeđivanju, u stavku 1. predviđa da se tim instrumentom mogu koristiti, među ostalim, nasljednici koji se namjeravaju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava u drugoj državi članici. U stavku 2. točkama (a) i (b) tog članka 63. pojašnjava se da se ta potvrda može posebice koristiti za dokazivanje statusa i/ili prava svakog nasljednika spomenutog u navedenoj potvrdi i pripadnost određene imovine koja čini dio ostavine nasljednicima (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 43.).

44      U tom pogledu zahtjev mora sadržavati podatke navedene u članku 65. stavku 3. te uredbe, osobito planiranu namjenu potvrde u skladu s člankom 63. navedene uredbe, pod uvjetom da su ti podaci potrebni kako bi tijelo izdavanja moglo potvrditi elemente koje je u tu svrhu podnio podnositelj zahtjeva. Usto tom zahtjevu treba priložiti izvornik relevantnih dokumenata ili njihove propisno ovjerene preslike.

45      Nadalje, utjecaj namjene zbog koje se traži Europska potvrda o nasljeđivanju na njezin sadržaj odražava se i u članku 69. Uredbe br. 650/2012, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 71., u kojoj se nabrajaju pravni učinci koje ta potvrda proizvodi u svim državama članicama. Iz tog članka 69. proizlazi da se smatra da osoba koja je u takvoj potvrdi navedena kao nasljednik ima status naveden u toj potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u toj potvrdi, za koju se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Stoga, kad je Europska potvrda o nasljeđivanju izdana nasljedniku u državi članici uobičajenog boravišta umrlog, taj je nasljednik može koristiti u drugim državama članicama u kojima se nalazi imovina umrlog (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 44. i od 23. siječnja 2025., Albausy, C-187/23, EU:C:2025:34, t. 52.).

46      Naposljetku, što se tiče odnosa između odredbi Uredbe br. 650/2012 koje se odnose na Europsku potvrdu o nasljeđivanju i mjerodavnih pravila nacionalnog prava, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da te odredbe ne sprečavaju državu članicu da utvrdi zahtjeve koje treba poštovati radi upisa stvarnih prava na nekretninama, u skladu s uvodnom izjavom 18. te uredbe koja upućuje na lex rei sitae. Stoga se članku 1. stavku 2. točki (l), članku 68. točki (l) i članku 69. stavku 5. navedene uredbe ne protivi pravni propis države članice koji predviđa da se prijedlog za upis nekretnine u zemljišne knjige te države članice može odbiti ako je jedini dokument podnesen u prilog tom prijedlogu Europska potvrda o nasljeđivanju u kojoj ta nekretnina nije identificirana (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 47. do 53.).

47      Povrh toga, slučaj u kojem je identifikacija imovine za nasljeđivanje nužna kako bi se nasljedniku omogućilo da dokaže pripadnost te imovine, osobito kada tu identifikaciju zahtijeva zakon države članice u kojoj se vodi predmetni upisnik, predviđen je i u točki 9. Priloga obrascu V. koji se nalazi u Prilogu 5 Provedbene uredbe br. 1329/2014, čije je korištenje obvezno za tijelo izdavanja radi izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2025., Albausy, C-187/23, EU:C:2025:34, t. 49. i navedenu sudsku praksu), kako je navedeno u bilješci 13 tog Priloga IV.

48      Iz svih prethodno navedenih odredbi Uredbe br. 650/2012 proizlazi da je dokaz o pripadnosti određene imovine koja čini dio ostavine nasljednicima jedna od namjena za koje se može izdati Europska potvrda o nasljeđivanju. Iz toga također proizlazi da njezin sadržaj osobito ovisi o nužnosti navoda koje je zatražio podnositelj zahtjeva s obzirom na svrhu zbog koje se ta potvrda izdaje. To je osobito slučaj s naznakom nekretnine za nasljeđivanje koja se nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj je izdana navedena potvrda, kada se ta naznaka zahtijeva za upis u zemljišne knjige te druge države članice, kao u okviru glavnog postupka.

49      Kao treće, valja podsjetiti na to da su zadani ciljevi Uredbe br. 650/2012, među ostalim, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 7. i 8., pomoći nasljednicima u ostvarivanju njihovih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije (vidjeti u tom smislu presude od 1. ožujka 2018., Mahnkopf, C-558/16, EU:C:2018:138, t. 35., od 23. siječnja 2025., Albausy, C-187/23, EU:C:2025:34, t. 50. i od 27. ožujka 2025., Ławida, C-57/24, EU:C:2025:217, t. 37.).

50      Konkretnije, u uvodnoj izjavi 67. te uredbe navodi se da je Europska potvrda o nasljeđivanju uvedena kako bi se nasljednicima, među ostalima, omogućilo da lako dokažu svoj status i/ili prava i ovlasti u drugoj državi članici, na primjer u državi članici u kojoj se nalazi imovina za nasljeđivanje, s ciljem brzog, skladnog i učinkovitog rješavanja nasljeđivanja (vidjeti u tom smislu presude od 1. ožujka 2018., Mahnkopf, C-558/16, EU:C:2018:138, t. 36., od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 42. i od 23. siječnja 2025., Albausy, C-187/23, EU:C:2025:34, t. 51.).

51      Iz toga slijedi da Europska potvrda o nasljeđivanju ima za cilj omogućiti nasljednicima da ostvare svoja prava u jednoj ili više država članica različitoj od one koja je izdala tu potvrdu i, slijedom toga, izbjeći da se moraju obratiti različitim tijelima tih država članica. Zbog toga tumačenje članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012 prema kojem se sadržaj takve potvrde određuje s obzirom na svrhu zbog koje se ta potvrda izdaje omogućuje očuvanje korisnog učinka te odredbe, uzimajući u obzir interese predmetnih nasljednika i jamčenje ostvarenja zadanih ciljeva te uredbe općenito, a posebno Europskom potvrdom o nasljeđivanju.

52      Međutim, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, nepotpunost Europske potvrde o nasljeđivanju može biti prepreka njezinu korištenju u svrhu za koju je zatražena, odnosno, u ovom slučaju, za ovjeru stjecanja prava vlasništva nad predmetnom imovinom. Tako je, kako bi osiguralo ostvarenje ciljeva navedenih u prethodnoj točki ove presude, tijelo izdavanja dužno navesti identifikacijske podatke nekretnine u takvoj potvrdi kada je ona zatražena radi upisa u zemljišne knjige koji se, u skladu s pravom države članice u kojoj se ta nekretnina nalazi i te knjige vode, bez navođenja tih podataka ne može izvršiti samo na temelju te potvrde. Usto, kako bi se zajamčila ta provedba i očuvao koristan učinak članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012, takva obveza tijela izdavanja ne može se ograničiti na slučajeve iz točke 35. ove presude, odnosno na slučajeve u kojima se ta imovina prenosi jednom nasljedniku u slučaju postojanja nekoliko sunasljednika.

53      Stoga je u skladu s tekstom članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012, kontekstom te odredbe i zadanim ciljevima te uredbe njezino tumačenje na način da se njome tijelu izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju nalaže da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je prenesena na nasljednika ili nasljednike kada su ti podaci potrebni za upis, samo na toj osnovi, u zemljišne knjige države članice u kojoj se ta nekretnina nalazi.

54      To tumačenje članka 68. točke (l) Uredbe br. 650/2012 ne može se dovesti u pitanje praktičnim dvojbama koje je izrazio sud koji je uputio zahtjev, prema kojima bi navedeno tumačenje dovelo do toga da tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju mora, ovisno o slučaju, poduzeti korake kako bi utvrdilo je li predmetna nekretnina stvarno dio ostavine s obzirom na pravo države članice u kojoj se ta nekretnina nalazi. Prema mišljenju tog suda, takvi bi koraci mogli dovesti do dodatnih troškova i rokova koji bi mogli ugroziti ciljeve jednostavnosti i brzine koji se nastoje postići tom uredbom i te se prepreke ne bi mogle zamijeniti mehanizmima suradnje koji postoje između nadležnih tijela država članica.

55      Naime, valja utvrditi da bi, iako je točno da takva provjera može dovesti do dodatnih troškova i rokova, slučaj u kojem tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju ne utvrdi da je nekretnina dio ostavine više ugrozila djelotvorno ostvarivanje prava predmetnog nasljednika. Međutim, u skladu s uvodnom izjavom 7. Uredbe br. 650/2012, pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta treba olakšati uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje se trenutačno susreću s poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije te učinkovito zajamčiti prava nasljednika. Suprotno tomu, izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju koja ne sadržava podatke koji se zahtijevaju pravom države članice u kojoj se nalazi predmetna imovina i u kojoj se vode zemljišne knjige lišilo bi predmetnog nasljednika mogućnosti da se s uspjehom koristi tom potvrdom.

56      Povrh toga, iz članka 66. Uredbe br. 650/2012 proizlazi da je zakonodavac Unije uspostavio mehanizme za ispitivanje i priopćavanje podataka među nadležnim tijelima država članica kako bi ispitao dokaze koje je dostavila osoba koja traži izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 2019., Brisch, C-102/18, EU:C:2019:34, t. 35.). Konkretno, stavak 1. tog članka 66. omogućuje tijelu izdavanja potvrde da, kada mu njegovo nacionalno pravo to dopušta, provede ispitivanja koje smatra potrebnima ili zahtijeva pružanje dodatnih podataka. Stavkom 5. navedenog članka 66. predviđa se da nadležno tijelo države članice mora tijelu izdavanja, na njegov zahtjev, priopćiti podatke iz zemljišnih knjiga u koje se upisuju isprave i činjenice od važnosti za nasljeđivanje. U uvodnoj izjavi 68. te uredbe također se navodi da se njome uređuje razmjena podataka o formalnostima potrebnima za upis nekretnina u državi članici u kojoj se vodi upisnik. Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije uzeo u obzir praktične poteškoće poput onih koje navodi sud koji je uputio zahtjev i da se navedenom uredbom predviđaju mehanizmi za njihovo prevladavanje.

57      Usto je prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev očito da sadržaj uvodne izjave 71. Uredbe br. 650/2012 isključuje da se dokazna snaga Europske potvrde o nasljeđivanju proširuje na pitanje pripadnosti određene imovine umrlom. On smatra da se čini da iz članka 66. stavka 1., članka 67. stavka 1. prvog podstavka i članka 69. stavaka 2. do 4. te uredbe proizlazi da je, u slučaju u kojem imovinu treba identificirati u takvoj potvrdi, tijelo izdavanja dužno provjeriti je li ta nekretnina stvarno bila dio imovine umrlog.

58      U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u uvodnoj izjavi 71. Uredbe br. 650/2012 navodi da se dokazna snaga Europske potvrde o nasljeđivanju ne bi trebala proširiti na pitanje je li određena imovina pripadala umrlom jer takvo pitanje nije obuhvaćeno područjem primjene te uredbe, kako je definirano u njezinu članku 1. Iz uvodne izjave 18. navedene uredbe proizlazi da tijela države članice u kojoj se upisnik vodi mogu provjeriti je li pravo umrlog na imovini koja se nasljeđuje spomenutoj u ispravi predočenoj za upis pravo koje je evidentirano kao takvo u upisniku ili koje je na drugi način dokazano u skladu s pravom države članice u kojoj se nalazi upisnik. Prema tome, činjenica da Europska potvrda o nasljeđivanju nema dokaznu snagu u pogledu pitanja je li određena imovina pripadala umrlom ne utječe na obvezu tijela izdavanja da identificira imovinu u toj potvrdi ako je takva identifikacija nužna za svrhu zbog koje je izdana.

59      Člankom 69. stavkom 2. Uredbe br. 650/2012 u vezi s uvodnom izjavom 71. određuje se da bi Europska potvrda o nasljeđivanju trebala predmnijevati da istinito dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje određenom odredbama poglavlja III. te uredbe ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za posebne elemente, poput materijalne valjanosti raspolaganja imovinom zbog smrti. Stavak 5. tog članka 69. dodaje da je takva potvrda valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantan upisnik države članice, ne dovodeći u pitanje isključenja predviđena u članku 1. stavku 2. točkama (k) i (l) navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2023., Registrų centras, C-354/21, EU:C:2023:184, t. 44. i 47.).

60      Osim toga, člancima 66. i 67. Uredbe br. 650/2012 tijelu izdavanja koje ispituje zahtjev za Europsku potvrdu o nasljeđivanju nalaže se, s jedne strane, da provjeri podatke, izjave i dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva i, s druge strane, da izda tu potvrdu samo ako su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Tako se sustav uspostavljen tom uredbom temelji na pretpostavci da je takva potvrda izdana kad su elementi koje treba potvrditi utvrđeni na temelju prava mjerodavnog za to (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. prosinca 2025., BNP Paribas Fortis (Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio javnobilježnički zamjenik), C-240/24, EU:C:2025:1019, t. 46.).

61      U tom pogledu Sud je već naglasio da je, kako bi se očuvalo povjerenje građana Unije u Europsku potvrdu o nasljeđivanju, nužno je da se taj instrument, koji ima dokaznu snagu utvrđenu u članku 63. stavku 2. Uredbe br. 650/2012 i koji proizvodi učinke navedene, među ostalim, u članku 69. stavcima 2. i 3. te uredbe, izdaje samo ako u pogledu elemenata koji se trebaju potvrditi nije istaknut nijedan prigovor (vidjeti u tom smislu presudu od 23. siječnja 2025., Albausy, C-187/23, EU:C:2025:34, t. 43., 44. i 63. do 65.) Taj je zahtjev tim važniji jer takva potvrda proizvodi učinke u odnosu na sve osobe koje su u njoj poimence navedene, osobito nasljednike, čak i ako one nisu same zatražile izdavanje (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2021., Vorarlberger Landes- und Hypotheken-Bank, C-301/20, EU:C:2021:528, t. 45.).

62      Suprotno tomu, Uredbu br. 650/2012 ne može se tumačiti na način da se njome tijelu izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju nalaže obveza potvrđivanja elemenata koji nisu obuhvaćeni područjem primjene te uredbe, poput pitanja je li određena imovina stvarno pripadala umrlom.

63      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tijelo izdavanja u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju dužno navesti podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio predmetne ostavine kada to zahtijeva svrha zbog koje se ta potvrda izdaje, čak i ako ta obveza može podrazumijevati, ovisno o slučaju, provjere koje su potrebne u pogledu elemenata koje treba potvrditi. Osim toga, to tijelo mora odbiti izdavanje te potvrde ako postoje prigovori koji se odnose na te elemente.

64      S obzirom na sve navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da je tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju u njoj dužno navesti podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio predmetne ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu kada podnositelji zahtjeva traže njezino izdavanje radi upisa prava vlasništva nad tom imovinom u zemljišnim knjigama te druge države članice i kada njezin propis zahtijeva da se ti podaci navedu u toj potvrdi kako bi se takav upis mogao izvršiti samo na temelju te isprave.

 Drugo pitanje

65      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da činjenica da se na prijenos imovine umrlog o kojem je riječ, na temelju prava mjerodavnog za predmetnu ostavinu, primjenjuje sustav „univerzalne sukcesije”, prema kojem se imovina umrlog prenosi na nasljednike u cijelosti, može osloboditi tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio te ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu ako se navođenje tih podataka u navedenoj potvrdi pokaže nužnim za svrhu za koju je izdana, poput upisa, samo na toj osnovi, prava vlasništva nad tom nekretninom u zemljišnim knjigama potonje države članice.

66      U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 1. stavkom 2. točkom (l) Uredbe br. 650/2012, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 18. i 19., određuje da su bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik, isključeni iz područja primjene te uredbe jer su ta pitanja uređena pravom države članice u kojoj se upisnik vodi ili, kad je riječ o nepokretnoj imovini, lex rei sitae. Nasuprot tomu, kao što je to Sud već presudio, ta odredba iz područja primjene navedene uredbe ne isključuje pretpostavke za stjecanje takvih prava. To je tumačenje potkrijepljeno člankom 23. stavcima 1. i 2. te uredbe, iz kojeg proizlazi da se pravom koje se primjenjuje na nasljeđivanje, navedenom u skladu s njezinim člankom 21. ili 22., uređuje cjelokupnu predmetnu ostavinu, osobito „prijenos na nasljednike prava i obveza koji čine ostavinu” (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2017., Kubicka, C-218/16, EU:C:2017:755, t. 53. do 55.).

67      Stoga se, kao što je to istaknula njemačka vlada u svojim pisanim očitovanjima, način prijenosa imovine umrlog uređuje pravom koje je Uredbom br. 650/2012 određeno kao pravo mjerodavno za nasljeđivanje i to je ono pravo koje u ovom slučaju određuje provodi li se taj prijenos univerzalno.

68      Međutim, kao prvo, valja napomenuti da uzimanje u obzir, od strane tijela koje izdaje Europsku potvrdu o nasljeđivanju, sustava „univerzalne sukcesije” predviđenog zakonom mjerodavnim za ostavinu, kako bi se izbjegla obveza uključivanja u takvu potvrdu podataka potrebnih prema Uredbi br. 650/2012, ne bi bilo u skladu s njezinim člankom 68. Naime, kao što proizlazi iz točki 37. i 48. ove presude, sadržaj te potvrde mora se odrediti s obzirom na kriterij prema kojem podaci navedeni u članku 68. pokažu „potrebnim za svrhu za koje se izdaje [navedena potvrda]”, a da pritom ta odredba ne sadržava, u tu svrhu, upućivanje na pravo država članica.

69      Osim toga, izraz „ako je potrebno”, koji se upotrebljava u točki (l) navedenog članka 68., ne može se, a da se pritom ne ugrozi cilj usklađivanja koji se nastoji postići uspostavom Europske potvrde o nasljeđivanju, tumačiti tako da podrazumijeva da bi se kategorije podataka koji se moraju nalaziti u takvoj potvrdi mogle razlikovati ovisno o sadržaju prava mjerodavnog za predmetnu ostavinu i, osobito, s obzirom na sustav prema kojem se u skladu s tim pravom prenosi imovina umrlog.

70      Kao drugo, valja istaknuti da se nijedna odredba Uredbe br. 650/2012 ne odnosi na poseban sustav nasljeđivanja, poput „univerzalne sukcesije” uspostavljene nacionalnim pravom mjerodavnim u glavnom postupku, niti predviđa da takav sustav može utjecati na sadržaj Europske potvrde o nasljeđivanju, koja je uređena člankom 68. te uredbe. Naprotiv, iz članka 1. stavka 1. i članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 650/2012, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 7. i 9., proizlazi da je svrha područja primjene te uredbe obuhvatiti sve vrste nasljeđivanja zbog smrti s prekograničnim učincima i sve povezane građanskopravne aspekte, za koje je cilj navedene uredbe uspostaviti jedinstven sustav, a osobito sve oblike prijenosa imovine ili prava i obveza umrlog (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2021., UM (Ugovor o prijenosu vlasništva mortis causa), C-277/20, EU:C:2021:708, t. 33.). Budući da odredbe Uredbe br. 650/2012 stoga imaju opću primjenu, njihova primjena ne može se razlikovati ovisno o predmetnom sustavu nasljeđivanja.

71      Kao treće, to utvrđenje potkrijepljeno je činjenicom da je, s jedne strane, Europska potvrda o nasljeđivanju instrument prava Unije na koji se primjenjuje autonomni pravni sustav uspostavljen odredbama poglavlja VI. Uredbe br. 650/2012, kao što je to navedeno u točki 34. ove presude, i da je, s druge strane, ta uredba akt prava Unije koji je izravno primjenjiv. Stoga pravila nasljednog prava države članice, poput onih kojima se uspostavlja sustav „univerzalne sukcesije”, ne mogu restriktivno utjecati na tumačenje odredbi navedene uredbe kojima se uređuje sadržaj Europske potvrde o nasljeđivanju.

72      Osim toga, tumačenje prema kojem sadržaj Europske potvrde o nasljeđivanju ne ovisi o posebnostima nacionalnih pravnih poredaka koji se odnose na nasljeđivanje u skladu je sa zadanim ciljevima pojednostavnjenja Uredbe br. 650/2012 i osobito s ciljevima koji se žele postići stvaranjem te potvrde. Naime, kao što je to navedeno u točkama 49. i 50. ove presude, cilj te uredbe i navedene potvrde jest, među ostalim, pomoći nasljednicima da učinkovito ostvare svoja prava u okviru nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije i u tu im svrhu omogućiti da lako utvrde svoja prava u drugoj državi članici, osobito u onoj u kojoj se nalazi predmetna imovina za nasljeđivanje.

73      To je razmatranje osobito važno u slučaju složenih ostavina s prekograničnim implikacijama, poput sukcesivnih ostavina koje uključuju, kao u ovom slučaju, nekoliko generacija nasljednika.

74      Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da činjenica da se na prijenos imovine umrlog o kojem je riječ, na temelju prava mjerodavnog za predmetnu ostavinu, primjenjuje sustav „univerzalne sukcesije”, prema kojem se imovina umrlog prenosi na nasljednike u cijelosti, ne može osloboditi tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio te ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu ako se navođenje tih podataka u navedenoj potvrdi pokaže nužnim za svrhu za koju je izdana, poput upisa, samo na toj osnovi, prava vlasništva nad tom nekretninom u zemljišnim knjigama potonje države članice.

 Treće pitanje

75      Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da je tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju oslobođeno obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja čini dio ostavine, kada se navođenje tih podataka traži u svrhu upisa u zemljišne knjige države članice u kojoj se ta imovina nalazi, u slučaju u kojem se na temelju prava te države članice taj upis može ishoditi na temelju dopunske isprave podnesene zajedno s Europskom potvrdom o nasljeđivanju koja ne sadržava takav navod.

76      Taj sud smatra da bi, pod pretpostavkom da je odgovor na njegovo prvo pitanje potvrdan, tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju ipak moglo biti oslobođeno obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine ako je pravom države članice u kojoj se ta imovina nalazi predviđeno alternativno sredstvo koje omogućuje da se ishodi upis u zemljišne knjige ispravom kojom se dopunjuje potvrda o nasljeđivanju bez takvih podataka. Prema njegovu mišljenju, ni presuda od 9. ožujka 2023., Registrų centras (C-354/21, EU:C:2023:184) ni šesta i sedma rečenica uvodne izjave 18. Uredbe br. 650/2012 ne isključuju to da podaci koji se u tu svrhu zahtijevaju mogu proizlaziti iz takve dodatne isprave. Taj sud navodi da u ovom slučaju iz članaka 66. i 69. češke Odluke o katastru, kako su navedeni u točki 31. ove presude, proizlazi da nasljednici ili pravni sljednici preminulog nasljednika mogu podnijeti izjavu kojom se dopunjuje Europska potvrda o nasljeđivanju koja ne sadržava prethodno navedene podatke, tako da bi se navođenje tih podataka, koje su zatražili tužitelji u glavnom postupku, moglo, prema njegovu mišljenju, pokazati beskorisnim.

 Dopuštenost

77      Tužitelji iz glavnog postupka tvrde da, a da pritom ne ističu formalno prigovor nedopuštenosti u pogledu trećeg prethodnog pitanja, u slučaju da Europska potvrda o nasljeđivanju ne sadržava pojedinosti za identifikaciju predmetne nekretnine, oni ne mogu iskoristiti mogućnost, koja je prema njihovu mišljenju češkim pravom predviđena samo za izravne nasljednike, da podnesu izjavu kojom se dopunjuje takva potvrda kako bi ishodili upis u češke zemljišne knjige, jer su oni nasljednici umrlog u drugom stupnju. Ta se argumentacija može shvatiti tako da se njome osporava tumačenje lex rei sitae koje je prihvatio sud koji je uputio zahtjev i, slijedom toga, da se njome nastoji dovesti u pitanje korisnost tog trećeg pitanja za glavni postupak, na način da je ono hipotetske naravi.

78      U tom pogledu dovoljno je podsjetiti na to, kao prvo, da je, u okviru raspodjele ovlasti između Suda i nacionalnih sudova, dužnost Suda uzeti u obzir činjenični i pravni kontekst prethodnih pitanja, kako je utvrđen odlukom kojom se upućuje zahtjev. Stoga, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev definirao činjenični i pravni kontekst pitanja koja postavlja, nije na Sudu da provjerava njihovu točnost (presude od 8. lipnja 2023., Prestige and Limousine, C-50/21, EU:C:2023:448, t. 42. i 43. i od 19. ožujka 2026., Almirall, C-589/24, EU:C:2026:217, t. 25.).

79      Stoga u ovom predmetu valja poći od pretpostavke suda koji je uputio zahtjev prema kojoj mjerodavne odredbe češkog prava mogu omogućiti tužiteljima u glavnom postupku da ishode upis u češke zemljišne knjige podnošenjem, zajedno s Europskom potvrdom o nasljeđivanju, izjave namijenjene dopuni takve potvrde ako ona ne sadržava sve podatke koji se zahtijevaju u tu svrhu.

80      Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zadaća je isključivo nacionalnog suda pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Iz navedenog proizlazi da pitanja koja postave nacionalni sudovi uživaju pretpostavku relevantnosti i da Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na navedena pitanja (vidjeti u tom smislu presude od 7. rujna 1999., Beck i Bergdorf, C‑355/97, EU:C:1999:391, t. 22. i od 22. siječnja 2026., Secab, C‑423/23, EU:C:2026:32, t. 24.).

81      U ovom slučaju, s obzirom na elemente koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, a koji su sažeti u točki 76. ove presude, nije očito da tumačenje odredbi Uredbe br. 650/2012 koje je zatražio taj sud nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku niti da je pravni problem istaknut u okviru trećeg postavljenog pitanja hipotetski.

82      Slijedom toga je treće pitanje dopušteno.

 Meritum

83      Kao prvo, valja naglasiti da je, kao što je to istaknuto u točki 34. ove presude, Europska potvrda o nasljeđivanju autonomni instrument prava Unije. Iz toga slijedi da sadržaj te potvrde treba odrediti samo s obzirom na relevantne odredbe Uredbe br. 650/2012 i, konkretnije, s obzirom na njezin članak 68. koji definira informacije koje ona mora sadržavati.

84      Odredbe nacionalnog prava treba uzeti u obzir samo ako se u Uredbi br. 650/2012 izričito upućuje na njih. Kao što je to navedeno u točki 66. ove presude, to je osobito slučaj kad je riječ o pravu države članice u kojoj se upisnik vodi ili, kad je riječ o nepokretnoj imovini, lex rei sitae, kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 18. i 19. te uredbe, kao i u pogledu prava mjerodavnog za nasljeđivanje određenog na temelju njezina članka 21. ili 22.

85      Kao drugo, valja podsjetiti na to da se člankom 68. točkom (l) Uredbe br. 650/2012 izričito predviđa da Europska potvrda o nasljeđivanju mora sadržavati dio svakog nasljednika te, ako je potrebno, popis prava i/ili imovine za svakog nasljednika, u mjeri potrebnoj za svrhu za koju se izdaje.

86      Kao što to proizlazi iz tumačenja te odredbe iz točaka 37. do 53. i točke 64. ove presude, obveza tijela izdavanja da u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja čini dio ostavine ovisi o svrsi zbog koje se ta potvrda izdaje. Stoga ta obveza ne može prestati postojati samo zbog toga što se pravo države članice u kojoj se nalazi ta nekretnina i vode relevantne zemljišne knjige propisuje alternativno pravno sredstvo koje omogućuje ishođenje upisa vlasništva nad navedenom nekretninom u toj zemljišnoj knjizi putem dodatne isprave kojom se nastoji kompenzirati nepostojanje takvih podataka u navedenoj potvrdi.

87      Kao treće, valja pojasniti da takvo tumačenje nije dovedeno u pitanje sadržajem presude od 9. ožujka 2023., Registrų centras (C-354/21, EU:C:2023:184). Naime, ta se presuda odnosila, kao što to proizlazi iz njezinih točaka 35., 39. i 45. do 53., na poštovanje zahtjeva predviđenih propisom države članice u pogledu isprava koje treba dostaviti u potporu zahtjevu za upis vlasništva nad nekretninom u zemljišne knjige te države, osobito u slučaju u kojem je u tu svrhu podnesena samo Europska potvrda o nasljeđivanju. Suprotno tomu, Sud u toj presudi nije ispitao problematiku koja je predmet upravo ovog pitanja, odnosno koje je podatke o takvoj nekretnini tijelo izdavanja te potvrde dužno navesti u njoj kada propisi države članice podnositelju zahtjeva daju mogućnost podnošenja dodatne isprave.

88      Kao četvrto i posljednje, navedeno tumačenje potkrijepljeno je uvodnim izjavama 7., 67. i 80. Uredbe br. 650/2012 prema kojima je cilj njezina donošenja i uspostave Europske potvrde o nasljeđivanju bio, među ostalim, zajamčiti djelotvorno ostvarivanje prava nasljednika i pojednostavniti korake koje oni moraju poduzeti unutar Unije, osobito kada je riječ o utvrđivanju njihovih prava u državi članici u kojoj se nalazi predmetna imovina za nasljeđivanje. Stoga, kada nasljednici zahtijevaju izdavanje takve potvrde u svrhu ostvarivanja tih prava, ona mora sadržavati sve za to potrebne podatke i ti se nasljednici ne mogu staviti u položaj u kojem su, unatoč dobivanju navedene potvrde, zbog njezine nepotpunosti u odnosu na zahtjeve iz te uredbe dužni podnijeti dodatnu ispravu kako bi mogli ostvariti ta prava.

89      Osim toga, to utvrđenje nije dovedeno u pitanje činjenicom, na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev, da se u prvoj, šestoj i sedmoj rečenici uvodne izjave 18. Uredbe br. 650/2012 navodi, s jedne strane, da tijelo uključeno u evidentiranje prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini u upisnik može zatražiti od osobe koja traži evidentiranje pružanje onih dodatnih podataka ili predočenje onih dodatnih isprava koji su potrebni po pravu države članice u kojoj se vodi upisnik i, s druge strane, da takvo tijelo može toj osobi naznačiti način na koji može pribaviti informacije ili dokumente koji nedostaju. Naime, s obzirom na tekst članka 68. točke (l) te uredbe i ciljeve koji se nastoje postići navedenom uredbom i Europskom potvrdom o nasljeđivanju, kako su navedeni, među ostalim, u prethodnoj točki ove presude, navodi iz te uvodne izjave 18. ne mogu se shvatiti na način da se njima tijelo izdavanja oslobađa obveze da u toj potvrdi navede podatke koje to nacionalno pravo zahtijeva za takav upis.

90      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju nije oslobođeno obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja čini dio ostavine, kada se navođenje tih podataka traži u svrhu upisa u zemljišne knjige države članice u kojoj se ta imovina nalazi, u slučaju u kojem se na temelju prava te države članice taj upis može ishoditi na temelju dopunske isprave podnesene zajedno s Europskom potvrdom o nasljeđivanju koja ne sadržava takav navod.

 Troškovi

91      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

1.      Članak 68. točku (l) Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju

treba tumačiti na način da je:

tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju u njoj dužno navesti podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio predmetne ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu kada podnositelji zahtjeva traže njezino izdavanje radi upisa prava vlasništva nad tom imovinom u zemljišnim knjigama te druge države članice i kada njezin propis zahtijeva da se ti podaci navedu u toj potvrdi kako bi se takav upis mogao izvršiti samo na temelju te isprave.

2.      Članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012

treba tumačiti na način da:

činjenica da se na prijenos imovine umrlog o kojem je riječ, na temelju prava mjerodavnog za predmetnu ostavinu, primjenjuje sustav „univerzalne sukcesije”, prema kojem se imovina umrlog prenosi na nasljednike u cijelosti, ne može osloboditi tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja je dio te ostavine i koja se nalazi u državi članici različitoj od one koja je izdala tu potvrdu ako se navođenje tih podataka u navedenoj potvrdi pokaže nužnim za svrhu za koju je izdana, poput upisa, samo na toj osnovi, prava vlasništva nad tom nekretninom u zemljišnim knjigama potonje države članice.

3.      Članak 68. točku (l) Uredbe br. 650/2012

treba tumačiti na način da:

tijelo izdavanja Europske potvrde o nasljeđivanju nije oslobođeno obveze da u njoj navede podatke koji omogućuju identifikaciju nekretnine koja čini dio ostavine, kada se navođenje tih podataka traži u svrhu upisa u zemljišne knjige države članice u kojoj se ta imovina nalazi, u slučaju u kojem se na temelju prava te države članice taj upis može ishoditi na temelju dopunske isprave podnesene zajedno s Europskom potvrdom o nasljeđivanju koja ne sadržava takav navod.

Potpisi


*      Jezik postupka: njemački


i      Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.