–

za Federación de Trabajadores Independientes de Comercio (Fetico), J. I. Quintana Horcajada i D. Cadierno Pájaro, abogados,

–

za Federación Estatal de Servicios, Movilidad y Consumo de la Unión General de Trabajadores (FESMC‑UGT), B. García Rodríguez i J. F. Pinilla Porlan, abogados,

–

za Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO), P. Caballero Marcos, abogada,

–

za Grupo de Empresas DIA SA i Twins Alimentación SA, A. I. Pérez Hernández, abogada,

–

za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García i M. van Beek, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 5. i 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupaka koji se vode između radničkih sindikata – Federación de Trabajadores Independientes de Comercio (Fetico), Federación Estatal de Servicios, Movilidad y Consumo de la Unión General de Trabajadores (FESMC‑UGT) i Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO) – i grupe društava DIA SA i Twins Alimentación SA, u vezi s kolektivnim radnim sporovima o uvjetima primjene posebnih plaćenih dopusta iz članka 46. Convenio colectivo del grupo de empresas Dia SA y Twins Alimentación SA (Kolektivni ugovor grupe društava Dia SA i Twins Alimentación SA) od 13. srpnja 2016. (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor od 13. srpnja 2016.), registriranog i objavljenog u Resolución de la Dirección General de Empleo (odluka Glavne uprave za zapošljavanje) od 22. kolovoza 2016. (BOE br. 212 od 2. rujna 2016., str. 63357.).

Pravni okvir

Pravo Unije

Direktiva 2003/88

3

Uvodna izjava 5. Direktive 2003/88 glasi:

4

U skladu s člankom 1. stavcima 1. i 2. te direktive:

5

Članak 5. spomenute direktive, naslovljen „Tjedni odmor”, propisuje:

6

Članak 7. Direktive 2003/88, naslovljen „Godišnji odmor”, određuje:

7

Članak 15. te direktive, naslovljen „Povoljniji propisi”, glasi kako slijedi:

Direktiva 2010/18

8

Revidirani Okvirni sporazum o roditeljskom dopustu, sklopljen 18. lipnja 2009., koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu koji su sklopili BUSINESSEUROPE, UEAPME, CEEP i ETUC te o stavljanju izvan snage Direktive 96/34/EZ (SL 2010., L 68, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 276. i ispravak SL 2019., L 180, str. 31.; u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), u klauzuli 1. stavku 1. propisuje:

9

Klauzula 7. tog okvirnog sporazuma, naslovljena „Odsutnost [Izostanak] s posla zbog više sile”, određuje:

10

Klauzula 8. stavak 1. navedenog okvirnog sporazuma propisuje:

Španjolsko pravo

Ustav

11

Člankom 40. stavkom 2. Ustava predviđa se:

Zakon o radu

12

Članak 37. Estatuto de los Trabajadores (Zakon o radu), u verziji koja proizlazi iz Real Decreto Legislativo 2/2015, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 2/2015 kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu) od 23. listopada 2015. (BOE br. 255 od 24. listopada 2015., str. 100224.; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), naslovljen „Tjedni odmor, državni praznici i dopusti”, određuje:

13

Člankom 38. Zakona o radu, naslovljenim „Plaćeni godišnji odmor”, predviđa se:

Kolektivni ugovor od 13. srpnja 2016.

14

Članak 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016. glasi kako slijedi:

Građanski zakonik

15

Código Civil (Građanski zakonik) određuje, s jedne strane, u članku 4. stavku 3. da se „[njegove o]dredbe primjenjuju dodatno u područjima uređenima drugim zakonima” i, s druge strane, u članku 5. stavku 2. da „[d]ržavni praznici nisu isključeni iz izračuna građanskopravnih rokova”.

Glavni postupci i prethodna pitanja

16

Glavni postupci odnose se na kolektivne radne sporove o uvjetima primjene posebnih plaćenih dopusta iz članka 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016., kojim se provode minimalni zahtjevi iz članka 37. stavka 3. Zakona o radu i utvrđuju prava koja nadilaze te zahtjeve. Navedeni postupci odnose se osobito na pitanje treba li te posebne plaćene dopuste računati od dana kada radnik u načelu mora raditi i treba li ih, uz iznimku dopusta za sklapanje braka, čije se trajanje izrijekom izražava u „kalendarskim danima”, radnik uzeti tijekom tih dana. Dani u koje radnik ne mora raditi za poslodavca uključuju, među ostalim, državne praznike i dane dopusta.

17

Članak 37. stavak 1. i članak 38. Zakona o radu predviđaju minimalna razdoblja odmora dulja od onih koja se zahtijevaju na temelju članaka 5. i 7. Direktive 2003/88. Osim toga, članak 37. stavak 3. tog zakona priznaje radnicima posebne plaćene dopuste koji im omogućavaju ispunjenje određenih obveza odnosno zadovoljenje određenih potreba poput – kao što to naglašava sud koji je uputio zahtjev – sklapanja braka, rođenja djeteta, hospitalizacije, operacije ili smrti bliskog srodnika kao i ispunjenja sindikalnih dužnosti. Člankom 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016. taj se članak 37. stavak 3. provodi pod još povoljnijim uvjetima jer se dodjeljuje pravo na dulje dopuste odnosno dopuste u okolnostima različitima od onih spomenutih u tom članku 37. stavku 3.

18

Sud koji je uputio zahtjev naglašava to da se na temelju članka 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016. trajanje dopusta za sklapanje braka izražava u „kalendarskim danima”, a trajanje ostalih posebnih plaćenih dopusta u „danima”, bez naznake je li riječ o kalendarskim ili radnim danima. Nadalje, u toj odredbi nije precizno određen početak dopusta. Sud koji je uputio zahtjev ističe, međutim, da u skladu s člankom 5. stavkom 2. Građanskog zakonika – koji se dodatno primjenjuje u područjima uređenima drugim zakonima – „[d]ržavni praznici nisu isključeni iz izračuna građanskopravnih rokova”.

19

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, postavljeno pitanje povezano je s razdobljima tjednog odmora i plaćenog godišnjeg odmora koja su zajamčena pravom Unije. Naime, sindikalne organizacije radnika koje su stranke u glavnim postupcima zahtijevaju da se, ako neki od događaja predviđenih u članku 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016. nastupi u jednom od tih razdoblja, posebni plaćeni dopusti koji se koriste na temelju tog događaja mogu uzeti izvan spomenutih razdoblja.

20

Konkretno, da bi se donijela odluka u glavnim postupcima, odlučujuće je pitanje je li u skladu s člancima 5. i 7. Direktive 2003/88 to da se predvidi da potrebe i obveze koje nastaju zbog događaja iz članka 46. mogu opravdati korištenje posebnih dopusta propisanih tom odredbom samo izvan razdoblja tjednog odmora odnosno plaćenog godišnjeg odmora, čak i ako te potrebe i obveze upućuju na svrhe različite od onih kojima su namijenjena ta razdoblja.

21

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da okolnost da je radnik na bolovanju ne može utjecati na njegovo pravo da stvarno koristi plaćeni godišnji odmor, s obzirom na različite svrhe tih dviju vrsta izostanaka s posla.

22

U predmetnom slučaju, ako jedan od događaja navedenih u nacionalnom propisu nastupi u razdoblju tjednog odmora odnosno plaćenog godišnjeg odmora, dolazi do preklapanja različitih imperativa, to jest odmora koji bi se radniku osobito trebao zajamčiti tim razdobljima i potrebe odnosno obveze obuhvaćene jednim od posebnih plaćenih dopusta predviđenih u tom propisu. Ako u tom slučaju ne bi bilo moguće odgoditi korištenje posebnog plaćenog dopusta izvan spomenutih razdoblja, pogodnost koju pružaju ta razdoblja izgubila bi smisao jer bi ih radnici morali koristiti za zadovoljenje potreba odnosno ispunjenje obveza za koje su ti posebni plaćeni dopusti namijenjeni.

23

Posljedično, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li nepriznavanje prava iz članka 37. stavka 3. Zakona o radu i članka 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016., kada jedan od događaja koji se navode u tim odredbama nastupi u razdoblju tjednog odmora odnosno plaćenog godišnjeg odmora, u skladu s člancima 5. i 7. Direktive 2003/88.

24

U tim je okolnostima Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

O prethodnim pitanjima

25

Svojim pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 5. i 7. Direktive 2003/88 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis koji radnicima ne dopušta da zatraže korištenje njime predviđenih posebnih dopusta u dane kada oni moraju raditi ako se potrebe i obveze čijem zadovoljenju odnosno ispunjenju ti posebni dopusti služe pojave u razdobljima tjednog odmora ili plaćenog godišnjeg odmora iz tih članaka.

26

Valja podsjetiti na to da je cilj te direktive utvrditi minimalne uvjete za poboljšanje životnih i radnih uvjeta radnika usklađivanjem nacionalnih propisa, među ostalim, o trajanju radnog vremena (presuda od 14. svibnja 2019., CCOO, C‑55/18, EU:C:2019:402, t. 36. i navedena sudska praksa).

27

To usklađivanje na razini Unije u području organizacije radnog vremena ima za cilj zajamčiti bolju zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, osiguravajući im, u skladu s uvodnom izjavom 5. navedene direktive, minimalna razdoblja odmora – osobito dnevnog i tjednog – kao i primjerena razdoblja pauza i predviđajući najdulje trajanje tjednog radnog vremena (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., CCOO, C‑55/18, EU:C:2019:402, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

28

Konkretno, člancima 5. i 7. Direktive 2003/88 uređuju se pravo na tjedni odmor i pravo na plaćeni godišnji odmor.

29

Međutim, valja podsjetiti na to da iz članka 1. stavka 1., članka 5. stavka 2. točke (a), članka 7. stavka 1. kao i članka 15. te direktive izričito proizlazi da se njome samo postavljaju minimalni sigurnosni i zdravstveni uvjeti za organizaciju radnog vremena i da se ne dovodi u pitanje pravo država članica da primjenjuju nacionalne zakone i druge propise povoljnije za zaštitu radnika (vidjeti u tom smislu presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

30

Također valja upozoriti na to da, na temelju članka 4. stavka 2. točke (b) UFEU‑a, u socijalnoj politici za aspekte utvrđene u UFEU‑u Unija i države članice imaju podijeljenu nadležnost, u smislu članka 2. stavka 2. UFEU‑a.

31

Dani posebnog dopusta koji se priznaju na temelju članka 46. Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016., kako bi se radnicima omogućilo zadovoljenje određenih potreba odnosno ispunjenje određenih obveza, nisu obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2003/88, nego izvršavanjem vlastitih nadležnosti države članice (vidjeti po analogiji presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

32

Međutim, valja pojasniti da izvršavanje navedenih vlastitih nadležnosti ne smije dovesti do ugrožavanja minimalne zaštite koja se radnicima jamči tom direktivom i osobito stvarnog korištenja minimalnim razdobljima tjednog odmora i plaćenog godišnjeg odmora, predviđenima u njezinim člancima 5. i 7. (vidjeti po analogiji presudu od 19. studenoga 2019., TSN i AKT, C‑609/17 i C‑610/17, EU:C:2019:981, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

33

S tim u vezi, Sud je, među ostalim, ocijenio da se svrha prava na plaćeni godišnji odmor, a to je omogućavanje radniku odmora i raspolaganja vremenom za opuštanje i zabavu, razlikuje od svrhe prava na bolovanje, odnosno omogućavanja radniku da se oporavi od bolesti (vidjeti u tom smislu presude od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr., C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 25.; od 21. lipnja 2012., ANGED, C‑78/11, EU:C:2012:372, t. 19. i od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn, C‑178/15, EU:C:2016:502, t. 25.).

34

S obzirom na različite svrhe tih dviju vrsta odmora, Sud je zaključio da radnik koji je na bolovanju tijekom unaprijed dogovorenog razdoblja godišnjeg odmora ima pravo – na vlastiti zahtjev i kako bi taj svoj godišnji odmor mogao stvarno koristiti – uzeti ga u razdoblju koje se razlikuje od onoga koje se preklapa s razdobljem bolovanja (vidjeti u tom smislu presude od 10. rujna 2009., Vicente Pereda, C‑277/08, EU:C:2009:542, t. 22.; od 21. lipnja 2012., ANGED, C‑78/11, EU:C:2012:372, t. 20. i od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn, C‑178/15, EU:C:2016:502, t. 26.).

35

Kada je, međutim, riječ o posebnim dopustima iz glavnih postupaka, kao prvo, treba istaknuti da iz informacija koje je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da propis kojim se ti dopusti uvode priznaje radnicima, kada nastupe u njemu navedeni događaji, pravo na izostanak s posla, uz zadržavanje primitka od rada. Prema tome, korištenje tih posebnih plaćenih dopusta ovisi o dvama kumulativnim uvjetima, to jest, s jedne strane, o nastupu jednog od događaja navedenih u tom propisu i, s druge strane, o činjenici da su se potrebe odnosno obveze koje opravdavaju priznavanje posebnog dopusta pojavile u razdoblju rada.

36

Budući da im je jedina svrha radnicima omogućiti izostanak s posla zbog zadovoljenja određenih potreba odnosno ispunjenja određenih obveza koje zahtijevaju njihovu osobnu nazočnost, posebni plaćeni dopusti predviđeni u odredbama o kojima je riječ u glavnim postupcima neodvojivo su povezani s radnim vremenom kao takvim, tako da ih radnici ne mogu koristiti u razdobljima tjednog odmora odnosno plaćenog godišnjeg odmora. Prema tome, ti posebni dopusti ne mogu se izjednačiti s bolovanjem.

37

Kao drugo, tužitelji u glavnom postupku ističu da, kada događaji koji opravdavaju priznavanje jednog od posebnih plaćenih dopusta nastupe u razdoblju tjednog odmora odnosno plaćenog godišnjeg odmora, na koje radnici imaju pravo na temelju članaka 5. i 7. Direktive 2003/88, oni bi morali moći koristiti te dopuste u sljedećem razdoblju rada.

38

U tom pogledu, međutim, neprihvatljiva je tvrdnja da – zbog činjenice da su razdoblja tjednog odmora i plaćenog godišnjeg odmora obuhvaćena člancima 5. i 7. te direktive – te odredbe nalažu državi članici čiji nacionalni propis predviđa korištenje posebnih plaćenih dopusta priznavanje tih dopusta samo zato što je jedan od događaja navedenih u tom propisu nastupio u nekom od tih razdoblja, zanemarujući pritom ostale uvjete za stjecanje prava na te dopuste i za njihovo priznavanje, predviđene spomenutim propisom. Naime, utvrđivanje takve obveze bilo bi jednako zanemarivanju činjenice, navedene u točki 31. ove presude, da se ti posebni dopusti, kao i sustav koji se na njih primjenjuje, nalaze izvan sustava utvrđenog navedenom direktivom.

39

Nadalje, iako to ne proizlazi ni iz navoda suda koji je uputio zahtjev ni iz očitovanja zainteresiranih stranaka, čini se, što je na tom sudu da provjeri, da posebni dopusti iz članka 46. stavka I. točaka B) i C) Kolektivnog ugovora od 13. srpnja 2016. djelomično ulaze u područje primjene Okvirnog sporazuma i, prema tome, Direktive 2010/18 jer neki od tih dopusta mogu odgovarati onima koje države članice moraju predvidjeti u korist radnika u skladu s klauzulom 7. stavkom 1. tog okvirnog sporazuma.

40

U tom je pogledu točno da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi to da određena vrsta odmora zajamčena pravom Unije ne može utjecati na pravo korištenja druge vrste odmora zajamčene tim pravom, čija je svrha različita od prve vrste (presuda od 4. listopada 2018., Dicu, C‑12/17, EU:C:2018:799, t. 37. i navedena sudska praksa).

41

Međutim, klauzula 7. stavak 1. Okvirnog sporazuma, protumačena u vezi s njegovom klauzulom 1. stavkom 1. i klauzulom 8. stavkom 1., propisuje samo to da radnici mogu izostati s posla po osnovi više sile zbog obiteljskih razloga u slučaju bolesti ili nesreće zbog kojih je prijeko potrebna radnikova žurna nazočnost. Iz toga slijedi da se minimalna prava predviđena u toj klauzuli 7. ne mogu izjednačiti s dopustom u smislu sudske prakse navedene u točki 40. ove presude.

42

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na upućena pitanja valja odgovoriti tako da članke 5. i 7. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da se ne primjenjuju na nacionalni propis koji radnicima ne dopušta da zatraže korištenje njime predviđenih posebnih dopusta u dane kada oni moraju raditi ako se potrebe i obveze čijem zadovoljenju odnosno ispunjenju ti posebni dopusti služe pojave u razdobljima tjednog odmora ili plaćenog godišnjeg odmora iz tih članaka.

Troškovi

43

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.