MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

JULIANE KOKOTT

od 22. svibnja 2025. ( 1 )

Predmet C‑524/23

Europska komisija

protiv

Kraljevine Belgije

„Postupak zbog povrede obveze – Prenošenje Direktive (EU) 2016/1164 – Pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta – Zakonodavna nadležnost Unije – Članak 115. UFEU‑a – Neprenošenje članka 8. stavka 7. Direktive – Minimalno usklađivanje – Doseg obveze prenošenja”

I. Uvod

1.

Ovaj je postupak zbog povrede obveze smješten u područje propisa o suzbijanju praksi izbjegavanja poreza. Izravni porezi, poput poreza na dobit o kojemu je ovdje riječ, potpadaju načelno pod financijski i porezni suverenitet država članica. Vijeću se činilo, doduše, svrsishodnim boriti se protiv praksi izbjegavanja poreza na razini Unije, kako bi se spriječila fragmentacija unutarnjeg tržišta te uklonile neusklađenosti i prekinulo narušavanje tržišta. Radi toga je Direktivom (EU) 2016/1164 od 12. srpnja 2016. ( 2 ) („Anti‑Tax Avoidance Directive”, u daljnjem tekstu: ATAD) stvorilo minimalnu razinu zaštite nacionalnih sustava oporezivanja dobiti poduzeća protiv praksi izbjegavanja poreza diljem Unije.

2.

Pored opće odredbe o izbjegavanju zlouporaba ATAD sadržava posebnu odredbu usmjerenu protiv poreznih olakšica koje proizlaze iz premještanja dobiti u inozemno društvo kćer. Klasični slučaj je osnivanje društva kćeri u inozemstvu s niskim poreznim opterećenjem koje je kapitalizirano i daje zajam društvu majci. Prihodi od kamata oporezuju se u inozemstvu niskom poreznom stopom i mogu se u tuzemstvu s višim poreznim opterećenjem odbiti kao troškovi poslovanja. Time se dobit premješta u inozemstvo s niskim poreznim opterećenjem. ATAD‑om se Belgija sada obvezuje na takozvano oporezivanje uračunavanjem. Pritom se prihod koji društvo kći ostvari u inozemstvu evidentira se kao prihod društva majke u tuzemstvu (dodaje se njemu) i oporezuje se (višom) belgijskom poreznom stopom. No, ta je pravna posljedica ograničena člankom 8. stavkom 7. ATAD‑a. Dakle, (niži) porez koji je u inozemstvu platilo društvo kćer mogao bi se odbiti od (više) domaće porezne obveze matične tvrtke..

3.

Međutim, u interesu jače zaštite svoje porezne osnovice Kraljevina Belgija nije željela dopustiti takav odbitak i pritom se pozvala na to da se ATAD‑om uređuje samo minimalno usklađivanje. Komisija je u tome vidjela povredu obveze iz Ugovora.

4.

Postupak zbog povrede obveze koji je potom pokrenut zahtijeva postaje time, s jedne strane, posebno hitan jer nadležnost na temelju prava Unije za tu direktivu nije nedvojbena. Čak i ako su se sve države članice suglasile s direktivom, na tome se ne može zasnivati nadležnost Unije koja nije predviđena u Ugovorima niti je to može nadomjestiti. S druge se strane s aspekta prava Unije postavlja općenito pitanje kojim manevarskim prostorom države članice raspolažu prilikom prenošenja direktiva o minimalnom usklađivanju koje sadržavaju podrobna pravila i o izuzećima.

II. Pravni okvir

A. Pravo Unije

5.

Kako je razvidno iz ATAD‑ova naslova, njime se uvode pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

6.

U vezi s pozadinom donošenja Direktive njezinim se uvodnim izjavama 1., 2., 3., 5., 11., 12., 14. i 16. objašnjava:

„(1)

Među trenutačnim političkim prioritetima u međunarodnom oporezivanju ističe se potreba za osiguranjem plaćanja poreza u slučaju stvaranja dobiti i vrijednosti. Stoga je vrlo važno obnoviti povjerenje u poštenje poreznih sustava i omogućiti vladama da učinkovito ostvaruju svoj porezni suverenitet. […]

(2)

[…] Za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta od ključne je važnosti da države članice barem provode svoje obveze u skladu s BEPS‑om ( 3 ) i da općenito poduzimaju mjere za obeshrabrivanje prakse izbjegavanja poreza i osiguravaju pravedno i učinkovito oporezivanje u Uniji na dovoljno dosljedan i koordiniran način. […]

(3)

Potrebno je propisati pravila za jačanje prosječne razine zaštite protiv agresivnog poreznog planiranja na unutarnjem tržištu. […]

(5)

Potrebno je propisati pravila protiv smanjenja porezne osnovice na unutarnjem tržištu i protiv premještanja dobiti izvan unutarnjeg tržišta. Kako bi se doprinijelo postizanju tog cilja potrebna su pravila u sljedećim područjima: ograničenja odbitka kamata, izlazno oporezivanje, opće pravilo o suzbijanju zlouporabe, pravila o kontroliranim inozemnim društvima i pravila za suzbijanje hibridnih neusklađenosti. Ako se primjenom tih pravila uzrokuje dvostruko oporezivanje, porezni obveznici trebali bi dobiti olakšice odbitkom poreza plaćenog u drugoj državi članici ili trećoj zemlji, ovisno o slučaju. Prema tome, pravila ne bi trebala biti usmjerena samo na suzbijanje praksi izbjegavanja poreza, već i na izbjegavanje stvaranja drugih prepreka na tržištu, kao što je dvostruko oporezivanje.

(11)

Opća pravila o suzbijanju zlouporabe (GAAR‑ovi) u poreznim sustavima postoje s ciljem uklanjanja poreznih praksi zlouporabe koje još nisu predmetom posebnih ciljanih odredbi. Stoga je svrha GAAR‑ova popuniti praznine, što ne bi smjelo utjecati na primjenjivost posebnih pravila o suzbijanju zlouporabe. […]

(12)

Pravilima o kontroliranom inozemnom društvu (CFC) prihod kontroliranog društva kćeri koje plaća nisku stopu poreza ponovno se pripisuje matičnom društvu. U tom slučaju matično društvo plaća porez za taj pripisani prihod u državi u kojoj je rezident u porezne svrhe. […] S ciljem osiguravanja visoke razine zaštite države članice mogle bi smanjiti prag kontrole ili upotrebljavati viši prag prilikom usporedbe između stvarnog plaćenog poreza na dobit i poreza na dobit koji bi se naplatio u državi članici poreznog obveznika. […]

(16)

S obzirom na to da je ključni cilj ove Direktive povećati otpornost unutarnjeg tržišta u cjelini u odnosu na prekograničnu praksu izbjegavanja poreza, to države članice ne mogu dostatno ostvariti djelujući samostalno. […] Budući da zbog neučinkovitosti na unutarnjem tržištu dolazi do problema prekogranične prirode, trebalo bi donijeti korektivne mjere na razini Unije. […] U skladu s načelom proporcionalnosti […] ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja. Ovom se Direktivom nastoji utvrđivanjem minimalne razine zaštite unutarnjeg tržišta postići osnovni minimalni stupanj koordinacije unutar Unije radi ostvarenja njezinih ciljeva.”

7.

Članak 3. ATAD‑a („Minimalna razina zaštite”) određuje:

„Ovom se Direktivom ne isključuje primjena domaćih odredbi ili odredbi utemeljenih na sporazumu usmjerenih na očuvanje višeg stupnja zaštite domaće osnovice poreza na dobit.”

8.

Članak 6. ATAD‑a, naslovljen „Opće pravilo o suzbijanju zlouporabe”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Za potrebe izračunavanja obveze poreza na dobit država članica ne uzima u obzir aranžman ili niz aranžmana koji nisu autentični s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti, budući da im je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha stjecanje porezne prednosti kojom se poništavaju cilj ili svrha primjenjivog poreznog prava. Aranžman se može sastojati od više koraka ili dijelova.

2.   Za potrebe stavka 1. aranžman ili niz aranžmana smatraju se neautentičnima u mjeri u kojoj nisu uspostavljeni iz valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost”.

9.

Članak 7. ATAD‑a sadržava pravila o uračunavanju prihoda kontroliranih inozemnih društava u poreznu osnovicu poreznog obveznika. Stavkom 1. definiran je pojam kontroliranog inozemnog društva; među ostalim, više od 50 posto glasačkih prava, kapitala ili prava na dobit mora se odnositi na poreznog obveznika. U svojim točkama (a) i (b) stavak 2. prepušta državama članicama odabir između dvije mogućnosti u pogledu oporezivanja uračunavanjem:

„Ako se subjekt ili stalna poslovna jedinica smatra kontroliranim inozemnim društvom u skladu sa stavkom 1., država članica poreznog obveznika poreznom osnovicom obuhvaća:

(a)

neraspodijeljeni prihod subjekta ili prihod stalne poslovne jedinice koji proizlazi iz sljedećih kategorija: […]

ili

(b)

neraspodijeljeni prihod subjekta ili stalne poslovne jedinice koji proizlazi iz neautentičnih aranžmana čija je glavna svrha stjecanje porezne prednosti.

Za potrebe ove točke, aranžman ili serija aranžmana smatraju se neautentičnima ako subjekt ili stalna poslovna jedinica nije vlasnik imovine ili nije preuzeo rizike iz kojih proizlazi sav njegov prihod ili dio tog prihoda, da taj prihod ili dio tog prihoda nije pod kontrolom društva u kojem se obnašaju značajne dužnosti zaposlenika, koje su važne za tu imovinu i rizike te su od presudne važnosti za stvaranje prihoda kontroliranog društva.”

10.

Članak 8. stavak 2. („Izračun prihoda kontroliranog inozemnog društva”) određuje:

„Ako se primjenjuje članak 7. stavak 2. točka (b), prihod koji će biti uključen u poreznu osnovicu poreznog obveznika ograničen je na iznose zarađene imovinom i rizicima koji su povezani sa značajnim dužnostima zaposlenika društva koje vrši kontrolu. Pripisivanje prihoda kontroliranog inozemnog društva izračunava se u skladu s načelom nepristrane transakcije.”

11.

Člankom 8. stavkom 7. ATAD‑a u tom je pogledu predviđeno:

„Država članica poreznog obveznika odobrava odbitak poreza koji je platio subjekt ili stalna poslovna jedinica od porezne obveze poreznog obveznika u njegovoj državi porezne rezidentnosti ili mjestu. Odbitak se izračunava u skladu s nacionalnim pravom.”

B. Belgijsko pravo

12.

Kraljevina Belgija prenijela je ATAD u nacionalno pravo Zakonom od 25. prosinca 2017. o reformi poreza na dobit (M. B., 29. prosinca 2017., str. 116422.). Njime je, među ostalim, unesen novi članak 185. stavak 2. u Zakonik o porezu na dohodak iz 1992., koji je u skladu s mogućnošću iz članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a predviđao oporezivanje uračunavanjem samo za neautentične aranžmane. Odustalo se od prenošenja mogućnosti u vezi s poreznim odbitkom prema članku 8. stavku 7. ATAD‑a.

III. Okolnosti spora

13.

Nakon što je rok za prenošenje Direktive istekao 31. prosinca 2018. (članak 11. stavak 1. ATAD‑a), Kraljevina Belgija dostavila je Komisiji odredbe donesene radi prenošenja Direktive. Korelacijska tablica koja je tom prilikom dostavljena upućivala je s obzirom na članak 8. stavak 7. ATAD‑a na to da ta mogućnost nije odabrana zbog članka 3. ATAD‑a („Minimalna razina zaštite”). Dopisom od 2. srpnja 2020. Komisija je u skladu s člankom 258. UFEU‑a zahtijevala od Kraljevine Belgije da se očituje o okolnosti da dostavljene mjere nisu sadržavale odredbe za prenošenje članka 4. stavka 4. točke (b), članka 4. stavka 7. i članka 8. stavka 7. U svojem odgovoru od 24. studenoga 2020. Kraljevina Belgija najavila je s obzirom na članak 4. da će izvršiti potrebne izmjene i njih je dostavila Komisiji 9. ožujka 2021. Kraljevina Belgija odbila je pak prenijeti članak 8. stavak 7.

14.

Dana 2. prosinca 2021. Komisija je u obrazloženom mišljenju zatražila od Kraljevine Belgije da unutar dva mjeseca donese potrebne mjere za prenošenje članka 8. stavka 7. U svojem odgovoru od 2. veljače 2022. Kraljevina Belgija najavila je da će u prvoj polovici 2022. donijeti potrebne mjere za prenošenje članka 8. stavka 7. Dana 10. siječnja 2023. belgijska tijela obavijestila su Komisiju da belgijska vlada nije mogla postići politički konsenzus o prihvaćanju mjera za prenošenje članka 8. stavka 7. i da će stoga Kraljevina Belgija ostati pri stajalištu u pogledu neprenošenja članka 8. stavka 7. Belgijska odredba primjenjuje se samo u slučaju zlouporabe poreznih pravila; u njoj je odvraćajuća narav od velikog značenja i bilo bi neprimjereno dopustiti odbitak inozemnog poreza. Takvi prihodi ionako dosad još nisu bili oporezovani, tako da niti jedno društvo još nije pretrpjelo negativne posljedice zbog primjene te odredbe.

IV. Zahtjevi i postupak pred Sudom

15.

Podneskom od 11. kolovoza 2023. Komisija je u skladu s člankom 258. stavkom 2. UFEU‑a podnijela tužbu Sudu protiv Kraljevine Belgije i zahtijeva da se

–

utvrdi da je Kraljevina Belgija povrijedila svoje obveze iz Direktive time što nije donijela zakone i druge propise koji su potrebni za usklađivanje s člankom 8. stavkom 7. te direktive;

–

naloži Kraljevini Belgiji snošenje troškova.

16.

Kraljevina Belgija od Suda zahtijeva da:

–

odbaci Komisijinu tužbu kao nedopuštenu, a podredno je odbije kao neosnovanu;

–

naloži Komisiji snošenje troškova.

17.

Kraljevina Nizozemska podupire zahtjeve Kraljevine Belgije kao intervenijent.

18.

Stranke su se pismeno i, uz iznimku Kraljevine Nizozemske, usmeno očitovale na raspravi od 21. listopada 2024.

V. Pravna ocjena

A. Dopuštenost tužbe

19.

Kraljevina Belgija tužbu smatra nedopuštenom jer Komisija nije dovoljno jasno i točno iznijela tužbene razloge u obrazloženom mišljenju i u tužbi. Tu tvrdnju treba odbiti.

20.

Prema članku 21. stavku 1. drugoj rečenici Statuta Suda i članku 120. točki (c) Poslovnika u svakom aktu kojim se pokreće postupak treba naznačiti predmet spora kao i sažet prikaz razloga za pokretanje postupka; ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da bi tuženik mogao pripremiti obranu, a Sud provesti nadzor ( 4 ).

21.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je na temelju članka 258. UFEU‑a predmet tužbe zbog povrede obveze određen Komisijinim obrazloženim mišljenjem pa se tužba mora temeljiti na istim argumentima i razlozima kao i to obrazloženo mišljenje ( 5 ). No, to ne zahtijeva da se zahtjevi u tužbi u cijelosti podudaraju s izrekom obrazloženog mišljenja; tužbom se samo ne smije proširivati ili mijenjati predmet spora kako je određen u obrazloženom mišljenju ( 6 ).

22.

U tužbi od 11. kolovoza 2023. Komisija zahtijeva da se utvrdi da je Kraljevina Belgija povrijedila svoje obveze iz ATAD‑a time što nije pravilno prenijela njegov članak 8. stavak 7. Okolnost da u tužbi Komisija govori o nepravilnom prenošenju članka 8. stavka 7. ATAD‑a, iako je u obrazloženom mišljenju još bila riječ o neprenošenju, nije predstavlja preinaku predmeta spora. Nepravilno prenošenje obuhvaća i potkategoriju potpunog neprenošenja što objašnjava terminologija Komisije. Komisija u tužbi u biti i dalje prigovara neprenošenju članka 8. stavka 7. ATAD‑a. U tom se pogledu tužba temeljila na istim obrazloženjima i tužbenim razlozima kao što su oni istaknuti u obrazloženom mišljenju. Tužba je stoga dopuštena.

B. Osnovanost tužbe

23.

Mora se razjasniti je li Kraljevina Belgija, koja se odlučila za oporezivanje uračunavanjem samo u slučajevima neautentičnih aranžmana prema članku 7. stavku 2. točki (b) ATAD‑a, povrijedila svoju obvezu prenošenja iz Direktive time što nije prenijela mogućnost poreznog odbitka prema članku 8. stavku 7. ATAD‑a.

24.

To prvo pretpostavlja da je Kraljevina Belgija bila obvezana na prenošenje. To je načelno slučaj samo kada je akt prava Unije koji treba prenijeti bio i valjano donesen. Stoga ću prvo analizirati postojanje nadležnosti Unije za donošenje ATAD‑a kao i to je li u okviru postupka zbog povrede obveze Sud uopće ovlašten ispitati to pitanje neovisno o tome jesu li stranke iznijele odgovarajući prigovor (vidjeti odjeljak 1.). Potom ću razmotriti obranu Kraljevine Belgije. Ona se prvo poziva na to da u vezi s izračunom poreznog odbitka članak 8. stavak 7. druga rečenica ATAD‑a upućuje na nacionalno pravo (vidjeti odjeljak 2.). Nadalje, članak 8. stavak 7. ATAD‑a nije primjenjiv na oporezivanje uračunavanjem prema članku 7. stavku 2. točki (b) ATAD‑a zbog čega se nameću pitanja o odnosu prema općoj odredbi o izbjegavanju zlouporaba iz članka 6. ATAD‑a (vidjeti odjeljak 3.). Naposljetku, Direktivom se prema članku 3. ATAD‑a ne sprečava države članice da zajamče višu razinu zaštite domaće osnovice poreza na dobit (vidjeti odjeljak 4.).

1.   Nadležnost Unije za donošenje ATAD‑a

25.

U literaturi se izražavaju znatne sumnje je li donošenje ATAD‑a obuhvaćeno zakonodavnim nadležnostima Unije ( 7 ). U zakonodavnom postupku su Malta ( 8 ) i Švedska ( 9 ) u obrazloženim stajalištima također izrazile dvojbu s obzirom na zakonodavnu nadležnost. Te se dvojbe zapravo čine opravdanima (vidjeti odjeljak a). Međutim, nadležnost Unije za donošenje ATAD‑a ne može se razjasniti u ovom postupku zbog povrede obveze (vidjeti odjeljak b).

a)   Dvojbe o nadležnosti Unije za donošenje ATAD‑a

26.

U skladu s načelom dodjeljivanja nadležnosti (članak 5. stavak 1. prva rečenica i stavak 2. UEU‑a) Unija je nadležna samo ako joj je zakonodavna nadležnost prenesena konkretnom odredbom o nadležnosti. Unija je ATAD zasnovala na članku 115. UFEU‑a kojim se Vijeću prenosi zakonodavna nadležnost da donosi „direktive za usklađivanje onih zakona ili drugih propisa država članica koji neposredno utječu na uspostavu ili funkcioniranje unutarnjeg tržišta”. Izravan učinak na funkcioniranje unutarnjeg tržišta mogao bi se izvesti iz ograničenja temeljnih sloboda ( 10 ) ili iz znatnog narušavanja tržišnog natjecanja između dotičnih poduzetnika ( 11 ).

27.

Izgleda da učinak kojim se potiče unutarnje tržište zakonodavac Unije vidi ponajprije u suzbijanju praksi izbjegavanja poreza ( 12 ). No, tako se ATAD‑om ne otklanjaju nikakva ograničenja temeljnih sloboda koja bi proizašla iz postojećih nacionalnih odredbi. Time što države članice obvezuje na jedinstvenu minimalnu zaštitu nacionalnih sustava oporezivanja dobiti od praksi izbjegavanja poreza, njime se prije ograničavaju mogućnosti poduzetnika da djeluju prekogranično. Njime se time otežava ostvarivanje temeljnih prava, umjesto da ga potiče ( 13 ).

28.

Dosad je mjere za suzbijanje praksi izbjegavanja poreza Sud uvijek smatrao ograničenjima temeljnih sloboda, većinom slobode poslovnog nastana i kretanja kapitala, koja se moraju opravdati. Osobito je izlazno oporezivanje ( 14 ), ali i oporezivanje uračunavanjem ( 15 ) bilo u tom pogledu već predmet sudske prakse Suda. Budući da poštovanje temeljnih sloboda gospodarskih subjekata služi upravo funkcioniranju unutarnjeg tržišta, čini se da bi bilo proturječno uzeti da se ograničenjem istih temeljnih sloboda može poticati isti cilj ( 16 ).

29.

U mjeri u kojoj učinak poticanja unutarnjeg tržišta zakonodavac Unije vidi u usklađivanju zakona i s time povezanom uklanjanju narušavanja tržišta ( 17 ), ta okolnost nije sama po sebi načelno dovoljna da se na njoj zasnuje nadležnost prema članku 115. UFEU‑a. Usklađivanje nije samoj sebi svrha. Načelo dodjeljivanja ovlasti bilo bi bespredmetno ako bi Uniji bila dodijeljena neograničena ovlast za ujednačavanje prava uz obrazloženje da to per se potiče funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Zahtjev izravnog utjecaja na funkcioniranje unutarnjeg tržišta time bi bio suvišan. Shodno tomu Sud je ograničio i pravnu osnovu iz članka 100.a UEZ‑a (sada članak 114. UFEU‑a) na otklanjanje značajnog narušavanja tržišnog natjecanja ( 18 ).

30.

U tom je pogledu u vezi s člankom 114. UFEU‑a (tada još članak 100.a UEZ‑a), koji dopušta usklađivanje propisa država članica čiji je predmet funkcioniranje unutarnjeg tržišta, Sud naveo sljedeće s obzirom na potrebnu značajnost tog utjecaja ( 19 ):

„U sklopu nadzora zakonitosti direktive donesene na temelju članka 100.a Ugovora, Sud provjerava je li narušavanje tržišnog natjecanja koje mjera namjerava ukloniti znatno (sudska praksa). U odsutnosti takvog zahtjeva ovlast zakonodavca Zajednice praktično ne bi imala granica. Naime, nacionalni propisi često se razlikuju u pogledu uvjeta obavljanja djelatnosti na koje se odnose, što izravno ili neizravno utječe na uvjete tržišnog natjecanja među poduzećima u pitanju. Slijedi da bi tumačenje članka 100.a, članka 57. stavka 2. i članka 66. Ugovora prema kojem bi se zakonodavac Zajednice mogao osloniti na te članke kako bi uklonio i najmanja narušavanja tržišnog natjecanja bilo nespojivo s načelom […] prema kojem Zajednica ima samo one ovlasti koje su joj dodijeljene.”

31.

Smatram da se ta izjava primjenjuje i na nadzor zakonitosti direktive donesene na temelju članka 115. UFEU‑a. Naime, iz usporedbe osnova za nadležnost u području neizravnih poreza (koji su „nužni” za funkcioniranje unutarnjeg tržišta (članak 113. UFEU‑a)) i izravnih poreza (koji „neposredno utječu na […] funkcioniranje unutarnjeg tržišta” (članak 115. UFEU‑a)) također proizlazi da neizravni utjecaj na funkcioniranje unutarnjeg tržišta u slučaju izravnih poreza mora biti detaljnije opravdan nego u slučaju neizravnih poreza čije usklađivanje samo mora „biti nužno”. Kako bi se to trebalo primijeniti na odredbe ATAD‑a, barem na prvi pogled nije jasno. U tom se pogledu čini dvojbenim može li se ATAD temeljiti na pravnoj osnovi iz članka 115. UFEU‑a.

b)   Ispitivanje nadležnosti u postupku zbog povrede obveze

32.

Doduše, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, i u okviru tužbe zbog povrede obveze postoji, doduše, pretpostavka zakonitosti akata Unije ( 20 ). Tako se u slučaju neprenošenja direktive država članica ne može u pravilu pozivati na nezakonitost direktive u svoju obranu ( 21 ). Umjesto toga ona se upućuje na pravno sredstvo tužbe za poništenje, kako bi se dovela u pitanje zakonitost akta Unije ( 22 ).

33.

No, iz sudske prakse Suda proizlazi također da bi moglo biti drukčije u slučaju iznimno teških i očiglednih nedostataka predmetnog akta zbog kojih bi se mogao kvalificirati kao nepostojeći akt ( 23 ). Sud dosad nije odgovorio na pitanje je li nepostojeća zakonodavna nadležnost takav iznimno težak i očigledan nedostatak ( 24 ).

34.

S time je usko povezano pitanje može li Sud uopće po službenoj dužnosti ispitivati zakonodavnu nadležnost s obzirom na akt. Nijedna stranka nije tvrdila da nadležnost Unije ne postoji. Nijedna država članica nije posumnjala u nadležnost Unije za donošenje Direktive, čak ni u okviru moguće tužbe za poništenje ( 25 ).

35.

No, u prilog nadzornoj ovlasti po službenoj dužnosti ide poseban ustavnopravni značaj koji ima podjela nadležnosti u Uniji s obzirom na načelo dodjeljivanja ovlasti (članak 5. stavak 1. prva rečenica i stavak 2. UFEU‑a) ( 26 ). Budući da niti to načelo niti zakonodavne nadležnosti ne stoje većini na raspolaganju, taj zaključak ne može promijeniti niti jednoglasnost postignuta tijekom zakonodavnog postupka. Prema načelu dodjeljivanja Uniji se mogu dati nove ovlasti samo izmjenom Ugovora. No, budući da to moraju ratificirati nacionalni parlamenti, demokratskom načelu (članak 2. prva rečenica UEU‑a) protivi se i održavanje na snazi akta Unije koji je donesen povredom podjele nadležnosti. U sudskoj praksi postoji također uporište za to da u slučaju nedostatne pravne osnove u obzir dolazi sudsko ispitivanje zakonitosti po službenoj dužnosti ( 27 ).

36.

No, odluku da se zakonodavna nadležnost Unije uvijek ispituje po službenoj dužnosti i u postupku zbog povrede obveze mora donijeti veliko vijeće Suda. Sud se unaprijed svjesno odlučio protiv dodjele tog predmeta velikom vijeću. Stoga se na to pitanje ne može odgovoriti u ovom postupku.

c)   Međuzaključak

37.

Unatoč sumnji u zakonodavnu nadležnost Unije za ATAD na to se pitanje u ovom postupku zbog povrede obveze ne može odgovoriti. Pitanje nadležnosti moglo bi se trenutačno razjasniti samo u okviru prethodnog postupka u kojemu se izražava dvojba glede valjanosti ATAD‑a.

2.   Značenje upućivanja na nacionalno pravo radi izračuna poreznog odbitka u članku 8. stavku 7. drugoj rečenici ATAD‑a

38.

U materijalnom pogledu Kraljevina Belgija u svoju obranu tvrdi da članak 8. stavak 7. druga rečenica ATAD‑a, koji radi izračuna poreznog odbitka predviđenog u članku 8. stavku 7. prvoj rečenici ATAD‑a upućuje na nacionalno pravo, već daje državama članicama mogućnost da u potpunosti odustanu od odbitka poreza. U konačnici se odbitak prema članku 8. stavku 7. drugoj rečenici ATAD‑a „izračunava u skladu s nacionalnim pravom”.

39.

To se ne može prihvatiti jer članak 8. stavak 7. druga rečenica ATAD‑a ima drukčiju funkciju. Ako društvo kći u inozemstvu ostvari samo dio svojeg prihoda od neautentičnih aranžmana u smislu članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a, članak 8. stavak 2. ATAD‑a propisuje da se i samo taj prihod treba uključiti u poreznu osnovicu poreznog obveznika rezidentnog u tuzemstvu (u primjeru društva majke) i stoga oporezovati u njegovoj državi rezidentnosti (u ovom slučaju u Belgiji). Ostali prihod se tada i dalje oporezuje u inozemstvu. No, time još nije razjašnjeno kako treba izračunati u kojem iznosu porezni teret koji je kontrolirano inozemno društvo snosilo u svojoj državi rezidentnosti otpada na neautentični aranžman, i koji stoga treba odbiti od porezne obveze tuzemnog poreznog obveznika.

40.

To pitanje razjašnjava članak 8. stavak 7. druga rečenica ATAD‑a i izbjegava u tom pogledu da se nacionalna porezna tijela u državi rezidentnosti poreznog obveznika koji izvršava kontrolu prisile da prema pravu države rezidentnosti kontroliranog inozemnog društva ispitaju kakvo bi porezno opterećenje bilo u odsutnosti neautentičnog aranžmana. Njime se u tom pogledu dopušta izračun prema nacionalnom pravu.

41.

Kao što to Komisija točno ustvrđuje, člankom 8. stavkom 7. drugom rečenicom ATAD‑a se državama članicama samo daje ovlast da odrede metodu za izračun poreznog odbitka, ali ne i da od njega u potpunosti odustanu. To proizlazi iz teksta stavka u kojem se navodi „izračunava” i time samo obrađuje pitanje prema tome „koliko (iznosi)” odbitak, dok se (potvrdan) odgovor na „je li” pretpostavlja. Odustajanje od mogućnosti odbitka poreza koji je u tom pogledu plaćen nije stoga bilo moguće već na temelju članka 8. stavka 7. druge rečenice ATAD‑a.

3.   Primjena članka 8. stavka 7. ATAD‑a na članak 7. stavak 2. točku (b)

42.

Kraljevina Belgija smatra također da prilikom primjene članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a nije potrebno prenijeti članak 8. stavak 7. ATAD‑a. Članak 7. stavak 2. točka (b) ATAD‑a tiče se samo neautentičnih aranžmana čija se bitna svrha sastoji od toga da se stekne porezna prednost, dakle samo umjetnih konstrukcija iz poreznopravnih pobuda. U tim slučajevima ne dolazi do stvarnog kretanja robe, usluga, kapitala i osoba na unutarnjem tržištu. Stoga izostanak odbitka nije u tim slučajevima tržišna prepreka.

43.

Države članice su dužne pravilno i u potpunosti prenijeti direktive ( 28 ). To načelno znači prenošenje svih odredbi direktive ( 29 ). No, ako se članak 8. stavak 7. ATAD‑a od početka ne bi primjenjivao na članak 7. stavak 2. točku (b) ATAD‑a, države članice bi prilikom prenošenja zadnje navedene mogućnosti bile oslobođene obveze prenošenja članka 8. stavka 7. ATAD‑a. To treba utvrditi u okviru tumačenja ( 30 ) te odredbe.

44.

Kao što Komisija točno primjećuje, za razliku od članka 8. stavaka 1. i 2. ATAD‑a, članak 8. stavak 7. nije prema svojem tekstu ograničen na jednu od dviju točaka članka 7. stavka 2. ATAD‑a. To bi išlo u prilog tomu da bi mogućnost odbitka predviđenu u članku 8. stavku 7. ATAD‑a trebalo prema volji zakonodavca Unije primijeniti i na neautentične aranžmane uređene u članku 7. stavku 2. točki (b) ATAD‑a i stoga se ona također mora prenijeti u nacionalno pravo.

45.

Svejedno smatram da sa sustavnog i teleološkog aspekta članak 8. stavak 7. ATAD‑a nije primjenjiv na članak 7. stavak 2. točku (b) ATAD‑a. Naime, u slučaju neautentičnih aranžmana obično ne dolazi još do dvostrukog oporezivanja, tako da bi uređenje bilo bespredmetno (vidjeti odjeljak a). Ako u praksi svejedno ostane rezidualni rizik odnosno povećani napor za izbjegavanje dvostrukog oporezivanja, to služi za odvraćanje od neautentičnih aranžmana koji su usmjereni na to da se dobit premjesti u inozemstvo s niskim poreznim opterećenjem (vidjeti odjeljak b).

a)   Mogućnost odbitka prema članku 8. stavku 7. redovito je bespredmetna u slučajevima iz članka 7. stavka 2. točke (b)

46.

Treba razjasniti može li se članak 8. stavak 7. (porezni odbitak) uopće primijeniti na članak 7. stavak 2. točku (b) ATAD‑a (neautentične aranžmane kojima se dobit premješta u zemlje s niskim poreznim opterećenjem) od njega treba odustati iz sustavnih i teleoloških razloga.

47.

ATAD‑om se u članku 7. stavku 2. točki (b) postavlja načelo da se prihod kontroliranog inozemnog društva, koji potječe od neautentičnih aranžmana, uključuje u poreznu osnovicu poreznog obveznika koji je tuzemni rezident. Tim se pravilom porezni obveznik treba u konačnici oporezovati onako kako bi bio oporezovan bez neautentičnog aranžmana. Stoga se u dijelu u kojem potječe od neautentičnih aranžmana prihod kontroliranog inozemnog društva pripisuje prihodu poreznog obveznika koji izvršava kontrolu. Članak 8. stavak 7. ATAD‑a odstupa od tog načela utoliko što se na temelju poreznog odbitka predviđenog u njemu prihod kontroliranog inozemnog društva ne oporezuje u tuzemstvu više u punom iznosu, nego samo u iznosu razlike između dviju stopa poreza na dobit u tuzemstvu i inozemstvu.

1) Proturječnost u ocjeni glede opće pravne posljedice neautentičnog aranžmana

48.

Odredbe ATAD‑a o suzbijanju zlouporaba temelje se doduše na općenitoj zamisli da se umjetne korporativne strukture koje u bitnome služe stjecanju poreznih prednosti u potpunosti zanemaruju s aspekta poreznih propisa. Tada se radi razrezivanja poreza porezni propisi oslanjaju na složene gospodarske situacije, a ne na korporativne odnosno ugovorne konstrukcije. To je potpuno jasno u članku 6. stavku 1. ATAD‑a koji sadržava opća obilježja izbjegavanja zlouporaba. U tom se članku predviđa: „Za potrebe izračunavanja obveze poreza na dobit država članica ne uzima u obzir aranžman ili niz aranžmana koji nisu autentični s obzirom na sve relevantne činjenice i okolnosti, budući da im je glavna svrha ili jedna od glavnih svrha stjecanje porezne prednosti kojom se poništavaju cilj ili svrha primjenjivog poreznog prava.”

49.

Pravna posljedica neautentičnog aranžmana je stoga njegovo negiranje. Treba ponovno uspostaviti stanje kakvo bi postojalo bez njega, kako je to Sud već više puta utvrdio i izvan područja primjene ATAD‑a ( 31 ).

50.

To vrijedi i za državu članicu čiji je porezni obveznik rezident i za državu članicu čiji je kontrolirano društvo rezident, kao što to proizlazi iz teksta članka 6. stavka 1. ATAD‑a („držav[e] članic[e] ne uzima[ju] u obzir aranžman ili niz aranžmana”). Naposljetku, u članku 6. ATAD‑a ovlasti oporezivanja za prekogranične situacije dijele se između dotičnih država članica tako da se određuje tko je nadležan za oporezivanje prihoda koji potječe od neautentičnih aranžmana. Druga država članica (u ovom slučaju ona čiji je kontrolirano društvo rezident) ne smije tada isti prihod oporezovati još jednom.

51.

Načelo neuzimanja u obzir neautentičnih aranžmana, koje je izraženo u članku 6. ATAD‑a, važno je i za neautentične aranžmane obuhvaćene člankom 7. stavkom 2. točkom (b) ATAD‑a. Doduše, neautentični aranžmani definirani su u članku 6. stavku 2. ATAD‑a nešto općenitije ( 32 ) nego aranžmani koji nisu uspostavljeni zbog valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost. No, definicijom u članku 7. stavku 2. točki (b) ATAD‑a konkretizira se, naposljetku, samo ta općenita definicija za slučaj kontroliranog inozemnog društva.

52.

Članak 7. stavak 2. točka (b) ATAD‑a je u tom pogledu poseban slučaj primjene članka 6. ATAD‑a. S jedne strane, u članku 7. stavku 2. točki (b) podtočki 1. ATAD‑a riječ je izričito o takvim „neautentični[m] aranžman[im]a čija je glavna svrha stjecanje porezne prednosti”. S druge strane, članak 7. stavak 2. točka (b) podtočka 2. ATAD‑a polazi od posebne situacije u okviru odnosa kontrole. Naime, činjenica da bez obavljanja ključnih funkcija od strane zaposlenika društva koje izvršava kontrolu kontrolirano društvo ne bi bilo vlasnik imovine ili ne bi preuzelo rizike od kojih ostvaruje svoj prihod, upravo je slučaj aranžmana koji nije uspostavljen zbog valjanih komercijalnih razloga koji odražavaju gospodarsku stvarnost.

53.

Sadržajna bliskost članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a s člankom 6. ATAD‑a može se u tom pogledu jasno prepoznati. Stoga se i pravne posljedice moraju međusobno uskladiti. Pravna posljedica članka 6. ATAD‑a jest, međutim, ta da države članice zanemaruju neautentični aranžman i umjesto toga oporezuju autentični aranžman. Stoga država rezidentnosti kontroliranog društva, koje prihod prima od neautentičnog aranžmana, mora s tim prihodom također postupati kao da je od početka nastao samo u državi rezidentnosti poreznog obveznika koji vrši kontrolu.

54.

Na razini kvalifikacije činjenica članak 7. stavak 2. točka (b) ATAD‑a može biti lex specialis u odnosu na opću odredbu o izbjegavanju zlouporaba iz članka 6. ATAD‑a (vidjeti uvodnu izjavu 11.). No, na razini pravnih posljedica članak 8. stavak 7. ATAD‑a ne može se automatski primijeniti na članak 7. stavak 2. točku (b) ATAD‑a. U protivnome bi nastala proturječnost u ocjeni u odnosu na pravnu posljedicu predviđenu u članku 6. da se neautentični aranžmani u potpunosti zanemaruju.

2) Je li dvostruko oporezivanje zamislivo u slučaju neautentičnih aranžmana?

55.

U tom se pogledu postavlja i pitanje je li u slučaju neautentičnog aranžmana u smislu članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a dvostruko oporezivanje uopće zamislivo. U tom smjeru ide i argumentacija Kraljevine Nizozemske kada tvrdi da se prihod kontroliranog inozemnog društva već oporezuje prema mehanizmima predviđenima u Direktivi samo jednom u inozemstvu ili u tuzemstvu.

56.

U konačnici Sud jamči da se odredbe o izbjegavanju zlouporaba, a time i oporezivanje uračunavanjem u članku 7. ATAD‑a ujednačeno tumače i primjenjuju u cijeloj Uniji. Stoga ne može doći do dvostrukog oporezivanja. Ako zajedno s premještanjem prihoda u inozemstvo postoji i neautentični aranžman, Belgija oporezuje prihod jer bi on bez neautentičnog aranžmana nastao u Belgiji. Ako ne postoji neautentični aranžman, tada niti ne dolazi do dodavanja prihoda prihodu ostvarenom u Belgiji i on se oporezuje u inozemstvu.

57.

Ako bi ipak postojale razlike između država članica u pogledu postojanja neautentičnog aranžmana, tada bi se one morale riješiti prema načelu lojalne suradnje (članak 4. stavak 3. podstavak 1. UEU‑a) putem načela sadržanih u Direktivi o rješavanju sporova ( 33 ).

58.

Uslijed toga je suvišan porezni odbitak u neautentičnim aranžmanima obuhvaćenima člankom 8. stavkom 7. ATAD‑a ako dolazi do premještanja dobiti između dviju država članica. Nasuprot tomu, u slučaju premještanja dobiti u treće zemlje sporazumi o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u pravilu sadržavaju odredbe o odgovarajućim postupcima za rješavanje sporova (vidjeti primjerice članak 25. modela ugovora OECD‑a).

59.

U skladu s tim u slučaju ujednačene primjene koncepta neautentičnih aranžmana ne dolazi do dvostrukog oporezivanja. Stoga niti odbitak poreza koji je – tada utoliko neopravdano – plaćen u inozemstvu nije nužan.

3) Porezni odbitak u slučaju neautentičnog aranžmana je kontraproduktivan

60.

Cilj Direktive, to jest djelotvorno suzbijanje neautentičnih aranžmana, također govori u prilog tomu da se članak 8. stavak 7. ATAD‑a (odnosno porezni odbitak) ne može primijeniti na neautentične aranžmane obuhvaćene člankom 7. stavkom 2. točkom (b) ATAD‑a.

61.

Sljedeći primjer trebao bi to pojasniti. Tako je i prema stajalištu Komisije spojivo s ciljem minimalnog usklađivanja predvidjeti oporezivanje uračunavanjem u slučaju manje razlike u poreznim stopama koja je prema članku 7. stavku 1. podstavku 1. točki (b) ATAD‑a potrebna za kvalifikaciju kao kontrolirano inozemno društvo. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti da neautentični aranžman postoji već u slučaju iskorištavanja razlike u porezu od primjerice 5 %. Međutim, ako je kontrolirano inozemno društvo već platilo porez na dobit po stopi od primjerice 15 %, a u državi rezidentnosti poreznog obveznika koji izvršava kontrolu također treba platiti samo 20 % poreza na dobit, tada je poticaj za postupanje protiv neautentičnih aranžmana prilično nizak jer se vlastiti porezni prihod tada ograničava samo na razliku (u primjeru od 5 %). Porezni odbitak jednostavno bi smanjio poticaj za suzbijanje neautentičnih aranžmana i u tom smislu djelovao kontraproduktivno.

62.

Osim toga, primjena članka 8. stavka 7. ATAD‑a na članak 7. stavak 2. točku (b) ATAD‑a bila bi protivna poreznoj nadležnosti države rezidentnosti poreznog obveznika koji izvršava kontrolu jer je prisiljava da se odrekne svojeg stvarno postojećeg prava na oporezivanje u iznosu poreza plaćenog u inozemstvu, iako je porezni obveznik odabrao neautentični aranžman. Obično nije na poreznom obvezniku da putem neautentičnog aranžmana odlučuje kome pripada porezni prihod.

63.

Stoga primjena članka 8. stavka 7. ATAD‑a u slučajevima neautentičnih aranžmana iz članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a nije potrebna niti primjerena. To bi proturječilo i ustaljenoj sudskoj praksi Suda prema kojoj se nitko ne može pozivati na odredbe prava Unije u svrhu zlouporabe ( 34 ). Budući da uračunavanje zbog neautentičnog aranžmana iz članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a predstavlja poseban slučaj iz članka 6. ATAD‑a (koji prema naslovu želi spriječiti zlouporabu i odnosi se na neautentične aranžmane), nijedan porezni obveznik koji je odabrao neautentični aranžman ne bi se prema toj sudskoj praksi mogao pozvati na prednost koja proizlazi iz mogućnosti odbitka prema članku 8. stavku 7. ATAD‑a.

64.

No, ako je tako, tada država članica uopće ne mora predvidjeti takvu mogućnost u nacionalnom pravu. Naime, kao što je to Sud izrijekom naveo ( 35 ), to opće načelo (prema kojem se nitko ne smije pozivati na odredbe prava Unije u svrhu zlouporabe) je obvezujuće. Teško da ga se kao obvezujuće opće načelo prava Unije može potisnuti sekundarnim pravom.

4) Stvarno značenje članka 8. stavka 7. ATAD‑a

65.

Međutim, pravilo iz članka 8. stavka 7. ATAD‑a nije suvišno zbog tog sustavnog i teleološkog tumačenja. Naime, porezni odbitak predviđen u članku 8. stavku 7. ATAD‑a nužan je prilikom prenošenja mogućnosti iz članka 7. stavka 2. točke (a) ATAD‑a. Tamo država rezidentnosti poreznog obveznika paušalno oporezuje pasivni prihod kontroliranog inozemnog društva a da se ne mora dokazati da je bitna svrha konstrukcije stjecanje gospodarske prednosti.

66.

Ta dobit ne potpada pod nadležnost za oporezivanje države rezidentnosti poreznog obveznika samo zbog načela neuzimanja u obzir umjetnih konstrukcija koje do izražaja dolazi u članku 6. ATAD‑a. Stoga za državu rezidentnosti kontroliranog inozemnog društva načelno ne postoji povod da odustane od oporezivanja istog prihoda. Zato bi prilikom primjene članka 7. stavka 2. točke (a) ATAD‑a moglo doći do dvostrukog oporezivanja ako se ne primijeni članak 8. stavak 7. ATAD‑a. Slijedom toga, pravilo iz članka 8. stavka 7. ATAD‑a zadržava svoj samostalni smisao čak i ako se ono mora sustavno i teleološki reducirati.

b)   Stvarno preostali rizici su u interesu suzbijanja neautentičnih aranžmana

67.

Čak i ako sukladno tomu u slučajevima neautentičnih aranžmana – barem između država članica – ne može doći do dvostrukog oporezivanja, treba priznati da u praksi svakako postoji rizik od povećanog napora zbog potrebe za suočavanjem i s državom rezidentnosti kontroliranog inozemnog društva i s državom rezidentnosti poreznog obveznika koji izvršava kontrolu. Naime, dok država rezidentnosti poreznog obveznika koji izvršava kontrolu ima interes za širokim tumačenjem neautentičnog aranžmana, koji dovodi do poreznih prihoda za tu državu, država rezidentnosti kontroliranog društva ima interes za uskim tumačenjem neautentičnog aranžmana jer bi se inače oporezivi prihod izuzeo iz njezine porezne nadležnosti.

68.

No, ti stvarni rizici nisu protivni logici Direktive. Upravo suprotno. Naime, ako se mogućnost odbitka prema članku 8. stavku 7. primijeni na slučajeve iz članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a, porezni obveznik koji izvršava kontrolu bi u slučaju otkrivanja neautentičnog aranžmana morao snositi samo porezno opterećenje u vlastitoj državi rezidentnosti umanjen za porezno opterećenje u državi rezidentnosti kontroliranog inozemnog društva.

69.

Porezni obveznik koji izvršava kontrolu bi, dakle, u najgorem slučaju morao platiti poreze u istom iznosu u kojem bi ih morao platiti i bez neautentičnog aranžmana, a u najboljem se slučaju neautentični aranžman nikada ne bi otkrio i dobit bi se uspješno premjestila u zemlju s niskim poreznim opterećenjem. To upravo poziva na to da „se pokuša” s neautentičnim aranžmanima jer se nema što izgubiti, a može se nešto i dobiti. To sprečava odvraćajući učinak upravo prikazanih praktičnih rizika.

c)   Međuzaključak

70.

Mogućnost odbitka prema članku 8. stavku 7. ATAD‑a ne može se stoga primijeniti na članak 7. stavak 2. točku (b). Umjesto toga članak 8. stavak 7. ATAD‑a treba teleološki reducirati jer svrha norme u vidu izbjegavanja dvostrukog oporezivanja ovdje nije ostvarena. Osim toga, inače bi nastala proturječnost u ocjeni u odnosu na pravnu posljedicu iz članka 6. ATAD‑a (neuzimanje u obzir neautentičnog aranžmana) te praksu Suda prema kojoj se nitko ne može pozivati na pravo Unije u svrhu zlouporabe. Primjena članka 8. stavka 7. ATAD‑a ograničava se stoga na uračunavanje prema članku 7. stavku 2. točki (a).

71.

Kraljevina Belgija, koja se u odnosu na odredbe o kontroliranim inozemnim društvima odlučila za mogućnost iz članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a, upravo stoga nije bila dužna prenijeti članak 8. stavak 7. ATAD‑a. Komisijina tužba je već zbog tog razloga neosnovana.

4.   Minimalno usklađivanje

72.

Kraljevina Belgija nadalje tvrdi u svojoj obrani da prema svojem članku 3. ATAD ima za cilj samo minimalno usklađivanje odredbi za zaštitu domaće osnovice poreza na dobit. Time što u slučajevima zlouporabe ona ne predviđa porezni odbitak prema članku 8. stavku 7. ATAD‑a, jamči se samo viši stupanj zaštite domaće osnovice poreza na dobit.

73.

Komisija uzvraća da pravilno prenošenje ATAD‑a u nacionalno pravo zahtijeva i prenošenje njegova članka 8. stavka 7. Minimalno usklađivanje dopušta samo dopunu odnosno pooštravanje mjera predviđenih u Direktivi, primjerice smanjenjem pragova za kontrolu u smislu članka 7. stavka 1. podstavka 1. točke (a) ATAD‑a (vidjeti uvodnu izjavu 12.), ali ne i to da se one uopće ne prenesu.

74.

Prema članku 288. stavku 3. UFEU‑a direktive su obvezujuće u pogledu rezultata koji je potrebno postići, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Kao što je to već navedeno, države članice dužne su pravilno i u potpunosti prenijeti direktive ( 36 ), to jest u načelu prenijeti sve odredbe direktive ( 37 ).

75.

No, u slučaju direktiva za minimalno usklađivanje zakonodavac Unije svjesno dopušta državama članicama mogućnost da zadrže ili da donesu strože mjere. Donošenje ili zadržavanje strožih odredbi podliježe uvjetu da te mjere nisu takve da mogu ozbiljno ugroziti postizanje rezultata propisanog odnosnom direktivom i da su, osim toga, u skladu s primarnim pravom ( 38 ). Ograničenja temeljnih sloboda koja iz toga proizlaze mogu se u području minimalnog usklađivanja opravdati ciljevima direktive kao razlozima povezanim s javnim poretkom ( 39 ) ako ne prelaze granice onoga što je nužno za postizanje zadanog cilja ( 40 ).

76.

U pravilu se to odnosi na slučaj kada država članica prenosi općenito sročenu odredbu direktive donošenjem konkretnijeg, strožeg pravila ili, primjerice, izmijeni prilikom prenošenja prag utvrđen u direktivi kao minimalni standard i time pooštri pravne zahtjeve.

77.

Od tih se slučajeva ovaj razlikuje po tome da Kraljevina Belgija nije samo strože prenijela odredbu Direktive, nego člankom 8. stavkom 7. uopće nije prenijela konkretnu odredbu ATAD‑a. U tom se pogledu Kraljevina Belgija poziva na to da samo članak 7. i članak 8. stavci 1. do 4. ATAD‑a sadržavaju minimalni standard za zaštitu domaće osnovice za porez na dobit koji države članice moraju obvezno prenijeti. Iznimke od uključivanja u poreznu osnovicu koje su utvrđene u članku 8. stavcima 5. do 7. ATAD‑a i trebaju spriječiti dvostruko oporezivanje ograničavaju pak ostvarivanje tog cilja i stoga ih države članice ne moraju obvezno prenijeti. Naime, ako, primjerice, u slučajevima neautentičnog aranžmana država članica ne predvidi porezni odbitak prema članku 8. stavku 7. ATAD‑a, zajamčena je samo viša razina zaštite domaće osnovice poreza na dobit.

78.

Sud se morao već baviti direktivama kojima je bilo predviđeno samo minimalno usklađivanje, doduše u pravu zaštite potrošača. Ovdje se nacionalnim zakonom za prenošenje također htio ostvariti cilj direktive u većoj mjeri i stoga, kao ovdje, iznimka predviđena u direktivi nije bila prenesena.

79.

To je Sud morao ocijeniti, primjerice, u predmetu Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid ( 41 ). U njemu se radilo o Direktivi 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 42 ), čiji članak 4. stavak 2. određuje da nepoštenost odredbe ne može proizaći iz glavnog predmeta ugovora ni iz odnosa cijene i naknade, sve dok je odredba jasno i razumljivo sastavljena. Prema članku 8. Direktive, kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ta direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom. Španjolsko uređenje, kojim je Direktiva 93/13/EEZ bila prenesena u domaće pravo, nije preuzelo iznimke predviđene u članku 4. stavku 2. Direktive. Umjesto toga se na osnovi njega jasno i razumljivo sastavljena odredba može ocijeniti kao nepoštena na temelju svojeg glavnog predmeta ugovora ili odnosa cijene i kvalitete. To neprenošenje iznimke Sud je nakon mišljenja nezavisne odvjetnice V. Trstenjak ( 43 ) ocijenio kao dopušteno jer je u skladu s ciljem minimalnog usklađivanja ( 44 ) španjolsko uređenje imalo za cilj veću zaštitu potrošača ( 45 ).

80.

Iz toga se može izvesti zaključak da obveza država članica da prenesu direktivu u slučaju pukog minimalnog usklađivanja ne obuhvaća takve iznimke čijim se neprenošenjem cilj zadan direktivom ostvaruje u većoj mjeri nego što bi to bio slučaj prilikom njezina prenošenja. Drugim riječima, u slučaju direktive za minimalno usklađivanje iznimka, kojom se ograničava postizanje cilja direktive, ne mora se nužno prenijeti.

81.

Kao što je u slučaju Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid Direktiva 93/13/EEZ dopuštala strože odredbe država članica „[k]ako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača” ( 46 ), u ovom slučaju članak 3. ATAD‑a otvara mogućnost „primjen[e] domaćih odredbi ili odredbi utemeljenih na sporazumu usmjerenih na očuvanje višeg stupnja zaštite domaće osnovice poreza na dobit”. Tako se i ATAD‑om provodi samo minimalno usklađivanje.

82.

Kako bi se utvrdilo radi li se u slučaju neprenesenog članka 8. stavka 7. ATAD‑a o iznimci kojom se ograničava ostvarivanje cilja Direktive, mora se ponovno razmotriti regulatorni mehanizam. ATAD‑om se u članku 7. stavku 2. točki (b) postavlja načelo da se prihod kontroliranog inozemnog društva koji potječe od neautentičnih aranžmana uključuje u poreznu osnovicu poreznog obveznika koji je tuzemni rezident. Tim se pravilom porezni obveznik treba u konačnici oporezovati onako kako bi bio oporezovan bez neautentičnog aranžmana. Stoga se u dijelu u kojem potječe od neautentičnih aranžmana prihod kontroliranog inozemnog društva pripisuje prihodu poreznog obveznika koji izvršava kontrolu. Članak 8. stavak 7. ATAD‑a odstupa od tog načela utoliko što se na temelju poreznog odbitka predviđenog u njemu prihod kontroliranog inozemnog društva ne oporezuje u tuzemstvu više u punom iznosu. Time se ograničava regulatorni cilj (zaštita domaće osnovice poreza na dobit). „Žrtva” neautentičnog aranžmana dobiva manje poreznih prihoda nego da je bio odabran autentični porezni aranžman.

83.

U tom je pogledu ovdje primjenjivo navedeno načelo koje se može izvesti iz predmeta Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid. U skladu s njim neprenošenje članka 8. stavka 7. ATAD‑a ne bi činilo povredu obveze Kraljevine Belgije ako ona doprinosi potpunijem ostvarivanju cilja Direktive (vidjeti odjeljak a) i pritom ne prelazi granice onoga što je nužno za to (vidjeti odjeljak b).

a)   Daljnje ostvarivanje cilja Direktive neprenošenjem članka 8. stavka 7.

84.

Neprenošenje članka 8. stavka 7. ATAD‑a moralo bi ponajprije doprinijeti potpunijem ostvarivanju cilja Direktive ATAD. Stoga treba odlučiti iz čega valja izvesti zaključak o cilju ATAD‑a.

85.

U već spomenutom predmetu Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid relevantna je u tom pogledu bila samo zaštita potrošača na koju je upućivao članak 8. Direktive 93/13/EEZ, u kojemu je bio utvrđen minimalni standard za usklađivanje. U tom bi se pogledu ovdje moralo poći od članka 3. ATAD‑a.

86.

„[Z]aštit[a] domaće osnovice poreza na dobit” na koju upućuje članak 3. ATAD‑a dovodi do toga da se mogućnost poreznog odbitka prema članku 8. stavku 7. u velikoj mjeri ne prenosi. No, prije svega, opasnost da postoji potreba obraniti se od dodatnog oporezivanja od strane države rezidentnosti kontroliranog društva odvraća po svojem učinku od premještanja prihoda u inozemstvo i time dodatno štiti domaću osnovicu poreza na dobit.

87.

Suprotno tvrdnji Komisije, koja u tom pogledu upućuje samo na petu uvodnu izjavu, tamo spomenuto istodobno izbjegavanje stvaranja prepreka na tržištu, kao što je dvostruko oporezivanje, ne može se smatrati samostalnim ciljem Direktive. Dvostruko oporezivanje proizlazi osobito tek iz same Direktive, to jest iz obveze oporezivanja uračunavanjem i to samo ako se pretpostavi da državi s niskim poreznim opterećenjem pripada vlastiti porezni prihod na temelju neautentičnog aranžmana. Bilo bi stoga nedosljedno pripisati Direktivi cilj izbjegavanja dvostrukog oporezivanja ako rizik proizlazi tek iz same Direktive (ovdje na temelju obveze oporezivanja uračunavanjem).

88.

To potvrđuje temeljitije razmatranje ATAD‑a. Prema svojem nazivu ATAD utvrđuje „pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta”. Od toga jedino „suzbijanje praksi izbjegavanja poreza” opisuje cilj Direktive. Dodatak „kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta” ograničava krug obuhvaćenih praksi izbjegavanja poreza s obzirom na pravnu osnovu iz članka 115. UFEU‑a (vidjeti odjeljak 1.), pri čemu nije definiran vlastiti cilj.

89.

Već je u uvodnoj izjavi 1. naznačena nužnost da se obnovi „povjerenje u poštenje poreznih sustava” i omogući „vladama da učinkovito ostvaruju svoj porezni suverenitet”. Uvodne izjave 2., 3., 5., 14. i 16. odnose se također na suzbijanje izbjegavanja poreza kao cilj Direktive.

90.

Osim toga, prepreku na tržištu Direktiva vidi na prvom mjestu u praksama izbjegavanja poreza. To je određeno već u nazivu Direktive („praks[e] izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta”) i potvrđeno je uvodnom izjavom 2. Direktive u kojoj je navedeno: „Za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta od ključne je važnosti da države članice barem provode svoje obveze u skladu s BEPS‑om i da općenito poduzimaju mjere za obeshrabrivanje prakse izbjegavanja poreza i osiguravaju pravedno i učinkovito oporezivanje u Uniji […]”. Uvodna izjava 16. također ide u tom smjeru: „S obzirom na to da je ključni cilj ove Direktive povećati otpornost unutarnjeg tržišta u cjelini u odnosu na prekograničnu praksu izbjegavanja poreza […]”.

91.

O izbjegavanju stvaranja „prepreka na tržištu, kao što je dvostruko oporezivanje” riječ je samo u petoj uvodnoj izjavi. Značenje pojedinih uvodnih izjava bi se preuveličalo ako bi se iz njih izveo još jedan, samostalan cilj Direktive, dok je nesporni glavni cilj Direktive izražen u najmanje pet uvodnih izjava, naslovu i samom normativnom tekstu (vidjeti članak 3. ATAD‑a). Niti jedna od materijalnih odredbi ATAD‑a ne bavi se pobliže problemom dvostrukog oporezivanja između država članica ako se zanemari članak 8. stavak 7., koji se tiče „samo” dvostrukog oporezivanja koje je samo sebe stvorilo. Logičnije je izbjegavanje dvostrukog oporezivanja u slučajevima u kojima ono može nastupiti na temelju Direktive smatrati izrazom načela proporcionalnosti.

92.

U trećoj rečenici uvodne izjave 5. navedeno je: „Ako se primjenom tih pravila uzrokuje dvostruko oporezivanje, porezni obveznici trebali bi dobiti olakšice odbitkom poreza plaćenog u drugoj državi članici ili trećoj zemlji, ovisno o slučaju”. Glede oporezivanja uračunavanjem uređenog u članku 7. stavku 2. ATAD‑a u slučaju kontroliranog inozemnog društva obrađena je time samo mogućnost iz točke (a) u kojoj dvostruko oporezivanje uopće može nastati između dviju država članica. Prema navedenom (točka 46. i sljedeće ovog mišljenja) dvostruko oporezivanje svakako ne može pak nastati između država članica u slučajevima iz točke (b).

93.

Uslijed toga može ostati neodgovoreno pitanje pripada li Uniji uopće nadležnost za donošenje direktive za opće uklanjanje dvostrukog oporezivanja u propisima država članica o izravnom oporezivanju. Naime, dvostruko oporezivanje proizlazi iz ostvarivanja poreznog suvereniteta država članica. U tom je pogledu Sud već više puta naglasio da nedostaci koji mogu proizaći iz usporednog izvršavanja poreznih ovlasti različitih država članica nisu ograničenja zabranjena prema Ugovorima, pod uvjetom da to izvršavanje poreznog suvereniteta nije diskriminirajuće ( 47 ).

94.

U konačnici neprenošenje članka 8. stavka 7. ATAD‑a dovodi do potpunijeg ostvarivanja cilja Direktive definiranog člankom 3. u vidu zaštite domaće osnovice poreza na dobit nego što bi to bilo u slučaju prenošenja.

b)   Očuvanje zahtjeva nužnosti

95.

Neprenošenje je također potrebno jer u slučajevima iz članka 7. stavka 2. točke (b) ATAD‑a načelno ne postoji opasnost od dvostrukog oporezivanja (vidjeti u tom pogledu točku 46. i sljedeće ovog mišljenja). Iz neprenošenja članka 8. stavka 7. ATAD‑a proizlazi za dotična društva, koja su odabrala odgovarajući neautentični aranžman, veće opterećenje s obzirom na praktične poteškoće (vidjeti točku 67. i sljedeće ovog mišljenja). U tom pogledu taj dodatni napor služi odvraćanju po tome što gospodarski poticaj za premještanje dobiti u druge države s nižim stopama poreza na dobit pretvara u svoju suprotnost. Uslijed toga mjera ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje zadanog cilja.

c)   Međuzaključak

96.

Odbitak predviđen u članku 8. stavku 7. u pogledu poreza koji je u inozemstvu platilo kontrolirano inozemno društvo nije stoga bio kao iznimka koja ograničava postizanje istog cilja Direktive obuhvaćen obvezom prenošenja ATAD‑a kojim se provodi minimalno usklađivanje. Neprenošenjem članka 8. stavka 7. Kraljevina Belgija nije slijedom toga povrijedila svoju obvezu prenošenja. Zbog tog je razloga Komisijina tužba neosnovana.

C. Sažetak

97.

Tako je prigovor o povredi obveze zbog neprenošenja članka 8. stavka 7. ATAD‑a prilikom odabira oporezivanja uračunavanjem prema članku 7. stavku 2. točki (b) ATAD‑a neosnovan već prilikom tumačenja te norme, a svakako zbog samog minimalnog usklađivanja Direktive prema njezinu članku 3.

VI. Troškovi

98.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Kraljevina Belgija postavila zahtjev da se Komisiji naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, Komisiji valja naložiti snošenje troškova.

99.

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije Unije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Primjenom tih odredbi Kraljevina Nizozemska snosi vlastite troškove.

VII. Zaključak

100.

S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da odluči kako slijedi:

1.

Tužba se odbija.

2.

Komisija snosi troškove postupka.

3.

Kraljevina Nizozemska snosi vlastite troškove.


( 1 ) Izvorni jezik: njemački

( 2 ) Direktiva Vijeća (EU) 2016/1164 o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta (SL 2016., L 193, str. 1.) u verziji izmijenjenoj Direktivom Vijeća (EU) 2017/952 od 29. svibnja 2017. o izmjeni Direktive (EU) 2016/1164 u pogledu hibridnih neusklađenosti s trećim zemljama (SL 2017., L 144, str. 1.). Izmjene se, doduše, ne tiču odredbi koje su relevantne u ovom predmetu.

( 3 ) Preporuke Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) za mjere o sprječavanju smanjenja porezne osnovice i premještanja dobiti (Base Erosion and Profit Shifting – BEPS)

( 4 ) Presude od 10. svibnja 2012., Komisija/Estonija (C‑39/10, EU:C:2012:282, t. 24.), od 24. ožujka 2011., Komisija/Španjolska (C‑375/10, neobjavljena, EU:C:2011:184, t. 10.) i od 12. veljače 2009., Komisija/Poljska (C‑475/07, neobjavljena, EU:C:2009:86, t. 43.)

( 5 ) Vidjeti presudu od 8. prosinca 2005., Komisija/Luksemburg (C‑33/04, EU:C:2005:750, t. 36. i navedena sudska praksa).

( 6 ) Presude od 7. rujna 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C‑484/04, EU:C:2006:526, t. 25.) i od 14. srpnja 2005., Komisija/Njemačka (C‑433/03, EU:C:2005:462, t. 28.)

( 7 ) Vidjeti, primjerice, de Graaf, A./Visser, K. J., ATAD Directive: Some Observations Regarding Formal Aspects, EC Tax Review 25 (2016.), str. 199. (204.); Traversa, E./Possoz M., L’équilibre délicat entre la lutte contre l'évasion fiscale internationale et l'achèvement du marché intérieur: réflexion sur la mise en œuvre du plan BEPS de l’OCDE au sein de l’Union européenne, u: Revue des affaires européennes 2018., str. 611. (624. i slj.); Brokelind C., „The Anti‑Tax Avoidance Directive under Scrutiny: A Matter of Competence?”, u: Monsénégo, J./Bjuvberg, J. (ured.), International Taxation in a Changing Landscape - Liber Amicorum in Honour of Bertil Wiman, Alphen aan den Rijn, 2019., str. 45. (48. i slj.); Haslehner, W., „The General Scope of the ATAD and its Position in the EU Legal Order”, u: Haslehner, W. i dr. (ured.), A Guide to the Anti‑Tax Avoidance Directive, Cheltenham, 2020., str. 32. (38. i slj.); Hey, J., Harmonisierung der Missbrauchsabwehr durch die Anti‑Tax‑Avoidance‑Directive (ATAD), u: Steuer und Wirtschaft 2017., str. 248. (254., 262.); Oppel, F., BEPS in Europa: (Schein-) Harmonisierung der Missbrauchsabwehr durch neue Richtlinie 2016/1164 mit Nebenwirkungen, u: Internationales Steuerrecht 2016., str. 797. (798. i slj.).

( 8 ) Europski parlament, Odbor za pravna pitanja, 5. rujna 2016., obrazloženo mišljenje malteškog parlamenta o Prijedlogu direktive o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta (COM(2016)0026 – C8-0031/2016 – 2016/0011(CNS))

( 9 ) Europski parlament, Odbor za pravna pitanja, 25. travnja 2016., obrazloženo mišljenje švedskog Riksdagena (Parlament) o Prijedlogu direktive o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta (COM(2016)0026 – C8-0031/2016 – 2016/0011(CNS))

( 10 ) U tom smislu, doduše ne u vezi s člankom 115. UFEU‑a, vidjeti presudu od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće (C‑376/98, EU:C:2000:544, t. 95.); također u vezi s člankom 115. UFEU‑a vidjeti dio njemačke pravne teorije: Korte, S., u: Calliess/Ruffert, EUV/AEUV, 6. izdanje 2022., UFEU, članak 115., t. 9.; Tietje, C., u: Grabitz/Hilf/Nettesheim, Das Recht der Europäischen Union, 83. dopunjeno izd. srpanj 2024., UFEU, članak 115., t. 22. i slj.; Herrnfeld, H.-H., u: Schwarze/Becker/Hatje/Schoo, EU‑Kommentar, 4. izdanje 2019., UFEU, članak 115., t. 4.

( 11 ) Presuda od 18. ožujka 1980., Komisija/Italija (91/79, EU:C:1980:85, t. 8.)

( 12 ) Vidjeti, primjerice, uvodnu izjavu 2.: „[…] Za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta od ključne je važnosti da države članice barem provode svoje obveze u skladu s BEPS‑om i da općenito poduzimaju mjere za obeshrabrivanje prakse izbjegavanja poreza i osiguravaju pravedno i učinkovito oporezivanje u Uniji […]” kao i uvodnu izjavu 16.: „S obzirom na to da je ključni cilj ove Direktive povećati otpornost unutarnjeg tržišta u cjelini u odnosu na prekograničnu praksu izbjegavanja poreza, […]”.

( 13 ) Haslehner, W., „The General Scope of the ATAD and its Position in the EU Legal Order”, u: Haslehner, W. i dr. (ured.), A Guide to the Anti‑Tax Avoidance Directive, Cheltenham, 2020., str. 32. (39.); de Graaf, A./Visser, K. J., ATAD Directive: Some Observations Regarding Formal Aspects, EC Tax Review 25 (2016.), str. 199. (202.); Schönfeld, J./Ellenrieder, B., Das Verhältnis von Primär- und Sekundärrecht – oder: Gibt es "gegen Primärrecht immunisiertes Recht"?, u: Steuer und Wirtschaft 2019, str. 253. (261. i slj.).

( 14 ) Presuda od 21. svibnja 2015., Verder LabTec (C‑657/13, EU:C:2015:331, t. 36.); presuda od 23. siječnja 2014., DMC (C‑164/12, EU:C:2014:20, t. 43.); presuda od 29. studenoga 2011., National Grid Indus (C‑371/10, EU:C:2011:785, t. 41.); presuda od 7. rujna 2006., N (C‑470/04, EU:C:2006:525, t. 32. do 39.)

( 15 ) Presuda od 26. veljače 2019., X (Društva posrednici sa sjedištem u trećim zemljama) (C‑135/17, EU:C:2019:136, t. 55. do 58.); presuda od 12. rujna 2006., Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (C‑196/04, EU:C:2006:544, t. 46.)

( 16 ) Tako s obzirom na novouvedeno obvezujuće pravilo o podudarnosti u Direktivi o matičnim društvima i društvima kćerima smatra i Desens, M., Ist die neue Korrespondenzregel in der Mutter‑Tochter‑Richtlinie mit dem primären Unionsrecht vereinbar?, u: Internationales Steuerrecht 2014, str. 825. (828. i slj.).

( 17 ) Vidjeti uvodnu izjavu 2.: „[…] Nadalje, fragmentacija tržišta mogla bi se spriječiti samo zajedničkim okvirom kojim bi se mogle ukloniti postojeće neusklađenosti i prekinuti narušavanje tržišta. […]”

( 18 ) Presuda od 11. lipnja 1991., Komisija/Vijeće (C‑300/89, EU:C:1991:244, t. 23., čije je postojanje tamo samo pretpostavljeno ako odredbe dovedu do različitih troškova proizvodnje). Vidjeti također presudu od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće (C‑376/98, EU:C:2000:544, t. 106. i slj.).

( 19 ) Presuda od 5. listopada 2000., Njemačka/Parlament i Vijeće (C‑376/98, EU:C:2000:544, t. 106. i 107.)

( 20 ) Presuda od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr. (C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 48. do 50. i navedena sudska praksa)

( 21 ) Presuda od 5. ožujka 2015., Komisija/Luksemburg (C‑502/13, EU:C:2015:143, t. 56. i navedena sudska praksa)

( 22 ) Presuda od 26. lipnja 2003., Komisija/Španjolska (C‑404/00, EU:C:2003:373, t. 40. i navedena sudska praksa)

( 23 ) Presuda od 6. ožujka 2008., Komisija/Španjolska (C‑196/07, neobjavljena, EU:C:2008:146, t. 35. i navedena sudska praksa)

( 24 ) Presuda od 11. listopada 2016., Komisija/Italija (C‑601/14, EU:C:2016:759, t. 33. i slj.)

( 25 ) U vezi s mišljenjima švedskog i malteškog parlamenta u zakonodavnom postupku u skladu s člankom 6. Protokola (br. 2) o primjeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti (SL 2008., C 115, str. 206.) vidjeti, međutim: Europski parlament, Odbor za pravna pitanja, 25. travnja 2016., obrazloženo mišljenje švedskog Riksdagena (Parlament) o Prijedlogu direktive o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta (COM(2016)0026 – C8-0031/2016 – 2016/0011(CNS)); Europski parlament, Odbor za pravna pitanja, 5. rujna 2016., obrazloženo mišljenje malteškog parlamenta o Prijedlogu direktive o utvrđivanju pravila protiv praksi izbjegavanja poreza kojima se izravno utječe na funkcioniranje unutarnjeg tržišta (COM(2016)0026 – C8-0031/2016 – 2016/0011(CNS).

( 26 ) Presuda od 14. lipnja 2016., Komisija/Vijeće (C‑263/14, EU:C:2016:435, t. 42.); vidjeti također mišljenje 2/00 (Kartagenski protokol o biološkoj sigurnosti) od 6. prosinca 2001. (EU:C:2001:664, t. 5.).

( 27 ) S tim u vezi vidjeti moje mišljenje u spojenim predmetima ESB/Corneli i Komisija/ESB (C‑777/22 P i C‑789/22 P, EU:C:2024:973, t. 130. uz upućivanje na presudu Općeg suda od 12. lipnja 2019., RV/Komisija,T‑167/17, EU:T:2019:404, t. 59. do 61., kao i na mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Pikamäea u predmetu EUIPO/Neoperl, C‑93/23 P, EU:C:2024:751, t. 72. i slj.).

( 28 ) Presuda od 22. prosinca 2010., Gavieiro Gavieiro i Iglesias Torres (C‑444/09 i C‑456/09, EU:C:2010:819, t. 64.) i od 27. listopada 2011., Komisija/Poljska (C‑311/10, neobjavljena, EU:C:2011:702, t. 59.)

( 29 ) Presuda od 14. siječnja 2010., Komisija/Češka Republika (C‑343/08, EU:C:2010:14, t. 39. do 42.)

( 30 ) Za doslovno, kontekstualno i teleološko tumačenje odredbe vidjeti presudu od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland (C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 44. i navedena sudska praksa).

( 31 ) Presude od 4. listopada 2024., UP CAFFE (C‑171/23, EU:C:2024:840, t. 40.), od 22. studenoga 2017., Cussens i dr. (C‑251/16, EU:C:2017:881, t. 46.), od 22. prosinca 2010., Weald Leasing (C‑103/09, EU:C:2010:804, t. 48.) i od 21. veljače 2006., Halifax i dr. (C‑255/02, EU:C:2006:121, t. 94.). U drukčijem smislu vidjeti presudu od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark (C‑116/16 i C‑117/16, EU:C:2019:135, t. 107. i slj.).

( 32 ) Razlike su istaknute u Böhmer, J./Gebhardt, R./Krüger, S./Orlet, P./Pinetz, E., u: Hagemann, T./Kahlenberg, C. (ured.), ATAD Kommentar, 2019., članak 7., t. 198.

( 33 ) Direktiva Vijeća (EU) 2017/1852 od 10. listopada 2017. o mehanizmima rješavanja poreznih sporova u Europskoj uniji (SL 2017., L 265, str. 1.)

( 34 ) Presuda od 4. listopada 2024., UP CAFFE (C‑171/23, EU:C:2024:840, t. 36.), od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark (C‑116/16 i C‑117/16, EU:C:2019:135, t. 70.), od 11. srpnja 2018., Komisija/Belgija (C‑356/15, EU:C:2018:555, t. 99.) i od 12. rujna 2006., Cadbury Schweppes i Cadbury Schweppes Overseas (C‑196/04, EU:C:2006:544, t. 35.)

( 35 ) Presuda od 26. veljače 2019., T Danmark i Y Denmark (C‑116/16 i C‑117/16, EU:C:2019:135, t. 71.) uz upućivanje na presude od 11. srpnja 2018., Komisija/Belgija (C‑356/15, EU:C:2018:555, t. 99.), od 22. studenoga 2017., Cussens i dr. (C‑251/16, EU:C:2017:881, t. 27.) i od 5. srpnja 2007., Kofoed (C‑321/05, EU:C:2007:408, t. 38.)

( 36 ) Presude od 27. listopada 2011., Komisija/Poljska (C‑311/10, neobjavljena, EU:C:2011:702, t. 59.) i od 22. prosinca 2010., Gavieiro Gavieiro i Iglesias Torres (C‑444/09 i C‑456/09, EU:C:2010:819, t. 64.)

( 37 ) Presuda od 14. siječnja 2010., Komisija/Češka Republika (C‑343/08, EU:C:2010:14, t. 39. do 42.)

( 38 ) Presuda od 7. srpnja 2016., Muladi (C‑447/15, EU:C:2016:533, t. 43. i navedena sudska praksa)

( 39 ) Za ograničenja slobodnog kretanja kapitala vidjeti presude od 2. ožujka 2023., PrivatBank i dr. (C‑78/21, EU:C:2023:137, t. 63.) i od 18. lipnja 2020., Komisija/Mađarska (Transparentnost udruženja) (C‑78/18, EU:C:2020:476, t. 89.).

( 40 ) Presude od 18. siječnja 2024., Regionalna direkcija Avtomobilna administracija Pleven (C‑227/22, EU:C:2024:57, t. 35.) i od 7. srpnja 2016., Muladi (C‑447/15, EU:C:2016:533, t. 44.)

( 41 ) Presuda od 3. lipnja 2010., (C‑484/08, EU:C:2010:309)

( 42 ) Direktiva Vijeća od 5. travnja 1993. (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) u izvornoj verziji. Za predmet C‑484/08 još nisu bile relevantne izmjene na temelju Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.) i Direktive (EU) 2019/2161 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. studenoga 2019. (SL 2019., L 328, str. 7.).

( 43 ) U predmetu Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid (C‑484/08, EU:C:2009:682, t. 87.)

( 44 ) Presuda od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid (C‑484/08, EU:C:2010:309, t. 28. i slj.)

( 45 ) Presuda od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid (C‑484/08, EU:C:2010:309, t. 40.)

( 46 ) Članak 8. Direktive 93/13

( 47 ) Presuda od 3. lipnja 2010., Komisija/Španjolska (C‑487/08, EU:C:2010:310, t. 56.); vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Damseaux (C‑128/08, EU:C:2009:471, t. 27.), od 20. svibnja 2008., Orange European Smallcap Fund (C‑194/06, EU:C:2008:289, t. 41., 42. i 47.) i od 14. studenoga 2006., Kerckhaert i Morres (C‑513/04, EU:C:2006:713, t. 19., 20. i 24.).