Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
LAILE MEDINE
od 16. srpnja 2026.(1)
Predmet C-328/25
Consorcio de Compensación de Seguros
protiv
Ministerio Fiscal,
MLVM,
LRMG,
LMR,
JMV,
LMMV,
AHM
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2009/103/EZ – Direktiva (EU) 2021/2118 – Obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila – Motorno vozilo upotrijebljeno za počinjenje kaznenog djela protiv osobe – Naknada štete za žrtvu – Pojam ‚upotreba vozila’ – Pojam ‚nezgoda’ – Sustav naknade štete”
I. Uvod
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti(2) s obzirom na uvodnu izjavu 9. Direktive (EU) 2021/2118 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021. o izmjeni Direktive 2009/103(3). Konkretnije, predmetni slučaj otvara, među ostalim, pitanje je li upotreba motornog vozila s namjerom nanošenja tjelesne ozljede ili usmrćivanja druge osobe obuhvaćena pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103.
2. Motorno vozilo se u kolektivnoj svijesti suvremenih zapadnih društava smatra simbolom slobode. Bilo da ima oblik književnog remekdjela Jacka Kerouaca (Na cesti) ili filmskog remekdjela Ridleyja Scotta (Thelma i Louise), taj je simbol gotovo neprestano obilježje zapadne kulture od druge polovice dvadesetog stoljeća. Međutim, Victor Hugo je davno prije toga, 1846., u govoru pred Chambre des pairs (Dom perova, Francuska) naglasio da, prema njegovu mišljenju, „slobodu prati odgovornost” te da je on „među onima koji ne žele da se sloboda uživa bez odgovornosti”(4).
3. Današnja obveza osiguravanja motornog vozila na neki način utjelovljuje taj duh odgovornosti. Zakonodavac Unije se od 1972. vodio upravo tim duhom prilikom donošenja niza direktiva o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila(5), području koje je postupno usklađivano s ciljem zaštite žrtava nezgoda prouzročenih motornim vozilom(6). Sud je u tom kontekstu nekoliko puta tumačio te direktive kako bi definirao, među ostalim, pojam „upotreba vozila”(7). Međutim, razmjer štete koju pokriva osiguranje od odgovornosti nepresušan je izvor pitanja, kao što su ona oko kojih se vrti predmetni slučaj.
4. U predmetnom slučaju, okolnosti koje izazivaju dvojbe u pogledu tumačenja pojma „upotreba vozila” osobito su ozbiljne, jer se odnose na upotrebu motornog vozila radi namjernog usmrćivanja druge osobe.
II. Spor u glavnom postupku, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
5. Osoba AHM je ujutro 12. srpnja 2020. s nekoliko ljudi, uključujući osobu AMV, sudjelovala u tučnjavi ispred noćnog kluba. Osoba AHM, koja nikada nije imala vozačku dozvolu, je nakon tučnjave upalila svoj automobil, za koji nije imala policu osiguranja od građanskopravne odgovornosti. Ona se njime velikom brzinom, s ugašenim prednjim svjetlima, namjerno zabila u osobu AMV, koja je hodala pločnikom. Nakon tog prvog udara, osoba AHM okrenula je automobil i pregazila osobu AMV. Osoba AMV preminula je kasnije tog dana zbog višestrukih ozljeda koje je pretrpjela.
6. U Španjolskoj su u vrijeme nastanka činjeničnog stanja u predmetnom slučaju postojala dva sustava koja su mogla dovesti do naknade štete za osobe koje su pretrpjele štetu koju su prouzročila motorna vozila, tj. sustav naknade štete za štete ili ozljede prouzročene uporabom motornog vozila i sustav javnih naknada za žrtve namjernih nasilnih kaznenih djela.
7. Porotnički sud Audiencije Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni, Španjolska) je presudom od 19. rujna 2022., dopunjenom kasnijom odlukom, izrekao osobi AHM kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina i osam mjeseci kao počinitelju ubojstva s predumišljajem te kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca kao počinitelju kaznenog djela ugrožavanja sigurnosti prometa. Usto joj je Audiencia Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni) te joj je naložio plaćanje troškova i naknade štete. Consorciu de Compensación de Seguros (Konzorcij za naknade štete iz osiguranja; u daljnjem tekstu: konzorcij), kao izravno i solidarno odgovornoj stranci, također je naloženo plaćanje naknade štete, ne dovodeći u pitanje njegovo pravo na povrat plaćenog iznosa.
8. Konzorcij je podnio žalbu građanskom i kaznenom vijeću Tribunala Superiora de Justicia de Cataluña (Visoki sud Katalonije, Španjolska), koje je presudom od 7. ožujka 2023. potvrdilo prvostupanjsku presudu, međutim, iznos naknade štete koji je konzorcij trebao platiti te broj korisnika malo su smanjeni; konkretno, konzorcij je oslobođen plaćanja naknade štete djedovima i bakama žrtve.
9. Konzorcij je podnio žalbu Tribunalu Supremu (Vrhovni sud, Španjolska), sudu koji je uputio zahtjev, i zahtijevao ukidanje presude od 7. ožujka 2023. navodeći, među ostalim, da se predmet glavnog postupka ne odnosi na „upotrebu vozila”. Taj se argument temelji na članku 1. stavku 6. Reala Decreta Legislativa 8/2004, de 29 de octubre, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley sobre responsabilidad civil y seguroen la circulación de vehículos a motor (Kraljevska zakonodavna uredba 8/2004 od 29. listopada 2004., kojom se odobrava revidirani tekst Zakona o građanskopravnoj odgovornosti i osiguranju u pogledu upotrebe motornih vozila), u verziji koja je primjenjiva u glavnom postupku, koji predviđa da „upotreba vozila isključuje upotrebu motornog vozila kao sredstva za namjerno počinjenje kaznenih djela protiv osoba ili imovine”.
10. Sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu usklađenosti tog španjolskog prava s pravom Unije uzimajući u obzir, osobito, tekst uvodne izjave 9. Direktive 2021/2118, iz koje u bitnome proizlazi da bi države članice trebale osigurati da je šteta koja je namjerno prouzročena motornim vozilom pokrivena u skladu s Direktivom 2009/103 ili predvidjeti ekvivalentan alternativni mehanizam naknade takve štete na način koji je što bliži onomu koji je predviđen tom direktivom. Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da Direktiva 2021/2118 nije vremenski primjenjiva na činjenično stanje predmetnog slučaja. S obzirom na to, sud koji je uputio zahtjev pita je li izvorna verzija Direktive 2009/103 već predviđala načelo ekvivalentne naknade štete koje se spominje u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2021/2118. Ako jest, taj sud želi doznati je li za španjolski sustav naknade štete prouzročene kaznenim djelima namjerno počinjenima upotrebom motornog vozila moguće smatrati da predviđa mehanizam naknade štete „što bliži” onomu koji je predviđen Direktivom 2009/103.
11. U tim okolnostima, Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i, odlukom koju je Sud zaprimio 13. svibnja 2025., Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Predstavlja li načelo ekvivalentnosti naknade štete za sve žrtve koje su pretrpjele štetu nastalu upotrebom motornih vozila, uključujući žrtve namjernog napada izvršenog vozilom u pokretu, kako je izričito navedeno u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2021/2118, pravo Europske unije s učinkom od same izvorne verzije Direktive [2009/103]?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, može li se sustav naknade štete na teret države koji uključuje žrtve kaznenih djela namjerno počinjenih motornim vozilima, ali kojim se smanjuju stope naknade (ponekad i na manje od polovice) i isključuje određene korisnike, smatrati sličnim sustavu obveznog osiguranja te ukida li on stoga potrebu uključivanja takvih žrtava u pokriće predviđeno Direktivom [2009/103]?”
12. Pisana očitovanja Sudu podnijeli su jedna od stranaka građanskog postupka (osoba LRMG), Ministerio Fiscal (Državno odvjetništvo, Španjolska), španjolska vlada i Europska komisija. Sve navedene stranke sudjelovale su na raspravi održanoj 21. svibnja 2026.
III. Analiza
A. Uvodne napomene
13. Kao što sam to navela u točki 3. ovog mišljenja, Direktivom 2009/103 je pet prethodnih direktiva, koje su sada izvan snage, spojeno u jednu kako bi se pročistila i pojasnila postojeća pravila o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila. Međutim, tom direktivom nije izmijenjen sadržaj prethodnih direktiva, zbog čega se sudska praksa koja se odnosi na te prethodne direktive može primijeniti na tumačenje istovjetnih odredbi Direktive 2009/103(8). U tom kontekstu, Komisija je 2017. provela evaluaciju funkcioniranja Direktive 2009/103, čiji je zaključak bio da je toj direktivi potrebno nekoliko izmjena radi poboljšanja njezine učinkovitosti, djelotvornosti i usklađenosti s drugim politikama Unije. S tom je svrhom donesena Direktiva 2021/2118(9).
14. Do postavljanja prethodnih pitanja u predmetnom slučaju doveli su upravo slijed tih raznih direktiva i, konkretnije, relevantnost uvodne izjave 9. uvedene Direktivom 2021/2118, koju ću podrobnije opisati u nastavku.
15. Sve se vrti oko pitanja naknade takve štete, imajući na umu da Direktiva 2009/103 predviđa, kao prvo, u članku 3., da svaka država članica mora poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem(10) i, kao drugo, u članku 10., da se, kao krajnja mjera, mora osnovati tijelo koje će žrtvama osigurati naknadu štete u slučajevima u kojima je štetu prouzročilo vozilo koje nije moguće identificirati ili vozilo za koje nije ispunjena obveza osiguranja iz članka 3. te direktive, odnosno vozilo za koje ne postoji ugovor o osiguranju(11).
16. Međutim, Direktiva 2009/103, u verziji primjenjivoj na činjenično stanje predmetnog slučaja, ne sadržava nijednu odredbu kojom se izričito uređuje pitanje štete namjerno prouzročene motornim vozilom.
17. Istodobno, Direktiva 2021/2118, koja obvezuje države članice da do 23. prosinca 2023. donesu mjere potrebne radi usklađivanja s tom direktivom, u uvodnoj izjavi 9. predviđa da se državama članicama koje iz obveznog osiguranja motornih vozila isključe tjelesne ozljede ili oštećenje stvari treba dopustiti da nastave tu pravnu praksu pod jednim uvjetom. Shodno tomu, kako se ne bi „smanjila zaštita zajamčena [Direktivom 2009/103], takva pravna praksa trebala bi biti dopuštena samo ako država članica osigura da se u takvim slučajevima oštećenim osobama isplati naknada takve štete [ili ozljede] na način koji je što bliži načinu na koji bi im se isplatila naknada štete u skladu s [Direktivom 2009/103]”.
18. Iz doslovnog tumačenja te uvodne izjave stoga proizlazi da zakonodavac smatra potrebnim poštovati načelo ekvivalentnosti između i. naknade štete prouzročene namjerno upotrebom vozila i, ii. naknade štete prouzročene nenamjerno upotrebom vozila, jer se štetu prouzročenu namjerno upotrebom vozila može iz obveznog osiguranja motornih vozila isključiti samo ako se oštećenim osobama naknada štete isplati na način koji je „što bliži” načinu na koji bi im se isplatila naknada štete u skladu s Direktivom 2009/103. Iz uvodne izjave 9. usto proizlazi da se takav mehanizam mora osigurati kako se „ne bi smanjila zaštita zajamčena [Direktivom 2009/103]”, što prema svemu sudeći implicira da je takva zaštita već postojala na temelju te direktive.
19. Ta razmatranja otvaraju dva pitanja.
20. Kao prvo, načelo ekvivalentnosti opisano u točki 18. ovog mišljenja spominje se samo u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2021/2118, ali se ne javlja ni u jednom članku te direktive. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, uvodna izjava akta Unije, iako je važna za tumačenje jer se njome može precizirati sadržaj odredbe dotičnog akta i pojasniti namjera njegova donositelja, nema obvezujuću pravnu snagu(12). Stoga, iako iz teksta uvodne izjave 9. proizlazi da se od država članica očekuje da osiguraju da je naknada štete prouzročene namjerno upotrebom vozila što bliža naknadi štete prouzročene nenamjerno, ta uvodna izjava ne može sama po sebi nametnuti takvu izravnu obvezu državama članicama.
21. Kao drugo, nesporno je da se Direktiva 2021/2118 nije primjenjivala u vrijeme tragičnih događaja od 12. srpnja 2020. S obzirom na to, a neovisno o razmatranjima izloženima u točki 20. ovog mišljenja, postavlja se pitanje je li uvodna izjava 9. te direktive relevantna za tumačenje Direktive 2009/103 te, ako jest, na koji način utječe na spor u glavnom postupku. Međutim, iz opisa činjenica koji je sud koji je uputio zahtjev pružio i teksta prethodnih pitanja proizlazi da taj sud ne želi doznati je li Direktiva 2021/2118 primjenjiva na glavni postupak, nego samo je li se načelo ekvivalentnosti spomenuto u točki 18. ovog mišljenja moglo izvesti još iz Direktive 2009/103, koja je primjenjiva na predmetni spor.
22. Na oba prethodna pitanja mora se odgovoriti s obzirom na prethodna razmatranja.
B. Prvo prethodno pitanje
23. Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u bitnome želi doznati treba li članke 3. i 10. Direktive 2009/103, s obzirom na uvodnu izjavu 9. Direktive 2021/2118, tumačiti na način da se naknada štete prouzročene namjerno upotrebom vozila za koji nije ispunjena obveza osiguranja mora isplatiti u skladu s prvonavedenom direktivom. Drugim riječima, potrebno je odgovoriti na pitanje je li šteta koju osoba namjerno prouzroči upotrebom motornog vozila obuhvaćena područjem primjene Direktive 2009/103.
1. Određivanje područja primjene članka 3. Direktive 2009/103 na temelju pojma „upotreba vozila”
24. Područje primjene Direktive 2009/103 nije jasno određeno u nijednom članku te direktive. O tom pitanju stoga postoji opširna sudska praksa Suda, koja se načelno može sažeti na sljedeći način: Direktiva 2009/103 propisuje obvezu osiguranja za vozila koja se koriste u skladu sa svojom uobičajenom funkcijom(13). U tu se svrhu utvrđuje, kao prvo, može li se predmet koji je prouzročio štetu smatrati vozilom(14) i, kao drugo, što se podrazumijeva pod pojmom „upotreba vozila”. Predmetni spor se odnosi na taj drugi uvjet i, preciznije, na upotrebu vozila radi namjernog počinjenja ubojstva.
25. Za davanje korisnog odgovora na prethodno pitanje stoga je potrebno razmotriti je li takva upotreba obuhvaćena pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. prvog stavka te direktive. To je ključ čitave problematike, jer samo slučajevi upotrebe osiguranog vozila koji su obuhvaćeni pojmom „upotreba vozila” mogu – na temelju ugovora o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe tog vozila – izazvati odgovornost osiguravatelja za štetu prouzročenu tim vozilom(15).
26. Takva uvodna analiza predodređuje šire shvaćanje područja primjene Direktive 2009/103, jer isto razmišljanje nužno vrijedi i za područje primjene članka 10. te direktive, kojim se jamči naknada štete ili ozljede koju su prouzročila neosigurana ili nepoznata vozila. U tom pogledu ističem, s obzirom na uvodnu izjavu 14. Direktive 2009/103, da članak 10. te direktive jamči, osnivanjem tomu namijenjenog tijela, da žrtve ne ostanu bez naknade štete ako je vozilo koje je prouzročilo nezgodu neosigurano ili nepoznato. Usporedno s tim, u uvodnoj izjavi 2. Direktive 2009/103, koja pomaže u razumijevanju konteksta članka 3. te direktive, naglašava se važnost osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila za ugovaratelje osiguranja i žrtve nezgoda. U objema uvodnim izjavama na isti se način opisuje područje primjene Direktive 2009/103, koje bi trebalo obuhvaćati odgovornost za žrtve nezgoda. Posljedično, i članak 3. i članak 10. Direktive 2009/103 odnose se na pokriće iste vrste događaja, to jest nezgoda u kojima su nanesene tjelesne ozljede, pri čemu se oni međusobno dopunjuju u pogledu postojanja ili mogućnosti otkrivanja ugovaratelja osiguranja.
27. Sud je već naveo da se pojam „upotreba vozila” iz članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103 ne može prepustiti ocjeni pojedine države članice, nego je riječ o autonomnom pojmu prava Unije koji Sud treba tumačiti(16). On se odnosi na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom(17), što u konačnici podrazumijeva svaku njegovu upotrebu kao prijevoznog sredstva(18). Kao što sam to istaknula u svojem mišljenju u predmetu KBC Verzekeringen(19), Sud je postupno pojašnjavao test koji treba primijeniti kako bi se utvrdilo je li u danoj situaciji riječ o upotrebi vozila kao prijevoznog sredstva.
28. Ukratko, taj test podrazumijeva činjeničnu ocjenu upotrebe dotičnog vozila na temelju nekoliko kriterija koje je Sud razvio u svojoj sudskoj praksi.
29. Kao prvo, taj pojam nije ograničen samo na situacije iz cestovnog prometa (upotrebu na javnom putu), nego se odnosi i na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom(20). Kao drugo, okolnost je li vozilo bilo u pokretu ili u mirovanju, odnosno je li njegov motor bio upaljen ili nije, kada je nastupio događaj koji je prouzročio štetu nije sama po sebi odlučujuća, jer je relevantno samo pitanje je li se vozilo upotrebljavalo kao prijevozno sredstvo(21). Kao treće, upotrebu vozila kao prijevoznog sredstva treba široko shvatiti. Ona uključuje, među ostalim, upotrebu koja omogućuje ulazak i izlazak osoba ili ukrcaj ili iskrcaj stvari(22). Također uključuje „prirodne i nužne faze koje su dio […] upotrebe [vozila] kao prijevoznog sredstva”, kao što su parkiranje i razdoblje mirovanja vozila(23). Tim pojmom nije obuhvaćena samo upotreba vozila u svrhu koja očito ne spada u njegovu uobičajenu prijevoznu funkciju(24).
30. S obzirom na navedeno, ističem da relevantnu sudsku praksu obilježava pragmatičan pristup(25) korišten kako bi se nacionalnim sudovima pružile korisne smjernice za ujednačenu provedbu zahtjeva predviđenih Direktivom 2009/103. Iako se može činiti da taj pristup varira ovisno o slučaju, jasno je da je riječ o objektivnoj ocjeni fokusiranoj na sâmo vozilo, koje je zajednički element sudske prakse Suda u kojoj se definira pojam „upotreba vozila”. Taj je pristup do sada uvijek bio isključivo funkcionalan, što je rezultiralo širokim tumačenjem tog pojma. Međutim, koliko mi je poznato, Sud nikada nije razmatrao subjektivan element ponašanja vozača vozila koje je dovelo do štete prouzročene tim vozilom.
31. Dakle, predmetni slučaj otvara specifično pitanje utječe li – i, ako utječe, na koji način – pravna kvalifikacija subjektivnog elementa vozačeva ponašanja na područje primjene Direktive 2009/103. Za odgovor na prethodno pitanje stoga je potrebno pojasniti je li pojmom „upotreba vozila” obuhvaćena ocjena tog subjektivnog elementa, (vozačeva mentalnog stanja) u odnosu na objektivne elemente kaznenog djela, to jest u odnosu na posljedice upotrebe vozila.
2. Relevantnost vozačeva „mentalnog stanja” u definiciji pojma „upotreba vozila”
32. Sud u predmetnom slučaju, povrh elemenata relevantnih za objektivnu ocjenu upotrebe vozila, treba pojasniti je li mentalno stanje vozača vozila koje je prouzročilo štetu relevantno za određivanje čini li dana situacija „upotrebu” tog vozila u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103. Konkretnije, te kao što je to već spomenuto u točki 1. ovog mišljenja, Sud mora odgovoriti na pitanje treba li mentalno stanje u kojem je osoba bila kada je motornim vozilom nanijela štetu zbog koje žrtva ima pravo na naknadu štete uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tome je li ta šteta obuhvaćena područjem primjene Direktive 2009/103. Kako bih odgovorila na to pitanje, primijenit ću metode koje je Sud koristio za tumačenje članaka 3. i 10. Direktive 2009/103 kako bih razradila analizu koju je Sud već proveo u svojoj sudskoj praksi u pogledu uobičajenog značenja pojma „upotreba vozila”, uzimajući u obzir i kontekst u kojem se taj pojam koristi i ciljeve propisa kojem on pripada(26).
a) Tekst članka 3. prvog stavka i članka 10. stavka 1. Direktive 2009/103
33. Kada je riječ o tekstu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103, Sud je već istaknuo da je on vrlo općenit(27). Konkretnije, doslovno tumačenje pojma „upotreba vozila” ne omogućuje donošenje ikakvih zaključaka u pogledu značenja koje treba pridati vozačevu mentalnom stanju prilikom utvrđivanja čini li neka radnja takvu „upotrebu”.
34. Slično tomu, članak 10. stavak 1. te direktive ne govori ništa o pitanju mora li tijelo koje su države članice dužne osnovati ili ovlastiti isplatiti naknadu štete prouzročene nepoznatim vozilom ili vozilom koje ne ispunjava obvezu osiguranja predviđenu člankom 3. ako je ta šteta posljedica namjerne radnje vozača motornog vozila.
35. Dakle, iz doslovnog tumačenja članka 3. prvog stavka i članka 10. stavka 1. Direktive 2009/103 ne proizlazi da je zakonodavac Unije očito i izričito htio pružiti pokriće, putem obveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti ili javnog financiranja, za štetu ili ozljedu prouzročenu namjernom radnjom vozača motornog vozila. Međutim, iz tog doslovnog tumačenja ne proizlazi ni da je zakonodavac htio ne pružiti takvo pokriće. S obzirom na to, posebnu se važnost mora pridati kontekstu i ciljevima Direktive 2009/103.
b) Kontekst Direktive 2009/103
36. Kada je riječ o kontekstu članka 3. prvog stavka i članka 10. stavka 1. Direktive 2009/103, mora se istaknuti da se o osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila u toj direktivi dosljedno govori u vezi s pojmom „nezgoda”, iako se taj pojam ne spominje ni u jednoj od tih odredbi.
37. U tom pogledu treba uputiti na nekoliko uvodnih izjava te direktive. Osobito, u uvodnoj izjavi 2., u kojoj je predviđen ključni cilj te direktive, navodi se da je „[o]siguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (obvezno osiguranje motornih vozila) posebno […] važno za europske državljane, kako za ugovaratelje osiguranja tako i za žrtve nezgoda”. U uvodnoj izjavi 18., u kojoj su iznesena razmatranja zakonodavca u pogledu tijela koje je predmet članka 10. direktive, navodi se da je, „[k]od nezgode koju je prouzročilo neosigurano vozilo, tijelo koje isplaćuje naknadu štete žrtvama nezgoda koje prouzroče neosigurana ili nepoznata vozila u boljem […] položaju od žrtve za postupanje protiv odgovorne osobe”. Osim toga, u uvodnoj izjavi 20., u kojoj su opisani razlozi za usklađivanje pravâ žrtava na naknadu štete putem Direktive 2009/103, navodi se da bi „[ž]rtvama prometnih nezgoda trebalo […] biti zajamčeno usporedivo postupanje bez obzira na to gdje se u Zajednici nezgoda dogodila”.
38. Nadalje, iz trećeg podstavka članka 10. stavka 3. Direktive 2009/103 proizlazi da se „[u]vjeti pod kojima se tjelesne ozljede trebaju smatrati znatnima određuju […] u skladu sa zakonodavstvom ili drugim propisima države članice u kojoj se nezgoda dogodila”. Osim toga, pitanja u vezi s postupkom ostvarivanja naknade štete prouzročene motornim vozilom uređena su u poglavlju 7., naslovljenom „Likvidacija šteta koje proizlaze iz nezgoda koje prouzroče vozila pokrivena osiguranjem iz članka 3.”(28).
39. Iz raznih odredbi i uvodnih izjava koje sam upravo razmatrala proizlazi da kontekst članka 3. prvog stavka i članka 10. stavka 1. nije moguće adekvatno razumjeti ako se zanemari veza između pojma „upotreba vozila” i pojma „nezgoda”.
40. Pripremni akti koji su doveli do donošenja Direktive 2021/2118 dodatno potvrđuju da je Direktiva 2009/103 usmjerena na žrtve nezgoda. Komisijin prijedlog pruža, među ostalim, korisnu naznaku u tom pogledu navodom da se Direktivom 2009/103 „nastoji postići i visok stupanj usklađenosti u smislu zaštite potencijalnih žrtava prometnih nezgoda” te da je „[p]rva direktiva EU-a o osiguranju motornih vozila donesena […] 1972. s dvostrukim ciljem zaštite žrtava prometnih nezgoda”(29).
41. Sam je Sud više puta naglasio da je razvoj propisa Unije u području obveznog osiguranja slijedio „cilj zaštite žrtava nezgoda koje su uzrokovala […] vozila”(30).
42. S obzirom na razmatranja izložena u točkama 36. do 41. ovog mišljenja, mora se zaključiti da se pojam „upotreba vozila” te stoga i opseg odgovornosti za štetu i ozljede u smislu članka 3. i u smislu članka 10. Direktive 2009/103 odnose na nezgode. Područje primjene te direktive stoga se određuje na temelju kombinacije pojmova „upotreba vozila” i „nezgoda”. S obzirom na to, postavlja se pitanje može li se štetu koju je vozač vozila namjerno prouzročio smatrati takvom „nezgodom”.
43. Direktiva 2009/103 ne sadržava definiciju pojma „nezgoda”(31), za koji je navedeno da ga je teško definirati(32). Međutim, nezgoda obično podrazumijeva negativan, nenamjeran i nepredviđen događaj(33). Sud je u tom pogledu već naveo da taj pojam uobičajeno označava nepredviđen, štetan i nenamjeran događaj(34) ili „nepredviđen i iznenadni događaj koji dovodi do oštećenja ili opasnosti, poput ozljeda ili smrti”(35).
44. Kada je riječ o nacionalnim pravnim sustavima, u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2021/2118 navodi se da postoje različiti nacionalni pristupi primjeni tog pojma te da su neke države članice, kada su u pitanju cestovni promet i građanskopravna odgovornost, odlučile namjerne radnje isključiti iz definicije nezgode(36). To je zapažanje usto dosljedno usklađivanju kao cilju Direktive 2009/103, koja propisuje bezuvjetnu obvezu osiguravanja da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila pokrivena osiguranjem, kao i iznimke od te obveze, pri čemu državama članicama ostavlja marginu prosudbe prilikom provedbe drugih zahtjeva iz te direktive namijenjenih osiguravanju djelotvornosti tog pokrića građanskopravne odgovornosti(37).
45. Dakle, čini se da tumačenje pojma „nezgoda” – bilo u njegovu uobičajenom smislu ili u njegovu smislu iz pravne literature – ne ide u prilog stajalištu da situacija u kojoj je vozač motornog vozila namjerno nanio štetu trećoj osobi čini nezgodu.
46. To znači da ta situacija nije obuhvaćena pojmom „upotreba vozila” u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103. Taj pristup nije bez mana, jer je moguće propitkivati mogu li se područje primjene Direktive 2009/103 te stoga i opseg zaštite koju ona pruža osobama ozlijeđenima motornim vozilima suziti samo s obzirom na kontekstualno tumačenje te direktive koje upotrebu vozila nužno povezuje s nezgodom. Drugim riječima, te pod pretpostavkom da zakonodavac djeluje kao „razumni akter”(38), moguće je postaviti pitanje u kojoj se mjeri može smatrati da se zakonodavac prilikom definiranja pojma „upotreba vozila” htio ograničiti na štetu prouzročenu namjerno ili nepažnjom, a da nije to izričito naveo.
47. Istina, ta zapažanja stvaraju nedoumice u tumačenju zakonodavčevih političkih odabira koji se provode tim propisima. S jedne strane, u uvodnoj izjavi 9. Direktive 2021/2118 izričito se navodi da se u određenim situacijama za upotrebu vozila kao sredstva za namjerno uzrokovanje štete ili tjelesne ozljede treba isplatiti naknada u skladu s Direktivom 2009/103. S druge strane, čini se da taj navod proturječi tekstu i kontekstu Direktive 2009/103, koju, zbog razloga navedenih u točki 42. ovog mišljenja, treba tumačiti na način da naknadu predviđa samo za štetu prouzročenu nezgodom. Međutim, tu kritiku treba promatrati s obzirom na činjenicu da uvodne izjave akta Unije same po sebi nisu pravno obvezujuće(39).
48. Te poteškoće u vezi s doslovnim i kontekstualnim tumačenjem pojma „upotreba vozila” znače da je taj pojam osobito potrebno sagledati s obzirom na ciljeve Direktive 2009/103(40).
3. Ciljevi Direktive 2009/103
49. Nužno je praviti razliku između ciljeva Direktive 2009/103 i svrhe nacionalnih pravnih sustava obveznog osiguranja motornih vozila. Direktiva ima svoje specifične ciljeve(41), koji uključuju, osobito, promicanje slobode kretanja i pružanja usluga. Taj cilj nije nužno, ili uopće, u fokusu nacionalnih propisa, čija glavna svrha može biti, primjerice, utvrđivanje prava i obveza osiguravatelja koji mora platiti naknadu štete(42). Međutim, zaštita žrtava relevantna je i za Unijine i za nacionalne mjere.
50. Ističem, kao prvo, da se Direktiva 2009/103 temelji na članku 95. stavku 1. UEZ-a (sada članak 114. stavak 1. UFEU-a), koji ovlašćuje Europski parlament i Vijeće Europske unije da usvajaju mjere za usklađivanje propisa namijenjene uspostavi i funkcioniranju unutarnjeg tržišta. Ta direktiva ne upućuje na odredbe Ugovorâ koje služe olakšavanju pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnom dimenzijom niti, među ostalim, na članak 82. stavak 2. UFEU-a, za razliku od, primjerice, Direktive 2012/29/EU, kojoj je cilj povećati razinu zaštite žrtava, osobito u okviru kaznenih postupaka(43).
51. Svrha članka 114. UFEU-a je osigurati ostvarenje ciljeva navedenih u članku 26. UFEU-a, koji služi uspostavi i osiguravanju funkcioniranja unutarnjeg tržišta kao područja bez unutarnjih granica na kojem se osigurava slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala. U tom pogledu, pravni akt koji se temelji na članku 114. UFEU‑a, s jedne strane, mora obuhvatiti mjere za usklađivanje zakona i drugih propisa država članica i, s druge strane, njegov predmet mora biti uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta(44). Nasuprot tomu, žrtve kaznenih djela obuhvaćene su glavom V. UFEU-a, kojom je uspostavljena nadležnost Europske unije da u vezi s područjem slobode, sigurnosti i pravde donosi zakonodavne mjere poštujući temeljna prava i različite pravne sustave i tradicije država članica. Dakle, između ciljeva UFEU-a postoji jasna razlika ovisno o tome je li riječ o mjerama kojima se promiče unutarnje tržište ili o mjerama koje služe sprječavanju i suzbijanju kaznenih djela. Tu se razliku ne smije zanemariti.
52. Kao drugo, htjela bih istaknuti da nijedna odredba Direktive 2009/103 ne sugerira da se tim aktom htjelo zaštititi žrtve namjernih kaznenih djela počinjenih prilikom upotrebe motornog vozila. Preciznije rečeno, u nijednom članku tog akta ne navodi se da je zakonodavac htio žrtvama takvih kaznenih djela osigurati naknadu štete „što bližu” naknadi štete koja se isplaćuje žrtvama nezgoda na temelju članaka 3. i 10. te direktive. Stoga se čini da Direktiva 2009/103 počiva na logici unutarnjeg tržišta, a ne na logici kaznenih stvari, koje spadaju u drugo područje, u kojemu se zakonodavac oslanja na druge instrumente.
53. S obzirom na navedeno, mišljenja sam da, unatoč nejasnoći teksta relevantnih odredbi i njihova konteksta u Direktivi 2009/103 te zbunjujućem načinu na koji je zakonodavac objasnio područje primjene te direktive, najdosljednije tumačenje, uzimajući u obzir područje primjene članaka 82. i 114. UFEU-a, jest da pojam „upotreba vozila” ne može uključivati štetu ili ozljedu prouzročenu namjerno motornim vozilom. U tom pogledu smatram da, bez obzira na njezin sadržaj, uvodna izjava 9. Direktive 2021/2118 ne može promijeniti taj zaključak, jer se njezin sadržaj ne odražava izričito u samim odredbama direktive. Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da zakonodavac svoju zakonodavnu nadležnost i, konkretnije, nadležnost usklađivanja pravilâ, među ostalim, o naknadi štete prouzročene motornim vozilom izvršava samo putem odredbi zakonodavnog akta, a ne putem njegovih uvodnih izjava(45). Budući da je, kako je gore pokazano, pojam „upotreba vozila” nužno povezan s pojmom „nezgoda”, naknada štete nije obuhvaćena Direktivom 2009/103 ako mentalno stanje počinitelja odražava svjesnu namjeru nanošenja štete ili ozljede te su za uređivanje tog pitanja nadležne države članice.
4. Primjena na predmetni slučaj
54. Isključivo je na sudu koji je uputio zahtjev da provede sveobuhvatnu ocjenu svih relevantnih činjenica i pravnih pitanja kako bi riješio spor u glavnom postupku. Međutim, ništa ne sprječava Sud da sudu koji je uputio zahtjev pruži koristan odgovor u obliku smjernica za tumačenje prava Unije na temelju kojih će taj sud moći sam odlučiti o sporu. U tom pogledu, treba primijeniti metodologiju opisanu u točkama 23. do 31. ovog mišljenja kako bi se utvrdilo može li se za situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku smatrati da čini slučaj „upotrebe vozila”. Kao što sam to spomenula u točkama 27. do 30. ovog mišljenja, tom se ocjenom mora utvrditi je li se vozilo koristilo u skladu sa svojom uobičajenom funkcijom kada je prouzročilo štetu. Iz točaka 32. do 53. ovog mišljenja dalje proizlazi da je određivanje vozačeva mentalnog stanja u vezi s prouzročenom štetom relevantno za odgovor na pitanje je li radnja koja je dovela do te štete obuhvaćena područjem primjene Direktive 2009/103, jer se ta direktiva primjenjuje samo na štetu prouzročenu nezgodom (mentalno stanje u kojem nije bilo namjere izazvati odnosne posljedice).
55. Točno je da okolnosti predmetnog slučaja mogu izazvati nedoumice u primjeni metodologije opisane u prethodnoj točki. Naime, iz spisa pred Sudom i rasprave proizlazi da se dotično vozilo – pri čemu su u njemu bili vozač i putnik – koristilo na javnom putu radi dolaska do te potom bijega sa scene tragičnog događaja koji je rezultirao smrću osobe. Međutim, jednako je jasno da se radnja koja je dovela do štete ili ozljede o kojoj je riječ u glavnom postupku sastojala u namjernoj upotrebi tog vozila s izričitim ciljem nanošenja te štete ili ozljede(46). Iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da je presudom utvrđeno da je osoba AHM svoje neosigurano vozilo namjerno vozila, velikom brzinom i s ugašenim prednjim svjetlima, kako bi nasilno dvaput udarila osobu AMV. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da je osoba AHM imala namjeru usmrtiti osobu AMV odnosno da je postojala velika mogućnost da će to biti posljedica njezinih radnji.
56. S obzirom na navedeno te pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, upotrebu vozila u predmetnom slučaju nije moguće smatrati „upotrebom vozila” u smislu članka 3. prvog stavka i, posljedično, članka 10. stavka 1. Direktive 2009/103. Eventualna naknada predmetne štete ne može se ishoditi na temelju pokrića predviđenog tom direktivom ako se nedvojbeno utvrdi da je vozačevo mentalno stanje bilo takvo da je on namjerno prouzročio tu štetu, to jest smrt osobe(47).
57. Drukčiji pristup bi, prema mojemu mišljenju, uvodnoj izjavi dao obvezujuću snagu, što bi bilo u očitoj suprotnosti s ustaljenom sudskom praksom Suda u pogledu uloge uvodnih izjava u tumačenju odredbi prava Unije(48).
58. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prvo prethodno pitanje odgovori na sljedeći način: članak 3. prvi stavak i članak 10. stavak 1. Direktive 2009/103, s obzirom na uvodnu izjavu 9. Direktive 2021/2118, treba tumačiti na način da ne obvezuje državu članicu da za štetu prouzročenu motornim vozilom isplati naknadu na način koji je što bliži načinu na koji bi se takva naknada isplatila u skladu s Direktivom 2009/103 ako se utvrdi da vozačevo mentalno stanje odražava namjeru nanošenja dotične štete, kao što je smrt osobe. Međutim, države članice mogu to učiniti.
C. Drugo prethodno pitanje
59. Sud koji je uputio zahtjev svojim se drugim pitanjem u bitnome raspituje o uvjetima pod kojima se za sustav naknade štete prouzročene namjerno upotrebom motornog vozila može smatrati da oštećene osobe obeštećuje na način koji je što bliži načinu na koji bi oštećene osobe bile obeštećene u skladu s Direktivom 2009/103.
60. Zbog razloga navedenih u prethodnom odjeljku smatram da na to pitanje nije potrebno odgovoriti. Međutim, za slučaj da Sud odstupi od mojeg stajališta i utvrdi, u bitnome, da Direktiva 2009/103 – u verziji primjenjivoj na činjenično stanje predmetnog slučaja – prešutno predviđa da za štetu koju je namjerno prouzročio vozač vozila za koji nije ispunjena obveza osiguranja treba isplatiti naknadu u skladu sa zahtjevima članka 10. te direktive ili na način koji je što bliži potonjem, radi cjelovitosti ću ukratko razmotriti to pitanje.
61. Sud je više puta utvrdio da se obveza osiguranja od građanskopravne odgovornosti za štetu koja je trećim osobama prouzročena motornim vozilom razlikuje od opsega naknade te štete na temelju građanskopravne odgovornosti. Naime, dok je prva definirana i zajamčena propisom Unije, druga je u biti uređena nacionalnim pravom(49). Stoga, prema trenutačnom stanju prava Unije, države članice i dalje su u načelu slobodne utvrditi, među ostalim, štetu prouzročenu motornim vozilom koju je potrebno nadoknaditi, opseg prava na naknadu štete i osobe koje moraju imati pravo na tu naknadu. Ta sloboda ipak je ograničena navedenom direktivom jer se njome uvodi obveza pokrivanja određene štete do minimalnih i njome utvrđenih iznosa. Među tom štetom koja se obvezatno mora pokriti nalaze se „tjelesne ozljede”, kako je određeno člankom 3. posljednjim stavkom Direktive 2009/103(50).
62. U tom kontekstu te uzimajući u obzir značajne ovlasti koje države članice i dalje imaju u tom području, naknada štete što bliža onoj koja je predviđena Direktivom 2009/103 mora, među ostalim, biti u skladu s minimalnim iznosima utvrđenima tom direktivom i pokrivati njome propisane vrste štete, uključujući neimovinsku štetu. Nadalje, kada je riječ o osobama koje imaju pravo na naknadu takve neimovinske štete u skladu s Direktivom 2009/103, države članice su dužne osigurati da je naknada, koju je u skladu s njihovim nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti potrebno isplatiti za neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bliske obitelji žrtava prometnih nezgoda, pokrivena obveznim osiguranjem do minimalnih iznosa utvrđenih Direktivom 2009/103(51). Ta razmatranja vrijede i za neosigurana vozila, jer i područje primjene članka 3. i područje primjene članka 10. te direktive nužno dovodi do istog ishoda za žrtvu.
63. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri sve te čimbenike.
64. S obzirom na sva prethodna razmatranja te za slučaj da Sud bude smatrao potrebnim, predlažem da Sud na drugo prethodno pitanje odgovori na sljedeći način: za sustav naknade štete prouzročene namjerno upotrebom motornog vozila može se smatrati da oštećene osobe obeštećuje na način koji je što bliži načinu na koji bi oštećene osobe bile obeštećene u skladu s Direktivom 2009/103 ako je u skladu s minimalnim iznosima utvrđenima tom direktivom te pokriva njome propisane vrste štete, uključujući neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bliske obitelji žrtava prometnih nezgoda.
IV. Zaključak
65. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 3. prvi stavak i članak 10. stavak 1. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, s obzirom na uvodnu izjavu 9. Direktive (EU) 2021/2118 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021. o izmjeni Direktive 2009/103,
treba tumačiti na način da ne obvezuje državu članicu da za štetu prouzročenu motornim vozilom isplati naknadu na način koji je što bliži načinu na koji bi se takva naknada isplatila u skladu s Direktivom 2009/103 ako se utvrdi da vozačevo mentalno stanje odražava namjeru nanošenja dotične štete, kao što je smrt osobe. Međutim, države članice mogu to učiniti.
2. Za sustav naknade štete prouzročene namjerno upotrebom motornog vozila može se smatrati da oštećene osobe obeštećuje na način koji je što bliži načinu na koji bi oštećene osobe bile obeštećene u skladu s Direktivom 2009/103 ako je u skladu s minimalnim iznosima utvrđenima tom direktivom te pokriva njome propisane vrste štete, uključujući neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bliske obitelji žrtava prometnih nezgoda.
1 Izvorni jezik: engleski
2 SL 2009., L 263, str. 11. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 114.)
3 SL 2021., L 430, str. 1.
4 Hugo, V., Actes et paroles, str. 554.
5 Vidjeti, u tom pogledu, mišljenje nezavisnog odvjetnika A. Biondija u predmetu Stichting Koskea (C-490/24, EU:C:2025:735, točku 2. i osobito bilješku 3.).
6 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
7 Vidjeti, u tom pogledu, mišljenje nezavisnog odvjetnika A. Biondija u predmetu Stichting Koskea (C-490/24, EU:C:2025:735, točku 2. i osobito bilješku 5.).
8 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 10. lipnja 2021., Van Ameyde España (C-923/19, EU:C:2021:475, t. 23. i navedenu sudsku praksu).
9 Vidjeti, u tom pogledu, uvodnu izjavu 2. Direktive 2021/2118.
10 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 4. rujna 2018., Juliana (C-80/17, EU:C:2018:661, t. 36. i 37. i navedenu sudsku praksu).
11 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 19. rujna 2024., Matmut (C-236/23, EU:C:2024:761, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
12 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 5. ožujka 2024., Kočner/Europol (C-755/21 P, EU:C:2024:202, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
13 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 4. rujna 2014., Vnuk (C-162/13, EU:C:2014:2146, t. 56.).
14 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 4. rujna 2014., Vnuk (C-162/13, EU:C:2014:2146, t. 37. do 40.); taj uvjet nije relevantan u glavnom postupku jer je nesporno da se automobil koji je prouzročio tragični incident iz kojeg je proizišao predmetni spor mora smatrati vozilom u smislu te direktive.
15 Vidjeti, u tom pogledu, rješenje od 29. listopada 2021., Ubezpieczeniowy Fundusz Gwarancyjny (C-688/20, EU:C:2021:897, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
16 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
17 Presuda od 20. lipnja 2019., Línea Directa Aseguradora (C-100/18, EU:C:2019:517, t. 35. i navedena sudska praksa)
18 Presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908, t. 38.)
19 Vidjeti mišljenje nezavisne odvjetnice Medina u predmetu KBC Verzekeringen (C‑323/25, EU:C:2026:572, t. 32. do 52.).
20 Presuda od 20. lipnja 2019., Línea Directa Aseguradora (C-100/18, EU:C:2019:517, t. 35. i navedena sudska praksa)
21 Presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908, t. 39.)
22 Presuda od 15. studenoga 2018., BTA Baltic Insurance Company (C-648/17, EU:C:2018:917, t. 36.)
23 Presuda od 20. lipnja 2019., Línea Directa Aseguradora (C-100/18, EU:C:2019:517, t. 41.)
24 Primjerice, poljoprivredni traktor koji se u vrijeme nezgode upotrebljavao samo kao pokretač pogonske snage potrebne za pogon pumpe za raspršivanje herbicida nije se smatralo prijevoznim sredstvom kao takvim (presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908, t. 41.)).
25 Taj je pristup bio predmet kritike; u tom pogledu vidjeti, primjerice, mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Van Ameyde España (C-923/19, EU:C:2021:125).
26 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 12. veljače 2026., Stichting Koskea (C-490/24, EU:C:2026:89, t. 24. i navedenu sudsku praksu).
27 Presuda od 4. rujna 2018., Juliana (C-80/17, EU:C:2018:661, t. 36. i navedena sudska praksa)
28 Pojam „nezgoda” javlja se u člancima 1., 2., 5., 6., 8., 10., 12., 13., 15. i 17. do 25. Direktive 2009/103.
29 Prijedlog direktive Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, (COM(2018) 336 final), od 24. svibnja 2018.
30 Presuda od 19. rujna 2024., Matmut (C-236/23, EU:C:2024:761, t. 31. i navedena sudska praksa)
31 U tom pogledu vidjeti, primjerice, mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Vnuk (C-162/13, EU:C:2014:106, t. 32.).
32 Vidjeti, u tom pogledu, Bakouche, D., „L’accident: responsabilité civile et assurances”, Responsabilité civile et assurances, srpanj-kolovoz 2014., str. 5.
33 Vidjeti Cornu, G., Vocabulaire juridique, PUF, Pariz, 2024.
34 Presuda od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt (C-532/18, EU:C:2019:1127, t. 35.)
35 Presuda od 17. prosinca 2020., CLCV i dr. (Poremećajni uređaj u dizelskom motoru) (C-693/18, EU:C:2020:1040, t. 108.)
36 Primjerice, u kontekstu francuskog pravnog poretka je naglašeno da se, „etimološki govoreći (accidens: nešto što se slučajno događa), pojam ‚nezgoda’ odnosi na neočekivani, iznenadni događaj, onaj koji nastupa naglo i bez namjere. Dakle, nezgoda je, na prvi pogled, nagli događaj koji rezultira nenamjeravanom štetom. To znači, strogo govoreći, da šteta koja je prouzročena namjerno ne čini nezgodu. Iz te perspektive, sudska praksa iz definicije ‚nezgode’ isključuje situaciju u kojoj su vozač ili osoba koja skrbi o vozilu, ili čak treća osoba, štetu prouzročili namjerno ili, u najmanju ruku, ne mareći hoće li ju prouzročiti ili ne.” (Leduc, F., „Le cœur et la raison en droit des accidents de la circulation”, Responsabilité civile et assurances, ožujak 2009.).
37 Primjerice, članak 9. Direktive 2009/103 predviđa da osiguranje iz članka 3. mora biti obvezno barem u pogledu određenih minimalnih iznosa određenih u tom članku, koji ne dovode u pitanje bilo kakva viša jamstva koja države članice mogu propisati. Uostalom, Sud je više puta istaknuo da se iznos naknade štete koji treba isplatiti na temelju građanskopravne odgovornosti osigurane osobe u bitnome određuje nacionalnim pravom (presuda od 17. ožujka 2011., Carvalho Ferreira Santos, C-484/09, EU:C:2011:158, t. 31. i navedena sudska praksa). Osim toga, kada je riječ o članku 10. Direktive 2009/103 i tijelima odgovornima za naknadu štete kako su određena tim člankom, države članice mogu naknadu štete od strane tih tijela smatrati supsidijarnom ili ravnopravnom.
38 Lenaerts, K. i Gutiérrez-Fons, J. A., „To say what the law of the EU is: methods of interpretation and the European Court of Justice”, Columbia Journal of European Law, sv. 20., br. 2, 2014., str. 20.
39 Vidjeti točke 19. do 21. ovog mišljenja.
40 U tom pogledu treba podsjetiti da „kada je odredba prava Unije dvosmislena, nejasna ili nepotpuna, metode tumačenja koje Sud EU-a koristi međusobno se nadopunjuju” (Lenaerts, K. i Gutiérrez-Fons i J. A., bilješka 38., op. cit., str. 61.).
41 Presuda od 28. studenoga 2017., Rodrigues de Andrade (C-514/16, EU:C:2017:908, t. 33. i navedena sudska praksa)
42 Hocquet-Berg, S., „La notion d’accident de la circulation”, Responsabilité civile et assurances, srpanj-kolovoz 2014., str. 34.
43 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL 2012., L 315, str. 57.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 58.). U tom pogledu ističem da Direktiva 2009/103 propisuje podrobne zahtjeve u pogledu minimalnih iznosa koji se pokrivaju obveznim osiguranjem, što nije slučaj s Direktivom 2012/29. U vezi s tim, Direktiva Vijeća 2004/80/EZ od 29. travnja 2004. o naknadi žrtvama kaznenih djela (SL 2004., L 261, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 76.) bavi se naknadom štete za tjelesne ozljede koje pretrpe žrtve kaznenih djela te nacionalnim sustavima naknade štete koje u tom pogledu treba uvesti, ali u bitnome se odnosi na osiguravanje slobodnog kretanja fizičkih osoba te na njihovu zaštitu kada pretrpe štetu u drugoj državi članici.
44 Vidjeti, u tom pogledu, mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Philip Morris Brands i dr. (C-547/14, EU:C:2015:853, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
45 Vidjeti, u tom pogledu, presudu od 5. ožujka 2024., Kočner/Europol (C-755/21 P, EU:C:2024:202, t. 59. i navedenu sudsku praksu), spomenutu ranije u ovom mišljenju. Nezavisni odvjetnik M. Szpunar u tom je pogledu naglasio, u svojem mišljenju u spojenim predmetima X i Visser (C-360/15 i C-31/16, EU:C:2017:397, t. 132.) da su „[u] pravnom poretku Unije one […] deskriptivne, a ne preskriptivne prirode” ()). Vidjeti također den Heijer M., van Os van den Abeelen, T. i (A) Maslyka, A., „On the use and misuse of Recitals in European Union law”, Amsterdam Law SchoolLegal Studies Research Paper No. 2019-31, Amsterdam Center for International Law, Amsterdam, 2019.
46 Iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da je osobi AHM izrečena kazna zatvora u trajanju od šesnaest godina i osam mjeseci kao počinitelju ubojstva s predumišljajem te kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca kao počinitelju kaznenog djela ugrožavanja sigurnosti prometa.
47 Vidjeti, u tom pogledu, namjerno preuveličani primjer koji je nezavisni odvjetnik M. Bobek dao u bilješci 20. svojeg mišljenja u predmetu Ubezpieczeniowy Fundusz Gwarancyjny z siedzibą (C-383/19, EU:C:2020:1003).
48 Vidjeti točku 44. ovog mišljenja.
49 Presuda od 12. veljače 2026., Stichting Koskea (C-490/24, EU:C:2026:89, t. 35. i navedena sudska praksa)
50 Presuda od 15. prosinca 2022., HUK-COBURG-Allgemeine Versicherung (C-577/21, EU:C:2022:992, t. 37. i 38. i navedena sudska praksa)
51 Presuda od 15. prosinca 2022., HUK-COBURG-Allgemeine Versicherung (C-577/21, EU:C:2022:992, t. 40. do 42. i navedena sudska praksa)