1.

Tribunalul Bucureşti (Okružni sud u Bukureštu, Rumunjska) svojim zahtjevom za prethodnu odluku traži tumačenje članka 10. Uredbe (EU) br. 1259/2010 ( 2 ), odredbe koju Sud ( 3 ) još uvijek nije tumačio. Glavni predmet odnosi se na spor između osobe JE i osobe KF u vezi s određivanjem prava primjenljivog na njihov brakorazvodni postupak. Pravni komentatori tu uredbu, prvi instrument međunarodnog privatnog prava u povijesti Unije donesenu u okviru „pojačane suradnje”, opisuju kao priču o uspjehu i kamen temeljac budućeg obiteljskog prava Unije ( 4 ). Rumunjska je jedna od 17 država članica sudionica te pojačane suradnje.

I.

Pravni okvir

A.

Pravo Europske unije

1.

Uredba (EZ) br. 2201/2003

2.

Kako je predviđeno u članku 3. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 2201/2003 ( 5 ):

2.

Uredba (EU) br. 1259/2010

3.

U članku 5. Uredbe br. 1259/2010 ( 6 ), naslovljenom „Odabir stranaka u pogledu primjenljivog prava”, propisuje se:

4.

U članku 8. te uredbe, naslovljenom „Primjenljivo pravo u nedostatku odabira stranaka”, određeno je:

5.

U članku 10. te uredbe, naslovljenom „Primjena prava suda pred kojim je pokrenut postupak”, propisuje se:

6.

U članku 12. te uredbe, naslovljenom „Javni poredak”, određeno je:

B.

Rumunjsko pravo

7.

U skladu s člankom 2600. stavcima 2. i 3. rumunjskog Građanskog zakonika:

II.

Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku i upućeno prethodno pitanje

8.

Osobe JE i KF su sklopile u Iași, Rumunjska, 2. rujna 2001. brak u kojem je u Veroni, Italija, 23. lipnja 2005. rođeno dijete.

9.

Osoba JE je 13. listopada 2016. podnijela tužbu Judecătoria Iași (Prvostupanjski sud, Iași, Rumunjska) kojom je zatražila razvod od osobe KF.

10.

Taj se sud presudom u građanskom postupku od 31. svibnja 2017. proglasio nenadležnim za odlučivanje u postupku u korist Judecătoria Sectorului 5 București (Prvostupanjski sud, peti okrug u Bukureštu, Rumunjska), koji je predmet registrirao 9. kolovoza 2017.

11.

Gore navedeni sud presudom u građanskom postupku od 20. veljače 2018. u pogledu predmetnog brakorazvodnog postupka utvrdio je opću nadležnost rumunjskih sudova u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 2201/2003. Nadalje, na temelju članka 8. točke (a) Uredbe br. 1259/2010, utvrdio je da je talijansko pravo pravo koje je primjenljivo na spor s obzirom na to da su – na datum na koji je pred sudom pokrenut brakorazvodni postupak – stranke imale uobičajeno boravište u Italiji (stranke su duže vremena boravile u Italiji).

12.

U tom pogledu je Judecătoria Sectorului 5 București istaknuo da se u skladu s talijanskim pravom tužba za razvod braka poput one koju je podnijela osoba JE može podnijeti samo kada je sud utvrdio ili odredio zakonsku rastavu bračnih drugova i kada su između zakonske rastave i datuma podnošenja sudu zahtjeva za razvod braka prošle barem tri godine.

13.

Budući da donošenje sudske odluke u svrhu zakonske rastave stranaka nije dokazano i da rumunjskim pravom nisu predviđene odredbe za postupak zakonske rastave, gore navedeni sud je presudio da taj postupak treba provesti pred talijanskim sudovima i da je, stoga, svaki u tu svrhu rumunjskim sudovima podnesen zahtjev nedopušten.

14.

Osoba JE protiv te presude podnijela je žalbu sudu koji je uputio zahtjev tvrdeći da je prvostupanjski sud trebao primijeniti članak 2600. stavak 2. rumunjskog Građanskog zakonika koji „predstavlja prenošenje članka 10. Uredbe br. 1259/2010 u rumunjsko pravo”.

15.

JE se također pozvao na članak 12. Uredbe br. 1259/2010, tvrdeći da je primjena talijanskog prava očito nespojiva s javnim poretkom države suda koji vodi postupak, tako da je nužno isključiti primjenu stranog prava koje je inače primjenljivo na brakorazvodni postupak i umjesto njega primijeniti rumunjsko pravo.

16.

U tim je okolnostima Tribunalul Bucureşti (Okružni sud u Bukureštu, Rumunjska) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

17.

Sudu su pisana očitovanja podnijeli rumunjska, njemačka i portugalska vlada te Europska komisija. Stranke nisu zatražile održavanje rasprave i ona nije održana.

III.

Analiza

A.

Odgovor na prethodno pitanje

18.

Važno je naglasiti da sve stranke koje su intervenirale u ovom postupku navode da se članak 10. Uredbe br. 1259/2010 mora usko tumačiti, na način da se izraz „[k]ada se pravom primjenljivim u skladu s člankom 5. ili člankom 8. ne predviđa razvod braka”, koji je u njemu sadržan, odnosi samo na situacije u kojima se primjenljivim stranim pravom ne predviđa razvod braka ni u jednom obliku; odnosno, da ono ne poznaje institut razvoda.

19.

U ovom mišljenju, došao sam do zaključka da je to tumačenje očito točno.

20.

Člankom 10. Uredbe br. 1259/2010 isključuje se primjena prava određenog u skladu s člankom 5. ili člankom 8. te uredbe u slučajevima u kojima se, osobito, tim pravom ne predviđa razvod braka (prva mogućnost iz članka 10.; u daljnjem tekstu: „predmetna odredba”). Ta se mogućnost vjerojatno neće često koristiti u praksi s obzirom na to da se njome pokušava pružiti rješenje za rijedak slučaj kada nacionalno pravo ne uređuje razvod braka (u okviru Europske unije, Malta je bila zadnja država članica koja je razvod braka uvela nakon referenduma koji je održan 2011. ( 7 )). U praksi danas sve države imaju zakone o razvodu braka, osim Filipina i Vatikanskog Grada, u kojima je dopušten samo poništaj braka. Člankom 10. štiti se pravo na razvod te bih istaknuo da slične odredbe (kojima se pravo na razvod jednako tako dodjeljuje kao neka vrsta minimalnog standarda) postoje i u nacionalnim pravilima o sukobu zakona kojima je ta odredba inspirirana ( 8 ).

21.

Pitanje koje je uputio sud koji je uputio zahtjev proizlazi iz činjenice da je pravo koje je primjenljivo na glavni postupak, u skladu s člankom 8. točkom (a) Uredbe br. 1259/2010, talijansko pravo. U skladu s talijanskim pravom razvod braka može se zahtijevati samo kada je sud prethodno utvrdio ili odredio zakonsku rastavu, međutim, pravom suda pred kojim se vodi postupak (odnosno, rumunjskim pravom) takav postupak nije predviđen.

22.

S obzirom na tvrdnje navedene u točki 14. ovog mišljenja, naglasio bih da je Uredba br. 1259/2010 izravno primjenljiva i da ne zahtijeva prenošenje ili jednakovrijednu odredbu u nacionalnom pravu. Stoga, kako bi odredili pravo koje je primjenljivo na zahtjev za razvod braka, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, rumunjski sudovi mogu primijeniti samo Uredbu br. 1259/2010 te sud koji je uputio zahtjev ne bi smio u tom pogledu upućivati na rumunjski Građanski zakonik ( 9 ), s obzirom na to da on u ovim okolnostima nije relevantan.

23.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da, u skladu s nacionalnom sudskom praksom, u okolnostima poput onih o kojima je riječ kada se rumunjskim sudovima podnese zahtjev za zakonsku rastavu ili zahtjev za razvod braka, kojemu nije prethodila zakonska rastava utvrđena ili određena u skladu s talijanskim pravom, rumunjski sudovi odbijaju takve zahtjeve kao: (a) nedopuštene (jer se rumunjskim pravom ne predviđa postupak zakonske rastave); (b) preuranjene (na temelju toga što se razvod braka zahtijeva izravno pred rumunjskim sudom, a da zakonsku rastavu prethodno nisu odobrili talijanski sudovi); ili (c) neosnovane, kao u ovom slučaju (na temelju tih dviju zajedno kombiniranih osnova ( 10 )).

24.

Drugim riječima sud koji je uputio zahtjev objašnjava da su postupovne prepreke (proizašle iz nepostojanja postupka zakonske rastave u rumunjskom pravu) dovele u tim slučajevima do postupovnih rješenja koja nisu dopuštala materijalnu analizu tih zahtjeva.

25.

Kao što ću objasniti u nastavku, sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku mora se odgovoriti tako da se prva mogućnost iz članka 10. Uredbe br. 1259/2010 mora usko tumačiti.

1.

Tekst i ustrojstvo predmetne odredbe

26.

Tekst prve mogućnosti iz članka 10. Uredbe br. 1259/2010 je jasan. Pravo suda pred kojim se vodi postupak primjenjuje se samo „[k]ada se pravom primjenljivim u skladu s člankom 5. ili člankom 8. ne predviđa razvod braka” (odnosno, kada bračni par nema mogućnost razvoda braka). Ništa ne upućuje na to da se ta mogućnost također primjenjuje kada se primjenljivim stranim pravom dopušta razvod braka, ali ga se podvrgava ograničavajućim uvjetima (na primjer, prethodnoj zakonskoj rastavi).

27.

Stoga, izraz „ne predviđa razvod braka” ne može značiti da se primjenljivim pravom „predviđa razvod pod određenim (materijalnim i postupovnim) uvjetima”.

28.

Naime, kao što je to Komisija istaknula, uvjeti se, iako sve države članice imaju vlastita pravila koja se odnose na razvod braka, razlikuju od jedne do druge države članice i sama činjenica da je primjenljivo pravo više ograničavajuće (od prava suda pred kojim se vodi postupak) očito ne znači da ono „ne predviđa razvod braka” s obzirom na to da se, ako su uvjeti ispunjeni, razvod može utvrditi.

29.

Proizlazi da se tekst prve mogućnosti iz članka 10. Uredbe br. 1259/2010 odnosi samo na slučajeve kada primjenljivo strano pravo ne poznaje pravni režim razvoda braka ( 11 ).

30.

To je potvrđeno u uvodnoj izjavi 24. te uredbe ( 12 ), u kojoj se predviđa da se pravo suda pred kojim je pokrenut postupak treba primijeniti samo kada primjenljivo pravo „ne predviđa razvod braka”. Štoviše, ništa ne upućuje na to da se, s obzirom na tu uvodnu izjavu, članak 10. također odnosi na situacije kada je razvod braka dopušten, ali podliježe ograničavajućim uvjetima.

31.

Prva mogućnost iz članka 10. Uredbe br. 1259/2010 posljedica je opće primjene Unijinih pravila o sukobu zakona u vezi s razvodom braka i zakonskom rastavom u skladu s člankom 4. iste uredbe: „[p]ravo određeno na temelju ove Uredbe primjenjuje se bez obzira je li to pravo i države članice sudionice”. Tom odredbom se „mogućnost razvoda” promovira kao opći i pozitivan aspekt Unijinih pravila o sukobu zakona u vezi s razvodom braka i zakonskom rastavom i, in concreto, međunarodnog obiteljskog prava. Favor divortii je u Uredbi br. 1259/2010 ojačan načelima stranačke autonomije i najuže veze sa strankama. Tim Unijinim pravilima zahtijeva se, takoreći, „učinkovito i neophodno temeljno pravo na razvod” ( 13 ).

32.

Moje tumačenje članka 10. Uredbe br. 1259/2010 potkrepljeno je pravnim komentarima u skladu s kojima je tom odredbom obuhvaćena situacija kada pravo primjenljivo na temelju članaka 5. ili 8. te uredbe uopće ne poznaje pravni režim razvoda braka i kada razvod jednostavno nije moguć. Stoga, odredbom nije obuhvaćen slučaj kada se brak ne može okončati jer nisu ostvarene određene pretpostavke: na primjer, kad se primjenljivim pravom propisuju ograničavajući razlozi za razvod braka poput zahtjeva dugog/duljeg razdoblja rastavljenosti. Primjena članka 10. će također biti isključena kada se pravom države propisuju neprihvatljivo visoki zahtjevi za razvod ( 14 ).

33.

Kada primjenljivo pravo određeno u skladu s člancima 5 i 8. Uredbe br. 1259/2010, „ne predviđa razvod”, prvom mogućnosti iz članka 10. te uredbe ta se praznina popunjava određivanjem lex fori. Na primjer, i za razliku od ovog predmeta, kada bi se filipinsko pravo (kojim se propisuje samo zakonska rastava ali ne i razvod) primijenilo na brakorazvodni postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, onda bi potonji mogao primijeniti rumunjsko pravo kako bi utvrdio razvod ( 15 ).

34.

Slažem se sa stajalištem njemačke vlade da se zajedničkim tumačenjem ranije navedenih odredbi s drugim odredbama Uredbe br. 1259/2010 ojačava tumačenje prve mogućnosti iz članka 10. te uredbe kao neučinkovite kada se primjenljivim stranim pravom dopušta razvod braka koji podliježe obveznoj i prethodnoj zakonskoj rastavi.

35.

Iz članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1259/2010 proizlazi da se ta uredba primjenjuje na razvod i zakonsku rastavu. Kada se pojedine odredbe te uredbe (također) primjenjuju na zakonsku rastavu tada je to izričito navedeno u tekstu tih članaka ( 16 ).

36.

Stoga se Uredbom br. 1259/2010 ne umanjuje uloga zakonske rastave. Kad bi se prva mogućnost iz članka 10. te uredbe također primjenjivala na situacije kada je razvod braka dopušten ali je uvjetovan prethodnom zakonskom rastavom, tada moramo pretpostaviti da bi to zakonodavac Unije izričito propisao.

37.

U ovom se slučaju talijanskim pravom, kao primjenljivim pravom, razvod ne zabranjuje; njime ga se tek podvrgava određenim zahtjevima, što je u okviru nadležnosti Republike Italije u pogledu materijalnog obiteljskog prava. Stoga, u ovom slučaju, primjenljivo pravo valja odrediti u skladu s člancima 5. ili 8. Uredbe br. 1259/2010, a ne u skladu s njezinim člankom 10.

2.

Sustavno ili kontekstualno tumačenje predmetne odredbe

38.

Smatram (kao i portugalska vlada) da je relevantno također uputiti na članak 13. i uvodnu izjavu 26. Uredbe br. 1259/2010. Te odredbe oslabljuju tumačenje izraza „ne predviđa razvod braka” na način da on znači da primjenljivo strano pravo razvod braka podvrgava određenim uvjetima, no idu u prilog stajalištu da predmetna odredba znači to da se primjenljivim pravom razvod ne predviđa ni u kojem slučaju.

39.

U članku 13. Uredbe br. 1259/2010 propisuje se da ništa u toj uredbi ne obvezuje sudove države članice sudionice čijim pravom se ne predviđa razvod braka da utvrde razvod braka. Smatram (kao i Komisija) da ta odredba ima samo deklaratornu a ne normativnu vrijednost. Njezin značaj u ovom predmetu temelji se na izrazu „ne predviđa razvod braka”, kojim se preuzima tekst članka 10.

40.

Članak 13. pojašnjen je u uvodnoj izjavi 26. Uredbe br. 1259/2010. U njoj se predviđa da „[k]ada se ova Uredba odnosi na činjenicu da pravo države članice sudionice pred čijim sudom je pokrenut postupak ne predviđa razvod braka, to se treba tumačiti tako da pravo te države članice ne poznaje institut razvoda braka”.

41.

U uvodnoj izjavi 26. pruža se jasno pojašnjenje, koje nadilazi poseban kontekst članka 13., tumačenja izraza „ne predviđa razvod braka”. Pojašnjenje iz te uvodne izjave također se primjenjuje na članak 10. u kojem se koristi isti izraz.

42.

Naime, pravni komentatori tvrde da, iako se uvodna izjava 26. odnosi na članak 13. Uredbe br. 1259/2010, tumačenje članka 10. postaje jasnije ako se odredba tumači u vezi s tom uvodnom izjavom. Iz uvodne izjave 26. proizlazi da ako je razvod braka koncept koji primjenljivo pravo poznaje, ali koji bračnim drugovima u posebnim okolnostima njihove veze nije dostupan, tada se članak 10. ne primjenjuje i predmet se može ocijeniti samo u skladu s člankom 12. te uredbe ( 17 ).

43.

Stoga se članak 10. ne odnosi na situacije kada brak ne može biti razveden zbog neispunjenja određenih zahtjeva, na primjer, jer ograničavajući preduvjeti nisu ispunjeni (poput dugog (duljeg) razdoblja rastavljenosti nametnutog primjenljivim pravom o razvodu braka). Nadalje, članak 10. nije primjenljiv kada se pravom države predviđaju nerazumno visoki zahtjevi za razvod ( 18 ). Budući da institut razvoda braka postoji u talijanskom pravu, članak 10. se ne može primijeniti u ovom slučaju.

3.

Povijesno tumačenje predmetne odredbe

44.

U skladu s povijesnim tumačenjem odredbu treba tumačiti s obzirom na njezin razvoj, uzimajući u obzir različite etape koje su dovele do njezina donošenja.

45.

Prvotni prijedlog uredbe o izmijeni Uredbe br. 2201/2003 ( 19 ) nije sadržavao ni jednu odredbu usporedivu sa sadašnjim člankom 10. Uredbe br. 1259/2010. Tijekom pregovora koji su uslijedili, nekoliko država članica branilo je stajalište u skladu s kojim je razvod braka pravo koje se mora zajamčiti u njihovu unutarnjem pravnom poretku ( 20 ). Budući da nije bilo moguće postići dogovor o tom prijedlogu, Komisija je 2010. usvojila prijedlog Provedbene uredbe Vijeća kojom se provodila pojačana suradnja u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu ( 21 ).

46.

Tekst koji je postao članak 10. prethodno je bio sadržan u Komisijinu prijedlogu iz 2010. dok su u zakonodavnom postupku nacrt članka 5. i njegov sadržaj ostali neizmijenjeni. U preambuli je razlog dan za njegovo uvrštavanje bio izbjegavanje diskriminacije. Uvodna izjava 20. prijedloga također je sadržavala tekst jednak onom sadašnje uvodne izjave 24., ali nije sadržavala nikakvo upućivanje na odredbu javnog poretka ( 22 ).

47.

Povijesnim tumačenjem također se potvrđuje usko tumačenje predmetne odredbe koje branim u ovom mišljenju. Naime, prva mogućnost iz članka 10. je prije svega uvedena s obzirom na malteško pravo (s obzirom na to da Malta u vrijeme sastavljanja Uredbe nije predviđala odobrenje nikakvog razvoda ( 23 )).

48.

Kao što je to istaknula portugalska vlada, predmetna odredba je izraz načela favor divortii, u smislu da se njome zabranjuje primjena materijalnog prava kojim razvod braka nije dopušten čak i ako su to pravo na temelju zajedničkog sporazuma izabrali bračni drugovi.

49.

Štoviše, ni travaux préparatoires ni uvodna izjava 24. te uredbe ne sadržavaju ikakvu naznaku u skladu s kojom bi članak 10. također trebao biti primjenljiv kada se stranim pravom predviđa razvod ali ga se veže uz ograničavajuće uvjete.

50.

Naprotiv, kako je navedeno u točki 40. ovog mišljenja i kako je to istaknula Komisija, zakonodavac Unije je u uvodnoj izjavi 26. uredbe pojasnio da izraz „ne predviđa razvod braka”, korišten u člancima 13. i 10., treba tumačiti u kontekstu članka 10. što znači da se pravo suda pred kojim se vodi postupak primjenjuje kada se primjenljivim pravom ne predviđa institut razvoda braka.

4.

Smisao i svrha predmetne odredbe

51.

Dijelim mišljenje njemačke i rumunjske vlade da usko tumačenje prve mogućnosti iz članka 10. Uredbe br. 1259/2010 proizlazi, osobito, iz derogativnog karaktera te odredbe (odnosno, činjenice da se njome odstupa od pravila predviđenih u člancima 5. i 8. te uredbe) i iz njezinih uvodnih izjava 24. i 26.

52.

Dakle, člankom 10. nadležnom se sudu ne ostavlja nikakva margina prosudbe te mu se na temelju navedenog članka nudi jednostavna i objektivna alternativa: primjenljivim pravom je predviđen institut razvoda braka ili nije.

53.

Takvo tumačenje potvrđeno je ciljevima Uredbe br. 1259/2010, koji su jasno izraženi u njezinim uvodnim izjavama 9. i 29.

54.

Njima se nastoji uskladiti pravila o sukobu zakona u vezi s razvodom braka i zakonskom rastavom kako bi se ojačala pravna sigurnost (člancima 5. i 8. Uredbe br. 1259/2010 jasno se određuje koje je pravo primjenljivo na razvod braka ili zakonsku rastavu), predvidljivost i fleksibilnost uz istodobno izbjegavanje rizika od forum shoppinga (odnosno, traženja najpovoljnijeg suda među državama članicama) te se njima, stoga, nastoji olakšati slobodno kretanje osoba unutar Unije. Predvidljivost primjenljivog zakonodavstva država članica sudionica također može biti sredstvo za smanjenje poticanja forum shoppinga, koji je bio olakšan širokim izborom nadležnosti predviđenim člankom 3. Uredbe br. 2201/2003.

55.

Važno je naglasiti, kao što je to učinila Komisija, da su usvajanjem zajedničkih pravila o sukobu zakona, države članice sudionice prihvatile načelo prema kojem njihovi sudovi mogu biti obvezni primijeniti strano pravo unatoč razlikama koje ono može predstavljati u odnosu na njihovo vlastito nacionalno pravo i da su jedine iznimke od tog načela one predviđene u člancima 10., 12. i 13. Uredbe br. 1259/2010. Stoga, mogućnost primjene prava suda pred kojim se vodi postupak, kako je predviđena u članku 10. te uredbe, iznimka je od tog načela koje kao takvo treba usko tumačiti ( 24 ).

56.

Nasuprot tomu, široko tumačenje predmetne odredbe, kako je navedeno u prethodnom pitanju, narušilo bi autonomiju supružnika u vezi s razvodom braka i zakonskom rastavom (predviđenu u članku 5. Uredbe) i spriječilo primjenu (u skladu s člankom 8. Uredbe, ako stranke ne izvrše izbor) prava koje je s njima najuže povezano.

57.

Također, široko tumačenje bilo bi protivno cilju uredbe da građanima pruži pravnu sigurnost te bi moglo ohrabriti forum shopping, s obzirom na to da bi stranka koja traži razvod zahtjev mogla podnijeti sudovima države članice u kojoj se pravom predviđaju manje ograničavajući uvjeti za odobravanje razvoda braka. Naime, njime bi se također ugrozio cilj predvidljivosti koji se nastojao ostvariti uredbom s obzirom na to da bi ono zahtijevalo analizu u svakom pojedinačnom slučaju uvjeta u kojima razvod braka može biti dopušten u skladu s primjenljivim pravom i subjektivnu ocjenu u kojoj mjeri se ti uvjeti mogu okvalificirati kao ograničavajući.

58.

Nadalje, kao što je to primijetila njemačka vlada, razvod braka koji je dopušten samo pod određenim uvjetima je, u načelu, pravilo a ne iznimka te u ovom slučaju uvjeti predviđeni talijanskim pravom po mojem mišljenju nisu ograničavajući u tolikoj mjeri da bi ishođenje razvoda braka učinili nemogućim u praksi.

B.

Posljedice odgovora na prethodno pitanje

59.

Uzimajući u obzir: (i.) činjenicu da sud koji je uputio zahtjev u prethodnom pitanju ukazuje na problem nepoznavanja koncepta zakonske rastave u rumunjskom pravu i, stoga, što ne sadržava postupovne odredbe primjenljive na takve postupke; (ii.) pristup rumunjskih sudova naveden u točki 23. ovog mišljenja; i (iii.) pružanje cjelovitog i korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev, smatram nužnim da Sud također pruži smjernice o posljedicama predloženog odgovora na prethodno pitanje.

60.

Vjerujem da je, „kako bi se nacionalnom sudu pružio odgovarajući [i koristan] odgovor u svrhu primjene prava [Unije] u sporu koji se pred njim vodi” ( 25 ), potrebno razmotriti pitanje u kojoj mjeri sud koji je uputio zahtjev mora primijeniti talijansko pravo o razvodu braka, ako se potonjim zahtijeva obvezna zakonska rastava, postupak za koji u rumunjskom pravu ne postoji jednakovrijedna odredba ili mjera.

61.

Naime, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži „sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih taj sud pozvao u svojim pitanjima” ( 26 ).

62.

Kao prvo, u skladu s Odjeljkom 1. Poglavlja II. Uredbe br. 2201/2003, kada je sudu države članice podnesen zahtjev za razvod braka, on se ne može proglasiti nenadležnim (za razliku od suda koji odlučuje u području roditeljske odgovornosti koji ima diskrecijsku ovlast uputiti predmet sudovima druge države članice u skladu s člankom 15. te uredbe) i obvezan je odlučiti o tom zahtjevu za razvod.

63.

Slažem se sa stajalištem njemačke vlade da države članice sudionice pojačane suradnje koja je uvedena Uredbom br. 1259/2010 moraju osigurati to da njihovi sudovi mogu odobriti razvod braka i zakonsku rastavu. Stoga, umjesto toga da se smatra kako zakonsku rastavu najprije moraju utvrditi i odrediti talijanski sudovi, rumunjski sudovi bi po mojem mišljenju takav postupak trebali dopustiti i na njega po analogiji primijeniti nacionalne postupovne odredbe o razvodu braka ili čak prilagoditi strana (talijanska) postupovna pravila o zakonskoj rastavi (u kombinaciji s rumunjskim nacionalnim pravilima). U suprotnom, odredbe Uredbe br. 1259/2010 bile bi djelomično neučinkovite.

64.

Kao prvo, zakonska rastava čini ključni element Uredbe br. 1259/2010 i, kao drugo, nije ništa neobično da se sud, u skladu s pravom primjenljivim na temelju te uredbe, poziva da odluči o zakonskoj rastavi. Proizlazi da sud koji je uputio zahtjev ne može odbiti odlučivati o zahtjevu u glavnom postupku na temelju članka 12. gore navedene uredbe (što je rezervirano za iznimne slučajeve ( 27 )) zbog toga što njegovim nacionalnim pravom nije predviđena zakonska rastava ni postupovna pravila za zakonsku rastavu.

65.

Kao konkretno rješenje u ovom predmetu, Komisija je predložila da sud pred kojim je postupak pokrenut primjeni materijalne uvjete koji su predviđeni primjenljivim pravom i odustane od primjene bilo kojeg postupovnog uvjeta predviđenog tim pravom u okolnostima u kojima se postupovnim pravom suda pred kojim se vodi postupak ne dopušta ispunjenje tih postupovnih uvjeta. Stoga ako su u određenom slučaju materijalni uvjeti za rješenje o zakonskoj rastavi ispunjeni, nadležni sud može ukloniti problem da on sam ne može izdati takvo rješenje otklanjanjem tog stranog postupovnog uvjeta.

66.

Slažem se. Prema mojem mišljenju, takvo rješenje bilo bi uravnoteženo i odgovaralo bi prešutnoj namjeri zakonodavca Unije. Kao prvo, njime se ne bi nepotrebno poticao forum shopping jer bi se njime zahtijevalo da materijalni uvjeti primjenljivog prava budu ispunjeni. Podnositelj zahtjeva ne bi mogao izbjeći te uvjete pokretanjem postupka pred drugim sudom u skladu s krajnje velikodušnim pravilima Uredbe br. 2201/2003 i zahtjevom da se primijeni njegovo ili njezino pravo (stranke mogu vrlo lako izbjeći te uvjete ako se dogovore oko izbora prava suda).

67.

Kao drugo, to bi rješenje bilo u skladu s temeljnim načelom u području pravila o sukobu zakona u skladu s kojim su postupovna pitanja uređena pravom suda pred kojim se vodi postupak. To se načelo odražava u načelu prava Unije u skladu s kojim se, osim ako nije drukčije naznačeno, postupci upućuju sudovima i tijelima koji vode predmet, uz poštivanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 28 ).

68.

Naime, u nizu novijih pravnih instrumenata, zakonodavac Unije bio je suočen s pitanjem kako najbolje zajamčiti poštovanje biti primjenljivog prava u državi suda pred kojim se vodi postupak, čak i kada u potonjem pravu ne postoji jednakovrijedni (materijalni) pravni koncept. Tim instrumentima predviđaju se mehanizmi prilagodbe nacionalnog materijalnog i postupovnog prava kako bi se osigurao pravilan rezultat u skladu s primjenljivim pravom. Na primjer, moguće je uputiti na pravila o primjenljivom pravu iz Uredbe (EU) br. 650/2012 ( 29 ) o prilagodbi stvarnih prava (članak 31.), imenovanju i ovlastima upravitelja ostavinom u određenim situacijama (članak 29.), kao i iz Uredbe (EU) br. 2016/1103 ( 30 ) i Uredbe (EU) br. 2016/1104 ( 31 ), o prilagodbi stvarnih prava (članak 29.).

69.

Iako se Uredbom br. 1259/2010 posebno ne predviđa takva prilagodba, ona se izričito ni ne zabranjuje.

IV.

Zaključak

70.

Zbog tih razloga, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Tribunalul Bucureşti (Okružni sud u Bukureštu, Rumunjska) odgovori kako slijedi: