I.

Uvod

1.

Bračni drugovi s boravištem u Češkoj Republici, koji su izabrali ugovorni režim odvajanja imovine, stekli su u suvlasništvo skup nekretnina koje se nalaze u Francuskoj. Nakon razvoda njihova braka, jedan od njih pokrenuo je postupak pred češkim sudom radi razvrgnuća i podjele tog suvlasništva, na temelju pravila općeg češkog prava.

2.

Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika), kao sud koji je uputio zahtjev, treba odlučiti o međunarodnoj nadležnosti suda pred kojim je pokrenut postupak. Dvoji o utjecaju povezanosti spora s brakom na to ulazi li on u područje primjene Uredbe (EU) 2016/1103 ( 2 ), kojom je definiran pojam „bračnoimovinski režim”, ili Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 3 ), zbog toga što su bračni drugovi izabrali bračnoimovinski režim koji ne uređuje njihove imovinske odnose i što postojanje suvlasništva među njima ne ovisi o održavanju njihove bračne veze.

3.

Taj zahtjev za tumačenje pojma „bračnoimovinski režim” javlja se u dosad nezabilježenom kontekstu, s obzirom na sudsku praksu Suda u građanskim i trgovačkim stvarima koja je prethodila Uredbi 2016/1103, primjenjivoj u stvarima bračnoimovinskih režima, i na odabire zakonodavca Unije koji iz nje proizlaze.

4.

Budući da su iz područja primjene te uredbe isključena pitanja koja se odnose na „prirodu stvarnih prava povezanih s imovinom” ( 4 ), da su u području stvarnih prava na nekretninama isključivo nadležni sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi na temelju članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a te da je suvlasništvo o kojem je riječ uređeno takvim pravima, problematika se nameće od samog početka. Jasno je da se suprotstavljaju dvije privlačne sile, to jest sila prava mjerodavnog za bračnoimovinski režim i sila prava mjerodavnog za stvarna prava.

5.

Sudu se time daje prilika da precizno odredi što je obuhvaćeno imovinskim odnosima između bračnih drugova u vezi s brakom ili njegovim razvrgnućem, u vrlo čestom činjeničnom okviru, kad je riječ o zajedničkom stjecanju nekretnine od strane bračnih drugova s odvojenom imovinom. Taj je zadatak složen jer bi tu definiciju trebalo uskladiti s onom izvedenom iz sudske prakse Suda u području stvarnih prava na nekretninama, kojom je omeđeno područje primjene Uredbe Bruxelles I.a i Uredbe (EU) br. 650/2012 ( 5 ). Osim toga, nameće se opreznost zbog utjecaja razgraničenja područja primjene Uredbe 2016/1103 na druge vrste suvlasništva koje mogu postojati između (bivših) bračnih drugova, ovisno, po potrebi, o trenutku u kojem dolazi do razvrgnuća suvlasništva (tijekom braka ili nakon njegova prestanka) i na prava trećih.

6.

Budući da obrise pojma „bračnoimovinski režim” treba ispitati s aspekta njegove definicije u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe 2016/1103 i isključenja navedenog u njezinu članku 1. stavku 2. točki (g), izložit ću razloge zbog kojih smatram da:

–

taj pojam obuhvaća imovinske odnose bračnih drugova oblikovane u okviru suvlasništva koje nije uređeno ugovornim bračnoimovinskim režimom koji su oni izabrali, i

–

spor o razvrgnuću i podjeli suvlasništva na nekretnini ne odnosi se na prirodu stvarnih prava na toj imovini, u smislu te uredbe.

II.

Pravni okvir

A.

Pravo Unije

1.

Uredba Bruxelles I.a

7.

Članak 1. Uredbe Bruxelles I.a, koji je obuhvaćen njezinim poglavljem I. naslovljenim „Područje primjene i definicije”, određuje:

8.

Pod naslovom „Nadležnost”, poglavlje II. te uredbe sadržava više odjeljaka, među ostalim i odjeljak 6., naslovljen „Isključiva nadležnost”. Članak 24. točka 1. prvi stavak, koji se nalazi u tom odjeljku, glasi kako slijedi:

2.

Uredba 2016/1103

9.

Uvodne izjave 15., 18. i 52. Uredbe 2016/1103 glase:

10.

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, predviđa:

11.

Pod naslovom „Definicije” članak 3. navedene uredbe predviđa u svojem stavku 1.:

12.

Članak 6. iste uredbe, naslovljen „Nadležnost u ostalim slučajevima”, određuje u svojoj točki (b):

13.

Članak 21. Uredbe 2016/1103, naslovljen „Jedinstvo mjerodavnog prava”, propisuje:

14.

Članak 27. te uredbe, naslovljen „Područje primjene mjerodavnog prava”, određuje:

B.

Češko pravo

15.

Zákon č. 89/2012 Sb., občanský zákoník (Zakon br. 89/2012 o Građanskom zakoniku) (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik) u svojem članku 708. predviđa da ono što pripada bračnim drugovima, ima imovinsku vrijednost i može biti predmet pravnih odnosa ulazi u zajedničku imovinu bračnih drugova. Prema stavku 2. tog članka, na tu zajedničku imovinu može se primijeniti imovinski režim uspostavljen na temelju zakona, ugovora ili sudske odluke.

16.

Na temelju članka 709. stavka 1. Građanskog zakonika, u okviru zakonskog imovinskog režima zajednička imovina uključuje ono što je jedan od bračnih drugova stekao ili što su oba bračna druga zajednički stekla tijekom trajanja braka, osim imovine navedene u toj odredbi.

17.

Članak 716. stavak 1. prva rečenica tog zakonika predviđa da bračni drugovi mogu ugovoriti bračnoimovinski režim različit od zakonskog režima.

18.

U skladu s člankom 717. stavkom 1. prvom rečenicom navedenog zakonika, među ugovornim bračnoimovinskim režimima nalazi se odvajanje imovine.

19.

U skladu s člankom 729. istog zakonika, u okviru režima odvajanja imovine svaki bračni drug može slobodno raspolagati svojom imovinom bez pristanka drugog bračnog druga.

20.

Članak 1115. stavak 1. Građanskog zakonika propisuje da su suvlasnici osobe koje zajednički imaju pravo vlasništva na stvari.

21.

Članak 1140. tog zakonika predviđa da nitko ne može biti prisiljen na ostanak u suvlasništvu i da svaki suvlasnik u svakom trenutku može zahtijevati izdvajanje svojeg dijela iz suvlasništva, ako se predmet suvlasništva može podijeliti, ili razvrgnuće suvlasništva.

22.

U skladu s člankom 1143. navedenog zakonika, ako suvlasnici ne postignu dogovor u pogledu razvrgnuća suvlasništva, o razvrgnuću suvlasništva odlučuje sud na zahtjev jednog od suvlasnika. Ako sud provodi razvrgnuće suvlasništva, istodobno odlučuje o načinu namirenja suvlasnika.

III.

Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje

23.

Tužitelj, osoba SQ i tuženica, osoba YR, sklopili su brak 1. svibnja 2015. i odlučili svoje imovinske odnose podvrgnuti ugovornom bračnoimovinskom režimu odvajanja imovine ( 6 ) te češkom pravu.

24.

Tijekom svojeg braka stekli su suvlasništvo na nekretnini ( 7 ) koja se nalazi u Parizu (Francuska), pri čemu je svaki od njih vlasnik idealne polovice, prema navodima osobe SQ ( 8 ). Tijekom 2020. došlo je do prestanka njihova braka. Posljednje uobičajeno boravište bračnih drugova nalazilo se u Češkoj Republici. Predmet spora između bivših bračnih drugova jest razvrgnuće i podjela suvlasništva na nekretnini u suvlasništvu ( 9 ).

25.

Rješenjem od 26. listopada 2022. Obvodní soud pro Prahu 5 (Sud gradske četvrti Prag 5, Češka Republika), odlučujući u prvom stupnju, presudio je da postupak razvrgnuća i podjele tog suvlasništva potpada pod odnos uređen općim pravom i, posljedično, pod materijalno područje primjene Uredbe Bruxelles I.a. U skladu s člankom 24. točkom 1. te uredbe, za odlučivanje o takvom postupku nadležni su sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi, u ovom slučaju francuski sudovi.

26.

Tu je odluku preinačio Městský soud v Praze (Gradski sud u Pragu, Češka Republika), kojemu je tužitelj, osoba SQ, podnio žalbu. Smatrao je da je spor obuhvaćen područjem primjene Uredbe 2016/1103 jer pojam „bračnoimovinski režim”, koji je autonoman pojam prava Unije, uključuje i sva dodatna pravila koja su bračni drugovi dogovorili u skladu s mjerodavnim pravom. Stoga i režim odvajanja imovine čini bračnoimovinski režim u smislu te uredbe, s obzirom na to da se odnosi na imovinska prava koja proizlaze iz braka. Posljedično, češki sudovi međunarodno su nadležni za odlučivanje u tom predmetu na temelju članka 6. točke (b) navedene uredbe.

27.

Protiv te odluke tuženica, osoba YR, podnijela je Nejvyššem soudu (Vrhovni sud, Češka Republika) žalbu u kasacijskom postupku.

28.

On naglašava da je spor o razvrgnuću i podjeli suvlasništva koje postoji između bivših bračnih drugova na nekretnini koja im pripada uređen općim pravilima koja su predviđena nacionalnim privatnim pravom ( 10 ) i ni na koji način nije povezan s brakom ili s pravom kojim su uređeni imovinski odnosi između bračnih drugova, te da se može smatrati nespornim da se takav postupak smatra građanskom i trgovačkom stvari u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a. Budući da je riječ o suvlasništvu čiji je predmet nekretnina, isključiva međunarodna sudska nadležnost pripadala bi sudovima države članice na čijem se državnom području nekretnina nalazi, u skladu s člankom 24. točkom 1. te uredbe.

29.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se o utjecaju postojanja braka na rješavanje spora kao i činjenice da suvlasništvo postoji samo između (bivših) bračnih drugova te da proizlazi iz njihova izbora ugovornog režima odvajanja imovine.

30.

U tom pogledu pojašnjava da se, prema češkom pravu, suvlasništvo između bračnih drugova koji su izabrali režim odvajanja imovine ne razlikuje od drugih oblika suvlasništva koji su također uređeni općim pravom, uključujući razloge koji mogu opravdati njegovo razvrgnuće ili načine njegove podjele i rok u kojem do njih dolazi.

31.

Utvrđuje da se Sud još nije izjasnio o pitanju je li u situaciji poput one o kojoj je riječ posrijedi poseban imovinski spor između bračnih drugova koji izravno proizlazi iz bračnog odnosa ili njegova prestanka ( 11 ) koji bi stoga potpadao pod bračnoimovinske režime u smislu Uredbe br. 2016/1103 ili je posrijedi (uobičajeni) imovinski spor između bračnih drugova koji ni na koji način nije povezan s brakom i stoga je riječ o građanskoj i trgovačkoj stvari u smislu Uredbe Bruxelles I.a.

32.

U tim je okolnostima Nejvyšší soud (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

33.

Osobe SQ, YR, češka vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja i sudjelovale na raspravi održanoj 16. travnja 2026. tijekom koje su usmeno odgovorile na pitanja koja je Sud postavio.

IV.

Analiza

34.

Prethodnim pitanjem želi se utvrditi međunarodna nadležnost češkog suda pred kojim je na temelju članka 6. Uredbe 2016/1103 ( 12 ) pokrenut postupak za odlučivanje o zahtjevu za razvrgnuće ( 13 ) i podjelu suvlasništva koje proizlazi iz kupnje nekretnine koja se nalazi u Francuskoj od strane bračnih drugova u režimu odvajanja imovine ( 14 ). To se pitanje odnosi na područje primjene te uredbe ( 15 ), što dovodi do potrebe da se odrede obrisi pojma „bračnoimovinski režim”, kako je definiran u članku 3. stavku 1. točki (a) navedene uredbe i kako se može izvesti iz isključenja iz njezina članka 1. stavka 2. točke (g).

35.

Kriterije bi trebalo izvesti uzimajući u obzir granice određene sucu u stadiju provjere njegove međunarodne nadležnosti. Naime, iz sudske prakse Suda o uredbama Unije u građanskim i trgovačkim stvarima proizlazi da sud koji vodi postupak ne ocjenjuje ni dopuštenost ni osnovanost tužbenog zahtjeva, nego isključivo utvrđuje elemente koji u danoj pravnoj situaciji i prema pravu na koje se poziva, opravdavaju njegovu nadležnost ( 16 ).

36.

Pojašnjavam da me prikaz okolnosti glavnog predmeta, dopunjen na raspravi ( 17 ) od samog početka navodi na to da iz razmatranja isključim pojam „bračnoimovinski sporazum”, koji se nalazi u članku 3. stavku 1. točki (b) Uredbe 2016/1103, s obzirom na to da bračni drugovi nisu sklopili nikakav sporazum kojim bi uredili suvlasništvo koje postoji između njih radi prilagodbe režima odvajanja imovine koji su izabrali ( 18 ).

A.

Prethodne metodološke napomene radi tumačenja pojma „bračnoimovinski režim”

37.

Valja utvrditi, kao prvo, poput više autora ( 19 ), da se pojam „bračnoimovinski režim” u većini drugih uredaba Europske unije upotrebljava kao kriterij iznimke ili razgraničenja, među ostalim u članku 1. stavku 2. točki (a) Uredbe Bruxelles I.a ( 20 ), u članku 1. stavku 2. točki (c) Uredbe Rim I ( 21 ), u članku 1. stavku 2. točki (b) Uredbe Rim II ( 22 ) i u članku 1. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 650/2012. Najpreciznija odredba je članak 1. stavak 2. točka (e) Uredbe Rim III ( 23 ). Njome se određuje da se potonja ne primjenjuje na imovinske posljedice braka. Posljedično, moguće je pozvati se na sudsku praksu i komentare tih članaka radi definiranja pojma „bračnoimovinski režim”.

38.

Kao drugo, u presudi od 1. ožujka 2018., Mahnkopf ( 24 ), Sud je definirao ono što omogućuje razlikovanje područja primjene dviju uredaba koje se odnose na stvari isključene iz Uredbe Bruxelles I.a, to jest nasljeđivanja i bračnoimovinskih režima. Stoga mi se čini važnim odmah naglasiti da se zahtjev za tumačenje koji je upućen Sudu javlja u drukčijem okviru. Naime, Uredba Bruxelles I.a, koja čini temelj suradnje u građanskim stvarima ( 25 ), primjenjiva je u svim državama članicama. To nije slučaj s Uredbom 2016/1103 koja u okviru pojačane suradnje obvezuje samo 18 država članica ( 26 ). Posljedično, pravila o nadležnosti sudova i priznavanju donesenih sudskih odluka, koja počivaju na načelu uzajamnog povjerenja, primjenjuju se samo između država članica koje obvezuje ta uredba. Široko shvaćanje područja primjene navedene uredbe imat će za učinak ograničenje područja primjene Uredbe Bruxelles I.a i neprihvaćanje isključive nadležnosti suda države članice u kojoj se nalazi nekretnina o kojoj je riječ. Sudovi država koje ne obvezuje Uredba 2016/1103 morat će stoga primijeniti unutarnja pravila kako bi odredili svoju međunarodnu nadležnost i priznali donesene sudske odluke. Prema mojem mišljenju, te posljedice ne bi trebale utjecati na tumačenje pojma „bračnoimovinski režim” ( 27 ). U tom pogledu dodajem da valja uzeti u obzir činjenicu da su određena pravila o nadležnosti primjenjiva u situacijama koje se odnose na države koje ne obvezuje Uredba 2016/1103 ( 28 ) ili na treće države ( 29 ) te da su odredbe o sukobu zakonâ također primjenjive u odnosima s državama koje ne obvezuje ta uredba ( 30 ).

39.

Kao treće, poglavlje I. Uredbe 2016/1103 sadržava članke 1. do 3., koji su posvećeni razgraničenju njezina područja primjene i definicijama, što čini važnu razliku u odnosu na Konvenciju o pravu mjerodavnom za bračnoimovinske odnose ( 31 ).

40.

Članak 1. te uredbe, kojim se u stavku 1. prvom podstavku razgraničava njezino područje primjene ratione materiae u pogledu „bračnoimovinskih režima”, prikazan je u doktrini kao odredba koja je odlučujuća za njezino tumačenje, s obzirom na to da taksativno određuje isključene stvari ( 32 ). One koje u njemu nisu navedene smatraju se uključenima ako ulaze u područje primjene navedene uredbe ( 33 ).

41.

Članak 3. stavak 1. točka (a) Uredbe 2016/1103 definira „bračnoimovinski režim” kao „skup pravila koja se tiču imovinskih odnosa između bračnih drugova i u njihovim odnosima s trećim stranama, kao rezultat braka ili njegova razvrgnuća” ( 34 ).

42.

Kao četvrto, u uvodnoj izjavi 18. te uredbe precizira se da:

–

„pojam ‚bračnoimovinski režim’ trebao bi se tumačiti samostalno”;

–

on bi „trebao […] uključivati ne samo pravila od kojih bračni drugovi ne smiju odstupati, nego i sva fakultativna pravila koja su bračni drugovi dogovorili u skladu s mjerodavnim pravom, kao i sva dispozitivna pravila mjerodavnog prava”, i

–

on „ne uključuje samo imovinske aranžmane koji su posebno i isključivo osmišljeni u određenim nacionalnim pravnim sustavima u slučaju braka, nego i sve imovinske odnose između bračnih drugova i u njihovim odnosima s trećim stranama koji izravno proizlaze iz bračnog odnosa ili njegova razvrgnuća”.

43.

Kao peto, članak 3. stavak 1. točka (a) i uvodna izjava 18. Uredbe 2016/1103 u skladu su sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na isključenje bračnoimovinskih režima iz područja primjene europskih instrumenata u građanskim i trgovačkim stvarima. Oni, osim toga, obuhvaćaju odnose bračnih drugova s trećim osobama koji izravno proizlaze iz bračnog odnosa ili njegova prestanka.

44.

Stoga valja podsjetiti na tu sudsku praksu kako bi se utvrdilo po čemu ona može, u posebnim okolnostima glavnog postupka, poslužiti tumačenju članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe 2016/1103 (B), prije nego što se konkretizira ono što proizlazi iz okvira utvrđenog tom uredbom, kako u pogledu njezina područja primjene (C) tako i u pogledu granica koje ona određuje u području stvarnih prava ovisno o predmetu pitanja koje treba razmotriti i utvrđivanju mjerodavnog prava (D).

B.

Sudska praksa koja je prethodila članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe 2016/1103

45.

Sud koji je uputio zahtjev pravilno navodi dvije odluke Suda kojima se definira pojam „bračnoimovinski režim” u okviru isključenja iz područja primjene Briselske konvencije, u njezinu članku 1. drugom stavku točki 1. ( 35 ), i Uredbe Bruxelles I.a, u njezinu članku 1. stavku 2. točki (a).

46.

U presudi de Cavel, Sud je presudio da „pojam ,imovinska prava proizašla iz bračnog odnosa’ podrazumijeva ne samo imovinska prava koja su neka nacionalna zakonodavstva osnovala posebno i isključivo u slučaju braka nego i sve imovinske odnose koji proizlaze neposredno iz bračne veze ili njezina prestanka; da se sporovi koji se odnose na imovinu bračnih drugova tijekom brakorazvodne parnice[ ( 36 )] mogu, ovisno o okolnostima, odnositi na ili se naći usko povezanima s: 1. pitanjima koja se odnose na status osoba, 2. imovinskim odnosima između bračnih drugova koji proizlaze neposredno iz bračne veze ili njezina prestanka, 3. imovinskim odnosima koji postoje između njih, ali nepovezano s brakom [, te] da iako oni sporovi koji se odnose na posljednju kategoriju ulaze u područje primjene Konvencije [iz Bruxellesa], oni koji se odnose na prve dvije moraju biti isključeni iz primjene” ( 37 ).

47.

U rješenju Iliev Sud je, primjenjujući drugi od tih kriterija, utvrdio da se spor između bivših bračnih drugova koji se odnosi na podjelu pokretnine stečene tijekom braka odnosi na imovinske odnose koji izravno proizlaze iz prestanka braka i nije, stoga, obuhvaćen područjem primjene Uredbe Bruxelles I.a ( 38 ).

48.

Kad je riječ o predmetima povodom kojih su te odluke donesene, imovinska pitanja o kojima su odlučivali sudovi koji su uputili zahtjev bila su u prvom od njih povezana s postupkom razvoda braka. U drugom se spor, nastao nakon razvoda braka, odnosio na to je li vozilo stečeno i registrirano na ime supruge zajedničko ili nije, što je radi razvrgnuća trebalo utvrditi prema posebnim pravilima obiteljskog zakonika koja se odnose na zajednički stečenu imovinu ( 39 ).

49.

Budući da se kriterij koji se temelji na imovinskim odnosima između bračnih drugova koji proizlaze iz braka ili njegova prestanka nalazi u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe 2016/1103, valja se zapitati primjenjuju li se presuda de Cavel i rješenje Iliev u ovom slučaju po analogiji.

50.

Sud koji je uputio zahtjev pravilno je istaknuo ono što opravdava iznošenje zadrški.

51.

Naime, u ovom je slučaju situacija drukčija iz dvaju razloga. S jedne strane, spor se odnosi na nekretninu čiji zajednički karakter nije izravno povezan s izabranim bračnoimovinskim režimom, s obzirom na to da su se bračni drugovi opredijelili za režim odvajanja imovine, koji po definiciji ne uređuje nikakvu zajedničku imovinu. S druge strane, pravni režim te nekretnine je opći zakonski režim suvlasništva koji se primjenjuje na sve osobe, bile one u braku ili ne ( 40 ).

52.

Dodajem da se, iako je imovinski odnos između bivših bračnih drugova u obliku suvlasništva nastao tijekom braka, čini osjetljivim zaključak da on izravno proizlazi iz bračnog odnosa zbog izbora bračnih drugova da svoju imovinu odvoje od samog početka svoje zajednice ( 41 ). U tim okolnostima, ne bi li imovinski odnosi koji postoje između njih bili nepovezani s brakom? Takvo bi utvrđenje trebalo dovesti do upućivanja na treći kriterij naveden u presudi de Cavel ( 42 ), na temelju kojeg spor ne bi bio isključen iz građanskih i trgovačkih stvari.

53.

Posljedično, Sud se poziva da odluči je li činjenica da to suvlasništvo postoji samo između bračnih drugova i da je nužno povezano s njihovim izborom ugovornog bračnoimovinskog režima, koji isključuje svaku zajedničku imovinu, dovoljna za to da se smatra da ta situacija ulazi u područje primjene Uredbe 2016/1103.

54.

Odgovor na to pitanje podrazumijeva utvrđivanje u kojoj se mjeri zakonodavac Unije nadahnuo sudskom praksom Suda i prihvatio široko shvaćanje pojma „bračnoimovinski režim” definirajući ga u toj uredbi.

C.

Pojam „bračnoimovinski režim” u okviru Uredbe 2016/1103

55.

Razni razlozi koji proizlaze iz metoda tumačenja Suda opravdavaju to da se taj pojam shvati ekstenzivno.

1.

Tekst članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe 2016/1103

56.

Kao prvo, definiciju pojma „bračnoimovinski režim” navedenu u tom članku treba dovesti u vezi s presudom de Cavel u kojoj je navedeno da on obuhvaća „sve imovinske odnose koji proizlaze neposredno iz bračne veze ili njezina prestanka” ( 43 ). Ta je formulacija nadahnuta izrazom u Izvješću P. Schlossera, to jest „imovinskim pravima koja proizlaze iz bračne veze” ( 44 ). U njemu se pojašnjava da „[u]zajamna prava bračnih drugova koja proizlaze iz bračnoimovinskih režima u vrlo velikoj mjeri odgovaraju onomu što vrlo dobro izražava engleski izraz ‚rights in property arising out of a matrimonial relationship’ (vlasnička prava koja proizlaze iz bračne veze)” ( 45 ).

57.

U tom se pogledu spominju poteškoće koje proizlaze iz pojma „bračnoimovinski režim” zbog toga što u Ujedinjenoj Kraljevini i Irskoj ne postoji usporedivi pravni institut. Imovinski odnosi između bračnih drugova ondje su u načelu uređeni općim pravom ( 46 ).

58.

Također je utvrđeno da pojam „bračnoimovinski režimi” ne obuhvaća u svim „izvornim državama članicama” iste pravne odnose ( 47 ). Tako je P. Schlosser istaknuo postojanje različitih vrsta neisključivih sustava, pri čemu su te države mogle razviti pravne institute specifične za odnose između bračnih drugova, čija je glavna osobitost to da čine sveobuhvatan, ali ne i jedinstven imovinski režim, koji može biti ugovorni ili zakonski i koji se, po potrebi, dopunjuje pravilima o imovinskim odnosima koja su primjenjiva na sve bračne drugove, neovisno o konkretnom bračnoimovinskom režimu koji je usvojen ( 48 ).

59.

Ti elementi izvedeni iz Izvješća P. Schlossera o raznolikosti pravnih sustava, koji su i danas aktualni  ( 49 ), čine mi se ključnima. Iz njih zaključujem da definicija pojma „bračnoimovinski režim” obuhvaća imovinske odnose između bračnih drugova uređene općim pravom, a ne samo sveobuhvatnim pravnim sustavom.

60.

Sud još nije imao priliku odlučiti o tom pitanju jer se izjasnio s obzirom na okolnosti koje su bile obuhvaćene posebnim odredbama kojima se uređuju imovinski odnosi između bračnih drugova, to jest bilo na mjere osiguranja tijekom postupka razvoda braka (presuda de Cavel), bilo na osporavanje zajedničkog karaktera imovine stečene tijekom braka (rješenje Iliev) ( 50 ).

61.

Kao drugo, ističem da, iako se uvodna izjava 18. Uredbe 2016/1103 odnosi na sve imovinske odnose između bračnih drugova koji „izravno proizlaze iz bračnog odnosa ili njegova razvrgnuća” ( 51 ), taj se prilog ne nalazi u definiciji pojma „bračnoimovinski režim” navedenoj u članku 3. stavku 1. točki (a) te uredbe.

62.

Poput Dirka Looscheldersa ( 52 ), smatram da iz teksta te odredbe, sličnog u različitim jezičnim verzijama ( 53 ), treba zaključiti da je sama uzročna povezanost s brakom ili njegovim prestankom dostatan kriterij. Stoga se može zaključiti da se izravna narav veze navedena u presudi de Cavel i rješenju Iliev ( 54 ) više ne treba ispitivati.

63.

U tim okolnostima valja se uvjeriti da je široko tumačenje pojma „bračnoimovinski režim” zbog teksta članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe 2016/1103 opravdano i s obzirom na ciljeve koje je zakonodavac Unije zadao, strukturu te uredbe i njezin kontekst.

2.

Ciljevi zadani Uredbom 2016/1103, njezina struktura i kontekst

64.

Kao prvo, zakonodavac Unije jasno je izrazio namjeru da donese instrument kojim će se ukloniti poteškoće s kojima se suočavaju parovi pri upravljanju svojom imovinom ili pri njezinoj podjeli ( 55 ), tako da se u Uredbi 2016/1103 objedine sva pravila koja se primjenjuju na bračnoimovinske režime i koja čine odredbe o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju, ili, ako je to slučaj, prihvaćanju, izvršivosti i izvršenju odluka, javnih isprava i sudskih nagodbi ( 56 ).

65.

Uredba 2016/1103 počiva na temeljnom načelu jedinstva: jedno je tijelo u načelu nadležno za odlučivanje o svim pitanjima koja se odnose na imovinske odnose bračnih drugova, ono primjenjuje jedinstveno pravo ( 57 ) koje su bračni drugovi izabrali ( 58 ) ili koje je određeno prema objektivnim poveznicama definiranima tom uredbom ( 59 ), a koje pod određenim pretpostavkama ima učinke prema trećim stranama ( 60 ). To se pravo primjenjuje na svu njihovu imovinu bez obzira na to gdje se ona nalazi ( 61 ) kao i na njihove dugove.

66.

Cilj pojednostavnjenja pravne situacije bračnih drugova vrlo se jasno očituje kroz posljedice tog načela jedinstva u području nadležnosti i mjerodavnog prava.

67.

Tako je, kada je riječ o nadležnosti, osobito kada je predmet spora nekretnina, volja da se očuva jedinstvo nadležnosti ( 62 ) i prava mjerodavnog za cjelokupnu imovinu ( 63 ) prevladala nad razlozima za nadležnost sudova države članice mjesta u kojem se nekretnina nalazi. Ta je nadležnost u Uredbi 2016/1103 zamišljena kao supsidijarna ( 64 ), dok je u presudi od 17. prosinca 2015., Komu i dr.,  ( 65 )koja se odnosi na tumačenje članka 22. točke 1. prvog stavka Uredbe br. 44/2001 ( 66 ), Sud presudio da tužba za razvrgnuće prodajom suvlasništva koje postoji između više osoba na nekretninama koje se nalaze u Španjolskoj, a koju su pred finskim sudom podnijeli suvlasnici s boravištem u Finskoj ( 67 ), potpada pod kategoriju postupaka čiji su predmet stvarna prava na nekretninama i koji se nalaze u isključivoj nadležnosti sudova države članice u kojoj se nekretnina nalazi ( 68 ), pri čemu se oslonio ponajprije na razloge dobrog sudovanja ( 69 ).

68.

Kad je riječ o pravu mjerodavnom za imovinske odnose para, nepromjenjivost ( 70 ) tog prava dodatno učvršćuje načelo jedinstva. Osim toga, u pogledu nekretnina, valja istaknuti nepostojanje posebne poveznice s pravom mjesta u kojem se nalazi nekretnina za uređenje zaštite obiteljskog doma ( 71 ). Kao što je to određeno u uvodnoj izjavi 53. drugoj rečenici Uredbe 2016/1103, pravila o tom domu obuhvaćena su područjem primjene te uredbe ( 72 ). Nadalje, nije dopušteno predvidjeti primjenu različitih prava za određenu imovinu ili ovisno o njezinoj vrsti ( 73 ). Naposljetku, iz općenitije perspektive, valja utvrditi da navedena uredba obuhvaća ne samo prisilna pravila, nego i fakultativna i dispozitivna pravila ( 74 ).

69.

Slijedom toga je razvidno da bi pojam „bračnoimovinski režim” u smislu Uredbe 2016/1103 trebao obuhvatiti sve imovinske posljedice braka, ako one ne ulaze u poseban režim, kao što su, među ostalim, režim obveza uzdržavanja ili režim kompenzacije prava na mirovinu ( 75 ) ili pak nasljeđivanje umrlog bračnog druga ( 76 ).

70.

Kao drugo, drugi argumenti koji proizlaze iz strukture Uredbe 2016/1103 idu u prilog tumačenju prema kojem je definicija autonomnog pojma „bračnoimovinski režim” dana u članku 3. stavku 1. točki (a) te uredbe namjerno široka. Oni se mogu izvesti iz odnosa te definicije s člankom 27. navedene uredbe, kojim se uređuje područje primjene mjerodavnog prava ( 77 ) tijekom braka i nakon njegova razvrgnuća.

71.

Prema stajalištu Petera Mankowskog ( 78 ) članak 27. Uredbe 2016/1103 u pozitivnom i netaksativnom popisu nabraja ono što se u svakom slučaju mora obuhvatiti bračnoimovinskim režimom. Dodaje da je tim člankom 27. jasno propisan sveobuhvatni režim kao i načelo jedinstva režima. S obzirom na to kako je osmišljen, pojam „bračnoimovinski režim” u smislu te uredbe iznimno je širok i sam po sebi vrlo heterogen ( 79 ).

72.

Konkretno, članak 27. točka (d) navedene uredbe određuje da su „ovlasti, prava i obveze jednog ili oba bračna druga u odnosu na imovinu” podvrgnuti pravu mjerodavnom za bračnoimovinski režim. Sara Godechot‑Patris i Patrick Wautelet ( 80 ) izražavaju mišljenje prema kojem se ta odredba primjenjuje u slučaju stjecanja imovine u suvlasništvu, osobito kada je ono uređeno ugovornim režimom odvajanja imovine. Ne slažem se s tom zadrškom zbog pristupa koji nameće Uredba 2016/1103. U slučaju suvlasništva, imovinski odnosi između bračnih drugova koji su se opredijelili za režim odvajanja imovine, a koji nisu uređeni prisilnim odredbama prava mjerodavnog za bračnoimovinski režim, mogu biti obuhvaćeni samo pravilima općeg prava. Ako se ne uzme u obzir činjenica da je ta posljedica svojstvena tom režimu, područje primjene te uredbe bilo bi ograničeno.

73.

Osim toga, članak 27. točka (e) navedene uredbe predviđa da pravo mjerodavno za bračnoimovinski režim uređuje „razvrgnuće bračnoimovinskog režima te podjelu, distribuciju ili likvidaciju imovine”.

74.

Neki autori na toj osnovi tvrde da se Uredba 2016/1103 primjenjuje na podjelu imovine između bračnih drugova, neovisno o tome temelji li se ona na odredbama posebnog bračnoimovinskog režima ili na općim pravilima obveznog ili stvarnog prava, pod uvjetom da postoji bitna veza s brakom ( 81 ) te da je uređenje imovinskih odnosa dovoljno, a da nije potrebno zahtijevati poseban režim koji bi nužno podrazumijevao zajedničku imovinu bračnih drugova ( 82 ).

75.

Posljedično, kad je riječ o situaciji u kojoj su bračni drugovi sklopili brak izabravši režim odvajanja imovine i isključivo zajedno stekli imovinu u suvlasništvu, iz članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe 2016/1103, protumačenog u vezi s njezinim člankom 27., može se zaključiti da je podjela tog suvlasništva obuhvaćena područjem primjene te uredbe i da bi trebala biti uređena pravom koje je određeno navedenom uredbom, neovisno o tome dolazi li do nje prije prestanka braka ili ne.

76.

Kao treće, kontekst u koji se uklapa cilj zakonodavca Unije, koji se sastoji od širokog ostvarenja načela jedinstva pravila kojima su uređeni imovinski odnosi parova ( 83 ), također ide u prilog širokom shvaćanju pojma „bračnoimovinski režim”. Naime, u određenoj mjeri treba uzeti u obzir to da se Uredba 2016/1103 nadovezuje na Uredbu br. 650/2012. Sud je potvrdio da je „načel[om] jedinstva sudske i zakonodavne nadležnosti […] ta uredba prožeta” u većini slučajeva ( 84 ) i da je ono također temelj za pravilo utvrđeno u članku 4. navedene uredbe jer se u tom članku također navodi da to pravilo određuje nadležnost sudova država članica za odlučivanje „o nasljeđivanju u cijelosti” ( 85 ). Međutim, kao što ističu određeni autori ( 86 ), dosljednost između Uredbe br. 650/2012 i Uredbe 2016/1103 u praksi ima granice, s obzirom na to da se na imovinske odnose para, s jedne strane, i na nasljeđivanje, s druge strane, mogu primjenjivati dva različita prava, zbog različitih poveznica predviđenih tim uredbama. Osim toga, jedan od ciljeva Uredbe br. 650/2012, da se osigura da sud pred kojim je pokrenut postupak primijeni pravo suda, ne postiže se uvijek u okviru Uredbe 2016/1103 zbog načela nepromjenjivosti mjerodavnog prava ( 87 ).

77.

Naposljetku, valja naglasiti konkretne rezultate načela jedinstva u području nadležnosti i mjerodavnog prava, koji potvrđuju interes širokog tumačenja pojma „bračnoimovinski režim” u situacijama sličnim onoj u glavnom predmetu. Tako, kada su bračni drugovi u režimu odvajanja imovine suvlasnici više nekretnina koje se nalaze u različitim državama članicama i kada je predmet spora razvrgnuće i podjela svakog od tih suvlasništava, činjenica da je Uredbom 2016/1103 uređeno određivanje nadležnog suda i mjerodavnog prava od velike je važnosti ( 88 ). Povrh toga, prilikom razvrgnuća i podjele suvlasništva između bračnih drugova u režimu odvajanja imovine mogu se postaviti i pitanja povezana s obiteljskim i imovinskim odnosima, što opravdava koncentraciju rješavanja sporova. Može biti riječ o mogućim obračunima između bračnih drugova, primjerice ako je jedan bračni drug financirao imovinu u omjeru različitom od svojeg suvlasničkog dijela utvrđenog prilikom stjecanja nekretnine u uvjetima svojstvenima zajedničkom životu ili o dodjeli obiteljskog doma ( 89 ).

78.

Na kraju tumačenja pojma „bračnoimovinski režim”, kako je definiran u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe 2016/1103, smatram da on mora obuhvatiti imovinski odnos između bračnih drugova s odvojenom imovinom koji je uspostavljen (uobičajenim) suvlasništvom zasnovanim između njih.

79.

Međutim, zbog utvrđenja da su, u pravu Unije, nekretnine predmet posebnih odredaba ( 90 ) moraju se naglasiti određena ograničenja koja treba uzeti u obzir u pogledu tumačenja pojma „bračnoimovinski režim”.

D.

Granice u području stvarnih prava

80.

S metodološkog gledišta ( 91 ), zbog isključenja navedenih u članku 1. stavku 2. Uredbe 2016/1103, prema mojem mišljenju nije dovoljno utvrditi da suvlasništvo između bračnih drugova u režimu odvajanja imovine ulazi, na općenit način, u pojam „bračnoimovinski režim”, kako on proizlazi iz te uredbe. Valja se uvjeriti, ovisno o pitanju koje sud pred kojim se vodi postupak treba riješiti, da ne postoje ograničenja koja se odnose na predmet spora i na mjerodavno pravo.

1.

Predmet spora i veza s „prirodom stvarnih prava”

81.

Smatram da činjenica da je predmet spora suvlasništvo između (bivših) bračnih drugova ne znači nužno da je on obuhvaćen područjem primjene Uredbe 2016/1103, neovisno o postavljenim zahtjevima ( 92 ). Naime, zbog uske povezanosti prava imovinskih odnosa između bračnih drugova i stvarnih prava ( 93 ) te, osobito u takvom sporu, valja se zapitati o području primjene isključenja navedenog u članku 1. stavku 2. točki (g) te uredbe koje se odnosi na pitanja povezana s „prirodom stvarnih prava povezanih s imovinom”.

82.

Najprije se može utvrditi da, iako se na temelju drugih uredbi sa stvarnim pravima postupa kao s razlogom za isključivost ili isključenje ( 94 ), ona nisu nigdje definirana ( 95 ).

83.

Zatim, Sud je definirao tužbe koje za predmet imaju „stvarna prava na nekretninama” u smislu članka 24. točke 1. Uredbe Bruxelles I.a. Presudio je da ta isključiva nadležnost sudova države članice u kojoj se nekretnina nalazi ne obuhvaća sve radnje koje se odnose na stvarna prava na nekretninama, nego samo one među njima koje istodobno ulaze u područje primjene odnosne konvencije ili odnosne uredbe te pripadaju među one koje, s jedne strane, određuju opseg, stalnost, vlasništvo i posjedovanje jedne nekretnine ili postojanje drugih stvarnih prava na toj nekretnini te, s druge strane, osiguravaju nositeljima tih prava zaštitu prava vezanu uz njihov naslov ( 96 ). Najvažniji kriterij jest onaj o mogućnosti isticanja ovlasti dodijeljenih pravom u odnosu na treće ( 97 ).

84.

Naposljetku, kad je riječ o „prirodi stvarnih prava” koja je također predviđena kao isključenje u članku 1. stavku 2. točki (k) Uredbe br. 650/2012, Sud je presudio da se ta odredba odnosi na kvalifikaciju imovine i prava te na određivanje ovlasti nositelja takvih prava ( 98 ) i da u područje primjene te odredbe ulaze postojanje i broj stvarnih prava u pravnom poretku država članica („numerus clausus”) ( 99 ).

85.

Osim toga, povezanost isključenja navedenog u članku 1. stavku 2. točki (g) Uredbe 2016/1103 s njezinim člankom 29. ( 100 ), naslovljenim „Prilagodba stvarnih prava”, potvrđuje da je cilj tih odredaba zajamčiti autonomiju država članica u području stvarnih prava kako se ne bi nametnulo priznavanje prava na koja se poziva na temelju stranog prava koja bi bila nepoznata.

86.

Slijedom toga, isključenje navedeno u članku 1. stavku 2. točki (g) Uredbe 2016/1103, protumačeno s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 24., nije primjenjivo kada se, primjerice, pitanje odnosi na to je li imovina koju su zajedno stekli bračni drugovi u režimu odvajanja imovine u suvlasništvu između njih ( 101 ). To je također slučaj sa zahtjevom, poput onog iz glavnog postupka, a kojim se traži razvrgnuće i podjela suvlasništva, s obzirom na to da on dovodi do utvrđivanja prava svakog od bivših bračnih drugova prema pravu mjerodavnom za njihove imovinske odnose ( 102 ). Osim toga, iz članka 29. te uredbe, čiji su predmet stvarna prava koja proizlaze iz imovinskog odnosa između bračnih drugova, može se zaključiti da je bez utjecaja utvrđenje da su ta prava uređena odredbama različitim od onih o bračnoimovinskom režimu u užem smislu ( 103 ). Naposljetku, mehanizam prilagodbe koji se njime uspostavlja opravdava traženje funkcije stvarnog prava na koje se poziva unutar bračnoimovinskog režima.

87.

Stoga smatram da takva analiza stvarnih prava sudjeluje u definiciji pojma „bračnoimovinski režim”, kako ju je prihvatio zakonodavac Unije. Tako se čini da isključenje „prirode stvarnih prava” treba tumačiti restriktivno na temelju kriterija koji sucu pred kojim je pokrenut postupak ne nameću razinu ispitivanja zahtjeva koja nadilazi ono što zahtijeva provjera njegove nadležnosti ab initio.

88.

Uostalom, iako u ovom slučaju druge granice koje se odnose na mjerodavno pravo ne dolaze do primjene zbog predmeta spora, čini mi se da ih treba istaknuti, jer one ističu činjenicu da određena pitanja koja se ne odnose na „prirodu stvarnih prava” ipak ulaze u područje prava mjerodavnog za stvarna prava te su, posljedično, isključena iz područja primjene Uredbe 2016/1103.

2.

Predmet spora i područje prava mjerodavnog za stvarna prava

89.

Može se navesti više granica. Tako Patrick Wautelet izlaže da su načini na koje jedan od bračnih drugova stječe stvarno pravo na nekoj imovini uređeni kako pravom mjerodavnim za stvarna prava tako i pravom kojim je uređen način stjecanja imovine ( 104 ). Također je mišljenja, poput drugih autora, da bi se intervencija prava mjerodavnog za stvarna prava mogla ograničiti na akte kojima se konkretno provodi podjela imovine ( 105 ).

90.

Ograda se mora izraziti i glede provedbe takve podjele koja bi podrazumijevala evidentiranje u upisnik. Formalnosti upisa isključene su iz područja primjene Uredbe 2016/1103, na temelju njezina članka 1. stavka 2. točke (h) ( 106 ).

91.

Na kraju ispitivanja različitih elemenata ocjene područja primjene Uredbe 2016/1103 ističem, u svrhu tumačenja pojma „bračnoimovinski režim”, u bitnome, da:

–

se načelo jedinstva u području nadležnosti i mjerodavnog prava definira i ostvaruje tom uredbom radi pojednostavnjenja postupanja s imovinskim odnosima između (bivših) bračnih drugova, zbog osobitosti svojstvenih zajedničkom životu koje oni imaju;

–

je rascjepkanost spora zbog mjesta u kojem se nalazi imovina para isključena;

–

stjecanje imovine u suvlasništvu isključivo od strane bračnih drugova vjenčanih u režimu odvajanja imovine proizlazi iz bračne veze i a fortiori iz tog režima;

–

je činjenica da se primjenjuju opća pravila o imovini bez utjecaja, s obzirom na to da je riječ o jedinom zakonskom okviru kojim bračni drugovi raspolažu u slučaju režima odvajanja imovine i da je njegova svrha urediti imovinski odnos koji proizlazi iz braka ili njegova razvrgnuća, odnosno drugim riječima urediti bračno suvlasništvo. U ovom slučaju, radi rješavanja spora ono služi raspodjeli imovine između bračnih drugova;

–

pitanje razvrgnuća i podjele nekretnina u suvlasništvu bračnih drugova nije obuhvaćeno isključenjem, koje se odnosi na „prirodu stvarnih prava” i ima ograničeno područje primjene, i

–

članak 27. točka (e) Uredbe 2016/1103 predviđa da se pravom mjerodavnim za bračnoimovinski režim uređuje „razvrgnuće bračnoimovinskog režima te podjela, distribucija ili likvidacija imovine”.

92.

Naposljetku, tim se široko obuhvatnim pristupom ispunjava, prema mojem mišljenju, zahtjev da se mnogobrojnim kriterijima ne usložnjava sudska provjera međunarodne nadležnosti u stadiju pokretanja postupka pred njim.

93.

Posljedično, predlažem Sudu da na pitanje suda koji je uputio zahtjev odgovori potvrdno, uz posljedicu da bi međunarodno nadležan sud bio stoga onaj pred kojim je pokrenut postupak u Češkoj Republici.

V.

Zaključak

94.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika) odgovori na sljedeći način: