10. rujna 2026. ( *1 )
„Zahtjev za prethodnu odluku – Usklađivanje zakonodavstava – Sektor telekomunikacija – Direktiva (EU) 2018/1972 – Europski zakonik o elektroničkim komunikacijama – Ugovor o elektroničkim komunikacijskim uslugama – Pružateljeva ovlast jednostrane izmjene – Članak 105. stavak 4. prvi podstavak – Pravo krajnjih korisnika na raskid ugovora”
U predmetu C‑669/24,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka), odlukom od 26. rujna 2024., koju je Sud zaprimio 11. listopada 2024., u postupku
Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände – Verbraucherzentrale Bundesverband e.V.
protiv
Vodafone GmbH,
uz sudjelovanje:
Bundesnetzagentur für Elektrizität, Gas, Telekommunikation und Eisenbahnen,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: F. Schalin, predsjednik vijeća, M. Gavalec (izvjestitelj) i Z. Csehi, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez‑Bordona,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
|
– |
za Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände – Verbraucherzentrale Bundesverband e.V., T. Rader, Rechtsanwalt, |
|
– |
za Vodafone GmbH, C. Rohnke, Rechtsanwalt, |
|
– |
za talijansku vladu, S. Fiorentino, u svojstvu agenta, uz asistenciju E. Manza, avvocato dello Stato, |
|
– |
za rumunjsku vladu, E. Gane, R. Antonie i L. Ghiță, u svojstvu agenata, |
|
– |
za Europsku komisiju, G. Conte, O. Gariazzo i G. Meeßen, u svojstvu agenata, |
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
|
1 |
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 105. stavka 4. prvog podstavka Direktive (EU) 2018/1972 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o Europskom zakoniku elektroničkih komunikacija (SL 2018., L 321, str. 36. i ispravak SL 2019., L 334, str. 164.). |
|
2 |
Zahtjev je upućen u okviru spora između Bundesverbanda der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände – Verbraucherzentrale Bundesverband e.V. (Savezna unija organizacija i udruga potrošača, Njemačka) (u daljnjem tekstu: BV) i Vodafonea GmbH, pružatelja telekomunikacijskih usluga, u vezi s upotrebom, u njegovim općim uvjetima poslovanja, odredbe kojom mu se daje mogućnost jednostrane izmjene ugovornih uvjeta. |
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 93/13/EEZ
|
3 |
Članak 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravak SL 2024./90009, L) određuje: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. […] 3. Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.” |
|
4 |
U skladu s Prilogom toj direktivi, naslovljenim „Odredbe iz članka 3. stavka 3.”: „1. Odredbe čiji su predmet ili svrha: […]
[…] 2. Područje primjene točaka (g), (j) i (l) […]
[…]” |
Direktiva 2018/1972
|
5 |
Uvodne izjave 257., 258., 275. i 276. Direktive 2018/1972 glase:
[…]
|
|
6 |
Članak 3. Direktive 2018/1972, naslovljen „Opći ciljevi”, u stavku 2. točki (d) određuje: „U kontekstu ove Direktive, nacionalna regulatorna i druga nadležna tijela, kao i [Tijelo europskih regulatora za elektroničke komunikacije (BEREC)], [Europska] [k]omisija i države članice ostvaruju svaki od sljedećih općih ciljeva, koji nisu navedeni prema redoslijedu prioriteta: […]
|
|
7 |
Članak 101. stavak 1. te direktive predviđa: „Države članice ne smiju zadržavati ni uvoditi u svoje nacionalno pravo odredbe o zaštiti krajnjih korisnika koje odstupaju od članaka od 102. do 115., uključujući strože ili blaže odredbe kako bi se osigurala drugačija razina zaštite, osim ako je drukčije utvrđeno u ovoj glavi.” |
|
8 |
Članak 105. navedene direktive, naslovljen „Trajanje i raskid ugovora”, u stavku 4. određuje: „Krajnji korisnici imaju pravo raskinuti svoj ugovor bez dodatnih troškova nakon obavijesti o promjenama ugovornih uvjeta koje je predložio pružatelj javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga koje nisu brojevno neovisne interpersonalne komunikacijske usluge, osim ako su predložene promjene isključivo u korist krajnjeg korisnika ili su isključivo administrativne naravi i ne utječu negativno na krajnjeg korisnika ili su izravno propisane pravom Unije ili nacionalnim pravom. Pružatelji obavješćuju krajnje korisnike najmanje mjesec dana unaprijed o svakoj izmjeni ugovornih uvjeta te istodobno o njihovu pravu na raskid ugovora bez dodatnih troškova ako ne prihvaćaju nove uvjete. Pravo na raskid ugovora može se ostvariti u roku od mjesec dana nakon obavješćivanja. Države članice mogu taj rok produljiti za tri mjeseca. Države članice osiguravaju da se obavješćivanje izvodi na jasan i razumljiv način i na trajnom mediju.” |
Njemačko pravo
|
9 |
U skladu s člankom 57. stavkom 1. Telekommunikationsgesetza (Zakon o telekomunikacijama) od 23. lipnja 2021. (BGBl. 2021. I, str. 1858.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: TKG): „Ako je pružatelj javno dostupnih telekomunikacijskih usluga u općim uvjetima poslovanja zadržao pravo da jednostrano izmijeni ugovor i ako jednostrano izmijeni ugovorne uvjete, krajnji korisnik može raskinuti ugovor bez poštovanja otkaznog roka i troškova, osim ako su izmjene
|
|
10 |
Člankom 307. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: BGB), predviđa se: „(1) Odredbe sadržane u općim uvjetima prodaje neće se primijeniti ako neopravdano i suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljaju u nepovoljniji položaj suugovaratelja osobe koja ih koristi. Neopravdano nepovoljan položaj ujedno može biti posljedica nejasne i nerazumljive odredbe. (2) U slučaju dvojbe, postojanje neopravdanog dovođenja u nepovoljniji položaj pretpostavlja se ako odredba
(3) Stavci 1. i 2. te članci 308. i 309. ne primjenjuju se na odredbe općih uvjeta prodaje kojima se odstupa od zakonskih odredbi ili se one dopunjuju. Druge odredbe mogu se izostaviti iz primjene na temelju prve rečenice u vezi s drugom rečenicom stavka 1.” |
|
11 |
U skladu s člankom 308. BGB‑a: „U općim uvjetima poslovanja nije moguće primijeniti, među ostalim, […] 4. […] odredbu prema kojoj stranka koja se njome koristi zadržava pravo izmijeniti obećanu činidbu ili odstupiti od nje, osim ako ne postoje opravdani razlozi za drugu stranku da ne pristane na takvu izmjenu ili izuzeće, uzimajući u obzir interese korisnika.” |
Glavni postupak i prethodno pitanje
|
12 |
BV, udruga za zaštitu potrošača, koja djeluje u svojstvu subjekta ovlaštenog za podnošenje tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, podnijela je Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) tužbu za propuštanje protiv društva Vodafone. Cilj te tužbe za propuštanje bio je zabraniti mu da u općim uvjetima ugovora sklopljenih s njegovim korisnicima koji se odnose na određene elektroničke telekomunikacijske usluge, među ostalim, upotrebljava odredbu na temelju koje zadržava pravo jednostrane izmjene ugovornih uvjeta na temelju diskrecijske ocjene kojom se uzimaju u obzir razlozi pravičnosti. |
|
13 |
U prilog svojoj tužbi za propuštanje BV je tvrdio da je ta odredba protivna članku 307. stavku 1. prvoj i drugoj rečenici i članku 308. točki 4. BGB‑a te da se ne može opravdati člankom 57. stavkom 1. prvom rečenicom TKG‑a. U tom je pogledu BV osobito tvrdio da iz članka 308. točke 4. BGB‑a proizlazi da je odredba o jednostranoj izmjeni koja je upotrijebljena u općim uvjetima valjana samo ako ne postoje opravdani razlozi za drugu stranku da ne pristane na takvu izmjenu ili izuzeće, uzimajući u obzir interese korisnika. |
|
14 |
Vodafone je tvrdio da sporna odredba odgovara tekstu članka 57. stavka 1. prve rečenice TKG‑a, kojim se pružateljima usluga priznaje mogućnost da u općim uvjetima poslovanja zadrže pravo na jednostranu izmjenu. Prema njegovu mišljenju, ta odredba sadržava iscrpno pravilo. Stoga, s obzirom na to da se u osporavanoj odredbi samo preuzima tekst tog pravila, ona ne može biti predmet ispitivanja valjanosti s obzirom na posebne odredbe koje se odnose na opće uvjete poslovanja. U svakom slučaju, Vodafone je tvrdio da se navedenom odredbom korisnika neopravdano ne stavlja u nepovoljniji položaj zbog, s jedne strane, zahtjeva uzimanja u obzir razmatranja pravičnosti i, s druge strane, posebnog prava na raskid koje se klijentu dodjeljuje kao protuteža. Naposljetku, članak 57. stavak 1. prva rečenica TKG‑a, u dijelu u kojem se tom odredbom zahtijeva da se pravo na izmjenu navede u općim uvjetima, protivan je zahtjevu potpunog usklađivanja iz članka 101. stavka 1. Direktive 2018/1972. Stoga ga je trebalo tumačiti u skladu s tom direktivom na način da se njime dodjeljuje pravo na jednostranu izmjenu na koje se ne primjenjuju ograničenja koja proizlaze iz članka 308. točke 4. BGB‑a. |
|
15 |
Landgericht Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu) odbio je tužbu ističući da cilj sporne odredbe nije ni odstupanje od zakonskih odredbi ni njihova dopuna, tako da je ispitivanje njezina sadržaja isključeno na temelju članka 307. stavka 3. BGB‑a. Prema mišljenju tog suda, čak i ako bi se dopustila mogućnost takvog ispitivanja, sporna odredba bila bi dopuštena jer se njome krajnjim korisnicima dodjeljuje posebno i besplatno pravo na raskid ugovora putem kojeg ti korisnici mogu raskinuti ugovor prije nego što najavljene izmjene stupe na snagu. Usto, smatrao je da članak 57. stavak 1. prva rečenica TKG‑a pretpostavlja da se u općim uvjetima prodaje može predvidjeti jednostrano pravo na izmjenu i da se tom odredbom, kao protuteža tom pravu, uređuju uvjeti raskida ugovornih stranaka. |
|
16 |
BV je protiv te presude podnio žalbu Oberlandesgerichtu Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da se člankom 105. stavkom 4. prvim podstavkom Direktive 2018/1972 i člankom 57. stavkom 1. prvom rečenicom TKG‑a prodavatelju robe ili pružatelju usluga ne dodjeljuje pravo na jednostranu izmjenu, nego se samo uređuju pravne posljedice njegova ostvarivanja. Vodafone je zahtijevao da se žalba odbije. |
|
17 |
Sud koji je uputio zahtjev pita se kako tumačiti članak 105. stavak 4. prvi podstavak Direktive 2018/1972. Smatra da bi se ta odredba mogla tumačiti na više načina. U tom kontekstu naglašava da se u Njemačkoj ona često tumači na način da pružatelju usluga dodjeljuje zakonsko pravo jednostrane izmjene. Međutim, moguće je i suprotno tumačenje prema kojem navedena odredba uređuje samo pravne posljedice prava na jednostranu izmjenu koje pripada pružatelju, čija je pravna osnova uređena drugim pravilima. |
|
18 |
U tim je okolnostima Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje: „Treba li članak 105. stavak 4. prvi podstavak Direktive 2018/1972 tumačiti na način da se pružateljima javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga koje nisu brojevno neovisne interpersonalne komunikacijske usluge daje pravo na jednostranu izmjenu ugovornih uvjeta na temelju zakona, a krajnji korisnici zauzvrat dobivaju posebno pravo na raskid ugovora, ili se u toj odredbi pretpostavlja pravo pružateljâ na jednostranu izmjenu ugovornih uvjeta koje već postoji zbog drugih razloga i njome se samo uređuje posebno pravo krajnjeg korisnika na raskid ugovora koje iz toga proizlazi?” |
O prethodnom pitanju
|
19 |
Svojim jedinim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 105. stavak 4. prvi podstavak Direktive 2018/1972 tumačiti na način da se njime pružateljima elektroničkih komunikacijskih usluga daje pravo da jednostrano izmijene ugovorne uvjete ili pretpostavlja postojanje takvog prava te se njime samo uređuje pravo raskida priznato krajnjim korisnicima kada je pružatelj iskoristio to pravo jednostrane izmjene. |
|
20 |
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo tekst te odredbe već i njezin kontekst te ciljeve propisa čiji je ona dio (presude od 17. studenoga 1983., Merck, 292/82, EU:C:1983:335, t. 12. i od 12. ožujka 2026., Magyar Telekom, C‑514/24, EU:C:2026:184, t. 30. i navedena sudska praksa). |
|
21 |
Na prvom mjestu, člankom 105. stavkom 4. prvim podstavkom Direktive 2018/1972 predviđa se da krajnji korisnici imaju pravo raskinuti svoj ugovor bez dodatnih troškova ako ih pružatelj javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga obavijesti da namjerava izmijeniti ugovorne uvjete. Tom se odredbom pojašnjava da im se to pravo, međutim, ne priznaje ako su predložene izmjene isključivo u njihovu korist, isključivo administrativne prirode i ne utječu negativno na te korisnike ili ako su izravno propisane pravom Unije ili nacionalnim pravom. |
|
22 |
U istom se smislu u uvodnoj izjavi 275. te direktive navodi da bi sve izmjene ugovornih uvjeta koje predloži pružatelj trebale krajnjem korisniku dati pravo da raskine ugovor bez dodatnih troškova, uz iste iznimke kao što su one navedene u prethodnoj točki. |
|
23 |
Tako iz teksta članka 105. stavka 4. prvog podstavka navedene direktive, u vezi s tom uvodnom izjavom 275., proizlazi da se tom odredbom uređuju posljedice izmjene ugovornih uvjeta koju predviđa pružatelj elektroničkih komunikacijskih usluga za krajnjeg korisnika. Njime se predviđa slučaj u kojem takva izmjena daje pravo na raskid ugovora bez troškova kao i iznimke od tog prava. S druge strane, njime se ne utvrđuje ni pravna osnova jednostrane izmjene ni uvjeti koje je pružatelj dužan ispuniti kako bi mogao jednostrano izmijeniti ugovor. Navedena odredba stoga pretpostavlja postojanje takvog prava a da ga ne dodjeljuje. |
|
24 |
Na drugom mjestu, to tumačenje potvrđuje kontekst u kojem se nalazi članak 105. stavak 4. prvi podstavak Direktive 2018/1972. |
|
25 |
Naime, članak 105. te direktive, naslovljen „Trajanje i raskid ugovora”, koji je dio glave III. navedene direktive, naslovljene „Prava krajnjih korisnika”, predviđa opće pravilo čiji je glavni cilj urediti različite slučajeve i uvjete za ostvarivanje prava krajnjih korisnika na raskid ugovora. Međutim, valja naglasiti da se njime ne uređuju prava pružateljâ, a još im se manje dodjeljuje pravo na jednostranu izmjenu. |
|
26 |
Također valja istaknuti da članak 101. Direktive 2018/1972 predviđa da se člankom 105. te direktive provodi potpuno usklađivanje samo u dijelu u kojem se odnosi na zaštitu krajnjih korisnika, isključujući zaštitu pružatelja usluga. Slično tome, u uvodnoj izjavi 257. navedene direktive pojašnjava se da bi se to potpuno usklađivanje trebalo odnositi samo na pitanja obuhvaćena odredbama te direktive koje se odnose na prava krajnjih korisnika. |
|
27 |
Usto, iz uvodne izjave 258. Direktive 2018/1972 proizlazi da se na transakcije s potrošačima u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga primjenjuju zahtjevi iz postojećega prava Unije o zaštiti potrošača koje se odnosi na ugovore, posebno oni utvrđeni u direktivama 93/13 i 2011/83. |
|
28 |
U tom pogledu, točka 1. podtočka (j) Priloga Direktivi 93/13 odnosi se, među odredbama koje se mogu proglasiti nepoštenima na temelju članka 3. stavaka 1. i 3. te direktive, na odredbe čiji je cilj ili učinak davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Međutim, u točki 2. podtočki (b) tog priloga pojašnjava se da ta točka 1. podtočka (j) nije prepreka za odredbe prema kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga pridržava pravo jednostrane izmjene odredaba iz ugovora sklopljenog na neodređeno vrijeme, pod uvjetom da se od njega traži da obavijesti potrošača u razumnom roku i da potrošač ima mogućnost raskinuti ugovor. |
|
29 |
Iz toga slijedi da su uvjeti pod kojima pružatelj može zadržati ovlast jednostrane izmjene obuhvaćeni Direktivom 93/13, a ne Direktivom 2018/1972. Osim toga, članak 8. Direktive 93/13 dopušta državama članicama da usvoje ili zadrže najstrože odredbe spojive s UFEU‑om kako bi osigurale višu razinu zaštite potrošača. |
|
30 |
Slijedom toga, analiza konteksta potvrđuje doslovno tumačenje članka 105. stavka 4. prvog podstavka Direktive 2018/1972, prema kojem se tom odredbom pružateljima usluga ne dodjeljuje pravo na jednostranu izmjenu ugovora, nego se pretpostavlja postojanje takvog prava na temelju drugih primjenjivih pravila. Stoga ostvarivanje tog prava na izmjenu i dalje podliježe uvjetima i zahtjevima koji proizlaze iz prava Unije i nacionalnog prava u području zaštite potrošača. |
|
31 |
U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu sa sudskom praksom Suda, iako odredba o jednostranoj izmjeni može odgovarati legitimnom interesu pružatelja, ona ipak mora ispunjavati zahtjeve dobre vjere, ravnoteže i transparentnosti koji osobito proizlaze iz Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 21. ožujka 2013., RWE Vertrieb, C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 46. i 47.). |
|
32 |
Uvodna izjava 276. Direktive 2018/1972 potvrđuje to tumačenje navodeći da odredbe o raskidu ugovora ne dovode u pitanje druge odredbe prava Unije ili nacionalnog prava u pogledu razloga na temelju kojih pružatelj ili krajnji korisnik mogu raskinuti ugovore ili u pogledu uvjeta pod kojima mogu promijeniti njihove odredbe. |
|
33 |
Kao treće i posljednje, tumačenje iz točke 30. ove presude u skladu je s ciljem zaštite krajnjih korisnika, navedenim u članku 3. stavku 2. točki (d) Direktive 2018/1972. Posebna zaštita koju im ona pruža u području raskida ugovora stoga se dodaje jamstvima koja proizlaze iz drugih pravila prava Unije i nacionalnog prava koja se primjenjuju na izmjene ugovora. U tom pogledu valja istaknuti da bi krajnji korisnik, s obzirom na to da je slabija strana u ugovornom odnosu s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, trebao uživati povećanu zaštitu. Učinkovitost takve zaštite mogla bi se zajamčiti samo svim mjerama utvrđenima različitim propisima. To je također potvrđeno u uvodnoj izjavi 276. te direktive, u kojoj se navodi da se odredbama o raskidu ugovora ne bi smjele dovoditi u pitanje druge odredbe prava Unije ili nacionalnog prava. |
|
34 |
Dakle, tumačenje prema kojem se samim člankom 105. stavkom 4. prvim podstavkom Direktive 2018/1972 pružateljima usluga dodjeljuje pravo na jednostranu izmjenu moglo bi izuzeti ostvarivanje tog prava od uvjeta predviđenih općim pravilima o zaštiti potrošača iz prava Unije ili nacionalnog prava. Ono bi bilo protivno kako cilju koji se želi postići tom direktivom tako i njezinoj uvodnoj izjavi 276. te se stoga ne može prihvatiti. |
|
35 |
S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 105. stavak 4. prvi podstavak Direktive 2018/1972 treba tumačiti na način da se njime pružateljima javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga, osim brojevno neovisnih interpersonalnih komunikacijskih usluga, ne daje pravo na jednostranu izmjenu ugovornih uvjeta, nego se njime pretpostavlja postojanje takvog prava na temelju drugih primjenjivih pravila te se njime samo uređuje pravo raskida priznato krajnjim korisnicima kada pružatelj ostvaruje pravo na jednostranu izmjenu, ne dovodeći u pitanje uvjete i zahtjeve predviđene u tom pogledu pravom Unije i nacionalnim pravom u području zaštite potrošača. |
Troškovi
|
36 |
Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se. |
|
Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje: |
|
Članak 105. stavak 4. prvi podstavak Direktive (EU) 2018/1972 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o Europskom zakoniku elektroničkih komunikacija |
|
treba tumačiti na način da se njime: |
|
pružateljima javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga, osim brojevno neovisnih interpersonalnih komunikacijskih usluga, ne daje pravo na jednostranu izmjenu ugovornih uvjeta, nego se njime pretpostavlja postojanje takvog prava na temelju drugih primjenjivih pravila te se njime samo uređuje pravo raskida priznato krajnjim korisnicima kada pružatelj ostvaruje pravo na jednostranu izmjenu, ne dovodeći u pitanje uvjete i zahtjeve predviđene u tom pogledu pravom Unije i nacionalnim pravom u području zaštite potrošača. |
|
Potpisi |
( *1 ) Jezik postupka: njemački