RJEŠENJE SUDA (deveto vijeće)
14. rujna 2026.(*)
„Žalba – Članak 181. Poslovnika Suda – Nejasnoća i nepreciznost žalbenih razloga – Očito nedopuštena žalba”
U predmetu C-367/26 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 20. travnja 2026.,
Vladimir Madžarac, sa stalnom adresom u Rijeci (Hrvatska), kojeg zastupa Nela Šuša, odvjetnica,
žalitelj,
a druga stranka u postupku je:
Europska komisija,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: M. Condinanzi, predsjednik vijeća, N. Jääskinen (izvjestitelj) i R. Frendo, suci,
nezavisna odvjetnica: L. Medina,
tajnik: A. Calot Escobar,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Vladimir Madžarac u žalbi zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 25. ožujka 2026., Madžarac/Komisija (T-119/26, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), kojim je taj sud odbacio kao očito nedopuštenu njegovu tužbu na temelju članka 265. UFEU-a, u kojoj je on u biti zatražio da se utvrdi da je Europska komisija nezakonito propustila pokrenuti postupak zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a protiv Republike Slovenije.
Tužba pred Općim sudom i pobijano rješenje
2 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. veljače 2026. žalitelj je pokrenuo postupak protiv Komisije.
3 Pobijanim rješenjem, donesenim na temelju članka 126. svojeg Poslovnika, Opći sud odbacio je tu tužbu kao očito nedopuštenu.
4 Nakon što je u točkama 5. i 6. pobijanog rješenja podsjetio na to da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, s jedne strane, fizičke ili pravne osobe mogu na članak 265. treći stavak UFEU-a pozivati samo radi utvrđivanja da je institucija, tijelo, ured ili agencija Unije protivno UFEU-u propustila donijeti akte čiju zakonitost mogu osporavati tužbom za poništenje i da, s druge strane, pojedinci nisu ovlašteni pobijati Komisijino odbijanje da pokrene postupak zbog povrede obveze protiv države članice, Opći je sud u točki 7. tog rješenja ocijenio očito nedopuštenim žaliteljev zahtjev da se utvrdi Komisijino kršenje UFEU-a počinjeno nepokretanjem postupka radi utvrđivanja povrede obveze protiv države članice.
Žaliteljevi zahtjevi pred Sudom
5 Žalitelj u žalbi od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijano rješenje;
– vrati predmet Općem sudu radi preispitivanja odluke i
– odluči o troškovima.
O žalbi
6 Na temelju članka 181. svojega Poslovnika, kad je žalba u potpunosti ili djelomično očito nedopuštena ili očito neosnovana, Sud može u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, obrazloženim rješenjem odlučiti, u potpunosti ili djelomično, odbaciti odnosno odbiti tu žalbu.
7 Tu odredbu valja primijeniti u ovom predmetu.
8 U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe tri žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj kvalifikaciji predmeta spora, drugi na neispitivanju uvjetâ iz članka 265. UFEU-a a treći na pogrešnom poistovjećivanju članaka 258. i 265. UFEU-a. Osim istaknutih žalbenih razloga, čini se da žalitelj odvojeno ističe dva prigovora u okviru kojih tvrdi, s jedne strane, da se pobijanim rješenjem povređuju članak 296. UFEU-a, članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i načelo djelotvorne sudske zaštite. S druge strane, on prigovara Općem sudu da je pogrešno i neopravdano primijenio članak 126. svojeg Poslovnika jer se u predmetu postavlja relevantno pravno pitanje i zahtijeva ispitivanje merituma što je razlog zbog kojeg njegova tužba nije očito nedopuštena.
9 Iz članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti pobijani dijelovi presude ili rješenja čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušteni (presuda od 15. srpnja 2021., Deutsche Lufthansa/Komisija, C-453/19 P, EU:C:2021:608, t. 95. i navedena sudska praksa).
10 Stoga tim zahtjevima ne odgovara i mora se proglasiti nedopuštenom žalba koja nije dovoljno jasno i precizno argumentirana kako bi omogućila Sudu provedbu nadzora zakonitosti, a osobito ako ključni elementi na kojima se argumentacija temelji ne proizlaze na dovoljno smislen i razumljiv način iz teksta te žalbe, koji je u tom pogledu formuliran nejasno i dvoznačno. Kao očito nedopuštenu treba odbaciti i žalbu koja nema smislenu strukturu i koja se ograničava na općenite tvrdnje te ne sadržava točne naznake o točkama pobijanog rješenja eventualno zahvaćenima pogreškom koja se tiče prava (presuda od 14. studenoga 2024., LE/Komisija, C-781/22 P, EU:C:2024:960, t. 60. i navedena sudska praksa).
11 Osim toga, Sud je u više navrata naglasio da samo apstraktno navođenje razloga u žalbi ne udovoljava pretpostavkama iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 169. njegova poslovnika (vidjeti presude od 15. prosinca 1961., Fives Lille Cail i dr./Visoka vlast, 19/60, 21/60, 2/61 i 3/61, EU:C:1961:30, str. 588.; od 5. ožujka 1991., Grifoni/Euratom, C-330/88, EU:C:1991:95, t. 18. i rješenje od 5. listopada 2022., FT i dr./Komisija, C-168/22 P, EU:C:2022:764, t. 3.).
12 U ovom slučaju valja utvrditi da je žalba sastavljena nejasno i konfuzno te da se žalitelj u njoj ograničava na općenite tvrdnje u okviru kojih navodi, bez ikakvih dokaza, da je Opći sud izmijenio predmet spora i pogrešno proglasio tužbu nedopuštenom a da nije ispitao navodnu obvezu koju Komisija ima na temelju članka 265. UFEU-a da zauzme stajalište o pravnim pitanjima koja je žalitelj postavio u tužbi.
13 U tom pogledu valja istaknuti da žalitelj u prilog osnovanosti žalbe – bez ikakve dosljedne strukture te u obliku natuknica kojima nedostaje bilo kakav element analize – ističe isključivo tri žalbena razloga i dva prigovora uz argumentaciju koja je iznesena na izrazito pojednostavljen, konfuzan i manjkav način, pri čemu se ni na koji način ne upućuje na razmatranja ili točke pobijanog rješenja eventualno zahvaćene pogreškom koja se tiče prava, niti na bilo koji element koji omogućuje razumijevanje razloga zbog kojih žalitelj smatra da je Opći sud pogrešno primijenio ustaljenu sudsku praksu navedenu u točkama 5. i 6. tog rješenja.
14 Žalba s takvim značajkama ne može biti predmet pravne ocjene koja bi Sudu omogućila da izvrši povjerenu mu zadaću i provede nadzor zakonitosti u skladu s ustaljenom sudskom praksom spomenutom u točkama 9. do 11. ovog rješenja.
15 S obzirom na sva prethodna razmatranja, ovu žalbu valja odbaciti kao očito nedopuštenu na temelju članka 181. Poslovnika.
Troškovi
16 U skladu s člankom 137. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., odluka o troškovima donosi se u rješenju kojim se završava postupak.
17 Budući da je u konkretnom slučaju ovo rješenje doneseno prije nego što je žalba dostavljena drugoj stranci u postupku i, posljedično, prije nego što su joj mogli nastati troškovi, valja odlučiti da će žalitelj snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) rješava:
1. Žalba se odbacuje kao očito nedopuštena.
2. Vladimiru Madžarcu nalaže se snošenje vlastitih troškova.
U Luxembourgu 14. rujna 2026.
|
Tajnik |
Predsjednik vijeća |
|
A. Calot Escobar |
M. Condinanzi |
* Jezik postupka: hrvatski