(1)

Gornje granične vrijednosti maloprodajnih cijena za komunikacije unutar EU-a iz članka 5.a stavka 1. Uredbe (EU) 2015/2120, koje su stupile na snagu u svim državama članicama 15. svibnja 2019., utvrđene su na razini koja je pružateljima javno dostupnih brojevno utemeljenih interpersonalnih komunikacijskih usluga omogućavala da nadoknade svoje troškove, čime se osigurala proporcionalna intervencija i na tržištu poziva u pokretnoj mreži i na tržištu poziva u nepokretnoj mreži. Te su mjere trebale isteći 14. svibnja 2024. u skladu s člankom 10. Uredbe (EU) 2015/2120 kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2018/1971 Europskog parlamenta i Vijeća (2), a cilj im je bio zajamčiti da se potrošačima ne naplaćuju prekomjerne cijene za komunikacije unutar EU-a.

(2)

Člankom 10. stavkom 5. Uredbe (EU) 2015/2120 primjena gornjih graničnih vrijednosti maloprodajnih cijena za komunikacije unutar EU-a produljena je do 30. lipnja 2032. Na temelju članka 5.a stavka 9. te uredbe Komisija bi do 30. lipnja 2027. trebala preispitati članak 5.a i može, prema potrebi, odlučiti podnijeti zakonodavni prijedlog radi njegove izmjene.

(3)

Na temelju članka 5.a stavka 8. Uredbe (EU) 2015/2120 pružatelji koji dobrovoljno odluče na potrošače ne primjenjivati različite maloprodajne cijene za domaće komunikacije i komunikacije unutar EU-a izuzeti su od primjene maksimalnih gornjih graničnih vrijednosti maloprodajnih cijena za komunikacije unutar EU-a, podložno politici pravedne uporabe. U tom slučaju trebaju biti izuzeti od primjene reguliranih cijena za komunikacije unutar EU-a. Politika pravedne uporabe zaštitna je mjera kojom bi se pružateljima trebalo omogućiti da odstupe od usklađenih cijena i primijene dodatne naknade ako potrošačka komunikacija unutar EU-a premaši uvjete uporabe koje je pružatelj definirao kao tipične za tu vrstu komunikacije u određenoj državi članici.

(4)

Prvo, u uvjetima kojima se definira tipična uporaba trebalo bi navesti količine komunikacija unutar EU-a koje potrošačima omogućuju potrošnju određenog broja jedinica za pozive i SMS poruke unutar EU-a, koje se naplaćuju po primjenjivim domaćim maloprodajnim cijenama, koje su u skladu s njihovim tarifnim planovima i kojima se može obuhvatiti velik broj potrošačkih obrazaca uporabe, uključujući posebno potrošače s relativno visokom mjesečnom potrošnjom komunikacija unutar EU-a koji se i dalje oslanjaju na tradicionalne komunikacije kao što su telefonski pozivi ili SMS poruke. Drugo, u uvjetima kojima se definira tipična uporaba trebalo bi navesti razdoblje njihove primjene. To bi razdoblje trebalo bi biti jednako barem jednom obračunskom razdoblju, ali bi se moglo produljiti na nekoliko obračunskih razdoblja koja odredi pružatelj. Pružatelji mogu odrediti ograničenja potrošnje primjenjiva na jedno ili više razdoblja u okviru razdoblja primjene. Treće, isti uvjeti kojima se definira tipična uporaba trebali bi se primjenjivati na sve tarifne planove tog pružatelja u državi članici.

(5)

Politika pravedne uporabe trebala bi s jedne strane potrošačima osigurati odgovarajuće količine poziva i SMS poruka unutar EU-a, a s druge omogućiti buduće prilagodbe na temelju tržišnih uvjeta i ponašanja potrošača. Tipična uporaba poziva i SMS poruka unutar EU-a može ovisiti, među ostalim, o vrsti potrošača, pružatelju ili državi članici.

(6)

Stoga bi uvjeti tipične uporabe pružateljima trebali omogućiti dovoljno fleksibilnosti da utvrde politiku pravedne uporabe koju smatraju prikladnom i koja je u skladu s ovom Provedbenom uredbom te ostaviti prostora za buduće prilagodbe na temelju tržišnih uvjeta i ponašanja potrošača.

(7)

Komunikacije unutar EU-a i roaming razlikuju se po prirodi i namjeni. Za razliku od komunikacija unutar EU-a, regulirani roaming prekogranična je usluga namijenjena povremenim putovanjima, a ne trajnom korištenju. Stoga je roaming izložen riziku od zlouporabe i prekomjerne uporabe u nepredviđene svrhe, dok za komunikacije unutar EU-a rizik predstavlja premašivanje tipične uporabe. Pojam uporabe koja premašuje tipičnu uporabu komunikacija unutar EU-a stoga se razlikuje od pojma „zlouporabe i prekomjerne uporabe” maloprodajnih usluga roaminga po domaćim cijenama u smislu članka 5. Uredbe (EU) 2022/612 Europskog parlamenta i Vijeća (3), koji se odnosi na situaciju u kojoj korisnici roaminga koriste regulirane maloprodajne usluge roaminga u državi članici koja nije država članica njihova domaćeg pružatelja za potrebe koje nisu potrebe povremenih putovanja i na koje se može primijeniti politika pravedne uporabe.

(8)

Politika pravedne uporabe ne bi trebala utjecati na pravo pružatelja da poduzmu mjere za borbu protiv prijevara ako dobrovoljna odluka da na potrošače za komunikacije unutar EU-a ne primijeni maloprodajne cijene koje se razlikuju od cijena za domaće komunikacije dovede do prijevare. Pružateljima javnih elektroničkih komunikacijskih usluga trebalo bi omogućiti da otkriju i spriječe treće strane da iskorištavaju politiku pravedne uporabe za arbitražu cijena kako bi stekle gospodarsku prednost (npr. prijevarom u međunarodnoj podjeli prihoda (engl. „International Revenue Share Fraud”), zlouporabom SIM kartica). Takve bi mjere trebale biti proporcionalne, a mogu biti, među ostalim, praćenje obrazaca komunikacijskog prometa kako bi se otkrile nepravilnosti koje mogu ukazivati na prijevaru ili zlouporabu ili privremena obustava usluge dok se uporaba ne provjeri.

(9)

Potrošače bi s druge strane trebalo zaštititi od mjera koje na bilo koji način mogu utjecati na njihovu mogućnost uporabe komunikacija unutar EU-a. U tom se pogledu primjenjuju sva prava potrošača koja proizlaze iz Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća (4) o pravima potrošača. U skladu s člankom 102. Direktive (EU) 2018/1972 Europskog parlamenta i Vijeća (5) potrošače je potrebno jasno obavijestiti o ugovornim klauzulama kojima se utvrđuje politika pravedne uporabe prije nego što se one počnu primjenjivati.

(10)

Osim toga, pružatelji bi trebali upozoriti potrošače prije nego što premaše tipičnu količinu komunikacija unutar EU-a na način koji je unaprijed definiran u ugovorima s potrošačima. U svakom slučaju, te bi mjere trebale smanjiti administrativno opterećenje za potrošače i broj nepotrebnih upozorenja.

(11)

Za potrebe ovog akta pojam „potrošači” trebalo bi tumačiti kako je definiran u članku 2. točki 15. Direktive (EU) 2018/1972.

(12)

Provedeno je savjetovanje s Tijelom europskih regulatora za elektroničke komunikacije u skladu s člankom 5.a stavkom 8. Uredbe (EU) 2015/2120.

(13)

Odbor za komunikacije osnovan na temelju članka 118. stavka 1. Direktive (EU) 2018/1972 nije donio mišljenje u roku koji je odredio njegov Predsjednik,