U ovom mišljenju navodim praksu suda u vezi s Konvencijom od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima 4  – SL 1972., L 299, str. 32. , kako je izmijenjena Konvencijama o pristupanju novih država članica toj Konvenciji (u daljnjem tekstu „Briselska konvencija”), s obzirom na to da, jer je Uredba br. 44/2001 zamijenila Briselsku konvenciju, tumačenje koje je Sud dao u odnosu na odredbe te konvencije vrijedi i za odredbe navedene uredbe u dijelu u kojem se odredbe tih akata mogu smatrati istovjetnima 5  – Presuda TNT Express Nederland (C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 36. i navedena sudska praksa) . Naime, tekst odredbe ključne za ovaj predmet, odnosno članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001, gotovo je identičan tekstu odgovarajuće odredbe Briselske konvencije, od koje je preuzela strukturu. S obzirom na tu istovjetnost, treba se pobrinuti da se, u skladu s uvodnom izjavom 19. Uredbe br. 44/2001, osigura kontinuitet u tumačenju tih dvaju instrumenata 6  – Vidjeti, također, u dijelu koji se konkretno odnosi na članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001, presudu Zuid‑Chemie (C‑189/08, EU:C:2009:475, t. 19.). .

Svojim prvim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da „mjestom u kojemu se dogodio štetni događaj” treba smatrati mjesto u državi članici u kojem je šteta nastala ako se ta šteta 7  – Da bi se izbjegla svaka mogućnost dovođenja u zabludu, želim naglasiti da između pojmova „préjudice” i „dommage” nema razlike u ovom mišljenju. sastoji isključivo od imovinske štete koja je izravna posljedica delikta koji se dogodio u drugoj državi članici.

Sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati ispunjava li imovinska šteta pretrpljena u jednoj državi članici kriterij dovoljne poveznice za utvrđivanje nadležnog suda u skladu s člankom 5. točkom 3. Uredbe br. 44/2001.

Upravo odstupajući od temeljnog načela određenog u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 44/2001 o dodjeljivanju nadležnosti sudu države članice u kojoj tuženik ima domicil, poglavlje II. odjeljak 2. navedene uredbe propisuje određen broj slučajeva dodjeljivanja posebne nadležnosti, među kojima je i ona iz članka 5. stavka 3. navedene uredbe 8  – Vidjeti, na primjer, presude Coty Germany (C‑360/12, EU:C:2014:1318, t. 44.) i Melzer (C‑228/11, EU:C:2013:305, t. 23.). . Budući da je sudska nadležnost mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi pravilo posebne nadležnosti 9  – Vidjeti, osobito, presude Holterman Ferho Exploitatie i dr. (C‑47/14, EU:C:2015:574, t. 72.); CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 37) i Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 43.). , treba ga samostalno i usko tumačiti te nije dopušteno tumačenje kojim se prekoračuje slučajeve koji su izrijekom utvrđeni u toj uredbi 10  – Vidjeti, osobito, presude Coty Germany (C‑360/12, EU:C:2014:1318, t. 45.) i Melzer (C‑228/11, EU:C:2013:305, t. 24.). .

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se glavni razlog posebnog pravila nadležnosti navedenog u članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001 temelji na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi pravilnog suđenja i procesne ekonomije 11  – Vidjeti osobito presudu Zuid‑Chemie (C‑189/08, EU:C:2009:475, t. 24. i navedenu sudsku praksu). . Naime, sud mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj obično je najprimjereniji za odlučivanje, među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza 12  – Presuda Zuid‑Chemie (C‑189/08, EU:C:2009:475, t. 24. i navedena sudska praksa) .

Članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 propisuje da osoba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena u stvarima koje se odnose na delikte, pred sudovima u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi.

Primjećujem da ta odredba ni na koji način ne govori o šteti ili gubitku, već o štetnom događaju. Stoga se članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 primarno ne odnosi na štetu, već događaj zbog kojeg nastaje šteta. Čini mi se da je logika te odredbe jasna: sudac u mjestu gdje je šteta doista prouzročena se nalazi u položaju koji najbolje omogućuje izravno utvrđivanje činjenica, saslušavanje svjedoka i poduzimanje svih postupovnih mjera.

S tim u vezi, dobro je poznato da Sud, nakon predmeta u kojem se odlučivalo o načelima povodom kojeg je donesena presuda Bier, odnosno „Mines de potasse d’Alsace” 13  – 21/76, EU:C:1976:166 , tumači pojam „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj” na način da obuhvaća dva različita mjesta, mjesto na kojem je nastala šteta 14  – Prema njemačkoj pravnoj znanosti zvan „Erfolgsort” i mjesto uzročnog događaja 15  – Prema njemačkoj pravnoj znanosti zvan „Handlungsort” koji je doveo do nastanka te štete 16  – 21/76, EU:C:1976:166, t. 24. Vidjeti također presude Zuid‑Chemie (EU:C:2009:475, t.23.) i Kainz (C‑45/13, EU:C:2014:7, t. 23.). .

U dijelu koji se odnosi na imovinsku štetu, Sud je odlučio u presudi Marinari 17  – C‑364/93, EU:C:1995:289 da pojam „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj” ne obuhvaća mjesto za koje oštećenik tvrdi da je u njemu pretrpio štetu koja je posljedična u odnosu na inicijalnu štetu koja je nastala i koju je on pretrpio u drugoj državi članici 18  – Vidjeti presudu Marinari (C‑364/93, EU:C:1995:289, t. 21.). . U ovom slučaju, podnositelj zahtjeva podnio je podružnici banke u Ujedinjenoj Kraljevini snop zadužnica koje su zaposlenici banke odbili vratiti, te su istodobno obavijestili policiju o postojanju tih naloga, s tim da su izjavili da smatraju da su sumnjivog podrijetla, što je dovelo do uhićenja podnositelja zahtjeva i zaplijene zadužnica. Nakon što ga je na slobodu pustio engleski sud, podnositelj zahtjeva podnio je tužbu talijanskom sudu da bi se banci naložilo da naknadi štetu koju su prouzrokovali njezini zaposlenici. Tužbom se tražila isplata protuvrijednosti zadužnica i naknada štete koju je podnositelj zahtjeva pretrpio zbog toga što je bio lišen slobode, kao i zbog raskida više ugovora i povrjeđivanja njegova ugleda.

U predmetu u glavnom postupku o ugovoru koji sadrži klauzulu s greškom pregovaralo se u Češkoj Republici tamo gdje je i sklopljen. Prava i obveze stranaka definirane su u toj državi članici, uključujući obvezu da Universal Music za preostalih 30 % dionica plati iznos koji je viši od onoga inicijalno predviđenog. Ta ugovorna obveza, koju ugovorne strane nisu imale namjeru stvoriti, nastala je u Češkoj Republici. Stoga je obveza na plaćanje cijene veće od dogovorene postala nepovratna i nezamjenjiva u toj državi članici i tu je, prema mojem mišljenju, nastala šteta.

Ta tvrdnja podrazumijevala bi da prvo i drugo pitanje postaju hipotetska, jer se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj” nalazi u Češkoj Republici.

Sud koji je uputio zahtjev međutim tvrdi da u sudskoj praksi Suda nije našao odgovor na pitanje može li samo imovinska šteta predstavljati „Erfolgsort” i tako dovesti do uspostave nadležnosti na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev pita se postoji li nadležnost na temelju naprijed navedene odredbe u slučaju kada nije već postojala inicijalna šteta kao u predmetu u kojem je donesena presuda Marinari 19  – C‑364/93, EU:C:1995:289 .

Podredno i u takvom slučaju, ključno je stoga pitanje vrijedi li stav suda u predmetu Mines de potasse d’Alsace 20  – 21/76, EU:C:1976:166 – prema kojem pojam „mjesto u kojem se dogodio štetni događaj” obuhvaća dva mjesta – također i kada je šteta isključivo imovinska.

Mislim da nije tako.

Kada se radi o imovinskoj šteti, odnosno o šteti koja se sastoji samo u umanjenju financijskih sredstava 21  – „Vermogensschade” u terminologiji suda koji je uputio zahtjev. , ne smatram da je pojam „Erfolgsort” potpuno prikladan 22  – Ishod je očito drugačiji ako je nad imovinom samom po sebi izvršen deliktni čin. Smatram da je u takvoj situaciji bez sumnje jasno da „Erfolgsort” svakako može biti mjesto gdje je pretrpljena imovinska šteta. Vidjeti u tom smislu također, Mankowski, P., u Magnus, U. i Mankowski, P., Brussels Ibis Regulation- Commentary,Verlag Dr. Otto Schmidt, Köln, 2016, čl. 7., t. 328. . U određenim situacijama, ne može se razlikovati pojmove „Handlungsort” i „Erfolgsort”. U svrhu utvrđivanja postojanja određenog „Erfolgsorta”, u takvoj situaciji sve će ovisiti o pitanju gdje se nalaze financijska sredstva, što se uobičajeno podudara s mjestom domicila, a u slučaju pravne osobe, mjestom sjedišta. Ta okolnost često je nasumična i vezana je uz razmatranja koja ni na koji način nisu povezana s činjenicama u predmetu.

Stoga bih bio oprezan u vezi s primjenom sudske prakse iz presude Mines de potasse d’Alsace 23  – 21/76, EU:C:1976:166 na situaciju u kojoj je šteta imovinske prirode. Kako je Komisija ispravno istaknula u svojim očitovanjima, Sud u presudi Mines de potasse d’Alsace 24  – 21/76, EU:C:1976:166 nije priznao mogućnost da podnositelj zahtjeva izabere između mjesta na kojem je nastala šteta i mjesta gdje se dogodio uzročni događaj koji je doveo do nastanka štete da bi se proširila mogućnost odstupanja od općeg pravila. Razlog za takvu odluku Suda je potreba da se ostane što bliže činjenicama u sporu i da se odredi sud koji nabolje može riješiti spor, i, u tom kontekstu, najracionalnije organizirati postupak, na primjer izvodeći dokaze i saslušavajući svjedoke.

Kako smo zaključili gore u tekstu, svi elementi koji sudu omogućuju racionalno organiziranje postupka nalaze se stoga u Češkoj Republici.

Drugim riječima, u svrhu dobrog sudovanja i procesne ekonomičnosti, činjenica da je iznos iz nagodbe snosilo društvo iz Nizozemske nije sama po sebi dostatna za uspostavu sudske nadležnosti.

Ne smatram da analiza sudske prakse Suda dovodi u pitanje ovaj pristup.

Osim toga, u predmetu u kojem je donesena presuda Kronhofer 25  – C‑168/02, EU:C:2004:364 , oštećenik, koji je imao sjedište u Austriji, odgovorio je na ponudu koja se odnosila na otvaranje računa u Njemačkoj, na koji je prenio određena sredstva. Sud je presudio da članak 5. točku 3. Briselske konvencije treba tumačiti na način da se izričaj „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj” ne odnosi na mjesto domicila podnositelja zahtjeva kao mjesto u kojem se nalazi „pretežiti dio njegove imovine” samo zato što je ondje pretrpio financijsku štetu zbog gubitka dijelova imovine do kojeg je došlo i koji je pretrpio u drugoj državi ugovornici 26  – Presuda Kronhofer (C‑168/02, EU:C:2004:364, t. 21.) . Ta tvrdnja je uvjerljiva jer je to mjesto prije svega nasumično i nije pouzdan kriterij za stvaranje poveznice.

U predmetu u kojem je donesena presuda Kolassa 27  – C‑375/13, EU:C:2015:37 , ulagač je u svojoj vlastitoj zemlji, Austriji, uložio jasno definirani iznos u banku. Sud smatra da je šteta nastala na mjestu gdje ju je ulagač pretrpio 28  – Presuda Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 54.) , odnosno u Austriji. Prema mišljenju Suda nadležnost je uspostavljena na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 29  – Presuda Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 57.) .

Smatram da se međutim iz tog predmeta ne može izvesti opće pravilo prema kojem bi imovinska šteta bila dovoljan kriterij za stvaranje poveznice u svrhu gore navedene odredbe. Činjenice iz predmeta u kojem je donesena presuda Kolassa 30  – C‑375/13, EU:C:2015:37 bile su posebne naravi. Tuženik u tom predmetu, britanska banka, objavio je prospekt u vezi s financijskim certifikatima o kojima se radilo u Austriji 31  – Vidjeti također moje mišljenje u predmetu Kolassa (C‑375/13, EU:C:2014:2135). , a austrijska banka je ta koja je (pre)prodala te certifikate.

U predmetu u kojem je donesena presuda CDC Hydrogen Peroxide, u vezi s pravom tržišnog natjecanja, gdje su se oštećenici nalazili u više država članica, Sud je priznao da ta različita mjesta mogu služiti kao poveznice 32  – C‑352/13, EU:C:2015:335 (t. 52.) . Sud je presudio da „[što se] tiče štete koja se sastoji od dodatnih troškova plaćenih zbog umjetno visoke cijene […], to mjesto se može identificirati samo pojedinačno za svaku navodnu žrtvu te se nalazi, u načelu, tamo gdje je sjedište oštećenika” 33  – Presuda CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335) .

Ne mislim da se ta tvrdnja može smatrati općim pravilom prema kojem sjedište oštećenog poduzetnika predstavlja mjesto gdje je nastala šteta. Suprotno tomu, ta tvrdnja se u takvom kontekstu još može objasniti posebnim okolnostima tog predmeta, u kojem je šteta nanesena velikom broju osoba. Stoga nije bilo moguće identificirati jedinstveno mjesto kada je riječ o mjestu u kojem je sklopljen zabranjeni sporazum, te stoga niti mjesto uzročnog događaja. Nadalje, mislim da se sjedište društva preklapa s mjestom obavljanja njegovih ekonomskih aktivnosti.

Ukratko, ne vidim kako bi se na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 mogla uspostaviti sudska nadležnost suda koji se nalazi u državi članici s kojom spor ima samo jednu poveznicu, a to je činjenica da je oštećenik tamo pretrpio imovinsku štetu.

Stoga predlažem da se na prvo pitanje odgovori na način da članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti na način da se „mjestom u kojemu se dogodio štetni događaj”, kada ne postoje druge poveznice, ne treba smatrati mjesto u državi članici u kojem je šteta nastala ako se ta šteta sastoji isključivo od imovinske štete koja je izravna posljedica delikta koji se dogodio u drugoj državi članici.

S obzirom na ovaj prijedlog, nije više potrebno razmatrati drugo pitanje.

Trećim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 tumačiti na način da nacionalni sudac koji je pozvan ocijeniti je li nadležan na temelju te odredbe mora utemeljiti svoju ocjenu na navodima koje je iznio podnositelj zahtjeva, ili taj sudac mora ocijeniti i ono što je naveo tuženik kako bi osporio te navode.

Čak i ako se sud koji je uputio zahtjev ovo pita samo u slučaju pozitivnog odgovora na prvo pitanje, smatram da na ovo pitanje treba odgovoriti, s obzirom na to da se radi o općenitom pitanju u vezi s ocjenom nadležnosti, a ne samo o pitanju je li postojanje imovinske štete dovoljno za uspostavljanje nadležnosti.

Prije svega, valja podsjetiti 34  – Vidjeti također moje mišljenje u predmetu Kolassa (C‑375/13, EU:C:2014:2135, t. 69.). da se sudska nadležnost određuje autonomnim pravilima Uredbe br. 44/2001, dok se o meritumu predmeta odlučuje prema mjerodavnom nacionalnom pravu utvrđenom pravilima o sukobu zakona u odnosu na ugovorne 35  – Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.). ili izvanugovorne obveze 36  – Uredba (EZ) br. 864/2007Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) (SL L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.) .

Smatram da nam postojeća sudska praksa već daje nekoliko smjernica za odgovor na to pitanje.

Uredba br. 44/2001 ne uređuje opseg obveze nadzora koju nacionalni sudovi imaju prilikom provjere svoje nadležnosti. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da predmet Briselske konvencije nije bio samo ujednačavanje postupovnih pravila država ugovornica, nego i raspodjela sudske nadležnosti za rješavanje sporova u građanskim i trgovačkim stvarima u odnosima između država ugovornica te olakšavanje ovrhe sudskih odluka 37  – Vidjeti u tom smislu presude Shevill i dr. (C‑68/93, EU:C:1995:61, t. 35.); Italian Leather (C‑80/00, EU:C:2002:342, t. 43.), kao i DFDS Torline (C‑18/02, EU:C:2004:74, t. 23.). . Iz ustaljene sudske prakse također proizlazi da što se tiče postupovnih pravila, valja uputiti na mjerodavna nacionalna pravila suda pred koji je iznesen spor, pod uvjetom da primjena tih pravila ne umanjuje koristan učinak Briselske konvencije 38  – Presude Hagen (C‑365/88, EU:C:1990:203, t. 19. i 20.), kao i Shevill i dr. (C‑68/93, EU:C:1995:61, t. 36.) .

Tako je Sud presudio da se tužitelj može pozvati na nadležnost suda mjesta izvršenja ugovora prema članku 5. točki 1. Briselske konvencije iako je sklapanje ugovora – koji je u osnovi spora među strankama – bilo sporno 39  – Presuda Effer (38/81, EU:C:1982:79, t. 8.) . Sud je također pojasnio da je u skladu s duhom pravne sigurnosti da nacionalni sud pred koji je iznesen spor može utvrditi svoju nadležnost na osnovi pravila navedene konvencije a da se ne mora upuštati u ispitivanje merituma predmeta 40  – Presuda Benincasa (C‑269/95, EU:C:1997:337, t. 27.) .

Sud je odlučio da tijekom provjere međunarodne nadležnosti sud pred koji je iznesen spor ne ocjenjuje ni dopuštenost ni osnovanost zahtjeva za negativno utvrđivanje prema pravilima nacionalnog prava, već samo utvrđuje poveznice s državom suda koje potvrđuju njegovu nadležnost na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 41  – Presuda Folien Fischer i Fofitec (C‑133/11, EU:C:2012:664, t. 50.) . Sud je također smatrao da, što se tiče primjene članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001, sud pred koji je iznesen spor može navode podnositelja zahtjeva koji se odnose na pretpostavke deliktne ili kvazideliktne odgovornosti smatrati utvrđenima isključivo radi provjere svoje nadležnosti na temelju te odredbe 42  – Presuda Hi Hotel HCF (C‑387/12, EU:C:2014:215, t. 20.) . Naposljetku, presudio je da, u okviru provjere nadležnosti prema Uredbi br. 44/2001, ne treba provesti opsežan dokazni postupak o spornim činjenicama koje su važne kako za pitanje nadležnosti tako i za osnovanost istaknutog zahtjeva, a sud pred koji je iznesen spor slobodno može ispitati svoju međunarodnu nadležnost na temelju svih informacija kojima raspolaže, uključujući eventualna tuženikova osporavanja 43  – Presuda Kolassa (C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 65.) .

Stoga predlažem da se na treće pitanje odgovori na način da, kako bi utvrdio svoju nadležnost na temelju odredaba Uredbe br. 44/2001, sud pred koji je iznesen spor mora ocijeniti sve elemente kojima raspolaže, uključujući, kada je to potrebno, i ono što je naveo tuženik.