–

za Telefónica Germany GmbH & Co. OHG, H. Plassmeier, Rechtsanwalt,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju P. Gentilija, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, G. Braun i L. Nicolae, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6.a i članka 6.e stavka 3. Uredbe (EU) br. 531/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. lipnja 2012. o roamingu u javnim pokretnim komunikacijskim mrežama u Uniji (SL 2012., L 172, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 249.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2015/2120 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. (SL 2015., L 310, str. 1., u daljnjem tekstu: Uredba br. 531/2012).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Telefónica Germany GmbH & Co. OHG, davatelja telekomunikacijskih usluga koji djeluje, među ostalim, pod nazivom „O2”, i Bundesverbanda der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände (Savezna unija potrošačkih organizacija i udruga, Njemačka) (u daljnjem tekstu: Bundesverband) u vezi sa zahtjevom za prestanak povrede koji je potonji podnio protiv praksi O2 koje se odnose na načine prelaska na novu tarifu za roaming reguliranu na razini Europske unije, nakon što su, s učinkom od 15. lipnja 2017., ukinute maloprodajne dodatne naknade za roaming unutar Unije.

Pravni okvir

Uredba br. 531/2012

3

U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (r) Uredbe br. 531/2012, „domaća maloprodajna cijena” definirana je kako slijedi:

4

Članak 6.a te uredbe, naslovljen „Ukidanje maloprodajnih dodatnih naknada za roaming”, određuje:

5

Članak 6.b navedene uredbe, naslovljen „Pravedna uporaba”, glasi kako slijedi:

6

U skladu s člankom 6.c stavkom 1. Uredbe br. 531/2012, naslovljenim „Održivost ukidanja maloprodajnih dodatnih naknada za roaming”:

7

Članak 6.e te uredbe, naslovljen „Pružanje reguliranih maloprodajnih usluga roaminga”, u stavcima 1. i 3. navodi:

8

Članak 6.f navedene uredbe, naslovljen „Prijelazne maloprodajne dodatne naknade za roaming”, određuje:

9

Članak 14. Uredbe br. 531/2012, naslovljen „Transparentnost maloprodajnih naknada za pozive i SMS poruke u roamingu”, u stavku 3. predviđa:

Uredba 2015/2120

10

Uvodne izjave 21. i 25. Uredbe 2015/2120 glase:

Glavni postupak i prethodno pitanje

11

Društvo Telefónica Germany davatelj je telekomunikacijskih usluga koji, među ostalim, nudi sklapanje ugovora o uslugama mobilne komunikacije pod imenom „O2”.

12

Nakon donošenja Uredbe 2015/2120, O2 je na svojoj internetskoj stranici www.o2online.de objavio informacije o načinima prelaska na novu tarifu za roaming reguliranu na razini Unije, koja načelno odgovara usluzi „Roam like at home” (roaming kao kod kuće) (u daljnjem tekstu: usluga RKKK). Konkretnije, u rubrici te stranice naslovljenoj „Opće informacije” navodi se sljedeće:

13

Iz rubrike te stranice naslovljene „Kako prijeći na reguliranu tarifu EU‑a za roaming?” proizlazi da:

14

Bundesverband smatra da su načini prelaska na novu reguliranu tarifu za roaming, kako su navedeni na internetskoj stranici društva O2, u biti zahtijevali od korisnika O2 koji su prije 15. lipnja 2017. imali drugu tarifu koja nije bila regulirana tarifa za roaming (u daljnjem tekstu: druga tarifa ili alternativna tarifa) da društvu O2 daju posebnu izjavu kako bi iskoristili prednosti nove regulirane tarife za roaming i osobito usluge RKKK, slanjem SMS‑a i/ili putem informatičke aplikacije O2. Bundesverband, koji smatra da se ta praksa osobito protivi članku 6.a i članku 6.e stavku 3. Uredbe 531/2012, uputio je sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku, Landgerichtu München I (Zemaljski sud u Münchenu I), zahtjev za prestanak povrede tom praksom.

15

U okviru tog tužbenog zahtjeva Bundesverband ističe da se, na temelju tih odredbi, RKKS mora automatski primjenjivati na sve potrošače od dana stupanja na snagu navedene uredbe, odnosno od 15. lipnja 2017. Stoga je O2 obvezan automatski prebaciti sve korisnike na uslugu RKKK, neovisno o tome jesu li se prethodno odlučili za alternativnu tarifu. Društvo O2 ne može zahtijevati od svojih korisnika koji su imali drugu tarifu da očituju svoju volju da promijene tarifu kako bi se koristili uslugom RKKK.

16

Telefónica Germany navodi da, u okviru primjene Uredbe br. 531/2012, treba razlikovati dvije vrste tarifa za roaming, odnosno reguliranu tarifu i tzv. alternativnu tarifu. Regulirana tarifa je standardna tarifa u kojoj se načelno ne smiju naplaćivati dodatne naknade na domaću maloprodajnu cijenu, dok se alternativnom tarifom predviđaju uvjeti koji odstupaju od domaće maloprodajne cijene. Prema Telefónici Germany, ta uredba zahtijeva automatsku primjenu usluge RKKK za korisnike koji su već prije 15. lipnja 2017. imali reguliranu tarifu. Naprotiv, u skladu s člankom 6.e stavkom 3. iste uredbe, obveza automatskog prebacivanja na uslugu RKKK ne primjenjuje se na korisnike koji su 15. lipnja 2017. imali alternativnu tarifu.

17

Sud koji je uputio zahtjev smatra da je pitanje treba li se, počevši od 15. lipnja 2017., nova regulirana tarifa za roaming automatski primijeniti na sve korisnike odlučujuće za rješenje spora u glavnom postupku, osobito s obzirom na to da, čak i nakon isteka roka od 15. lipnja 2017., O2 nije prebacio na tu tarifu sve korisnike koji su imali alternativnu tarifu.

18

U tim je okolnostima Landgericht München I (Zemaljski sud u Münchenu I) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

O prethodnom pitanju

19

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6.a i članak 6.e stavak 3. Uredbe br. 531/2012 tumačiti na način da se nova regulirana tarifa za roaming iz članka 6.a te uredbe automatski primjenjuje, s učinkom od 15. lipnja 2017., ne samo na korisnike koji su već imali reguliranu tarifu za roaming nego i na korisnike koji su se do tog datuma odlučili za drugu tarifu.

20

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te zadane ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 3. listopada 2019., Wasserleitungsverband Nördliches Burgenland i dr., C‑197/18, EU:C:2019:824, t. 48. i navedena sudska praksa).

21

Kao prvo, najprije valja utvrditi da iz teksta članka 6.a Uredbe br. 531/2012 proizlazi da se prelazak na uslugu RKKK općenito trebao provesti s učinkom od 15. lipnja 2017. „korisnicima roaminga u bilo kojoj državi članici”, a da ta odredba ne sadržava iznimke ili rezerve povezane s tim „korisnicima roaminga” ni, a fortiori, rezerve povezane s pitanjem jesu li ti korisnici do tada imali drugu tarifu. Naime, jedine rezerve navedene u članku 6.a Uredbe br. 531/2012 proizlaze iz članka 6.b, naslovljenog „Pravedna uporaba”, i članka 6.c, naslovljenog „Održivost ukidanja maloprodajnih dodatnih naknada za roaming”, te uredbe, koji određuju okvir u kojem davatelji usluga roaminga mogu primijeniti politiku pravedne uporabe usluge RKKK i iznimno primijeniti dodatne naknade za roaming.

22

Nadalje, automatska priroda prelaska na reguliranu tarifu za roaming u odnosu na sve korisnike potvrđena je tekstom odredbi članka 6.e stavka 3. Uredbe br. 531/2012.

23

Naime, s jedne strane, prvi podstavak te odredbe davateljima usluga daje mogućnost „ponuditi” i korisnicima roaminga „svjesno izabrati” „tarifu za roaming koja je različita od tarife određene u skladu s člancima 6.a, 6.b, 6.c […] koja bi im bila dodijeljena da nisu sami tako izabrali”. Članak 6.e stavak 3. Uredbe br. 531/2012 stoga uspostavlja sustav odstupanja (opt‑out), prema kojem se, u biti, korisnik koji se ne želi koristiti uslugom RKKK mora o tome izričito očitovati. To tumačenje, osim toga, potvrđuje zadnja rečenica prvog podstavka te odredbe, kojom se predviđa da „[d]avatelj usluga roaminga podsjeća te korisnike roaminga na prirodu pogodnosti povezanih s roamingom koje bi izgubili [ako bi potonji morali izabrali tarifu za roaming različitu od one utvrđene u skladu s člancima 6.a, 6.b i 6.c te uredbe]”. Nadalje, tekst te iste odredbe ne utvrđuje vremenski okvir povezan s njezinom primjenom, iz čega slijedi da se takav izbor opt‑outa može donijeti i prije isteka roka 15. lipnja 2017. Stoga, u svrhu donošenja takvog izbora prije tog datuma i zadržavanja druge tarife nakon tog datuma, davatelji usluga roaminga bili su dužni prije tog datuma kontaktirati predmetne korisnike kako bi ih pitali žele li zadržati svoju drugu tarifu, podsjetivši ih na „prirodu pogodnosti povezanih s roamingom koje bi [navedenim izborom] izgubili”. U skladu s tim pravilom, ako korisnik odgovori niječno ili ne odgovori, na njega se automatski primjenjuje tarifa RKKK.

24

S druge strane, drugi podstavak članka 6.e stavka 3. Uredbe br. 531/2012 potvrđuje da „davatelji usluga roaminga automatski primjenjuju [reguliranu tarifu za roaming] na sve postojeće i nove korisnike roaminga”. Stoga je činjenica da se ta automatska primjena odnosi na „sve korisnike”, bez razlike prema profilu korisnika ili tarifi koja se do tada na njih primjenjivala, nedvosmislena. U tom smislu, dio uvodne rečenice tog drugog podstavka („ne dovodeći u pitanje prvi podstavak”) služi kako bi se naglasilo da se druga tarifa može nastaviti nuditi čak i nakon stupanja na snagu tarife RKKK, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti iz prvog podstavka navedenog članka 6.e stavka 3. i osobito da je tu tarifu korisnik „svjesno izabrao”.

25

Kao drugo, što se tiče konteksta u kojem se nalaze članak 6.a i članak 6.e stavak 3. Uredbe br. 531/2012, valja istaknuti da su te odredbe uvedene Uredbom 2015/2120 radi ukidanja maloprodajnih dodatnih naknada za roaming unutar Unije.

26

Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 21. Uredbe 2015/2120, zakonodavac Unije utvrdio je da se, s obzirom na zabilježenu razinu veleprodajnih cijena, uklanjanje razlike između domaćih naknada i naknada za roaming, koje je krajnji cilj Uredbe br. 531/2012, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 3. te uredbe u njezinoj izvornoj verziji, ne može ostvariti na održiv način, zbog čega je odlučeno da se od 15. lipnja 2017. ukinu maloprodajne dodatne naknade za roaming.

27

Automatska priroda tog prelaska na uslugu RKKK također proizlazi iz uvodne izjave 25. Uredbe 2015/2120, koja predviđa „prijelazno razdoblje u kojem bi davatelji usluga roaminga trebali moći dodati naknadu na domaće cijene […]”, međutim, bez upućivanja na drugu tarifu ili čak na mogućnost uvjetovanja primjene usluge RKKK odgovarajućom izjavom koju je korisnik dao davateljima usluga.

28

U tom pogledu valja smatrati da je točno da je cilj Uredbe br. 531/2012 u njezinoj izvornoj verziji bio utvrditi na razini Unije maksimalnu maloprodajnu cijenu po reguliranoj tarifi nazvanoj „eurotarifa” i da je predviđala da se ona od 1. srpnja 2012. automatski primjenjuje na sve postojeće korisnike roaminga, osim onih koji su se već svjesno odlučili za tarifu za roaming različitu od one koja bi im bila odobrena da nisu napravili taj izbor. Tomu svjedoče uvodne izjave 48. i 77. Uredbe br. 531/2012 u njezinoj izvornoj verziji kao i, što se tiče „eurotarifa za govorne usluge”, članak 8. stavci 2. i 3. iste uredbe, u vezi s „eurotarifom za SMS” članak 10. stavci 2. i 4. te uredbe i, što se tiče „eurotarife za podatkovne usluge”, članak 13. stavci 2. i 3. navedene uredbe.

29

Međutim, sve te odredbe prvotne verzije Uredbe br. 531/2012 o automatskoj primjeni eurotarife nisu samo stavljene izvan snage, nego su, osim toga, odgovarale drukčijem ratio legisu prema kojem korisnik može imati pravo na drugu tarifu koja je niža od eurotarife. Tako se, među ostalim, članak 13. stavak 3. Uredbe br. 531/2012 u svojoj izvornoj verziji poziva na „tarifu koja je očito niža od eurotarife za podatkovne usluge”.

30

Nasuprot tomu, u slučaju usluge RKKK razlika u cijeni između druge tarife za roaming i regulirane tarife za roaming načelno je isključena.

31

Stoga, ne isključujući mogućnost da bi automatski prelazak na uslugu RKKK, zbog mogućeg prilagođavanja ugovora o roamingu, u određenim slučajevima mogao imati za posljedicu povlačenje određenih prednosti povezanih s pojedinačnim korisnikovim potrebama, želja zakonodavca Unije za davanjem prednosti automatskom uvođenju usluge RKKK u pogledu svih korisnika nedvosmislena je.

32

Kao treće, to tumačenje potvrđuje cilj Uredbe br. 531/2012, koji je, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2. i uvodne izjave 21. Uredbe 2015/2120, „ostvariti unutarnje tržište usluga pokretnih komunikacija na kojem u konačnici neće biti razlike između nacionalnih tarifa i tarifa za roaming”. Stoga, ako je automatski prelazak na uslugu RKKK za sve korisnike u roamingu u potpunosti u skladu s tim ciljem, nasuprot tomu, zahtjev za omogućavanje uporabe usluge RKKK izričitim očitovanjem volje (opt‑in) mogao bi biti protivan tom cilju u situacijama u kojima je druga tarifa i dalje viša od nacionalne tarife.

33

U tom pogledu, važno je naglasiti da režimi opt‑ina i opt‑outa stvaraju jednake neugodnosti za korisnike, s obzirom na to da se i jedan i drugi sastoje od toga da od potonjih zatraže da izraze svoju volju davatelju usluga roaminga. Međutim, zakonodavac Unije smatrao je da je sustav automatskog prelaska na uslugu RKKK, osobito zbog činjenice da u sustavu izuzeća (opt‑out) šutnja znači odobrenje usluge RKKK, omogućio učinkovitije postizanje cilja navedenog Uredbom br. 531/2012, a taj je cilj stvaranje unutarnjeg tržišta mobilnih komunikacija bez razlike između nacionalnih tarifa i tarifa za roaming.

34

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6.a i članak 6.e stavak 3. Uredbe br. 531/2012 treba tumačiti na način da su od 15. lipnja 2017. davatelji usluga roaminga bili obvezni na sve svoje korisnike automatski primijeniti reguliranu tarifu za roaming navedenu, među ostalim, u članku 6.a te uredbe, neovisno o tome jesu li se ti korisnici prethodno odlučili za reguliranu tarifu za roaming ili za neku drugu tarifu, osim ako su do isteka roka 15. lipnja 2017. izričito odabrali imati neku drugu tarifu, u skladu s postupkom koji je u tom pogledu predviđen člankom 6.e stavkom 3. prvim podstavkom te uredbe.

Troškovi

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.