1. 

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva iz 1993.). Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Sud ponovno mora razmotriti primjenu Direktive iz 1993. u kontekstu ugovora o kreditu koje sklapaju kreditne institucije.

2. 

Ovaj konkretan zahtjev upućen je u okviru spora između G. Kissa, E. Kissa, G. Kiss i CIB Bank Zrt. (u daljnjem tekstu: Banka) u vezi sa zahtjevom za utvrđenje navodne nepoštenosti određenih uvjeta sadržanih u ugovoru o zajmu u stranoj valuti. S obzirom na to, sud koji je uputio zahtjev posebno pita, treba li obveze utvrđene u članku 4. stavku 2. i članku 5. Direktive iz 1993. glede nekih uvjeta da budu sastavljeni jasno i razumljivo, tumačiti na način da se u svakoj odredbi o cijeni trebaju navesti konkretne usluge koje su pružene zauzvrat. Međutim, prije razmatranja ovih pitanja, najprije valja utvrditi relevantne pravne odredbe.

3.

U dvanaestoj, trinaestoj, šesnaestoj, devetnaestoj i dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive iz 1993. određeno je:

„budući, međutim, da nacionalni zakoni za sada dozvoljavaju samo djelomičnu mogućnost usklađivanja; budući da ova Direktiva obuhvaća samo one ugovorne odredbe o kojima nisu vođeni pojedinačni pregovori; budući da bi državama članicama trebalo omogućiti da svojim nacionalnim propisima, strožim od onih iz ove Direktive, uz dužno poštovanje [U]govora, svojim potrošačima pruže višu razinu zaštite;

budući da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe; budući da se ne čini potrebnim da budu podložni oni uvjeti koji odražavaju obvezne zakonske ili regulatorne odredbe i načela ili odredbe međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke; budući da se u tom pogledu izrazom iz članka 1. stavka 2. koji glasi ,obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba' obuhvaćaju i propisi koji se u skladu sa zakonom primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja;

[…]

budući da se ta procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno čime se u obzir uzima čimbenik solidarnosti među korisnicima, mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi; budući da to predstavlja uvjet o dobroj vjeri; budući da prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri posebnu pozornost treba posvetiti jačini polazišta pregovaračkih strana, zatim je li potrošač bio naveden da prihvati odredbu i je li roba ili usluga prodana ili pružena na temelju posebne narudžbe potrošača; budući da prodavatelj robe ili pružatelj usluga možda ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa;

[…]

budući da se za potrebe ove Direktive ocjena o nepoštenosti ne donosi o odredbama kojima se opisuje glavni predmet ugovora ili odnos kvalitete i cijene ponuđene robe ili usluge; budući da se glavni predmet ugovora, kao i odnos cijene i kvalitete, ipak može uzeti u obzir prilikom procjene o nepoštenosti ostalih odredaba; budući da, između ostalog, iz tog proizlazi da u ugovorima o osiguranju one odredbe koje jasno definiraju ili propisuju osigurani rizik i odgovornost osiguravatelja ne podliježu takvim procjenama jer su ta ograničenja već uračunata u premiju koju plaća potrošač;

budući da bi se ugovori trebali sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije;”

4.

U članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive iz 1993. navedeno je:

„1.   Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašli[m] iz ugovora.

2.   Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru.

Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.”

5.

Članak 4. stavak 2. Direktive iz 1993. glasi kako slijedi:

„Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučen[ih] uslug[a] i rob[e], na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”

6.

Člankom 5. Direktive iz 1993. predviđeno je:

„U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Ovo pravilo o tumačenju ne primjenjuje se u kontekstu postupka utvrđenog u članku 7. stavku 2.”

7.

Prema tekstu članka 8. Direktive iz 1993.:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati najstrože odredbe spojive s Ugovorom.”

8.

Članak 3. stavak 3. Direktive 2003/55/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2003. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište prirodnog plina i stavljanju izvan snage Direktive 98/30/EZ (SL 2003., L 176, str. 57.) glasi kako slijedi:

„Države članice osiguravaju visoke razine zaštite potrošača, osobito u pogledu transparentnosti općih uvjeta ugovora, općih informacija i mehanizama rješavanja sporova.” [neslužbeni prijevod]

9.

U članku 6. stavku 1. točki (d) Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101.) navedeno je:

„1.   Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na jedan ili više sljedećih čimbenika, te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio:

[…]

[…]”

10.

Uvodne izjave 4. i 30. Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 60, str. 34.) predviđaju:

[…]

11.

U skladu s člankom 23. Direktive 2014/17, naslovljenom „Krediti u stranoj valuti”:

1.   Države članice osiguravaju da, ako se ugovor o kreditu odnosi na kredit u stranoj valuti, u trenutku sklapanja kredita postoji prikladan regulatorni okvir kojim se osigurava barem da:

(a) potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u alternativnu valutu, pod određenim uvjetima; ili

(b) postoje drugi aranžmani kojima se ograničava tečajni rizik kojem je potrošač izložen u okviru ugovora o kreditu.

2.   Alternativna valuta iz stavka 1. točke (a) je ili:

(a) valuta u kojoj potrošač primarno prima prihod ili drži imovinu iz koje se kredit treba isplatiti, kako je navedeno u doba kad je provedena posljednja procjene kreditne sposobnosti u odnosu na ugovor o kreditu; ili

(b) valuta države članice u kojoj je potrošač imao boravište u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ili u kojoj trenutno ima boravište.

Država članica može odrediti jesu li potrošaču dostupne obje mogućnosti navedene u točkama (a) i (b) prvog podstavka ili samo jedna od njih ili može dopustiti vjerovnicima da odrede jesu li potrošaču dostupne obje mogućnosti navedene u točkama (a) i (b) prvog podstavka ili samo jedna od njih.

3.   Ako potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u alternativnu valutu u skladu sa stavkom 1. točkom (a), država članica osigurava da je tečaj koji se koristi za pretvaranje tržišni tečaj koji vrijedi na dan provedbe pretvaranja, osim ako je u ugovoru o kreditu drugačije određeno.

4.   Države članice osiguravaju da, ako potrošač ima kredit u stranoj valuti, vjerovnik potrošaču redovito šalje upozorenja, na papiru ili drugom trajnom mediju, barem ako vrijednost ukupnog nepodmirenog iznosa koji plaća potrošač ili redovitih obroka varira za više od 20 % od one koju bi iznosila ako bi se primijenio tečaj između valute ugovora o kreditu i valute države članice koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. U tom se upozorenju potrošača obavješćuje o povećanju ukupnog iznosa koji je dužan platiti, navode se, prema potrebi, pravo na pretvaranje u alternativnu valutu i uvjeti pod kojima se to može izvršiti te objašnjavaju bilo koji drugi primjenjivi mehanizmi za ograničavanje tečajnog rizika kojem je potrošač izložen.

5.   Države članice mogu dodatno regulirati kredite u stranoj valuti, pod uvjetom da se takvi propisi ne primjenjuju retroaktivno.

6.   Aranžmani primjenjivi u okviru ovog članka objavljuju se potrošaču u ESIS‑u i u ugovoru o kreditu. Ako u ugovoru o kreditu ne postoji odredba kojom se tečajni rizik kojem je potrošač izložen ograničava na fluktuaciju tečaja za manje od 20 %, ESIS uključuje ogledni primjer učinka 20-postotne fluktuacije tečaja.”

12.

U članku 209/B Polgári Törvénykönyvről szóló 1959. évi IV. Törvény (Zakon br. IV. iz 1959. o Građanskom zakoniku) (u daljnjem tekstu: mađarski Građanski zakonik), u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, navedeno je:

„1.   Opći ugovorni uvjet ili odredba u ugovoru sklopljenom s potrošačem su nepošteni ako su njima, kršenjem uvjeta o dobroj vjeri, jednostrano, bez razloga i na štetu jedne od strana utvrđena prava i obveze strana koje proizlaze iz ugovora;

2.   Smatra se da su nepovoljna prava i obveze jednostrano i bez razloga utvrđene:

3.   Radi ocjene nepoštenosti uvjeta u obzir se uzimaju sve okolnosti sklapanja ugovora koje su dovele do njega, kao i narav pruženih usluga i odnos između dotičnog uvjeta, s jedne strane, i ostalih odredaba ugovora ili drugih ugovora, s druge strane.

4.   U posebnim odredbama mogu se odrediti uvjeti koji se smatraju nepoštenima u ugovoru sklopljenom s potrošačem, ili koje treba smatrati nepoštenima dok se ne dokaže suprotno.

5.   Odredbe u vezi s nepoštenim ugovornim uvjetima ne primjenjuju se na odredbe kojima se definiraju usluga i njezina protučinidba, pod uvjetom da je njihov tekst sastavljen jasno i razumljivo za obje strane.

6.   Ugovorni uvjet ne smije se smatrati nepoštenim, ako je određen na temelju zakonodavne ili regulatorne uredbe.”

13.

Članak 523. mađarskog Građanskog zakonika predviđa:

„1.   Na temelju ugovora o zajmu, kreditna institucija ili bilo koji drugi zajmodavac dužan je zajmoprimcu staviti na raspolaganje ugovoreni iznos; zajmoprimac je dužan iznos otplatiti u skladu s ugovorom.

Ako nije drukčije propisano, dužnik je dužan platiti kamate, ako je zajmodavac kreditna institucija (bankarski zajam).”

14.

Dana 16. rujna 2005., G. Kiss i dvije druge osobe sklopile su s pravnim prednikom banke ugovor o nenamjenskom zajmu za iznos od 16516 eura uz godišnju kamatnu stopu od 5.4 % za razdoblje od dvadeset godina. Povrh ove kamatne stope, dužnici su morali platiti naknadu za upravljanje od 2.4 % godišnje i iznos od 40000 mađarskih forinti (oko 125 eura) kao isplatnu naknadu. Efektivna kamatna stopa (EKS) ugovorena u ugovoru iznosila je 8.47 %.

15.

G. Kiss je podnio tužbu za utvrđenje da su odredbe, kojima je utvrđen iznos naknada za upravljanje i isplatne naknade, nepoštene jer banka nije konkretizirala usluge koje su ponuđene zauzvrat.

16.

Banka nije osporila činjenicu da usluge pružene u zamjenu za te troškove nisu bile konkretno navedene. No, ona je tvrdila da isplatna naknada odgovara troškovima formalnih radnji koje mora obaviti prije nego što se ugovor sklopi, dok naknade za upravljanje obuhvaćaju formalne radnje koje se moraju izvršiti nakon sklapanja ugovora.

17.

Prvostupanjski sud donio je presudu u kojoj je nepoštenom proglasio odredbu koja je utvrđivala iznos isplatne naknade i odbio zahtjev za proglašenje ništavosti odredbe o naknadama za upravljanje.

18.

Drugostupanjski sud, koji je o predmetu odlučivao nakon žalbi G. Kissa i Banke, potvrdio je prvostupanjsku presudu. Naveo je da su odredbe u vezi s naknadama za upravljanje bile sastavljene jasno i razumljivo, jer iznos koji zajmoprimac treba platiti u tom pogledu jest određen, a narav protučinidbe dobro poznata. One bi uključivale usluge kao što je obrada, upravljanje, evidentiranje i naplata zajma. Glede isplatne naknade drugostupanjski sud je zaključio da se ne može odrediti koja je usluga obuhvaćena tom naknadom. Slijedom tih razmatranja, taj se trošak smatrao nepoštenim.

19.

G. Kiss i Banka podnijeli su reviziju pred Kúrijom (Vrhovni sud). G. Kiss tvrdi da u ugovoru nije jasno utvrđeno za koju uslugu on treba platiti te naknade za upravljanje. Drži da Banka nije dokazala da joj obrada zajma i upravljanje njime stvaraju takve troškove koji već nisu pokriveni kamatama na pozajmljeni kapital.

20.

Banka u svojoj reviziji zahtijeva donošenje presude kojom se odbija tužba u vezi s isplatnom naknadom. Banka tvrdi, među ostalim, da je u vrijeme sklapanja ugovora niti jedna pravna odredba nije obvezivala da ugovori konkretne usluge obavljene u zamjenu za tu naknadu.

21.

Nacionalni sud smatra da postojeća sudska praksa Suda istome ne dopušta da utvrdi, jesu li te dvije odredbe sastavljene jasno i razumljivo, te, ako je to slučaj, da ocjeni jesu li one nepoštene, te navodi da sudska praksa mađarskih sudova nije ujednačena glede tog pitanja. U većini slučajeva ti su nacionalni sudovi zaključili da sklapanje ugovora o zajmu samo zahtijeva da ukupan trošak zajma bude jasan, bez potrebe za određivanjem svih usluga zauzvrat te, nadalje, da je taj uvjet ispunjen ako je EKS naveden, jer se potonji izračunava i na temelju kamata i na temelju naknada koje se treba platiti, čime se zajmoprimcu omogućava da usporedi različite ponude zajmova. Međutim, manjina tih sudova smatrala je da usluge pružene u zamjenu za svaku naknadu treba podrobno i konkretno navesti. Naime, za potrošača ne bi bilo samo korisno da može usporediti primjenjivu efektivnu kamatnu stopu (EKS), nego i zauzvrat ponuđene usluge. Osim toga, umjetno razdvajanje interesa u dvije sastavnice ne bi bilo opravdano te se prema stavu tih sudova osnova za naknade za upravljanje razlikuje od osnove korištene za izračun kamatne stope.

22.

Prema stavu suda koji je uputio zahtjev, članak 3. stavak 1. Direktive iz 1993. mogao bi se protumačiti na način, da nepostojanje pojedinosti o uslugama pruženim u zamjenu za naknadu, jest kršenje uvjeta dobre volje navedenog u tom članku. No, ostaje pitanje mora li se i dalje ocijeniti postoji li na štetu potrošača neravnoteža u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Ako je ta ocjena i dalje potrebna, Kúria (Vrhovni sud) navodi da dvoji o tome, treba li ispitati samo usluge i njihove protučinidbe u vezi s navedenim odredbama, ili u obzir treba uzeti sve odredbe ugovora radi ocjene svih prednosti i nedostataka koji proizlaze iz ugovora.

23.

U tim je okolnostima Kúria (Vrhovni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti sljedeća prethodna pitanja:

24.

Možda prva stvar koju treba primijetiti jest ta da svrha Direktive [iz 1993.] nije općenito usklađivanje ugovornog prava ili čak, konkretno, pitanje suglasnosti. Umjesto toga, glavna svrha Direktive je zabraniti odredbe koje, suprotno uvjetima o dobroj vjeri, uzrokuju na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlim iz ugovora. Ovo je važno razjasniti jer koliko god Direktiva iz 1993. bila, doduše, važna na području zaštite potrošača, njome se ne nastoji obraditi svaka moguća vrsta trgovačke ili potrošačke zlouporabe.

25.

Konkretno, budući da postoje druge direktive kojima je obuhvaćeno pravo zaštite potrošača, važno je osigurati da Sud zadrži strog pristup glede razgraničenja područja primjene svake od tih pravnih odredaba.

26.

Svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive tumačiti na način da je u ugovoru o zajmu sklopljenom s potrošačem, obveza da uvjeti budu sastavljeni jasno i razumljivo, ispunjena na temelju odredbe, o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i koja točno utvrđuje iznos troškova na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja ne određuje za koje se konkretne usluge plaćaju ti troškovi.

27.

Iako članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive iz 1993. predviđaju da određeni uvjeti moraju biti sastavljeni jasno i razumljivo, kontekst u kojem se upućuje na ovu obvezu, jest ipak poprilično različit. Članak 4. stavak 2. predviđa, u biti, da se poštenost uvjeta kojima je određena bit ugovora – kao što je cijena – ne može ispitati, osim ako te odredbe nisu jasno i razumljivo sastavljene. S druge strane, članak 5. predviđa da svi ugovorni uvjeti trebaju ispunjavati ovu obvezu razumljivosti i da, ako to nije slučaj, to jest da „[a]ko postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača” ( 2 ). Stoga predlažem prvo postavljeno pitanje ispitati s aspekta članka 4. stavka 2. Direktive iz 1993., a potom s aspekta njezina članka 5.

28.

U skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive iz 1993. „procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučen[ih] uslug[a] i rob[e], na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene”. Budući da su člankom 4. stavkom 2. Utvrđene dvije iznimke od mehanizma sadržajne ocjene nepoštenih uvjeta, koji je uspostavljen tom Direktivom, ta se iznimka treba tumačiti usko ( 3 ). U stvari, članak 4. stavak 2. stoga navodi da su odredbe o cijeni izvan područja primjene Direktive, no pod uvjetom da su ti uvjeti izraženi jasno i razumljivo. Kako se nadam da ću pokazati, odredbe kojima su predviđene naknade za upravljanje, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, spadaju izravno u područje primjene iznimke propisane člankom 4. stavkom 2., tako da se poštenost tih naknada ne može razmatrati, osim ako ta odredba nije jasno i razumljivo sastavljena.

29.

Prva iznimka utvrđena u članku 4. stavku 2. upućuje na uvjete glede „glavnog predmeta ugovora”. Prema sudskoj praksi Suda, pod ugovornim uvjetima koji su obuhvaćeni pojmom „glavnog predmeta ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive iz 1993. treba razumjeti one uvjete koji utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga određuju kao takav ( 4 ). S druge strane, uvjeti koji su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćeni pojmom „glavnog predmeta ugovora”.

30.

Druga iznimka odnosi se na „primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučen[ih] uslug[a] i rob[e] , na drugoj”, ili u skladu s 19. uvodnom izjavom te direktive, uvjeti „kojima se opisuje[…] odnos kvalitete i cijene ponuđene robe ili usluge” ( 5 ). Ove dvije situacije navedene u članku 4. stavku 2. nisu stoga istovjetne; prva isključuje određene uvjete zbog njihova predmeta, dok zbog druge iznimke sud ne može odredbu o cijeni proglasiti nepoštenom samo stoga što je navedena cijena neprimjerena ili pretjerano visoka.

31.

Predlažem prvo ispitati drugu situaciju. Doista, iako je G. Kiss u svojim očitovanjima i na raspravi tvrdio da su naknade za upravljanje i isplatna naknada neproporcionalne u odnosu na iznos zajma, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se u okviru pitanja istaknutog pred sudom koji je uputio zahtjev ne radi o primjerenosti naknade u odnosu na dani zajam ili korištenu metodu izračuna. Prije se radi o posebnom pitanju jesu li u ugovoru o zajmu trebali biti navedene „posebne” usluge pružene u zamjenu za naknade za upravljanje i isplatnu naknadu. Stoga proizlazi da druga iznimka iz članka 4. stavka 2. Direktive iz 1993. nije relevantna.

32.

Što se tiče prve iznimke, izraz „glavni predmet ugovora” mora se, u skladu sa sudskom praksom Suda, shvatiti na način da upućuje na obvezu koja, kao takva, bitno određuje ugovor. U slučaju zajma, zajmodavčeva glavna obveza jest staviti zajmoprimcu određeni iznos novca na raspolaganje ( 6 ).

33.

No, treba primijetiti da u presudi Matei Sud nije isključio mogućnost da odredbe o cijeni mogu potpasti pod prvu okolnost spomenutu u članku 4. stavku 2., nego je umjesto toga odlučio da će to ovisiti o tome, jesu li roba ili usluge isporučene u zamjenu glavni predmet ugovora ( 7 ). Shodno tomu, odredbe poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku i kojima su propisane isplate troškova ili naknada, su dio glavnog predmeta ugovora, ako su protučinidba za robu i usluge koje su primarno isporučene. No, to su pitanja koja će u konačnici nacionalni sudovi morati utvrditi i provjeriti ( 8 ).

34.

U glavnom se postupku stranke razilaze glede pitanja, postoji li osobito za naknadu za upravljanje protučinidba.

35.

No, smatram da to pitanje nije dvojbeno. Budući da je cilj te naknade pokrivanje upravnog troška koji je nastao zbog odobrenog zajma koji, prema informacijama pruženim od strane suda koji je uputio zahtjev, izgleda da je jedina usluga propisana ugovorom, takve se naknade moraju smatrati dijelom cijene plaćene u zamjenu za taj zajam.

36.

Prilikom izražavanja ovog mišljenja nisam previdio argument koji je G. Kiss iznio u smislu da će ta odredba značiti da na potrošače banka prebacuje svoje troškove poslovanja, uključujući one u vezi s njezinim pravnim obvezama. No, činjenica da su potrošači ti koji izravno ili neizravno plaćaju troškove, koji nastanu u okviru poslovanja, jednostavno predstavlja gospodarsku stvarnost jer je teško uvidjeti tko bi ih drugi mogao platiti. Zapravo, stoga, iznoseći ovaj argument G. Kiss nastoji dovesti u pitanje proporcionalnost bankovne naknade, što je pitanje koje je prema članku 4. stavku 2. izvan područja primjene kriterija nepoštenosti utvrđenog u članku 3. stavku 1., pod uvjetom, naravno, da je ta odredba sastavljena jasno i razumljivo.

37.

Točno je da je cijena navedena u toj odredbi izražena u obliku kamatne stope. No, to ne može promijeniti zaključak da ta odredba navodi da će dio cijene biti plaćen kao protučinidba za zajam koji je bio odobren. Doista, bankovna naknada može poprimiti oblik promjenjivog ili nepromjenjivog iznosa ili oboje. Kao što je banka istaknula na raspravi, u većini slučajeva dio cijene plaćene radi pokrića upravnih troškova koji nastanu kreditnoj instituciji jednostavno se uključuje u jedinstvenu kamatnu stopu. Iako je u ovom slučaju cijena koju treba platiti bila podijeljena u tri odredbe, to ne utječe na činjenicu da se svaki dio ukupne cijene mora platiti u zamjenu za zajam.

38.

Shodno tomu, ako Sud slijedi razloge prihvaćene u presudi Matei, za odredbu kojom su propisane naknade za upravljanje, moglo bi se smatrati da je u načelu isključena iz područja primjene Direktive iz 1993. Međutim, kao što ću objasniti na kraju ovog mišljenja, druge odredbe prava Unije mogle bi se primijeniti u situaciji poput one u glavnom postupku.

39.

U svakom slučaju, u članku 4. stavku 2. određeno je da radi primjene jedne od dviju iznimki utvrđenih u toj odredbi predmetni uvjet mora biti sastavljen jasno i razumljivo. Stoga se postavlja pitanje, ispunjavaju li odredbe o kojima je riječ u ovom predmetu taj uvjet.

40.

Prema sudskoj praksi Suda ovaj uvjet odražava zamisao da je „obavijest prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača. Naime, upravo na temelju te obavijesti on donosi odluku o tome hoće li se ugovorno obvezati s poslovnim subjektom pristupajući uvjetima koje je ovaj prethodno sastavio”. Stoga se uvjet utvrđen u članku 4. stavku 2. ne može svesti samo na obvezu da predmetne odredbe budu formalno i gramatički razumljive ( 9 ). Prije se postavlja pitanje je li potrošač u stanju da na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeni ekonomske posljedice koje iz ugovora za njega proizlaze ( 10 ).

41.

U okolnostima ove sudske prakse, smatram da ako je ugovor relativno dugačak, a cijena koju treba platiti u zamjenu za različite pružene usluge jest podijeljena u nekoliko odredaba, od kojih svaka ima različitu metodu izračuna – kao što se čini da je to slučaj s ugovorom u glavnom postupku – tada se te različite odredbe moraju grupirati na istom mjestu u ugovoru ili se barem njihov objedinjeni učinak treba u jednom trenutku spomenuti. Naime, za potrošača se ne može smatrati da je u stanju procijeniti, na temelju jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice koje za njega ili nju proizlaze iz ugovora, ako je cijena usluge navedena, primjerice, djelomično na početku vrlo dugog ugovora, djelomično u sredini i djelomično na njegovu kraju.

42.

Na sličan način, u slučajevima, kao u glavnom postupku, u kojem bi se cijena mogla mijenjati jer indeksirana uz tečaj strane valute, smatram da se obveza jasnog i razumljivog sastavljanje odredbi može smatrati ispunjenim, samo ako je metoda korištena za izračun cijene utvrđena jasno i precizno tako da potrošaču omogući da shvati naravi rizika kojemu je izložen(a).

43.

Točno je da se u skladu s Direktivom 2014/17 i Direktivom 2008/48/EZ ( 11 ) u ugovoru o zajmu mora navesti primjenjiv EKS, koji se ne izračunava samo na temelju primjenjivih kamatnih stopa, nego i primjenjivih naknada ( 12 ) te da ta obveza ima upravo za cilj osigurati da zajmodavci stave na raspolaganje zajmoprimcima jasne i razumljive opće informacije o ugovoru o kreditu ( 13 ).

44.

Međutim, smatram da s obzirom na obvezu razumljivosti utvrđenu u članku 4. stavku 2. spominjanje EKS‑a, kad je cijena podijeljena u različite odredbe, od kojih se svaka temelji na različitoj metodi izračuna navedene cijene i kad su sve utvrđene u različitim dijelovima ugovora, ne može značiti da se ugovorne uvjete vezane uz cijenu ne može smatrati jasnima i razumljivima. Naime, primjećujem da je EKS samo ilustrativan. Kako je navedeno u članku 17. stavku 4. Direktive 2014/17, „u slučaju ugovora o kreditu koji sadrže klauzule koje dopuštaju varijacije stope zaduživanja i, prema potrebi, naknada sadržanih u EKS‑u, ali koje se ne mogu odrediti u trenutku izračuna, EKS se izračunava prema pretpostavci da će stopa zaduživanja i ostale pristojbe ostati fiksne u odnosu na razinu utvrđenu pri sklapanju ugovora”. Nadalje, EKS ne pruža nikakvu naznaku glede načina plaćanja cijene. Naprotiv, može upućivati na to da se cijena mora platiti u obliku obroka, iako to ne mora nužno biti slučaj.

45.

No, ne smatram da članak 4. stavak 2. treba tumačiti na način da se u svakoj odredbi o cijeni moraju navesti konkretne usluge ili roba koji su isporučeni zauzvrat.

46.

Točno je da je u svojoj presudi od 21. ožujka 2013., RWE Vertrieb (C‑92/11, EU:C:2013:180, t. 45.), Sud spomenuo postojanje „obveze transparentnosti”. Međutim, budući da je u tom predmetu Sud koristio ovaj izraz da označi obvezu da se u slučaju nedostatno preciznog uvjeta u vezi s glavnim predmetom ugovora potrošačima pruži obavijest koja im je nužna za ocjenu ekonomskih posljedica koje proizlaze iz ugovora, korištenje tog izraza nije imalo širih posljedica ( 14 ). No, u presudi Matei Sud je otišao korak dalje i izjavio da taj uvjet treba tumačiti na način da nije potrebno samo da potrošač može shvatiti s čime se suočava, nego da on ili ona treba znati razloge koji opravdavaju predmetni uvjet ( 15 ).

47.

Smatram da tu tvrdnju treba ipak shvatiti upućivanjem na konkretne okolnosti tog slučaja. Naime, u točki 77. svoje presude Sud je primijetio da je „davatelj kredita korisnicima kredita predložio da se naziv navedenih odredaba zamijeni nazivom ,provizija za upravljanje kreditom’, a da se pritom ne izmijeni njihov sadržaj”, što je izazvalo određene opravdane sumnje o postojanju usluge stvarno pružene u zamjenu za tu proviziju.

48.

Također nisam uvjeren, na temelju ove prethodno postojeće sudske prakse, da članak 4. stavak 2. treba tumačiti na način da poslovni subjekti trebaju za svaku odredbu o cijeni navesti konkretne usluge ili robu koji su isporučeni zauzvrat. Do tog sam zaključka došao zbog sljedećih razloga.

49.

Kao prvo, Direktiva iz 1993. ne upućuje na takvu obvezu. Kao što sam upravo objasnio, postojanje zahtjeva transparentnosti je po prvi put upotrijebljeno u presudi RWE Vertrieb. No, u tom se predmetu pitanje ticalo tumačenja i Direktive iz 1993. i Direktive 2003/55 pri čemu članak 3. stavak 3. ove potonje direktive izričito propisuje takvu obvezu.

50.

Kao drugo i nasuprot onome na što upućuje tekst prvog prethodnog pitanje, ne bi mogle postojati posebne usluge pružene kao protučinidba za svaku odredbu ( 16 ). Naime, samo jedna usluga može dovesti do nekoliko odredaba o cijeni ( 17 ). Ako zajmodavac traži da se polovica otplate izvrši u obliku kamatnog postotka, a polovica u obliku fiksne naknade, smatram da bi on na to trebao načelno imati pravo ( 18 ). Ono što ja smatram da je stvarno bitno u takvim situacijama jest to, da je potrošač obaviješten o postojanju različitih odabranih metoda naplate i stoga da može ocijeniti učinke koje proizvodi uvjet u vezi s glavnim predmetom ugovora, a ne njihovu osnovu ili njihovu bit.

51.

Kao treće, smatram da članak 4. stavak 2. treba tumačiti s obzirom na članak 3. stavak 1. Direktive iz 1993. U skladu s tim člankom, samo uvjeti o kojima se nije pojedinačno pregovaralo podliježu kriteriju nepoštenosti utvrđenom u članku 3. stavku 1. ( 19 ). Shodno tome, smatram da bit ove obveze jest to da se u slučaju da se uvjeti tiču glavnog predmeta ugovora od potrošača očekuje da se raspitaju o njihovu sadržaju i pristanu na ugovor u zamjenu za te elemente. Čak i ako potrošač nije sudjelovao u izradi tih uvjeta, te za razliku od drugih uvjeta ugovora o pristupanju koje potrošači obično ne čitaju, ti uvjeti vjerojatno neće njega ili nju iznenaditi. No, Direktiva zahtijeva da je glavni predmet ugovora bio očito naveden jasno i razumljivo. Shodno tomu i kako je predviđeno dvadesetom uvodnom izjavom Direktive iz 1993., potrošači bi barem trebali dobiti mogućnost da pregledaju sve ugovorne uvjete. Zbog toga članak 4. stavak 2. zahtijeva da je uvjet sastavljen jasno i razumljivo ( 20 ). To, međutim, ne znači da potrošač mora razumjeti konkretan razlog za svaku odredbu: dovoljno je da prosječan razuman potrošač može razumno shvatiti učinke sklapanja ugovora ( 21 ).

52.

Kao četvrto, ako članak 4. stavak 2. treba tumačiti na način da u pogledu svake odredbe o cijeni znači da prodavatelji moraju navesti zauzvrat pružene usluge, to bi moglo značiti da bi se poslovne subjekte odvratilo od podrobnog navođenja cijene koju treba platiti za pružene usluge, a kako ne bi morali opravdavati svaku odredbu o cijeni. Takvo bi tumačenje članka 4. stavka 2. bilo također prestrogo i tegobno. Ono bi također moglo biti suprotno jednom od ključnih ciljeva potrošačkog prava Unije ( 22 ), to jest osiguranju da je prije sklapanja predmetnog ugovora potrošač u stanju donijeti ekonomsku odluku na temelju poznavanja činjenica.

53.

S obzirom na ova razmatranja, smatram da bi Sud trebao zadržati svoju tradicionalnu sudsku praksu na temelju koje obvezu jasnog i razumljivog sastavljanja, utvrđenu u članku 4. stavku 2., treba shvatiti na način da se njome samo zahtijeva da potrošač je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovora, a ne bit svake od njih.

54.

No, to ne znači da ne bi trebala postojati mogućnost određivanja usluge ili usluga uzeti u obzir za odredbe o cijeni. Naime, nacionalni sudovi će morati utvrditi koje su to usluge i to ne zbog obveze jasnog i razumljivog sastavljanja, nego i zbog područja primjene članka 4. stavka 2. Doista, u skladu s presudom Suda u predmetu Matei, ako je pruženo više od jedne usluge, neke kao glavne neke kao akcesorne, nacionalni će sud morati utvrditi koje su usluge pružene u zamjenu za svaku odredbu o cijeni kako bi utvrdili, spada li ona u „glavni predmet” ugovora ( 23 ).

55.

Međutim, činjenica da nacionalni sudovi moraju provesti takvo ispitivanje ne znači da je poslovni subjekt dužan navesti, koje su usluge ili roba isporučene u zamjenu glede svake odredbe o cijeni. Ako je pruženo nekoliko usluga, dovoljno je da se ona ponuđena u zamjenu za odredbu o cijeni može razumno izvesti iz sadržaja ugovora.

56.

Treba, naravno, primijetiti da u skladu s člankom 8. Direktive iz 1993., države članice mogu donijeti strože uvjete nego one propisane samom Direktivom, ako su osmišljene da potrošačima pruže višu razinu zaštite ( 24 ). Stoga, čak i ako ta direktiva ne zahtijeva da se, radi korištenja iznimkom propisanom u članku 4. stavku 2., u odredbama o cijeni moraju navesti zauzvrat pružene usluge, države članice načelno su slobodne propisati takvu obvezu u svojem nacionalnom zakonodavstvu o zaštiti potrošača.

57.

Članak 5. Direktive iz 1993. predviđa da „[u] slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača.”

58.

U tom pogledu treba, kao prvo, naglasiti da Direktiva 1993. ne ide za tim da riješi pitanje nepostojanja pristanka kao takvog, a još manje nastoji uskladiti ugovorno pravo: umjesto toga, ona nastoji ispraviti neravnoteže između prava i obveza stranaka koje određeni uvjeti mogu uzrokovati.

59.

Kao drugo te kako samo objasnio u svojem mišljenju u predmetu Lovasné Tóth ( 25 ), tekst članka 5. ne predviđa izričito da ugovorna odredba koja nije jasno i razumljivo sročena čini zaseban razlog za proglašenje odredbe nepoštenom. Umjesto toga, članak 5. samo određuje da, u slučaju u kojem ugovorna odredba nije sročena „jasno i razumljivo”, onda „ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe”, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Iz šesnaeste uvodne izjave i članka 3. stavka 1. Direktive iz 1993. očito je da postoji samo jedan kriterij za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe, to jest onaj iz samog članka 3. stavka 1.

60.

Shodno tomu, smatram, kao što sam ponovno istaknuo u predmetu Lovasné Tóth, da članak 5. nije alternativni kriterij nepoštenosti: on radije sadržava samo pravilo tumačenja radi određivanja pravnog učinka tih ugovornih odredbi. Samo kada ugovorna odredba, i u slučaju kad je se tumači u skladu s posebnim pravilom tumačenja sadržanim u članku 5., ipak stvara takvu neravnotežu na štetu potrošača, može je se smatrati nepoštenom.

61.

U tom kontekstu obveza jasnog i razumljivog sastavljanja odredbe treba shvatiti kao opću tvrdnju čiji je cilj uvođenje pravila tumačenja utvrđenog u članku 5. Nije, stoga, bitan način na koji potrošač shvaća uvjet, nego je li on objektivno dvosmislen. Stoga, zbog svih ovih razloga smatram da članak 5. ne bi trebalo tumačiti na način da zahtijeva da u svakoj odredbi o cijeni u ugovoru o zajmu sklopljenom s potrošačem treba navesti usluge pružene zauzvrat.

62.

Čak i ako bi Sud smatrao da se člankom 5. utvrđuje zaseban kriterij nepoštenosti, s obzirom na gore navedenu sudsku praksu smatram da obvezu jasnog i razumljivog sastavljanja uvjeta treba u biti shvatiti na način da se njome zahtijeva da se potrošaču moralo omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega ili nju proizlaze iz ugovora. Slijedom toga, opet ponavljam da činjenica da odredba o cijeni ne određuje koja je konkretna usluga pružena zauzvrat, nije sama za sebe dovoljna da se taj uvjet proglasi nepoštenim. Kako bi se to dogodilo, nužno je da se narav stvarno pruženih usluga ne može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

63.

S obzirom na gore navedeno, predlažem da se na prvo pitanje odgovori tako da niti članak 4. stavak 2. niti članak 5. Direktive iz 1993. ne treba tumačiti na način da u ugovoru o zajmu sklopljenom s potrošačem obveza jasnog i razumljivog sastavljanja uvjeta zahtijeva, da se u svakoj odredbi o cijeni navedu konkretne usluge pružene zauzvrat, pod uvjetom da se narav stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz razmatranja cjelokupnog ugovora.

64.

Svojim drugim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive iz 1993. tumačiti na način da u slučaju ugovornih odredbi kojima su propisani troškovi i ako se ne može na temelju izričitog teksta samog ugovora nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, navedeno jest u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri jer one uzrokuju na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlim iz ugovora.

65.

U tom pogledu mora se podsjetiti na to da je člankom 3. stavkom 1. predviđeno da se „[u]govorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra […] nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora”.

66.

Kao što sam objasnio u svojem mišljenju u predmetu Lovasné Tóth, smatram da nepostojanje dobre vjere nije samostalan uvjet koji se mora utvrditi povrh postojanja znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Umjesto toga, postojanje takve neravnoteže samo po sebi dočarava izostanak dobre vjere u smislu Direktive iz 1993. Stoga proizlazi da uvjet dobre vjere ne zahtijeva dokazivanje namjere ili namjerne povrede.

67.

Shodno tomu, budući da se kriterij nepoštenosti propisan u tom članku temelji na pravnim učincima koje proizvodi predmetni uvjet, to jest na tome da potonji stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, činjenica da u tom ugovornom uvjetu nisu spomenute konkretne usluge pružene zauzvrat, ne čini se na prvi pogled vjerojatnom sama po sebi da dovede do zaključka o postojanju nepoštenosti u smislu članka 3. stavka 1.

68.

Ako, međutim, nacionalni sudovi ne mogu ocijeniti odnos između plaćene cijene i stvarno pružene usluge, oni ipak mogu proglasiti odredbu nepoštenom u smislu članka 3. stavka 1. zbog drugih razloga osim cijene sadržane u toj odredbi ( 26 ). Primjer za to bi mogao biti slučaj u kojem je predmetna cijena odredba o sankciji, ako se takva sankcija ne primjenjuje i kada je poslovni subjekt taj koji nije ispunio ugovor. Usto, Sud je smatrao da se spor o tome pruža li zajmodavac stvarnu uslugu u zamjenu za naknadu ne odnosi na prikladnost plaćene cijene i stvarno pružene usluge ( 27 ). Slijedom toga, za nacionalne sudove može biti nužno da u određenim okolnostima utvrde koja se usluga pruža u zamjenu za pojedinu odredbu. S te perspektive je, stoga, nužno da se u slučaju pružanja više usluga sadržaj usluge ili usluga pruženih u zamjenu za odredbu o cijeni može barem izvesti iz ugovora.

69.

S obzirom na predmet drugog postavljenog pitanja, predlažem, stoga da se odgovori na način da članak 3. stavak 1. Direktive iz 1993. treba tumačiti na način da činjenica da se u ugovornoj odredbi o naknadama ne spominju određene zauzvrat pružene usluge, ne stvara, suprotno uvjetu o dobroj vjeri i na štetu potrošača, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora. No, ako nije moguće odrediti usluge koje su pružene u zamjenu za izvršenu protučinidbu, tada se takav uvjet može proglasiti nepoštenim u smislu članka 3. stavka 1.

70.

Naposljetku bih želio iznijeti dva razmatranja o ugovoru o kojem je riječ u glavnom postupku.

71.

Kao prvo, s obzirom na prikaz predmeta od strane G. Kissa na raspravi, a koje činjenice sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti, čini se da razlog zbog kojeg je banka podijelila cijenu, koju treba platiti, na tri zasebne odredbe o cijeni koje su poprimile oblik kamate na glavnicu, naknade za upravljanje i isplatne naknade, jest što je to omogućilo banci da što više umanji zatraženu kamatu na glavnicu i stoga predstavi ono što očito izgleda privlačnijom ponudom zajma. Ovakvo se postupanje može razmotriti upućivanjem na članak 6. stavak 1. točku (d) Direktive 2005/29. Njome je doista predviđeno da se poslovna praksa smatra zavaravajućom ako zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na cijenu ili način na koji je cijena izračunana, te navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio.

72.

Kao drugo, nacionalni bi sud mogao htjeti razmotriti treba li odredbe o cijeni, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, proglasiti nedopuštenima, i to ne zbog nespominjanja konkretne usluge pružene zauzvrat ili zatražene cijene, nego prije zbog prijenosa valutnog rizika s banke, koja vjerojatno treba sama sebe refinancirati u eurima, na potrošača. Naime, smatram da taj prijenos predstavlja pitanje za koje se, ovisno o okolnostima, može smatrati da nije glavni predmet ugovora te ga se stoga može ocijeniti zasebno od primjerenosti te cijene u odnosu na pruženu uslugu ( 28 ).

73.

Točno je da se stoga što članak 23. Direktive 2014/17/EU izričito predviđa mogućnost nuđenja potrošačima zajmova u stranoj valuti koji se odnose na stambene nekretnine, takva odredba ne može kao takva proglasiti nepoštenom samo iz tog razloga. Međutim, iako ta direktiva nije primjenjiva, ona ipak naglašava da bi se za uvjete kojima se uzrokuje neograničen i nepovratan prijenos tečajnog rizika, bez ikakve mogućnosti za potrošača da ograniči svoju izloženost riziku deviznog tečaja, moglo smatrati da uzrokuju znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koja ide na štetu potrošača.

74.

S obzirom na sve prethodna razmatranja, predlažem da na prva dva pitanja koja je uputila Kúria (Vrhovni sud, Mađarska), Sud odgovori kako slijedi: