Podsjećam da u predmetnom slučaju rumunjsko pravo pruža posebno pravno sredstvo za ukidanje pravomoćnih presuda koje se, na temelju naknadne sudske prakse Suda, čine suprotne pravu Unije. Ipak, ono je ograničeno na presude donesene u upravnim postupcima. Nije ga moguće koristiti za pobijanje presuda donesenih u građanskim postupcima. To je tako premda rumunjsko pravo dodatno određuje da se presude u građanskim postupcima, za koje se na temelju (naknadne) odluke rumunjskog Ustavnog suda naknadno utvrdi da se njima krši rumunjsko ustavno pravo, također mogu ukinuti.

Na početku je važno imati na umu vanjske granice dužnosti lojalne suradnje navedene u članku 4. stavku 3. UEU‑a koja obvezuje države članice, uključujući njihove sudove. Ona zahtijeva od njih da „poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ“ te da se „suzdržavaju […] od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije“. Ta se obveza treba tumačiti zajedno s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a. U njemu je navedeno da „Države članice osiguravaju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije“.

Sud je prethodno presudio da „[š]to se tiče pravnih lijekova koje države članice moraju predvidjeti […] ni Ugovor o FEU‑u ni članak 19. UEU‑a nisu namjeravali pred nacionalnim sudovima radi osiguranja poštovanja prava Unije stvoriti druge pravne lijekove osim onih utvrđenih nacionalnim pravom” 24 –Presuda Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 103., koja upućuje na presudu Unibet C‑432/05, EU:C:2007:163, t. 40) . Sud je dodao da bi „[d]rukčije […] bilo jedino kad bi iz strukture odnosnog nacionalnog pravnog poretka proizlazilo da ne postoji nijedan pravni lijek koji osigurava, makar posredno, poštovanje prava pojedinaca koja proizlaze iz prava Unije ili kad bi za pojedince jedini način pristupa sudu bio prekršiti pravo“ 25 –Presuda Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 104.) (moje isticanje).

Pravo na učinkovit pravni lijek također jamči članak 47. stavak 1. Povelje svima čija su prava zajamčena pravom Unije povrijeđena. Izvan je sumnji da su rumunjske vlasti primjenjivale pravo Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje EU‑a, u vrijeme kad je bio uskraćen povrat dijela posebnog poreza na vozilo koji odgovara porezu na zagađenje, kršeći pritom članak 110. UFEU‑a. Potrebna poveznica predmeta između osporavanih mjera države članice i materijalnih propisa Unije 26 – Presuda Åkerberg Fransson (C‑617/10, EU:C:2013:105, t. 24.) nužno postoji kada država članica ubire porez kršeći primarno i sekundarno pravo Unije. Praksa Suda nadalje potvrđuje da uvijek kada pojedinac traži pravni lijek kako bi ispravio kršenje prava Unije koje se odnosi na njegovu primjenu od strane države članice, sudove država članica obavezuju svi zahtjevi članka 47. Povelje 27 – Presuda DEB (C‑279/09, EU:C:2010:811) .

Podsjećam kako je u odsutnosti propisa Unije o povratu neopravdano prikupljenih nacionalnih poreza na domaćem pravnom poretku svake države članice, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica, odrediti nadležne sudove i utvrditi podrobna pravila postupka kojima se uređuju pravne radnje za zaštitu prava poreznih obveznika koja proistječu iz prava Unije. Države članice ipak su odgovorne za osiguravanje učinkovite zaštite tih prava u svakom predmetu. Ta podrobna pravila postupka koja uređuju radnje za zaštitu prava poreznih obveznika prema pravu Unije ne smiju biti određena na takav način da praktično ostvarivanje prava koja pruža pravo Unije postane nemogućim ili pretjerano teškim 28 – Presuda Test Claimants in the Franked Investment Income Group Litigation, (C‑362/12, EU:C:2013:834), t. 31. i 32. .

U ovom pogledu rumunjsko zakonodavstvo i točnije Zakonik o poreznom postupku pružaju pristup upravnim i poreznim sudištima ili upravnim i poreznim vijećima prizivnih sudova, ovisno o slučaju 29 – Podjela nadležnosti između upravnih i poreznih sudišta te upravnih i poreznih vijeća prizivnih sudova koji odlučuju u prvom stupnju navedena je u članku 10. Zakona br. 554/2004 o upravnim postupcima. , u situacijama kada se odluke poreznih tijela osporavaju, uključujući potraživanja koja se odnose na povrat nezakonito ubranih poreza 30 – Članak 21. stavak 4., članci 113., 175. i 188. Zakona o poreznom postupku . Čini se da su te mogućnosti pravnih sredstava otvorene i u situacijama u kojima se porezne odluke osporavaju pozivanjem na prava koja proizlaze iz pravnog poretka Unije. Stoga rumunjsko zakonodavstvo prima facie osigurava djelotvornu sudsku zaštitu u odnosu na ta prava.

Štoviše, članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 o upravnim postupcima omogućava poništavanje pravomoćnih odluka tijela u upravnim postupcima kad se one čine neusklađenima s pravom Unije zbog kasnije presude Suda. U svjetlu prethodno opisane prakse Suda koja se odnosi na specifično pitanje res judicata, to seže dalje nego što je zahtijevano pravom Unije 31 – Vidjeti točku 20. gore. .

Ipak, kako sam već istaknuo, sva nacionalna pravila postupka koja su relevantna za provedbu prava Unije, uključujući iznimke od načela res judicata, moraju biti u skladu s pravom na učinkovit pravni lijek i načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti. Poteškoća u ovom predmetu nastaje u vezi s nedostatkom jasnoće za koju se čini da je svojstvena rumunjskom postupovnom pravu u relevantno vrijeme kada je D. C. Târșia prvi put pred građanskim sudom pokrenuo postupak radi povrata posebnog poreza na motorna vozila plaćenog u lipnju 2007. 32 – U spisu predmeta nema datuma kada je pokrenut postupak.

Prema mojem mišljenju, može se tvrditi da nedostatak jasnoće u rumunjskom postupovnom pravu nije bio u skladu s člankom 47. Povelje, zahtjevima prava Unije koji se odnose na pravnu sigurnost i da je mogao u praksi učiniti nemogućim ili pretjerano teško provedivim povrat poreza na zagađenje automobilima, koji nije bio u skladu s pravom Unije.

Treba podsjetiti da je sudsku odluku koja predstavlja prepreku povratu poreza na zagađenje, a koja prethodi odluci Suda u predmetu Tatu (C‑402/09, EU:C:2011:219), donio građanski prizivni sud (Tribunalul Sibiu) u građanskom postupku nakon žalbe Rumunjske Države protiv prvostupanjske presude u građanskom postupku koju je donio Judecătoria Sibiu. Glavni postupak također se odvija pred istim građanskim prizivnim sudom, tj. Tribunalul Sibiu.

Komisija u svojem pisanom očitovanju ističe da se takve tužbe u Rumunjskoj pokreću kako pred upravnim sudovima tako i pred građanskim sudovima. U tom svjetlu, zbunjujuće je to što je na raspravi rumunjska Vlada tvrdila da su građanski sudovi apsolutno nenadležni odlučivati u takvim predmetima te da je svaki rumunjski građanski sud kojem je podnesena takva tužba ovlašten ili čak obvezan na vlastitu inicijativu pokrenuti pitanje svoje nadležnosti.

Stoga je jasno da je postojala određena zbrka u pogledu ispravnog sudskog postupka primjenjivog na povrat poreza spornog u ovom predmetu 33 – Na raspravi je D. C. Târșia tvrdio da je tu nejasnoću razjasnila odluka rumunjskog Visokog kasacijskog suda u Odluci 24/2011 prije nego što je pokrenuo drugi postupak nastojeći se osloniti na iznimku od načela res judicata, ali nakon prvotne tužbe pokrenute na temelju plaćanja posebnog poreza na motorna vozila. . Bez obzira na to koji je postupak sada ispravan, ostaje činjenica da je pravomoćna (rumunjska) presuda u građanskom postupku (Odluka br. 401/2008 koju je donio Tribunalul Sibiu), kojom se odbija povrat dijela posebnog poreza na motorna vozila koji odgovara porezu na zagađenje, res judicata. To je stvorilo ovaj pravni problem.

Stoga postoji prostor za sumnju o tome koji su rumunjski sudovi (bili) ovlašteni raspravljati o tužbama za povrat nezakonito ubranog poreza na zagađenje automobilima u to vrijeme. Zaključujem da je rumunjsko pravo bilo nejasno u tom pogledu. Problem leži u tome, posebno u odnosu na članak 47. Povelje.

Članak 47. stavak 1. Povelje navodi da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije prekršeni, ima pravo na učinkovit pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom 34 – Članak 47. Povelje dodaje određeniju zaštitu pravnim lijekovima, kao što je zahtjev da suđenja budu pravična, javna, provedena u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom osnovanim u skladu sa zakonom, da se poštuju prava obrane te da je dostupna prava pomoć. . U skladu s objašnjenjima koja prate članak 47., prvi stavak, koji sadržava pravo na učinkovit pravni lijek, temelji se na, ali nadilazi, zaštitu pruženu člankom 13. Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: EKLJP) 35 – Objašnjenja dalje navode da drugi stavak članka 47., koji sadržava, među ostalim, pravičnost suđenja, odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a. . Nadalje primjećujem da, temeljem članka 52. stavka 3. Povelje, u mjeri u kojoj prava sadržana u tom dokumentu odgovaraju pravima koja jamči EKLJP, značenje i opseg tih prava jednaki su onima opisanima u EKLJP‑u, premda se Uniju neće sprečavati u pružanju šire zaštite.

Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 6. stavak 1. EKLJP‑a, sustav sudskog nadzora mora biti „dovoljno koherentan i jasan“ da omogući „praktično, učinkovito pravo pristupa“ sudu 36 – De Geouffre de la Pradelle/Francuska, 16. prosinca 1992., t. 35., Serija A br. 253-B . Ako pravila odlikuje „takva složenost“ da stvaraju „pravnu nesigurnost“, tada nastaje kršenje članka 6. stavka 1. 37  – Ibid., točka 33. Vidjeti i Maširević/Srbija, br. 30671/08, t. 48., 11. veljače 2014. Sud za ljudska prava također je presudio da pravni lijekovi moraju biti „u dovoljnoj mjeri praćeni jamstvima kako bi se spriječilo nerazumijevanje postupka za korištenje dostupnih lijekova“ 38 – Bellet/Francuska, 4. prosinca 1995., t. 37., Serija A br. 333-B . Nadalje, nerazumni sadržaj postupovnog zahtjeva može dovesti do kršenja prava na pristup sudu 39 – Běleš i dr./Češka Republika, br. 47273/99, t. 50. i 51., ECHR 2002-IX. Omerović/Hrvatska (br. 2), br. 22980/09, t. 39., 5. prosinca 2013., u kojoj je sud podsjetio kako „posebno strogo tumačenje pravila postupka“ može tužitelju uskratiti pravo na pristup sudu. . Europski sud za ljudska prava nedavno je ponovio kako „vlasti trebaju poštovati i primjenjivati domaće zakonodavstvo na predvidljiv i dosljedan način“ i „propisani elementi trebaju biti dovoljno razvijeni i transparentni u praksi kako bi se osigurala pravna i postupovna sigurnost“ 40 – Maširević/Srbija, br. 30671/08, t. 50., 11. veljače 2014. i navedena sudska praksa. Ta se presuda odnosi na tumačenje Vrhovnog suda u pogledu pravila postupka koje je dovelo do pravne nesigurnosti, čak i za pravnike. Vidjeti posebno točku 51. . Pravila postupka trebaju služiti ciljevima pravne sigurnosti i dobrog sudovanja. Ona ne smiju „činiti jednu vrstu prepreke meritornom odlučivanju nadležnog suda u parničarevu predmetu“ 41  – Omerović/Hrvatska (br. 2), br. 22980/09, t. 39., 5. prosinca 2013. .

Nadalje, podsjećam da je prema ustaljenoj praksi Suda „pravna sigurnost opće načelo prava Unije koje posebno zahtijeva da pravila koja uključuju negativne posljedice za pojedince budu jasna i precizna, a njihova primjena predvidiva za one na koje se ona primjenjuju“ (moje isticanje) 42 –Presuda Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija (C‑550/07 P, EU:C:2010:512), t. 100. i navedena sudska praksa . [neslužbeni prijevod]

Prema mojem mišljenju, a u svjetlu gore navedenoga, nedostatak jasnoće u pogledu pravilnog sudskog postupka primjenjivog na povrat poreza ubranih u suprotnosti s pravom Unije dovodi do kršenja članka 47. Povelje, kako u pogledu prava na učinkovit pravni lijek tako i u pogledu prava na pravično suđenje. To je tim više tako ako odluka koju je donio apsolutno nenadležan građanski sud može stvoriti res judicata u smislu da bi to moglo spriječiti daljnje postupanje radi povrata sredstava pred nadležnim sudom, bilo građanskim ili upravnim. Prema mojem mišljenju, na nacionalnom je sudu koji je uputio zahtjev da u ovom predmetu provede ocjenjivanje rumunjskog postupovnog prava kao cjeline u smislu djelotvorne sudske zaštite u pogledu povrata neopravdano plaćenih poreza na zagađenje za motorna vozila 43 – Ipak, podsjećam kako je u točki 60. presude DEB (C‑279/09, EU:C:2010:811) Sud presudio da načelo djelotvorne sudske zaštite podliježe razumnim ograničenjima. .

Sud je dosljedno smatrao kako „svaki slučaj u kojem se postavi pitanje onemogućuje li neka nacionalna procesnopravna odredba ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja porezni obveznik izvodi iz pravnog poretka Unije treba ispitati uzimajući u obzir ulogu te odredbe u postupku, tijek postupka i njegove posebnosti sagledane u cjelini, pred različitim nacionalnim tijelima. U tom pogledu, valja uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni sudski sustav, kao što su zaštita prava na obranu te načela pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka“ 44 – Presuda Surgicare – Unidades de Saúde (C‑662/13, EU:C:2015:89), t. 28. i navedena sudska praksa .

Ovdje je prvo potrebno istaknuti da se čini da nacionalni sud i sve stranke koje su podnijele očitovanja smatraju da članak 21. stavak 2. Zakona br. 554/2004 ne može biti primijenjen u građanskim postupcima. To mi se čini logičnim, pod uvjetom da rumunjsko postupovno pravo čini jasnu razliku između različitih oblika sudskih postupaka. U takvom slučaju ne bi bilo prostora za tumačenje odredaba kojima se definira područje primjene Zakona br. 554/2004 na način koji bi omogućio njegovu primjenu od strane građanskih sudova u sporovima koji su ratione materiae upravnopravne ili poreznopravne prirode. Ipak, kad bi takva sloboda tumačenja postojala, tada bi nacionalni sud koji je uputio zahtjev bio obvezan protumačiti relevantne nacionalne odredbe na način kojim se promiče postizanje usklađenosti s pravom Unije 45 – Npr. presuda Impact (C‑268/06, EU:C:2008:223), t. 54. .

Zadatak je nacionalnog suda koji upućuje zahtjev izvršiti ocjenu čine li predmetna rumunjska pravila povrat poreza na zagađenje, ubranog nesukladno s pravom Unije, praktično nemogućim ili pretjerano teškim za provedbu. No, dovoljno je primijetiti da se čini da nejasnoća o tome treba li koristiti građanske ili upravne pravne lijekove radi povrata poreza na zagađenje osobnim vozilima ima taj učinak.

D. C. Târșia tvrdi da bi isključivanje primjene iznimke sadržane u članku 21. stavku 2. Zakona br. 554/2004 od načela res judicata u građanskim postupcima bilo neusklađeno kako s jednakošću pred zakonom, kako se odrazila u članku 20. Povelje, tako i s načelom ekvivalentnosti.

Poštovanje načela ekvivalentnosti pretpostavlja da se nacionalno pravilo o kojem je riječ primjenjuje bez razlikovanja pravnih sredstava koja se temelje na povredi prava Unije i onih koja se temelje na nepoštovanju unutarnjeg prava, a koja imaju slične predmete i ciljeve 46  – Presuda Surgicare – Unidades de Saúde (C‑662/13, EU:C:2015:89), t. 30. .

Prema mojem viđenju, to znači da bi se pravo Unije protivilo tome da, u kontekstu načela ekvivalentnosti, rumunjsko pravo pruži iznimku od načela res judicata u upravnim postupcima koji se tiču prava Unije, ali ne i građanskim postupcima koji se odnose na istu materiju. Načelo ekvivalentnosti zahtijeva jednak tretman usporedivih zahtjeva temeljenih na nacionalnom pravu, s jedne strane, i onih temeljenih na pravu Unije s druge strane, a ne ekvivalentnost između različitih oblika postupka prema nacionalnom pravu 47 – Presuda ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38), t. 74. .

U svakom slučaju, neistovjetne osnove za odstupanje od načela res judicata razumne su u slučaju pravomoćnih građanskih, kaznenih i upravnih presuda 48 – Čini se, prema dostupnim izvorima, kako većina nacionalnih pravnih poredaka unutar EU‑a ne pruža jednake osnove za iznimke od načela res judicata u građanskim, kaznenim i upravnim postupcima. . Učinak tih presuda je različit, a isto vrijedi za pitanja pravne politike koja su relevantna za definiranje iznimaka (ako ih ima) od načela res judicata. U slučaju presuda u građanskim postupcima, pravna sigurnost i stabilnost pravnih odnosa potvrđenih presudom koja je postala pravomoćna najviše su važne. Nasuprot tomu, uvjeti za reviziju presude u kaznenom postupku u interesu pogrešno osuđene osobe ne bi trebali biti suviše strogi. U upravnom pravu, interes zaštite prava pojedinaca i načela zakonitosti može opravdati fleksibilniji stav prema reviziji pravomoćnih presuda od onoga primjenjivanoga u slučaju presuda u građanskim postupcima.

Stoga je primjedba koju je iznio D. C. Târșia, da je ograničavanje iznimke od načela res judicata na upravne postupke koji se tiču prava Unije neusklađeno s jednakošću pred zakonom, neosnovana. Podsjećam kako nejednako postupanje pred zakonom može nastati samo ako su relevantne situacije usporedive 49 – Podsjećam da načelo jednakog postupanja, čija je temeljna priroda potvrđena u članku 20. Povelje, zahtijeva da usporedive situacije ne smiju biti tretirane različito te da različite situacije ne smiju biti tretirane na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Vidjeti presudu Chatzi (C‑149/10, EU:C:2010:534), t. 63. i 64. i navedenu sudsku praksu. . To nije tako u onoj mjeri u kojoj se to tiče osnova za ukidanje pravomoćnih presuda u građanskim i upravnim postupcima. U situacijama kada postoji kasnija presuda Suda koja nacionalnu odredbu čini neusklađenom s pravom Unije, poništavanje pravomoćne upravnopravne odluke na štetu tijela države članice može biti opravdano, no ukidanje pravomoćne presude u građanskom postupku kojom se određuje privatni pravni odnos između dva pojedinca može biti neprikladno zbog pravne sigurnosti. Stoga, zakonodavno rješenje one vrste kakva je uspostavljena u Rumunjskoj, koje otvara tu mogućnost u upravnim postupcima, ali je isključuje u građanskim postupcima, kao takvo nije protivno načelu jednakosti pred zakonom.

Ipak, jednakost pred zakonom je različito pravno pravilo od načela ekvivalentnosti. Kako je istaknuto u pisanom očitovanju Komisije, ako rumunjski zakon također pruža iznimku od načela res judicata u svjetlu naknadne sudske prakse Ustavnog suda kojom se osporava pravilnost prethodnih sudskih odluka (i obuhvaća sve domaće sudske nadležnosti) 50 – Podsjećam kako taj rezultat slijedi iz članka 322. stavka 10. Zakona o građanskom postupku koji je, temeljem članka 21. stavka 1. Zakona br. 554/2004, također primjenjiv u upravnim postupcima. , tada načelo ekvivalentnosti može određivati da se ono mora primijeniti na odluke Suda koje se odnose na pravo Unije 51 – Komisija se ovdje poziva na presudu Weber's Wine World i dr. (C‑147/01, EU:C:2003:533). .

Iako priznajem da to može odvesti raspravu izvan područja zahtjeva za donošenje prethodne odluke 52 – Podsjećam kako, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, Sud može, prilikom odgovaranja na zahtjev za donošenje prethodne odluke, uzeti u obzir sve relevantne odredbe prava Unije, čak i ako ih nije spomenuo nacionalni sud koji je uputio zahtjev. Vidjeti npr. presudu Efir (C‑19/12, EU:C:2013:148), t. 27. , prema mojem mišljenju nije se postupilo u skladu s načelom ekvivalentnosti ako naknadna odluka nacionalnog ustavnog suda može dovesti do revizije prethodne pravomoćne presude u građanskom postupku i time omogućiti povrat neopravdano ubranog poreza kad to presuda Suda ne može. U takvoj situaciji, prava temeljena na nacionalnom ustavu uživala bi veću zaštitu od prava koja proizlaze iz pravnog poretka Unije te stoga potonja ne bi uživala zaštitu ekvivalentnu onoj kakvu uživaju prava temeljena na toj kategoriji nacionalnog prava. Slična asimetričnost postoji, na temelju članka 322. stavka 9. rumunjskog Zakona o građanskom postupku, u pogledu učinaka presuda Europskog suda za ljudska prava u usporedbi s učincima presuda Suda.