U članku 3. stavcima 1. i 2. Uredbe navodi se: „1.Države članice razmatraju zahtjev svakog državljanina treće zemlje koji bilo kojoj od njih na granici ili na njihovom državnom području podnese zahtjev za azil. Zahtjev razmatra jedna država članica na koju kriteriji utvrđeni u Poglavlju III. ukažu kao na odgovornu. 2.Iznimno od odredaba stavka 1., svaka država članica može razmotriti zahtjev za azil koji joj je podnio državljanin treće zemlje, čak i ako takvo razmatranje nije njezina odgovornost prema kriterijima utvrđenim u ovoj Uredbi. U takvom slučaju ta država članica postaje odgovornom državom članicom u smislu ove Uredbe i preuzima obaveze povezane s tom odgovornošću. [...]“ [neslužbeni prijevod]

Članak 5. stavak 1. Uredbe glasi: „Kriteriji za određivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kako su navedeni u [poglavlju III.].“ [neslužbeni prijevod]

U svrhu određivanja odgovorne države članice u smislu članka 3. stavka 1. Uredbe, u poglavlju III. navodi se popis objektivnih kriterija poredanih po važnosti.

Članak 6. Uredbe određuje državu članicu koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil koji je podnijela maloljetna osoba bez pratnje.

Članci 7. i 8. Uredbe primjenjuju se na tražitelje azila ako imaju člana obitelji kojem je dopušteno da boravi u nekoj državi članici kao izbjeglica ili je postavio zahtjev koji još nije bio predmet prve odluke u pogledu njegove biti u toj državi članici.

Članak 9. Uredbe odnosi se na tražitelje azila koji posjeduju dokument o prebivalištu ili vizu koji su valjani ili im je istekao rok valjanosti.

Kriterij naveden u članku 10. stavku 1. Uredbe jest sljedeći: „Ako se ustanovi [...] da je tražitelj azila protupropisno prešao granicu države članice bilo kopnom, morem ili zrakom, a došao je iz treće [zemlje], država članica u koju je tako ušao je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil. [...]“ [neslužbeni prijevod]

Kriterij iznesen u članku 11. Uredbe može se primijeniti, pod određenim pretpostavkama, kad je tražitelj azila ušao na područje države članice u kojoj ne treba imati vizu.

Članak 12. Uredbe odnosi se na zahtjeve za azil koji su podneseni u međunarodnom tranzitnom području zračne luke neke države članice.

Ako se na temelju kriterija prema redoslijedu kako su navedene ne može utvrditi ni jedna država članica, članak 13. Uredbe predviđa da je za razmatranje zahtjeva za azil odgovorna prva država članica kojoj je zahtjev za azil bio podnesen.

Kaveh Puid, rođen 1979., stigao je u Grčku 20. listopada 2007. letom na liniji Teheran (Iran) ‐ Atena (Grčka) s lažnim identifikacijskim dokumentima. Nakon što je proveo četiri dana u Grčkoj nastavio je svoje putovanje prema Frankfurtu na Majni (Njemačka) gdje je podnio svoj zahtjev za azil.

Njegovo zadržavanje u pritvoru bilo je određeno do 25. siječnja 2008. kako bi se osigurao njegov povratak. On je potom pred Verwaltungsgericht Frankfurt am Main podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi se, među ostalim, obvezalo Bundesrepublik Deutschland da se proglasi odgovornim za razmatranje njegova zahtjeva za azil na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe. Navedeni je sud odredio da K. Puid ne smije biti prebačen u Grčku prije 16. siječnja 2008.

Dana 14. prosinca 2007. Bundesamt je proglasio nedopuštenim njegov zahtjev za azil i odredio njegovo udaljenje u Grčku. On je naime smatrao da je Helenska Republika država članica odgovorna za razmatranje tog zahtjeva i nije našao ni jedan razlog koji bi mogao potaknuti Bundesrepublik Deutschland da primijeni članak 3. stavak 2. Uredbe. Dana 23. siječnja 2008. K. Puid vraćen je u Grčku.

Međutim, Kaveh Puid je u međuvremenu, 25. prosinca 2007., podnio tužbu pred Verwaltungsgericht Frankfurt am Main sa zahtjevom da ukine tu odluku Bundesamta i naloži Bundesrepublik Deutschland da se proglasi odgovornim za njegov zahtjev za azil.

Presudom od 8. srpnja 2009. Verwaltungsgericht Frankfurt am Main ukinuo je odluku Bundesamta i zaključio da je izvršenje naloga za udaljenje bilo nezakonito. Ta odluka temeljila se na činjenici da je Bundesrepublik Deutschland bio dužan izvršiti pravo preuzimanja odgovornosti sukladno članku 3. stavku 2. Uredbe, osobito s obzirom na uvjete prihvata tražitelja azila i obrade zahtjeva za azil u Grčkoj.

Bundesrepublik Deutschland, koji je zastupao Bundesamt, uložio je žalbu na tu presudu Hessischer Verwaltungsgerichtshofu.

U tim okolnostima Hessischer Verwaltungsgerichtshof odlučio je odlukom od 22. prosinca 2010. prekinuti postupak i postaviti Sudu četiri prethodna pitanja s ciljem određivanja dosega članka 3. stavka 2. Uredbe u slučaju kada situacija u državi članici, koju kriteriji navedeni u poglavlju III. Uredbe određuju kao odgovornu za razmatranje zahtjeva za azil, dovodi u opasnost temeljna prava tog tražitelja azila.

Dana 20. siječnja 2011. Bundesamt je prihvatio razmatranje zahtjeva za azil K. Puida na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe. Potom mu je priznao status izbjeglice odlukom od 18. svibnja 2011.

Unatoč tomu, Hessischer Verwaltungsgerichtshof smatra da njegov zahtjev za prethodnu odluku nije postao bespredmetan s obzirom na to da K. Puid može dokazati opravdani interes za utvrđivanje nezakonitosti odluke od 14. prosinca 2007. kako bi se mogao razmotriti zahtjev za naknadu štete zbog zadržavanja koje mu je bilo određeno.

Dopisom od 21. prosinca 2011. tajništvo Suda poslalo je sudu koji je uputio zahtjev presudu od 21. prosinca 2011., N. S. i dr. (C‑411/10 i C‑493/10, još neobjavljena u Zborniku), pozivajući ga da se izjasni o tome namjerava li, s obzirom na tu presudu, ostati kod svog zahtjeva za prethodnu odluku.

Odlukom od 1. lipnja 2012., koju je Sud zaprimio 8. lipnja 2012., Hessischer Verwaltungsgerichtshof povukao je svoja prva tri pitanja, smatrajući da su dobila zadovoljavajuće odgovore u gore navedenoj presudi N. S. i dr. Međutim, kako bi precizirao doseg te presude u pogledu mogućnosti da se tražitelj azila u postupku pred sudom poziva na obvezu države članice u kojoj se nalazi da razmotri njegov zahtjev za azil, sud koji je uputio zahtjev smatra da treba ostati kod sljedećeg pitanja: „Proizlazi li iz obveze [...] države članice da izvrši ovlast iz članka 3. stavka 2. prve rečenice Uredbe [...] subjektivno pravo tražitelja azila da pred sudom od države članice zahtijeva preuzimanje odgovornosti?“

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita može li se tražitelj azila pred nacionalnim sudom pozvati na obvezu države članice kojoj je podnio zahtjev za azil da razmotri taj zahtjev na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe kad situacija u državi članici, koju kriteriji navedeni u poglavlju III. Uredbe određuju kao odgovornu za razmatranje navedenog zahtjeva, dovodi u opasnost temeljna prava tog tražitelja.

Ponajprije, valja ustvrditi da iz odluka koje je 22. prosinca 2010. i 1. lipnja 2012. donio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da to pitanje počiva na pretpostavci prema kojoj je, u situaciji kao u glavnom postupku, država članica u kojoj je tražitelj azila podnio svoj zahtjev dužna izvršiti pravo preuzimanja odgovornosti koje joj daje članak 3. stavak 2. Uredbe.

Međutim, takva pretpostavka ne može se temeljiti na ovoj odredbi.

U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno članku 3. stavku 1. Uredbe, zahtjev za azil razmatra samo jedna država članica, a to je ona koja je prema kriterijima navedenim u poglavlju III. Uredbe određena kao odgovorna.

Međutim, članak 3. stavak 2. Uredbe predviđa da odstupanjem od stavka 1. navedenog članka svaka država članica može razmatrati zahtjev za azil koji je podnio državljanin treće zemlje, iako nije odgovorna za razmatranje na temelju kriterija određenih u ovoj Uredbi.

Iako je Sud, u točki 107. gore navedene presude N. S. i dr., podsjetio da, u okolnostima poput onih o kojima je riječ u ovoj presudi, država članica koja određuje odgovornu državu članicu raspolaže s ovlašću koja je predviđena člankom 3. stavkom 2. Uredbe da sama razmotri zahtjev, on nije utvrdio da je ona to bila dužna učiniti.

Štoviše, valja naglasiti da je Sud presudio da države članice ne smiju prebaciti tražitelja azila u državu članicu, koju kriteriji navedeni u poglavlju III. Uredbe određuju kao odgovornu, kada ne mogu ignorirati da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjetima prihvata tražitelja azila u toj državi članici predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za vjerovanje da će tražitelj biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu N. S. i dr., točke 94. i 106.).

Na nacionalnom je sudu da razmotri jesu li takve sustavne nepravilnosti postojale na dan kad je izvršena odluka o udaljavanju K. Puida u Grčku.

Vezano uz pitanje je li država članica koja ne može provesti prebacivanje tražitelja azila u državu članicu koja je prvotno određena kao odgovorna na temelju Uredbe dužna sama razmotriti zahtjev, valja podsjetiti da poglavlje III. Uredbe navodi određeni broj kriterija i da se, sukladno članku 5. stavku 1. Uredbe ti kriteriji primjenjuju prema redoslijedu navedenom u tom poglavlju (gore navedena presuda N. S. i dr., točka 95.).

Stoga, kao što je Sud već presudio, uz pridržaj ovlasti u smislu članka 3. stavka 2. Uredbe da sama razmotri zahtjev, nemogućnost prebacivanja tražitelja azila u državu članicu koja je prvotno određena kao odgovorna na temelju kriterija navedenih u poglavlju III. Uredbe, nameće državi članici koja bi trebala izvršiti to prebacivanje obvezu nastavka ispitivanja kriterija navedenog poglavlja kako bi provjerila može li se na temelju jednog od tih kriterija odrediti drugu državu članicu kao odgovornu za razmatranje tog zahtjeva za azil (gore navedena presuda N. S. i dr., točke 96. i 107.).

Ako to nije slučaj, onda je prva država članica kojoj je podnesen zahtjev odgovorna za razmatranje na temelju članka 13. Uredbe (vidjeti, u tom smislu, gore navedenu presudu N. S. i dr., točku 97.).

Važno je, međutim, da država članica u kojoj se tražitelj azila nalazi mora voditi računa o tome da situaciju u kojoj su povrijeđena temeljna prava tog tražitelja ne pogorša nerazumno dugim trajanjem postupka određivanja odgovorne države članice. Ako je to potrebno, ta država mora sama razmotriti zahtjev u skladu s uvjetima predviđenim člankom 3. stavkom 2. Uredbe (gore navedena presuda N. S. i dr., točke 98. i 108.).

S obzirom na sve navedeno, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da kada države članice ne mogu ignorirati da sustavne nepravilnosti u postupku azila i uvjetima prihvata tražitelja azila u državi članici koja je prvotno određena kao odgovorna na temelju kriterija navedenih u poglavlju III. Uredbe predstavljaju ozbiljne i utvrđene razloge za uvjerenje da će dotični tražitelj biti izložen stvarnoj opasnosti od podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupanju u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, što treba ispitati sud koji je uputio zahtjev, država članica koja određuje odgovornu državu članicu ne smije prebaciti tražitelja azila u državu članicu koja je prvotno određena kao odgovorna i, uz pridržaj ovlasti da sama razmotri zahtjev, nastaviti razmatranje kriterija navedenog poglavlja kako bi utvrdila može li se neka druga država članica odrediti kao odgovorna na temelju jednog od tih kriterija ili, u njihovu nedostatku, na temelju članka 13. iste uredbe.

Međutim, u takvoj situaciji, nemogućnost prebacivanja tražitelja azila u državu članicu koja je prvotno određena kao odgovorna ne znači samo po sebi da je država članica koja određuje odgovornu državu članicu dužna sama razmotriti zahtjev za azil na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe.

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.