Privremena verzija

PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)

22. listopada 2026.(*)

„Povreda obveze države članice – Članak 258. UFEU-a – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2013/48/EU – Pravo na pristup odvjetniku u kaznenim postupcima – Članak 3. stavak 3. točka (b) – Pravo osumnjičenika i okrivljenika na prisutnost njihova odvjetnika i pravo da on učinkovito sudjeluje u njihovu ispitivanju – Pojmovi ‚prisutnost’ i ‚učinkovito sudjeluje’ – Članak 3. stavak 6. točka (b) – Privremeno odstupanje od prava na pristup odvjetniku – Nacionalno zakonodavstvo kojim se omogućuje ispitivanje osumnjičenika i osoba za koje se osnovano sumnja da su počinile kazneno djelo bez njihova odvjetnika ako se on ne pojavi u određenom roku – Nepravilno prenošenje – Članak 9. – Odricanje od prisutnosti ili pomoći odvjetnika – Obavijest o sadržaju tog prava i mogućim posljedicama odricanja od njega – Neprenošenje”

U predmetu C-660/24,

povodom tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a, podnesene 10. listopada 2024.,

Europska komisija, koju zastupaju C. Kovács, P. Ondrůšek i M. Wasmeier, u svojstvu agenata,

tužitelj,

protiv

Mađarske, koju zastupaju Zs. Biró-Tóth, M. Z. Fehér i G. Koós, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire:

Češka Republika, koju su zastupali T. Müller, A. Pagáčová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata, a zatim T. Müller, J. Očková, A. Pagáčová i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

intervenijent,

SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: I. Jarukaitis, predsjednik vijeća, R. Frendo (izvjestiteljica), N. Jääskinen, M. Condinanzi i A. Kornezov, suci,

nezavisna odvjetnica: T. Ćapeta,

tajnik: E. Sartori, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 10. prosinca 2025.,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 12. ožujka 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1 Svojom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da je Mađarska, time što nije donijela odredbe potrebne za usklađivanje, s jedne strane, s člankom 3. stavkom 6. točkom (b) Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode (SL 2013., L 294, str. 1. i ispravak SL 2023./90091, L) i, s druge strane, s njezinim člankom 9., povrijedila obveze koje ima na temelju navedene direktive.

Pravni okvir

Pravo Unije

2 Uvodne izjave 4., 6., 8., 23. do 25., 28., 30. do 32., 44., 52. i 54. Direktive 2013/48 glase:

„(4) Temeljna pretpostavka za provedbu načela uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima je povjerenje država članica u kaznenopravne sustave drugih država članica. Stupanj uzajamnog priznavanja uvelike ovisi o nizu parametara koji uključuju mehanizme za zaštitu prava osumnjičenika ili [okrivljenika] te zajedničke minimalne standarde potrebne radi olakšavanja primjene načela uzajamnog priznavanja.

[...]

(6) Uzajamno priznavanje odluka u kaznenim stvarima može uspješno djelovati samo u duhu povjerenja u kojemu ne samo pravosudna tijela nego i drugi sudionici u kaznenom postupku smatraju odluke sudskih tijela druge države članice jednakovrijednima vlastitim, što podrazumijeva kako povjerenje u adekvatnost propisa druge države članice, tako i povjerenje da se ti propisi ispravno primjenjuju. Osnaživanje uzajamnog povjerenja zahtijeva podrobnija pravila o zaštiti postupovnih prava i jamstava koja proizlaze iz [Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)], [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)] i [Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela 16. prosinca 1966. i koji je stupio na snagu 23. ožujka 1976.]. Također zahtijeva, putem ove Direktive i putem drugih mjera, daljnji razvoj minimalnih standarda u [Europskoj u]niji, kako je određeno u Povelji i EKLJP-u.

[...]

(8) Zajednička minimalna pravila trebala bi povećati povjerenje u kaznenopravne sustave svih država članica, što bi, zauzvrat, trebalo dovesti do učinkovitije pravosudne suradnje u ozračju uzajamnog povjerenja i promicanju kulture temeljnih prava u Uniji. Takva zajednička minimalna pravila trebala bi također ukloniti prepreke slobodnom kretanju građana širom područja država članica. Takva bi zajednička minimalna pravila trebalo uspostaviti u vezi s pravom na pristup odvjetniku u kaznenom postupku, pravo na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i pravo na komunikaciju s trećim osobama i s konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode.

[...]

(23) Osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pravo komunicirati s odvjetnikom koji ih zastupa. Takva se komunikacija može odvijati u bilo kojoj fazi, uključujući prije bilo kojeg ostvarivanja prava na sastanak s odvjetnikom. Države članice mogu utvrditi praktično uređenje u pogledu trajanja, učestalosti i sredstava takve komunikacije, uključujući u pogledu održavanja videokonferencija i drugih komunikacijskih tehnologija kako bi se dopustilo odvijanje takve komunikacije. Takvo praktično uređenje ne bi trebalo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje ili temelj prava osumnjičenika ili [okrivljenika] na komuniciranje sa svojim odvjetnikom.

(24) U pogledu određenih lakših kažnjivih djela, ova Direktiva ne bi trebala spriječiti države članice da osiguraju pravo osumnjičenika ili [okrivljenika] na pristup odvjetniku telefonom. Međutim, ograničenje prava na ovaj način trebalo bi biti ograničeno na slučajeve u kojima osumnjičenika ili [okrivljenika] neće ispitati policija ili drugo tijelo odgovorno za provedbu zakona.

(25) Države članice trebale bi osigurati da osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pravo da im odvjetnik bude prisutan i da na učinkovit način sudjeluje u ispitivanju od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela, uključujući tijekom sudskih saslušanja. Takvo bi sudjelovanje trebalo biti u skladu sa svim postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, koji reguliraju sudjelovanje odvjetnika u ispitivanju osumnjičenika ili [okrivljenika] od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela, uključujući tijekom sudskih saslušanja, pod uvjetom da ti postupci ne dovode u pitanje učinkovito ostvarivanje i temelj dotičnog prava. Odvjetnik može tijekom ispitivanja osumnjičenika ili [okrivljenika] od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela ili na sudskom saslušanju, u skladu s takvim postupcima, između ostalog, postavljati pitanja, zahtijevati objašnjenje i davati izjave, što bi trebalo zabilježiti u skladu s nacionalnim pravom.

[...]

(28) Kada je osumnjičenicima ili [okrivljenicima] oduzeta sloboda, države članice trebale bi utvrditi potrebno uređenje za osiguravanje učinkovitog ostvarivanja njihovog prava na pristup odvjetniku, uključujući organizaciju pomoći odvjetnika ako ga dotična osoba nema, osim ako se odrekla tog prava. Takvo bi uređenje moglo podrazumijevati, između ostalog, da nadležna tijela organiziraju pomoć odvjetnika na temelju popisa raspoloživih odvjetnika s kojeg bi osumnjičenik ili [okrivljenik] mogli birati. Takvo bi uređenje moglo uključivati i ono u okviru [besplatne] pravne pomoći, ako je primjenjivo.

[...]

(30) U slučajevima zemljopisne udaljenosti osumnjičenika ili [okrivljenika], primjerice na prekomorskim područjima, ili ako država članica pokreće ili sudjeluje u vojnim operacijama izvan svog državnog područja, državama je članicama dopušteno odstupiti privremeno od prava osumnjičenika ili [okrivljenika] na pristup odvjetniku bez nepotrebnog [odgađanja] nakon oduzimanja slobode. Tijekom takvog privremenog odstupanja nadležna tijela ne bi trebala ispitivati dotičnu osobu niti provoditi ikakve istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza predviđenih ovom Direktivom. Ako trenutačni pristup odvjetniku nije moguć zbog zemljopisne udaljenosti osumnjičenika ili [okrivljenika], države bi članice trebale organizirati komunikaciju putem telefona ili videokonferencije, osim ako je to nemoguće.

(31) Državama članicama trebalo bi dopustiti da odstupe privremeno od prava na pristup odvjetniku u fazi koja prethodi sudskom postupku ako postoji potreba, u hitnim slučajevima, za spr[e]čavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe. Tijekom privremenog odstupanja po toj osnovi, nadležna tijela mogu ispitati osumnjičenike ili [okrivljenike] bez prisutnosti odvjetnika, pod uvjetom da su osumnjičenici ili [okrivljenici] obaviješteni o svojem pravu na šutnju i da mogu to pravo ostvariti te da ispitivanje ne dovodi u pitanje prava obrane, uključujući privilegij od samooptuživanja. Ispitivanje se može provesti samo radi i do mjere potrebne za dobivanje informacija ključnih za spr[e]čavanje ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe. Svaka zloupotreba ovog odstupanja u načelu bi mogla nepovratno dovesti u pitanje prava obrane.

(32) Državama bi članicama također trebalo dopustiti da odstupe privremeno od prava na pristup odvjetniku u fazi koja prethodi sudskom postupku ako su trenutačne mjere istražnih tijela nužne za spr[e]čavanje značajne opasnosti za kazneni postupak, osobito radi spr[e]čavanja uništenja ili izmjena ključnih dokaza ili radi spr[e]čavanja utjecaja na svjedoke. Tijekom privremenog odstupanja po toj osnovi, nadležna tijela mogu ispitati osumnjičenike ili [okrivljenike] bez prisutnosti odvjetnika, pod uvjetom da su osumnjičenici ili [okrivljenici] obaviješteni o svojem pravu na šutnju i da mogu to pravo ostvariti te da ispitivanje ne dovodi u pitanje prava obrane, uključujući privilegij od samooptuživanja. Ispitivanje se može provesti isključivo radi i do mjere potrebne za dobivanje informacija ključnih za spr[e]čavanje zna[t]nih opasnosti za kazneni postupak. Svaka zloupotreba ovog odstupanja u načelu bi mogla nepovratno dovesti u pitanje prava obrane.

[...]

(44) Tražene osobe trebale bi imati pravo na komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa u državi izvršenja. Trebalo bi biti moguće da se takva komunikacija odvija u bilo kojoj fazi, uključujući prije bilo kojeg ostvarivanja prava na sastanak s odvjetnikom. Države članice mogle bi utvrditi praktično uređenje u pogledu trajanja, učestalosti i sredstava komunikacije između traženih osoba i njihova odvjetnika, uključujući u pogledu održavanja videokonferencija i drugih komunikacijskih tehnologija kako bi se dopustilo odvijanje takve komunikacije. Takvo praktično uređenje ne bi smjelo dovoditi u pitanje učinkovito ostvarenje i temelj prava traženih osoba na komuniciranje sa svojim odvjetnikom.

[...]

(52) Ovom se Direktivom podržavaju temeljna prava i načela koja su priznata Poveljom, uključujući [...] pravo na učinkovit pravni lijek i pravo na pošteno suđenje, presumpciju nedužnosti i prava obrane. Ova bi se Direktiva trebala provoditi u skladu s tim pravima i načelima.

[...]

(54) Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila. Države članice mogle bi proširiti prava određena ovom Direktivom kako bi pružile veći stupanj zaštite. Takav veći stupanj zaštite ne bi smio biti prepreka uzajamnom priznavanju sudskih odluka koje ta minimalna pravila trebaju olakšati. Stupanj zaštite nikad ne bi smio pasti ispod standarda navedenih u Povelji i EKLJP-u, kako ih tumači sudska praksa Suda [Europske unije] i Europskog suda za ljudska prava [(u daljnjem tekstu: ESLJP)].”

3 Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Pravo na pristup odvjetniku u kaznenom postupku”, određuje se:

„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pravo na pristup odvjetniku u takvom trenutku i na takav način da dotičnoj osobi omogućavaju praktično i učinkovito ostvarivanje svojih prava obrane.

2. Osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pristup odvjetniku bez nepotrebnog [odgađanja]. U svakom slučaju, osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pristup odvjetniku od bilo kojeg od sljedećih trenutaka, ovisno o tome koji je od njih najraniji:

(a) prije nego što su ispitani od strane policije ili drugog tijela zaduženih za provedbu zakona ili pravosudnog tijela;

(b) po izvršenju istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza, u skladu sa stavkom 3. točkom (c), od strane istražnih ili drugih nadležnih tijela;

(d) ako su pozvani na sud nadležan za kaznene stvari, pravovremeno prije nego što se pojave pred tim sudom.

3. Pravo na pristup odvjetniku obuhvaća sljedeće:

(a) države članice osiguravaju da osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pravo na privatni sastanak i komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa, uključujući prije ispitivanja od strane policije ili od strane drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela;

(b) države članice osiguravaju da osumnjičenici ili [okrivljenici] imaju pravo na prisutnost svojega odvjetnika te pravo da on učinkovito sudjeluje u ispitivanju. Takvo je sudjelovanje u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, pod uvjetom da takvi postupci ne dovode u pitanje učinkovito ostvarenje i bit dotičnog prava. Ako odvjetnik sudjeluje u ispitivanju, činjenica da se takvo sudjelovanje dogodilo bilježi se koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice;

[...]

4. Države članice nastoje opće informacije učiniti dostupnima kako bi osumnjičenicima ili [okrivljenicima] olakšale pribavljanje odvjetnika.

Neovisno o odredbama nacionalnog prava u pogledu obvezne prisutnosti odvjetnika, države članice pronalaze potrebne načine osiguravanja da osumnjičenici ili [okrivljenici] kojima je oduzeta sloboda budu u položaju da učinkovito ostvare svoje pravo na pristup odvjetniku, osim ako su se odrekl[i] tog prava u skladu s člankom 9.

5. U iznimnim okolnostima i samo tijekom faze koja prethodi sudskom postupku, države članice mogu privremeno odstupiti od primjene stavka 2. točke (c) ako zemljopisna udaljenost onemogućuje pravo na pristup odvjetniku bez nepotrebnog [odgađanja] nakon oduzimanja slobode.

6. U iznimnim okolnostima i samo tijekom faze koja prethodi sudskom postupku, države članice mogu privremeno odstupiti od primjene prava iz stavka 3. u mjeri u kojoj je to opravdano, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, na temelju jednog od sljedećih uvjerljivih razloga:

(a) ako postoji hitna potreba za spr[e]čavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe;

(b) ako je poduzimanje trenutačnog djelovanja istražnih tijela nužno za spr[e]čavanje zna[t]nih opasnosti za kazneni postupak.”

4 U skladu s člankom 8. navedene direktive, naslovljenim „Opći uvjeti za provedbu privremenih odstupanja”:

„1. Sva privremena odstupanja na temelju članka 3. stavaka 5. ili 6. [...]:

(a) razmjerna su i ne prelaze okvir onog što je potrebno;

(b) strogo su vremenski ograničena;

(d) ne dovode u pitanje cjelokupnu pravičnost postupka.

2. Privremena odstupanja na temelju članka 3. stavaka 5. ili 6. mogu se odobriti isključivo propisno obrazloženom odlukom koja se donosi ovisno o slučaju, a donose je pravosudno tijelo ili drugo nadležno tijelo, pod uvjetom da se odluka može predati na sudsko preispitivanje. Propisno obrazložena odluka bilježi se koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice.

[...]”

5 Člankom 9. iste direktive, naslovljenim „Odricanje od prava”, propisuje se:

„1. Ne dovodeći u pitanje nacionalno pravo koje zahtijeva obveznu prisutnost ili pomoć odvjetnika, države članice osiguravaju, u pogledu svakog odricanja od prava iz članaka 3. i 10.:

(a) da osumnjičenik ili [okrivljenik] primi, u usmenom ili pisanom obliku, jasne i zadovoljavajuće informacije na jednostavnom i razumljivom jeziku o sadržaju dotičnog prava i mogućim posljedicama odricanja od njega; i

(b) da se odricanje od prava daje dobrovoljno i nedvosmisleno.

2. Odricanje od prava koje se može dati u usmenom ili pisanom obliku, bilježi se, kao i okolnosti u kojima je ono izjavljeno, koristeći postupak bilježenja u skladu s pravom dotične države članice.

3. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili [okrivljenici] mogu naknadno opozvati odricanje od prava, u bilo kojem trenutku tijekom kaznenog postupka i da budu obaviješteni o toj mogućnosti. Takav opoziv stupa na snagu od trenutka kad je učinjen.”

6 Članak 11. Direktive 2013/48, naslovljen „[Besplatna] pravna pomoć”, glasi kako slijedi:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo u pogledu [besplatne] pravne pomoći koja se primjenjuje u skladu s Poveljom i EKLJP-om.”

Mađarsko pravo

7 Člankom 3. stavcima 1. i 2. büntetőeljárásról szóló 2017. évi XC. törvényja (Zakon br. XC iz 2017. o Zakoniku o kaznenom postupku), od 26. lipnja 2017. (Magyar Közlöny 2017/99., u daljnjem tekstu: Zakonik o kaznenom postupku) određuje: se:

„(1) Okrivljenik ima pravo na učinkovitu zaštitu u svim fazama kaznenog postupka.

(2) Okrivljenik ima pravo osobno se braniti i angažirati odvjetnika kako bi osigurao svoju obranu.”

8 Člankom 39. Zakonika o kaznenom postupku propisuje se:

„(1) Okrivljenik ima sljedeća prava:

[...]

(b) sud, državno odvjetništvo i istražno tijelo omogućuju mu vrijeme i uvjete potrebne za pripremu svoje obrane;

(c) primati informacije od suda, državnog odvjetništva i istražnog tijela o svojim pravima i obvezama u kaznenom postupku;

(d) opunomoćiti odvjetnika ili zatražiti njegovo imenovanje kako bi osigurao svoju obranu;

(e) savjetovati se bez nadzora sa svojim odvjetnikom;

[...]

(2) Okrivljenik u istražnom zatvoru ima sljedeća prava:

[...]

(c) osobno, poštom ili elektroničkim putem stupiti bez nadzora u kontakt sa svojim odvjetnikom, a u slučaju stranog državljanina i s konzularnim predstavnikom njegove države;

[...]

(4) Sud, državno odvjetništvo ili istražno tijelo moraju obavijestiti okrivljenika o njegovim pravima i obavijestiti ga o njegovim obvezama od početka njegova sudjelovanja u kaznenom postupku. [...]

(5) Ako je protiv okrivljenika određen istražni zatvor, sud, državno odvjetništvo ili istražno tijelo o njegovim ga pravima obavješćuju i pisanim putem. Informacije se odnose na najdulje moguće trajanje istražnog zatvora na temelju odluke o istražnom zatvoru ili na temelju zakona, pravila o produljenju, zadržavanju i preispitivanju istražnog zatvora, pravo na žalbu protiv tih odluka i pravo na podnošenje zahtjeva za ukidanje istražnog zatvora.

[...]”

9 U skladu s člankom 44. stavkom 3. tog zakonika:

„Sudjelovanje odvjetnika u kaznenom postupku obvezno je ako:

(a) kazneno djelo kažnjivo je kaznom zatvora od pet godina ili više;

(b) protiv okrivljenika ili osobe za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo određena je prisilna mjera kojom se ograničava osobna sloboda, uhićena je u drugom predmetu, podliježe obveznoj preventivnoj medicinskoj mjeri, služi zatvorsku kaznu, zatvorena je ili smještena u obrazovni centar pod nadzorom;

(c) okrivljenik ili osoba za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo je gluha, gluhoslijepa, slijepa ili nijema ili se ne može iz drugih razloga izražavati ili je vrlo ograničena u komunikaciji ili, pak, neovisno o njezinoj sposobnosti razumijevanja, pati od duševnih poremećaja;

(d) okrivljenik ili osoba za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo ne razumije mađarski jezik;

(e) okrivljenik ili osoba za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo nije u mogućnosti osobno se braniti iz drugih razloga;

(f) sud, državno odvjetništvo ili istražno tijelo imenovali su odvjetnika bilo na zahtjev okrivljenika ili osobe za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo bilo zato što je to smatrano potrebnim iz drugih razloga;

(g) to se izričito zahtijeva ovim zakonom.”

10 Članak 74. stavak 1. navedenog zakonika glasi kako slijedi:

„Sud, državno odvjetništvo i istražno tijelo obavješćuju osobu protiv koje se vodi kazneni postupak o njezinim pravima i obvezama prije postupovne radnje koja se na nju odnosi, osim ako ovim zakonom nije drukčije određeno.”

11 Člankom 274. stavkom 3. tog zakonika određuje se:

„Pritvor može trajati do donošenja odluke o prisilnoj mjeri kojom se ograničava osobna sloboda, ali ne dulje od 72 sata.”

12 U skladu s člankom 385. stavkom 2. Zakonika o kaznenom postupku:

„Osobu koja je zadržana u pritvoru mora se ispitati u roku od 24 sata od početka njezina pritvora.”

13 Člankom 387. stavkom 3. tog zakonika propisuje se:

„Ako osumnjičenik ili osoba za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo želi angažirati odvjetnika, ili ako istražno tijelo ili ured državnog odvjetnika imenuje odvjetnika, istražno tijelo ili državno odvjetništvo odmah obavješćuje odvjetnika i odgađa ispitivanje osumnjičenika do dolaska odvjetnika, ali barem na dva sata. Ako se u tom razdoblju:

(a) odvjetnik ne pojavi, ili

(b) okrivljenik ili osoba za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo, nakon savjetovanja sa svojim odvjetnikom, pristane da se započne s ispitivanjem,

istražno tijelo ili državno odvjetništvo započinje ispitivanje osumnjičenika.”

Predsudski postupak i postupak pred Sudom

14 Mađarska je 19. prosinca 2016. obavijestila Komisiju o donošenju nacionalnih mjera za prenošenje Direktive 2013/48 u svoj pravni poredak.

15 Nakon ispitivanja priopćenih mjera Komisija je smatrala da njima nije osigurana usklađenost nacionalnog prava s člankom 3. stavkom 6. točkom (b), člankom 9. i člankom 10. Direktive 2013/48. Stoga je 12. studenoga 2021. Mađarskoj uputila pismo opomene u kojem ju je pozvala da podnese svoja očitovanja u roku od dva mjeseca.

16 Dopisom od 12. siječnja 2022. Mađarska je odgovorila na to pismo opomene navodeći da smatra da je pravilno prenijela te odredbe Direktive 2013/48 u svoj pravni poredak.

17 Nakon što je analizirala podnesene odgovore, Komisija je smatrala da su oni nezadovoljavajući, ali samo u dijelu u kojem se odnose na članak 3. stavak 6. točku (b) i članak 9. Direktive 2013/48. Komisija je stoga 14. srpnja 2023. Mađarskoj uputila obrazloženo mišljenje u kojem ju je pozvala da ispuni obveze iz tog mišljenja u roku od dva mjeseca od njegova primitka.

18 Mađarska je u svojem odgovoru od 13. rujna 2023. na obrazloženo mišljenje ponovno ustvrdila da je pravilno prenijela članak 3. stavak 6. točku (b) Direktive 2013/48 u svoj pravni poredak. Što se tiče neprenošenja članka 9. te direktive, ta je država članica navela da se mađarski propis može prilagoditi kako bi se odgovorilo na taj prigovor.

19 Nakon sastanka održanog 5. travnja 2024. Mađarska je najavila da će što prije pružiti dodatne informacije o mogućim izmjenama svojeg zakonodavstva, a da pritom ne dostavi nužno precizan tekst.

20 Nezadovoljna objašnjenjima koja je podnijela Mađarska, Komisija je odlučila podnijeti Sudu 10. listopada 2024. predmetnu tužbu.

21 Rješenjem predsjednika Suda od 7. veljače 2025. Češkoj Republici odobrena je intervencija u potporu zahtjevu Mađarske.

O tužbi

22 U prilog svojoj tužbi Komisija ističe dva prigovora, od kojih se prvi temelji na nepravilnom prenošenju članka 3. stavka 6. točke (b) Direktive 2013/48, b), u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3., u mađarski pravni poredak, a drugi na neprenošenju članka 9. te direktive.

Prvi prigovor, koji se temelji na nepravilnom prenošenju članka 3. stavka 6. točke (b) Direktive 2013/48, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3.

Argumentacija stranaka

23 Svojim prvim prigovorom Komisija tvrdi da je Mađarska nepravilno prenijela u svoj pravni poredak članak 3. stavak 6. točku (b) Direktive 2013/48, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3., s obzirom na to da se člankom 387. stavkom 3. Zakonika o kaznenom postupku općenito dopušta da se osumnjičenici ili osobe za koje se osnovano sumnja da su počinile kazneno djelo ispitaju bez prisutnosti odvjetnika ako se on ne pojavi na ispitivanju u roku od barem dva sata nakon što je o tome obaviješten.

24 Naime, to zakonodavstvo nije u skladu s člankom 3. stavkom 3. Direktive 2013/48, na temelju kojeg se osumnjičenicima ili okrivljenicima mora priznati pravo na pristup odvjetniku, a osobito s točkom (b) te odredbe, kojom se predviđa da te osobe imaju pravo na prisutnost svojeg odvjetnika i pravo na njegovo učinkovito sudjelovanje u ispitivanju. U slučaju nepostojanja odricanja od prava na pristup odvjetniku u skladu s uvjetima iz članka 9. te direktive, države članice mogu odstupiti od primjene prava na prisutnost odvjetnika prilikom ispitivanja dotičnih osoba samo u iznimnim okolnostima koje su izričito predviđene u članku 3. stavku 6. navedene direktive, a osobito u točki (b) te odredbe, odnosno ako je trenutačno djelovanje istražnih tijela nužno za sprečavanje znatnih opasnosti za kazneni postupak.

25 Komisija tvrdi da je pravo komuniciranja s odvjetnikom prije ispitivanja i pravo na ispitivanje u njegovoj prisutnosti, kako je predviđeno člankom 3. stavkom 3. točkama (a) i (b) Direktive 2013/48, bezuvjetno, s obzirom na to da su jedina odstupanja od tih prava izričito predviđena u članku 3. stavku 6. te direktive. Komisija smatra da su države članice u skladu s člankom 3. stavkom 3. točkom (b) Direktive 2013/48 obvezne osigurati prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja, osim ako su ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavka 6. te direktive.

26 Komisija smatra da pojam „prisutnost” iz članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48 treba shvatiti na način da se odnosi na fizičku prisutnost odvjetnika. Zahtjev koji se odnosi na „učinkovito sudjel[ovanje]” odvjetnika u ispitivanju predviđen tom odredbom potvrđuje to tumačenje. U tom pogledu, upućivanje na nacionalno pravo u navedenoj odredbi ne odnosi se na prisutnost odvjetnika, nego samo na načine njegova sudjelovanja. Usto, kad je riječ o ispitivanju ili raspravi, u uvodnoj izjavi 25. Direktive 2013/48 ne spominje se komunikacija na daljinu. Iz uvodne izjave 24. te direktive proizlazi da se pomoć odvjetnika na daljinu, odnosno telefonom, može organizirati samo iznimno za lakša kažnjiva djela. Međutim, ta je mogućnost jasno ograničena na postupke u kojima okrivljenika ne ispituje tijelo odgovorno za provedbu zakona.

27 Komisija se protivi i argumentu Mađarske prema kojem bi to tumačenje članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48 stvorilo opasnost od zlouporabe i situaciju nemogućnosti pravodobne provedbe ispitivanja, čime bi se odgodio kazneni postupak, što bi moglo utjecati i na druga prava osumnjičenika ili okrivljenika ili drugih uključenih osoba, kao što su žrtve. Prema Komisijinu mišljenju, sama opasnost od zlouporabe prava ne može opravdati podvrgavanje prava na pristup odvjetniku općem uvjetu koji je protivan tekstu i cilju članka 3. Direktive 2013/48. Naime, kako bi se otklonila opasnost od zlouporabe, ta institucija smatra da se može predvidjeti imenovanje odvjetnika po službenoj dužnosti kako bi se pomoglo osumnjičenicima ili okrivljenicima.

28 Mađarska u svojem odgovoru na tužbu tvrdi da je mađarsko zakonodavstvo u skladu s odredbama Direktive 2013/48. Naime, člankom 3. stavkom 3. točkom (b) te direktive zahtijeva se samo da osumnjičenici ili okrivljenici mogu imati pristup odvjetniku ako to žele, a da pritom odvjetnik ne mora uvijek biti fizički prisutan tijekom ispitivanja. Stoga iz te odredbe ne proizlazi da se ispitivanje ne može provesti u slučaju kada se dotična osoba ne želi pozvati na svoje pravo da odvjetnik bude prisutan na ispitivanju. Usto, iz teksta članka 3. stavka 3. točke (b) navedene direktive, a osobito iz izraza „[a]ko odvjetnik sudjeluje u ispitivanju”, proizlazi da se ne očekuje uvijek da odvjetnik sudjeluje u ispitivanju.

29 Mađarska smatra da bi se tumačenjem članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48 koje zagovara Komisija, prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja u praksi učinila obveznom, osim ako se dotična osoba ne bi toga odrekla. Međutim, činjenica da odvjetnik nije stvarno prisutan tijekom postupovne radnje ne može predstavljati opću smetnju za provođenje postupovnih radnji koje se obvezno nalažu u bilo kojem stadiju postupka. Pravo Unije ne može dovesti do toga da se državama članicama nametne obveza koja bi imala za učinak sprečavanje poduzimanja svake postupovne radnje u situaciji u kojoj je odsutnost odvjetnika posljedica činjenice da je osumnjičenik ili okrivljenik postupao namjerno i u zloj vjeri. Stoga, pravo na prisutnost odvjetnika ne može biti apsolutno pravo i sudska praksa ESLJP-a ne nalaže apsolutan zahtjev prisutnosti odvjetnika tijekom ispitivanja.

30 Mađarska smatra da se u članku 3. stavku 6. Direktive 2013/48, kao iznimka od članka 3. stavka 3. te direktive, ne navode slučajevi u kojima se može odstupiti od obvezne prisutnosti odvjetnika prilikom ispitivanja osumnjičenika ili okrivljenika, nego slučajevi u kojima toj osobi ne treba ponuditi mogućnost pristupa odvjetniku. Stoga, ako je navedenoj osobi pružena mogućnost prisutnosti odvjetnika, ali se ona nije željela pozvati na to pravo, odsutnost odvjetnika tijekom ispitivanja, bez obzira na razlog, ne predstavlja odstupanje koje bi trebalo ispunjavati uvjete navedene u članku 3. stavku 6. Direktive 2013/48. Stoga ne treba smatrati da se mađarskim zakonodavstvom odstupa na temelju te odredbe od načela utvrđenog u članku 3. stavku 3. točki (b) te direktive, s obzirom na to da se tim zakonodavstvom ne oslobađa tijela obveze da obavijeste odvjetnika i ne ograničuje mogućnost dotične osobe da angažira odvjetnika po vlastitu izboru odnosno mogućnost da zatraži da joj se u bilo kojoj fazi postupka imenuje odvjetnik.

31 Mađarska smatra da se ispitivanje osumnjičenika ili osobe za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo može provesti samo ako je odvjetniku omogućeno da učinkovito sudjeluje u postupovnoj radnji, ali se nije želio pozvati na svoje pravo da bude prisutan, ili ako je dotična osoba smatrala da njegovo sudjelovanje nije nužno. Tako se mađarskim zakonodavstvom iznimno omogućuje da se osumnjičenika ili osobu za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo ispita bez prisutnosti odvjetnika ako se on ne pojavi na ispitivanju u roku od barem dva sata nakon što je o tome bio obaviješten. Usto, istek tog roka ne dovodi do početka ispitivanja jer dotična osoba može odbiti iskazivati nakon što je bila obaviještena o svojim pravima.

32 Mađarska dodaje da je nacionalni zakonodavac izmijenio Zakonik o kaznenom postupku zakonom, donesenim 26. studenoga 2024. i objavljenim 4. prosinca 2024., kojim je u taj zakonik unesen članak 387/A. Cilj je te nove odredbe upravo odgovoriti na Komisijina očekivanja u pogledu Direktive 2013/48, s obzirom na to da joj je cilj ojačati jamstva koja moraju pratiti ispitivanja koja se provode bez prisutnosti odvjetnika, čak iako su, prema mišljenju te države članice, takva jamstva već bila predviđena mađarskim zakonodavstvom prije te izmjene.

33 U svojoj replici Komisija smatra da novi članak 387/A Zakonika o kaznenom postupku i dalje nije u skladu s Direktivom 2013/48 i ne mijenja činjenicu da članak 387. stavak 3. tog zakonika dopušta, izvan uvjeta predviđenih člankom 3. stavkom 6. točkom (b) te direktive, ispitivanje bez prisutnosti odvjetnika osumnjičenika ili osobe za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo. U svakom slučaju, budući da je taj članak 387/A stupio na snagu 4. prosinca 2024., odnosno gotovo dva mjeseca nakon podnošenja ove tužbe, Sud ga ne može uzeti u obzir jer iz ustaljene sudske prakse proizlazi da postojanje povrede obveze treba ocjenjivati samo s obzirom na stanje u dotičnoj državi članici kakvo je bilo u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju.

34 U svojem intervencijskom podnesku Češka Republika tvrdi da, iako Komisija u prilog svojoj tužbi ističe da se pravo na prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja može ograničiti samo zbog uvjerljivih razloga, ta pretpostavka nije potkrijepljena sudskom praksom ESLJP-a, na kojoj se temelji članak 3. Direktive 2013/48. U tom pogledu iz presude ESLJP-a od 23. veljače 2010., Yoldaș protiv Turske (CE:ECHR:2010:0223JUD 002750304, t. 52.) proizlazi da ono što je odlučujuće s obzirom na cilj članka 6. stavka 3. točke (c) EKLJP-a nije stvarna prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja, nego mogućnost zainteresirane osobe da učinkovito ostvaruje svoje pravo na pristup odvjetniku, da slobodno bira odvjetnika koji može biti prisutan tijekom ispitivanja i da je uredno obaviještena o tom pravu.

35 Prema mišljenju te države članice, Komisijin argument prema kojem bi se ta opasnost od zlouporabe mogla otkloniti tako da se osigura da se po službenoj dužnosti imenuje odvjetnik dostupan za pružanje pravne pomoći ako odvjetnik kojeg je osumnjičenik ili okrivljenik odabrao ne bi bio dostupan, doveo bi do toga da bi države članice na temelju Direktive 2013/48 bile prisiljene navedenoj osobi dodijeliti odvjetnika po službenoj dužnosti.

36 U svojem odgovoru na taj intervencijski podnesak Komisija odgovara da ESLJP, kada odlučuje o konkretnom slučaju, ocjenjuje sveukupnu pravičnost nacionalnog postupka od slučaja do slučaja. Međutim, u slučaju postupka pred Sudom zbog neispunjenja obveze države zbog povrede članka 3. stavka 6. Direktive 2013/48 radi se o drukčijoj situaciji. Budući da se tom odredbom precizno definiraju uvjeti pod kojima države članice mogu privremeno odstupiti od primjene prava predviđenih u članku 3. stavku 3. te direktive, svaki nacionalni propis koji ne ispunjava te uvjete protivan je tom članku 3. stavku 6. Stoga je neusklađenost nacionalnog zakonodavstva s navedenom direktivom sama po sebi dovoljna za utvrđenje njezine povrede, a da pritom nije potrebno u svakom pojedinom slučaju ocjenjivati sveukupnu pravičnost postupka koji se vodi na temelju tog nacionalnog zakonodavstva.

Ocjena Suda

37 Člankom 3. stavkom 1. Direktive 2013/48 utvrđuje se temeljno načelo prema kojem osumnjičenici i okrivljenici imaju pravo na pristup odvjetniku u takvom roku i na takav način da im se omogućava praktično i djelotvorno ostvarivanje njihovih prava obrane (presuda od 14. svibnja 2024., Stachev, C-15/24 PPU, EU:C:2024:399, t. 47. i navedena sudska praksa).

38 To je načelo konkretizirano u članku 3. stavku 2. te direktive, na temelju kojeg osumnjičenici i okrivljenici moraju imati pristup odvjetniku bez nepotrebnog odgađanja, a u svakom slučaju od bilo kojeg od određenih trenutaka navedenih u točkama (a) do (d) te odredbe, ovisno o tome koji je od njih najraniji. Usto, u članku 3. stavku 3. navedene direktive u točkama (a) do (c) pojašnjava se što pravo na pristup odvjetniku obuhvaća (presuda od 14. svibnja 2024., Stachev, C-15/24 PPU, EU:C:2024:399, t. 48.).

39 Stoga, na temelju članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48, države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici imaju pravo na prisutnost svojeg odvjetnika te pravo da on učinkovito sudjeluje u njihovu ispitivanju. Takvo je sudjelovanje u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, pod uvjetom da takvi postupci ne dovode u pitanje učinkovito ostvarenje i bit dotičnog prava.

40 Iako iz članka 3. stavka 3. točke (b) druge rečenice Direktive 2013/48, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 25., proizlazi, kao što to pravilno tvrdi Mađarska, da se „učinkovito sudjel[ovanje]” odvjetnika u ispitivanju odvija u skladu s postupovnim pravilima predviđenima nacionalnim pravom, to izričito upućivanje na prava država članica odnosi se samo na navedeno „učinkovito sudjel[ovanje]”, a ne na „prisutnost”.

41 Iz toga proizlazi, s jedne strane, kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 47. i 48. svojeg mišljenja, da se upućivanje na nacionalna postupovna pravila iz članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48 odnosi samo na učinkovito sudjelovanje odvjetnika u ispitivanju osumnjičenika ili okrivljenika. Stoga cilj tog upućivanja nije, kao što to smatra Mađarska, omogućiti državama članicama da ograniče samu prisutnost odvjetnika na tom ispitivanju, osim pod uvjetima predviđenima u članku 3. stavku 3. točki (b) te direktive, nego samo da predvide načine njegova sudjelovanja.

42 S druge strane, budući da Direktiva 2013/48 ne sadržava nikakvu definiciju pojma „prisutnost”, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, utvrđivanje značenja i dosega pojmova za koje pravo Unije ne daje nikakvu definiciju i ne upućuje na pravo država članica treba provesti u skladu s njihovim uobičajenim značenjem u svakodnevnom jeziku, uzimajući u obzir kontekst u kojem se oni koriste i ciljeve postavljene propisom kojeg su dio (presuda od 16. srpnja 2026., Knocknamona i Massey, C-27/25 i C-356/25, EU:C:2026:596, t. 40. i navedena sudska praksa).

43 U tom pogledu najprije valja istaknuti da u svojem uobičajenom značenju u svakodnevnom jeziku pojam „prisutnost” označava činjenicu da se osoba, u načelu, fizički ili materijalno nalazi na određenom mjestu u određenom trenutku, pri čemu je antonim tog pojma „odsutnost”.

44 Nadalje, kad je riječ o kontekstu u kojem se taj pojam upotrebljava, valja istaknuti, s jedne strane, da se on nalazi, među ostalim, u uvodnoj izjavi 25. Direktive 2013/48, u kojoj se pojašnjava da bi države članice trebale osigurati da osumnjičenici i okrivljenici imaju pravo da im odvjetnik bude prisutan i da na učinkovit način sudjeluje u ispitivanju od strane policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela, uključujući tijekom sudskih saslušanja.

45 S druge strane, iz članka 3. stavka 5. te direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 30., proizlazi da u slučaju zemljopisne udaljenosti osumnjičenika ili okrivljenika države članice mogu privremeno odstupiti od prava te osobe na pristup odvjetniku bez nepotrebnog odgađanja nakon oduzimanja slobode, ali samo tijekom faze koja prethodi sudskom postupku, pri čemu tijekom tog privremenog odstupanja nadležna tijela ne bi trebala, među ostalim, ispitivati dotičnu osobu. Iz toga proizlazi da „pristup odvjetniku” u smislu tog članka 3. u načelu zahtijeva njegovu fizičku prisutnost tijekom ispitivanja osumnjičenika ili okrivljenika.

46 Usto, u članku 3. stavku 3. točki (a) navedene direktive, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 23. i 44., u biti se navodi da osumnjičenici ili okrivljenici moraju u bilo kojoj fazi imati pravo na privatni sastanak i komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa, uključujući prije ispitivanja od strane policije ili od strane drugog tijela odgovornog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela. Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije namjeravao razlikovati „pravo na komunikaciju” tih osoba s njihovim odvjetnikom, koje se može ostvarivati telekomunikacijskim sredstvima, od njihova „prava na sastanak” s tim odvjetnikom, koje, pak, zahtijeva u načelu njegovu fizičku prisutnost. Isto vrijedi i za prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja, u kojem on mora moći učinkovito sudjelovati.

47 Naposljetku, kad je riječ o ciljevima Direktive 2013/48, iz njezinih uvodnih izjava 4., 6. i 54. proizlazi da se njome nastoji, među ostalim, provesti načelo uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima koje pretpostavlja uzajamno povjerenje država članica u njihove odgovarajuće vlastite kaznenopravne sustave. Iz toga također proizlazi da je zakonodavac Unije uzeo u obzir činjenicu da jačanje tog uzajamnog povjerenja zahtijeva detaljna pravila u području zaštite postupovnih jamstava i prava koja osobito proizlaze iz Povelje i EKLJP-a.

48 U tom je pogledu ESLJP presudio da osumnjičenik mora imati pravo na fizičku prisutnost svojeg odvjetnika tijekom početnih saslušanja koje vodi policija i tijekom naknadnih ispitivanja u fazi koja prethodi sudskom postupku. Ta prisutnost mora omogućiti odvjetniku da toj osobi pruži pomoć koja nije apstraktna, nego stvarna i konkretna, a osobito da osigura da se ne povređuju prava obrane osumnjičenika kojeg se ispituje (vidjeti u tom smislu presude ESLJP-a od 9. studenoga 2018., Beuze protiv Belgije, CE:ECHR:2018:1109JUD 007140910, t. 134., od 23. svibnja 2019., Doyle protiv Irske, CE:ECHR:2019:0523JUD 005197917, t. 74., od 4. lipnja 2019., Farrugia protiv Malte, CE:ECHR:2019:0604JUD 006304113, t. 97. i od 18. siječnja 2022., Atristain Gorosabel protiv Španjolske, CE:ECHR:2022:0118JUD 001550815, t. 49.).

49 U tim okolnostima valja smatrati da pojam „prisutnost” odvjetnika u smislu članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48 znači da osumnjičenici i okrivljenici imaju pravo na, u načelu, fizičku prisutnost svojeg odvjetnika tijekom njihova ispitivanja.

50 Uzimajući u obzir navedeno, ne može se isključiti da se u određenim iznimnim okolnostima prisutnost odvjetnika može osigurati drugim sredstvima, osobito digitalnim, pod uvjetom da jamče puno i učinkovito ostvarivanje pravâ obrane.

51 Međutim, pravo na prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja može biti predmet privremenih odstupanja. Na taj način, u skladu s člankom 3. stavkom 6. Direktive 2013/48, u iznimnim okolnostima i samo tijekom faze koja prethodi sudskom postupku, države članice mogu privremeno odstupiti od primjene prava iz članka 3. stavka 3. te direktive u mjeri u kojoj je to opravdano, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, na temelju barem jednog od „uvjerljivih razloga” iz tog članka 3. stavka 6. točaka (a) i (b). Prvi od tih razloga povezan je s postojanjem „hitn[e] potreb[e] za spr[e]čavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe”. Drugi razlog može biti „ako je poduzimanje trenutačnog djelovanja istražnih tijela nužno za spr[e]čavanje zna[t]nih opasnosti za kazneni postupak”.

52 U ovom slučaju valja utvrditi da se mađarskim propisom predviđa da istražno tijelo ili državno odvjetništvo mogu započeti ispitivanje osumnjičenika ako se odabrani ili imenovani odvjetnik ne pojavi u roku od barem dva sata nakon što je o tome obaviješten.

53 Iz toga slijedi da se, suprotno zahtjevima koji proizlaze iz članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48, tim propisom ne jamči prisutnost odvjetnika i njegovo učinkovito sudjelovanje u ispitivanju.

54 Preostaje utvrditi može li se to zakonodavstvo analizirati kao privremeno odstupanje od obveze iz članka 3. stavka 3. točke (b) Direktive 2013/48, koje ispunjava uvjete iz članka 3. stavka 6. te direktive. U tom pogledu valja utvrditi da se navedenim zakonodavstvom općenito odstupa od prava osumnjičenika ili osoba za koje se osnovano sumnja da su počinile kazneno djelo na ispitivanje u prisutnosti odvjetnika ako se on ne pojavi na ispitivanju u roku od barem dva sata nakon što je o tome bio obaviješten, pri čemu to odstupanje nije podložno uvjetima navedenima u članku 3. stavku 6. Direktive 2013/48, a osobito jednim od dvaju uvjerljivih razloga iz točaka (a) i (b) tog članka 3.

55 Međutim, iz strukture i ciljeva te direktive proizlazi da su privremena odstupanja koja države članice mogu predvidjeti od prava na pristup odvjetniku taksativno navedena u njezinu članku 3. stavcima 5. i 6. (presuda od 12. ožujka 2020., VW (Pravo na pristup odvjetniku u slučaju nedolaska pred sud), C-659/18, EU:C:2020:201, t. 42.).

56 Kad je riječ o strukturi Direktive 2013/48, njezin članak 3. stavak 6., kao odredbu kojom se odstupa od načela utvrđenih u njezinu članku 3. stavcima 1. do 3., treba usko tumačiti. Osim toga, članak 8. te direktive, naslovljen „Opći uvjeti za provedbu privremenih odstupanja”, u pogledu prava na pristup odvjetniku obuhvaća samo odstupanja predviđena njezinim člankom 3. stavcima 5. ili 6. Uvodne izjave 30. do 32. Direktive 2013/48 također upućuju samo na ta odstupanja (presuda od 12. ožujka 2020., VW (Pravo na pristup odvjetniku u slučaju nedolaska pred sud), C-659/18, EU:C:2020:201, t. 43.).

57 Kad je riječ o ciljevima Direktive 2013/48, s jedne strane, iz njezinih uvodnih izjava 4. i 6. proizlazi da se njome nastoji, među ostalim, osnažiti uzajamno povjerenje država članica u njihove odgovarajuće vlastite kaznenopravne sustave kako bi se na taj način provelo načelo uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima, čiji opseg usko ovisi o određenim parametrima, među kojima su i mehanizmi zaštite prava osumnjičenika ili okrivljenika. S druge strane, iz uvodnih izjava 8. i 52. te direktive proizlazi da se njome također nastoji osumnjičenicima ili okrivljenicima u cijeloj Uniji zajamčiti zajednička razina prava na pošteno suđenje, osobito u pogledu prava na pristup odvjetniku u kaznenom postupku.

58 Međutim, tumačenje članka 3. Direktive 2013/48 na način da dopušta državama članicama da predvide druga odstupanja od prava na pristup odvjetniku osim onih taksativno navedenih u tom članku 3. bilo bi protivno tim ciljevima, strukturi te direktive i samom tekstu navedenog članka 3. te bi se to pravo lišilo njegova korisnog učinka (presuda od 12. ožujka 2020., VW (Pravo na pristup odvjetniku u slučaju nedolaska pred sud), C-659/18, EU:C:2020:201, t. 45.).

59 U tim okolnostima valja utvrditi da nacionalno zakonodavstvo kojim se općenito dopušta da se osumnjičenici ili osobe za koje se osnovano sumnja da su počinile kazneno djelo ispitaju bez prisutnosti odvjetnika ako se on ne pojavi u roku od barem dva sata nakon što je o tome bio obaviješten, nije obuhvaćeno razlozima za privremeno odstupanje od tog prava koji su taksativno navedeni u Direktivi 2013/48 i stoga povređuje članak 3. stavak 6. točku (b). te direktive, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3., s obzirom na to da to odstupanje od prava na prisutnost odvjetnika i njegovo učinkovito sudjelovanje u ispitivanju nije uvjetovano utvrđenjem da je trenutačno djelovanje istražnih tijela nužno za sprečavanje znatnih opasnosti za kazneni postupak.

60 Nijedan argument Mađarske ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

61 S jedne strane, valja odbiti argument Mađarske prema kojem je ograničenje prava na pristup odvjetniku iz točke 59. ove presude opravdano u slučaju kada su osumnjičenik ili osoba za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo pritvoreni, s obzirom na to da se, u skladu s mađarskim zakonodavstvom, u tom slučaju ispitivanje te osobe mora provesti u roku od 24 sata od početka pritvaranja, a pritvor ne može biti dulji od 72 sata. Ta država članica stoga smatra da postoji opasnost od smetnje za vođenje kaznenog postupka koja opravdava provođenje ispitivanja u slučaju kada odvjetnik nije odabran ili kada se ne pojavi u određenom roku.

62 Točno je da iz uvodne izjave 28. Direktive 2013/48 proizlazi da je zakonodavac Unije želio da države članice, kada je osumnjičenicima ili okrivljenicima oduzeta sloboda, utvrde potrebno uređenje za osiguravanje učinkovitog ostvarivanja njihovog prava na pristup odvjetniku, uključujući organizaciju pomoći odvjetnika ako ga dotična osoba nema, osim ako se odrekla tog prava.

63 Međutim, kao što to pravilno ističe Komisija, državi članici o kojoj je riječ dostupno je nekoliko mogućnosti, koje ispunjavaju zahtjeve Direktive 2013/48, kako bi se suočila s opasnošću od smetnje za vođenje kaznenog postupka koja proizlazi iz toga što osumnjičenik ili okrivljenik nije odabrao odvjetnika ili iz činjenice da se odabrani odvjetnik nije pojavio u određenom roku. Najprije, u iznimnim okolnostima iz članka 3. stavka 6. Direktive 2013/48, među ostalim, kada je nužno trenutačno djelovanje istražnih tijela kako bi se spriječile znatne opasnosti za kazneni postupak, ta tijela mogu provesti ispitivanje bez prisutnosti odvjetnika. Nadalje, ako ti uvjeti nisu ispunjeni, a nadležna tijela smatraju da je ipak potrebno provesti ispitivanje, ona mogu po službenoj dužnosti imenovati dostupnog odvjetnika kako bi se otklonio osumnjičenikov ili okrivljenikov neodabir odvjetnika odnosno otklonila nemogućnost odabranog odvjetnika da prisustvuje tom ispitivanju. Naposljetku, ako se osumnjičenik ili okrivljenik odrekne svojeg prava na pristup odvjetniku pod uvjetima predviđenima u članku 9. te direktive, ispitivanje se također može provesti bez prisutnosti odvjetnika.

64 Postojanje tih različitih mogućnosti upućuje na to da poštovanje prava na pristup odvjetniku, koje je predviđeno u članku 3. stavku 3. točki (b) Direktive 2013/48, ne podrazumijeva nužno obvezu države članice o kojoj je riječ da predvidi imenovanje odvjetnika po službenoj dužnosti kako bi osobi koja je pritvorena pomagao tijekom ispitivanja.

65 Stoga se ne može tvrditi da se provođenje ispitivanja bez prisutnosti odvjetnika može opravdati okolnošću da bi neimenovanje odvjetnika od strane osumnjičenika ili osobe za koju se osnovano sumnja da je počinila kazneno djelo odnosno činjenica da se taj odvjetnik nije pojavio u određenom roku mogli predstavljati mjeru kojom ta osoba odugovlači postupak te zbog koje postoji opasnost od smetnje za vođenje kaznenog postupka.

66 S druge strane, kad je riječ o argumentu Mađarske koji se temelji na donošenju novog članka 387/A u Zakoniku o kaznenom postupku, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, postojanje povrede obveze treba ocjenjivati s obzirom na stanje u državi članici kakvo je bilo u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, pri čemu naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (presuda od 1. kolovoza 2025., Komisija/Španjolska (Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života), C-70/24, EU:C:2025:615, t. 58. i navedena sudska praksa).

67 U ovom slučaju Komisija je obrazloženim mišljenjem od 14. srpnja 2023. pozvala Mađarsku da ispuni svoje obveze iz tog mišljenja u roku od dva mjeseca od njegova primitka.

68 Iz toga proizlazi da u ovom slučaju Mađarska ne može učinkovito osporavati povredu obveza koje ima pozivajući se na izmjenu Zakonika o kaznenom postupku objavljenu 4. prosinca 2024., odnosno nakon isteka tog roka.

69 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Mađarska, time što nije donijela mjere potrebne za usklađivanje s člankom 3. stavkom 6. točkom (b) Direktive 2013/48, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3., povrijedila obveze koje ima na temelju te direktive.

Drugi prigovor, koji se temelji na neprenošenju članka 9. Direktive 2013/48

Argumentacija stranaka

70 Komisija u svojoj tužbi tvrdi da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju Direktive 2013/48 jer nije prenijela njezin članak 9. u svoj pravni poredak. Naime, mađarskim pravom ne predviđa se da osumnjičenici ili okrivljenici moraju biti obaviješteni o mogućim posljedicama odricanja od prava na pristup odvjetniku, kao što se to predviđa člankom 9. stavkom 1. točkom (a) te direktive, i/ili o mogućnosti opoziva njihove prvotne odluke, u skladu s člankom 9. stavkom 3. navedene direktive.

71 Prema mišljenju te institucije, mogućnost koja se mađarskim pravom ostavlja osumnjičenicima i okrivljenicima da ne ostvaruju svoje pravo na pristup odvjetniku ima iste posljedice kao i formalno odricanje od tog prava, tako da bi takva mogućnost trebala podlijegati zahtjevima koji se odnose na svako odricanje, među ostalim, od tog prava, a koji su predviđeni u članku 9. Direktive 2013/48, jer bi se u protivnom ti zahtjevi zaobišli ili barem ozbiljno ugrozili.

72 Naime, pojam „odricanje” iz tog članka 9. treba tumačiti na način da obuhvaća i formalno i neformalno odricanje od navedenog prava.

73 Komisija smatra da prava dodijeljena Direktivom 2013/48 moraju biti konkretno i djelotvorno zajamčena i na taj način omogućiti osumnjičenicima i okrivljenicima da donesu informiranu odluku o svojoj obrani u svim fazama postupka. U tu se svrhu mađarskim pravnim sustavom, kojim se u pogledu prava na pristup odvjetniku upućuje na neotuđivo pravo koje osumnjičenik ili okrivljenik može slobodno ostvarivati, moraju predvidjeti dostatna jamstva u korist tih osoba kada one odluče da neće ostvariti to pravo, s obzirom na to da je posljedica takve odluke oduzimanje tim osobama učinkovite odvjetničke zaštite.

74 U svojem odgovoru na tužbu Mađarska tvrdi da se odredbama Zakonika o kaznenom postupku predviđa potpuno informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njegovim pravima i obvezama. U tom pogledu ta država članica tvrdi da osumnjičenici i okrivljenici zapravo nemaju mogućnost odreći se svojeg prava na pristup odvjetniku jer je to pravo u mađarskom pravu neotuđivo. Stoga, u slučaju kada je pravosudno zastupanje obvezno, nadležna tijela imenuju odvjetnika koji će im pomagati. Suprotno tomu, u slučaju kada pravosudno zastupanje nije obvezno, osumnjičenici ili okrivljenici mogu slobodno odlučiti žele li imati pomoć odvjetnika ili zatražiti imenovanje odvjetnika. Dakle, odluka o nekorištenju pomoći odvjetnika ne bi predstavljala odricanje od prava na pristup odvjetniku, nego bi samo značila da osumnjičenici ili okrivljenici ne žele ostvarivati to pravo.

75 Stoga nije potrebno prenijeti članak 9. Direktive 2013/48 u mađarski pravni poredak, s obzirom na to da ne postoji situacija u kojoj se osumnjičenici ili okrivljenici mogu valjano odreći prava na pristup odvjetniku i u kojoj se zahtijeva da budu obaviješteni o toj mogućnosti.

76 Usto, Mađarska tvrdi da iako je odredbama Zakonika o kaznenom postupku već bilo omogućeno osumnjičenicima ili okrivljenicima da budu potpuno obaviješteni o svojim pravima obrane, opseg informacija koje im se pružaju pojašnjen je u novom članku 387/A tog zakonika. Iz te odredbe proizlazi da te osobe moraju biti obaviještene o svojem pravu da odbiju iskazivati, osobito ako njihov odvjetnik nije prisutan, i o pravu da u svakom trenutku zatraže prisutnost odvjetnika. Stoga, ako dotična osoba izjavi da ne želi iskazivati, tim se novim člankom 387/A predviđa prekid ispitivanja. Suprotno tomu, ako ta osoba, kojoj ne pomaže odvjetnik, iskazuje nakon što je bila obaviještena o tome da ima pravo to ne činiti, u toj se novoj odredbi pojašnjava da se ona time uz potpuno poznavanje stvari odriče prisutnosti odvjetnika i, prema tome, prava da na pitanja odgovara samo u njegovoj prisutnosti. Stoga je cilj novog članka 387/A Zakonika o kaznenom postupku ojačati jamstva u korist osumnjičenika ili okrivljenika tijekom ispitivanja koja se provode bez prisutnosti odvjetnika kako bi mađarsko zakonodavstvo u većoj mjeri ispunilo Komisijine zahtjeve.

Ocjena Suda

77 Uvodno, zbog istih razloga kao što su oni iz točaka 66. do 68. ove presude, valja odbiti argument Mađarske koji se temelji na donošenju novog članka 387/A Zakonika o kaznenom postupku.

78 Dakle, u obzir treba uzeti samo nacionalni propis koji je bio na snazi prije isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju.

79 Člankom 9. stavkom 1. Direktive 2013/48 propisuju se dva uvjeta kojima se mora urediti moguće odricanje osumnjičenika ili okrivljenika od prava na pristup odvjetniku.

80 Tako na temelju točke (a) te odredbe, osumnjičenik ili okrivljenik mora dobiti informacije o sadržaju prava na pristup odvjetniku i mogućim posljedicama odricanja od tog prava, pri čemu valja pojasniti da te informacije, koje se mogu pružiti usmenim ili pisanim putem, moraju biti jasne i zadovoljavajuće te priopćene na jednostavnom i razumljivom jeziku. Usto, u skladu s navedenim točkom (b) te odredbe, odricanje se mora izraziti dobrovoljno i nedvosmisleno.

81 U skladu s člankom 9. stavkom 3. Direktive 2013/48, države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici u bilo kojem trenutku tijekom kaznenog postupka mogu naknadno opozvati odricanje od prava i da budu obaviješteni o toj mogućnosti.

82 U tom pogledu, iako se u mađarskom pravu pravo na pristup odvjetniku smatra neotuđivim pravom, nesporno je da osumnjičenici ili okrivljenici mogu odlučiti da ga neće ostvarivati. Doista, kao što je to pravilno istaknula Komisija, posljedica odluke okrivljenika da ne ostvaruje to pravo jest ta da se ta osoba mora braniti bez pomoći odvjetnika. Stoga, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točkama 90. i 91. svojeg mišljenja, takva odluka ima isti praktičan učinak kao i odricanje u smislu članka 9. Direktive 2013/48.

83 Što se tiče argumenta Mađarske prema kojem odricanje od prava na pristup odvjetniku u okviru kaznenog postupka nije formalno priznato u toj državi članici, valja podsjetiti na to da nepostojanje određenog pravnog pojma u određenoj državi članici ne može osloboditi navedenu državu članicu od njezine obveze poduzimanja zakonskih, podzakonskih i upravnih mjera kako bi se osiguralo pravilno prenošenje svih odredaba te direktive. Naime, načelo pravne sigurnosti i potreba osiguravanja potpune primjene direktiva de jure, a ne samo de facto, zahtijevaju da sve države članice preuzmu zahtjeve direktive u jasan, precizan i transparentan pravni okvir kojim se predviđaju obvezujuće odredbe u području koje se njime obuhvaća. Države članice imaju takvu obvezu kako bi se spriječila svaka promjena stanja koje u tim državama postoji u određenom trenutku te kako bi se osiguralo da svi subjekti prava u Uniji, uključujući one u državama članicama u kojima ne postoji određeni pravni pojam obuhvaćen direktivom, jasno i precizno znaju koja su njihova prava i obveze u svim okolnostima (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2025., Komisija/Španjolska (Direktiva o ravnoteži između poslovnog i privatnog života), C-70/24, EU:C:2025:615, t. 64.).

84 Stoga valja utvrditi da je Mađarska, time što do isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju nije donijela zakonodavne odredbe potrebne za prenošenje članka 9. Direktive 2013/48 u svoj pravni poredak, povrijedila obveze koje ima na temelju te direktive.

85 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je Mađarska, time što nije donijela odredbe potrebne za usklađivanje, s jedne strane, s člankom 3. stavkom 6. točkom (b) Direktive 2013/48, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3., i, s druge strane, s člankom 9. te direktive, povrijedila obveze koje ima na temelju te direktive.

Troškovi

86 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Mađarska nije uspjela u postupku i s obzirom na to da je Komisija zatražila da ona snosi troškove, treba joj naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove Komisije.

87 Sukladno odredbama članka 140. stavka 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Češka Republika snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje:

1. Mađarska je povrijedila obveze koje ima na temelju Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode, time što nije donijela odredbe potrebne za usklađivanje, s jedne strane, s člankom 3. stavkom 6. točkom (b) navedene direktive, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 3., i, s druge strane, s člankom 9. te direktive.

2. Mađarskoj se nalaže da uz vlastite troškove snosi i troškove Europske komisije.

3. Češka Republika snosi vlastite troškove.

Potpisi

* Jezik postupka: mađarski