MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE
od 11. rujna 2025. ( 1 )
Predmet C‑195/25 [Framholm] ( i )
AA,
BA,
CA,
DA,
EA,
FA
protiv
Migrationsverket
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Förvaltningsrätten i Göteborg, migrationsdomstolen (Upravni sud u Göteborgu, Migracijski sud, Švedska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Politika azila – Privremena zaštita u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba – Direktiva 2001/55/EZ – Članak 2. točka (a), članak 3. stavak 1. te članci 17. i 19. – Međunarodna zaštita – Status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95/EU – Članak 2. – Direktiva 2013/32/EU – Članak 10. stavak 2. – Odobravanje statusa supsidijarne zaštite korisnicima privremene zaštite – Granice”
|
1. |
U sporu u okviru kojeg je upućen zahtjev za prethodnu odluku raspravlja se o tome mogu li raseljene osobe kojima je u državi članici odobrena privremena zaštita na temelju Direktive 2001/55/EZ ( 2 ) podnijeti u toj državi zahtjev za odobravanje statusa supsidijarne zaštite na temelju Direktive 2011/95/EU ( 3 ) i Direktive 2013/32/EU ( 4 ). |
|
2. |
Migrationsverket (Ured za migracije, Švedska) ( 5 ) odbio je zahtjeve za supsidijarnu zaštitu koje je podnijelo šest osoba, državljana trećih zemalja, koje su raseljene iz Ukrajine nakon invazije na tu zemlju 2022., a kojima je u Švedskoj odobrena privremena zaštita predviđena Direktivom 2001/55. |
|
3. |
Švedska tijela tvrde da korisnik privremene zaštite može u bilo kojem trenutku podnijeti zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice (azil). Međutim, nacionalno tijelo odbit će, bez ulaženja u meritum, njegov zahtjev za odobravanje statusa supsidijarne zaštite. |
|
4. |
Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti nacionalnog sustava privremene zaštite s pravilima prava Unije kojima se uređuje pristup pogodnostima međunarodne zaštite. |
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Direktiva 2001/55
|
5. |
U članku 1. utvrđuje se: „Cilj ove Direktive jest utvrditi minimalne standarde za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u svoju zemlju podrijetla te promicati uravnotežene napore država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba.” |
|
6. |
U članku 2. određuje se: „Za potrebe ove Direktive:
[…]
[…].” |
|
7. |
U članku 3. propisuje se: „1. Privremena zaštita ne pretpostavlja priznavanje statusa izbjeglice prema Ženevskoj konvenciji. […] 5. Ova Direktiva ne utječe na isključivo pravo država članica da usvoje ili zadrže povoljnije uvjete za osobe pod privremenom zaštitom.” |
|
8. |
U skladu s člankom 5.: „1. Postojanje masovnog priljeva raseljenih osoba utvrđuje se Odlukom Vijeća koja je donesena kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije, koja također razmatra svaki zahtjev države članice za podnošenjem prijedloga Vijeću. […].” |
|
9. |
U članku 17. navodi se: „1. Osobama koje uživaju privremenu zaštitu mora se omogućiti da u svakom trenutku podnesu zahtjev za azil. 2. Razmatranje svakog zahtjeva za azil koji nije obrađen prije isteka razdoblja privremene zaštite dovršava se po završetku tog razdoblja.” |
|
10. |
Članak 19. glasi: „1. Države članice mogu predvidjeti da osoba ne može istodobno uživati privremenu zaštitu i imati status podnositelja zahtjeva za azil za vrijeme razmatranja zahtjeva. 2. U slučajevima kada, nakon što je razmotren zahtjev za azil, status izbjeglice ili, ako je primjenljivo, drugi oblik zaštite nije odobren osobi koja ima pravo na privremenu zaštitu ili je već uživa, države članice, ne dovodeći u pitanje članak 28., osiguravaju da ta osoba dobije ili da nastavlja uživati privremenu zaštitu u preostalom razdoblju trajanja zaštite.” |
2. Direktiva 2011/95
|
11. |
U članku 1. („Predmet”) utvrđuje se: „Cilj je ove Direktive utvrditi standarde u pogledu kvalifikacije državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva kao korisnika međunarodne zaštite, jedinstvenog statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaja odobrene zaštite.” |
|
12. |
U članku 2. („Definicije”) određuje se: „Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
[…].” |
|
13. |
U članku 18. („Odobravanje statusa supsidijarne zaštite”) navodi se: „Države članice odobravaju supsidijarnu zaštitu državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite u skladu s poglavljima II. [(‚Procjena zahtjeva za međunarodnu zaštitu’)] i V. [(‚Uvjeti za odobrenje supsidijarne zaštite’)].” |
3. Direktiva 2013/32
|
14. |
U članku 1. („Predmet”) propisuje se: „Svrha je ove Direktive uspostava zajedničkih postupaka za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite u skladu s Direktivom 2011/95/EU.” |
|
15. |
U članku 2. („Definicije”) određuje se: „Za potrebe ove Direktive: […]
[…]
[…].” |
|
16. |
U članku 10. („Uvjeti za razmatranje zahtjeva”) propisuje se: „[…] 2. Prilikom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tijelo odlučivanja prvo utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za status izbjeglice, a ako ne ispunjava, utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite. […].” |
B. Švedsko pravo Utlänningslagen (2005:716) ( 6 )
|
17. |
U skladu s člankom 5., sadržanim u poglavlju 21.: „Izdavanje strancu boravišne dozvole u sklopu privremene zaštite nije prepreka za razmatranje zahtjeva za boravišnu dozvolu koji je podnio u svojstvu izbjeglice u smislu poglavlja 4. članka 1. Isto vrijedi za zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice iz poglavlja 4. članka 3. te zahtjev za putnu ispravu iz poglavlja 4. članka 4. Razmatranje zahtjeva na temelju prvog stavka može se odgoditi samo iz posebnih razloga. Ako se zahtjev ne razmotri prije isteka privremene zaštite, on se razmatra što je prije moguće nakon tog roka.” |
II. Činjenice, spor i prethodna pitanja
|
18. |
Osoba AA, državljanin treće zemlje s dozvolom stalnog boravka u Ukrajini te osoba BA i njezino četvero djece, svi ukrajinski državljani, napustili su 24. veljače 2022. Ukrajinu nakon ruske invazije te su se uputili u Švedsku, gdje su dobili boravišnu dozvolu u sklopu privremene zaštite, u skladu s Direktivom 2001/55. Naknadno su u toj zemlji podnijeli zahtjeve za međunarodnu zaštitu. |
|
19. |
Ured za migracije razmotrio je zahtjeve za međunarodnu zaštitu i u dvjema odlukama donesenima istoga dana utvrdio:
|
|
20. |
Podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu protiv odluke Ureda za migracije pred Förvaltningsrätten i Göteborg, migrationsdomstolen (Upravni sud u Göteborgu, Migracijski sud, Švedska), zahtijevajući:
|
|
21. |
U tim je okolnostima Förvaltningsrätten i Göteborg, migrationsdomstolen (Upravni sud u Göteborgu, Migracijski sud) uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:
|
III. Postupak pred Sudom
|
22. |
Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 11. ožujka 2025. |
|
23. |
Sud je odlučio razmotriti zahtjev za prethodnu odluku u ubrzanom postupku. |
|
24. |
Pisana očitovanja podnijeli su tužitelji u glavnom postupku, Ured za migracije, švedska vlada i Europska komisija. Svi su oni, uz bugarsku vladu, sudjelovali na raspravi održanoj 10. srpnja 2025. |
IV. Ocjena
A. Uvodne napomene
1. Konceptualna i terminološka pojašnjenja
|
25. |
Neke od poteškoća iz ovog zahtjeva za prethodnu odluku proizlaze iz istodobnog postojanja sustavâ „zaštite” sličnog naziva. Stoga valja pojasniti što se u okviru prava Unije podrazumijeva pod međunarodnom zaštitom, statusom izbjeglice, supsidijarnom zaštitom i privremenom zaštitom. |
|
26. |
U članku 78. UFEU‑a propisuje se da Unija „razvija zajedničku politiku azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite” (stavak 1.). |
|
27. |
Mjere koje se odnose na zajednički europski sustav uključuju, u skladu s člankom 78. stavkom 2. UFEU‑a, (a) jedinstveni status azila za državljane trećih zemalja koji je na snazi u čitavoj Uniji; (b) jedinstveni status supsidijarne zaštite za državljane trećih zemalja kojima je, bez dobivanja europskog azila, potrebna međunarodna zaštita; i (c) zajednički sustav privremene zaštite za raseljene osobe u slučaju masovnog priljeva. |
|
28. |
U članku 78. stavku 3. UFEU‑a uređuje se slučaj u kojem se jedna ili više država članica nađe u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja. U tom slučaju Vijeće može donijeti privremene mjere u korist dotičnih država članica ( 8 ). |
|
29. |
Definicija međunarodne zaštite iz članka 2. točaka (a) i (h) Direktive 2011/95 obuhvaća status izbjeglice (azil u užem smislu) i status supsidijarne zaštite ( 9 ). Korisnikom međunarodne zaštite može se postati priznavanjem statusa izbjeglice odnosno odobravanjem statusa supsidijarne zaštite. |
|
30. |
Navedeno je u skladu sa sudskom praksom Suda na temelju koje „[…] Direktiva 2011/95 u okviru koncepta ‚međunarodne zaštite’ uređuje dva različita režima zaštite, to jest, s jedne strane, status izbjeglice i, s druge strane, status supsidijarne zaštite ( 10 )”. |
|
31. |
U tom sustavu Ženevska konvencija o statusu izbjeglica ( 11 ) relevantna je samo s obzirom na uvjete za priznavanje statusa izbjeglice ( 12 ). Sustav predviđen tom konvencijom „primjenjuje [se] samo na izbjeglice, a ne i na korisnike statusa supsidijarne zaštite ( 13 )”, čiji je cilj, „[k]ako proizlazi iz uvodnih izjava 6. i 33. Direktive 2011/95, […] nadopuna zaštite izbjeglica propisane u [navedenoj] konvenciji ( 14 )”. |
|
32. |
U okviru te komplementarne uloge ( 15 ) Sud je supsidijarnoj zaštiti, koja je u sekundarno pravo uvedena Direktivom 2004/83/EZ ( 16 ), koja je kasnije zamijenjena Direktivom 2011/95 ( 17 ), priznao vlastiti sadržaj. |
|
33. |
Naposljetku, pravo Unije također sadržava zajednički sustav dodjele privremene zaštite raseljenim osobama u slučaju masovnog priljeva, koji ima svoje posebne značajke i na koji upućujem u nastavku ( 18 ). Kad je riječ o državama članicama, one mogu propisati ili zadržati povoljnije uvjete za osobe kojima je dodijeljena privremena zaštita. |
2. Sustav privremene zaštite iz Direktive 2001/55 i raseljene osobe nakon invazije na Ukrajinu
|
34. |
U Direktivi 2001/55 utvrđeni su „minimalni standardi za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u svoju zemlju podrijetla” (članak 1.) ( 19 ). |
|
35. |
Taj sustav uključuje „izvanredni postupak kojim se u slučaju masovnog priljeva ili neizbježnog masovnog priljeva raseljenih osoba iz trećih zemalja koje se ne mogu vratiti u svoju zemlju podrijetla predviđa neodgodiva i privremena zaštita za takve osobe” ( 20 ). |
|
36. |
U skladu s člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/55, „[p]ostojanje masovnog priljeva raseljenih osoba utvrđuje se Odlukom Vijeća koja je donesena kvalificiranom većinom na prijedlog Komisije”. |
|
37. |
Vijeće je Provedbenom odlukom (EU) 2022/382 ( 21 ) aktiviralo privremenu zaštitu. U tu svrhu:
|
|
38. |
Privremena zaštita koja je započela Provedbenom odlukom 2022/382 trenutačno je na snazi ( 24 ) te su se njome koristili tužitelji iz glavnog postupka. |
3. Određivanje granica spora
|
39. |
Ured za migracije odbio je zahtjeve tužiteljâ na temelju sljedećih argumenata:
|
|
40. |
Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti s pravom Unije kriterija koji je primijenio Ured za migracije. Svojim četirima prethodnim pitanjima on zahtijeva tumačenje direktiva 2001/55, 2011/95 i 2013/32 (prvo, drugo i treće pitanje, koja valja razmotriti zajedno) te se pita o usklađenosti Zakona o strancima s pravom Unije (četvrto pitanje). |
B. Prvo, drugo i treće prethodno pitanje
|
41. |
Sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati primjenjuju li se direktive 2011/95 i 2013/32 na zahtjeve za priznavanje statusa izbjeglice odnosno odobravanje statusa supsidijarne zaštite nakon što je dodijeljena privremena zaštita na temelju Direktive 2001/55. |
|
42. |
Konkretno, dvojbe suda koji je uputio zahtjev ograničene su na članak 17. stavak 1. i članak 19. stavak 2. Direktive 2001/55, kako bi se utvrdilo primjenjuju li se oni na zahtjeve za supsidijarnu zaštitu. |
|
43. |
Unaprijed ističem da, prema mojem mišljenju, koje se podudara s onim tužiteljâ, Komisije i samog suda koji je uputio zahtjev, dodjela privremene zaštite osobi (u skladu s Direktivom 2001/55) nije nespojiva s tim da ona zatraži priznavanje statusa izbjeglice odnosno odobravanje statusa supsidijarne zaštite. |
|
44. |
Kad je riječ o statusu izbjeglice, Direktiva 2001/55 ne ostavlja nikakve dvojbe: u skladu s člankom 3. stavkom 1., „[p]rivremena zaštita ne pretpostavlja priznavanje statusa izbjeglice prema Ženevskoj konvenciji”. |
|
45. |
Problem se pojavljuje u odnosu na status supsidijarne zaštite. U vrijeme donošenja Direktive 2001/55, pravo Unije još nije poznavalo pojam supsidijarne zaštite, čije je uvođenje, kao što sam to već naveo, provedeno Direktivom 2004/83 ( 26 ). |
|
46. |
Direktiva 2001/55 nije prilagođena novim propisima te se pojmovno ograničava na „status izbjeglice” i „azil”:
|
|
47. |
Članak 17. stavak 1. Direktive 2001/55, ako se tumači zasebno, mogao bi upućivati na to da su korisnici privremene zaštite ovlašteni zatražiti samo status izbjeglice (azil), ali ne i status supsidijarne zaštite. Kada bi to bio slučaj, države članice mogle bi osobu isključiti iz prava na status supsidijarne zaštite zbog toga što se ona ne spominje u Direktivi 2001/55. |
|
48. |
Švedska vlada u tom smislu tvrdi da se upućivanje na „druge oblike zaštite”, uneseno u članak 19. stavak 2. Direktive 2001/55, ne odnosi na supsidijarnu zaštitu, nego na slučajeve u kojima države članice koriste mogućnost primjene povoljnijih mjera za korisnike privremene zaštite u skladu s člankom 3. stavkom 5. te direktive ( 27 ). |
|
49. |
Smatram, međutim, da ta tvrdnja nije točna. |
|
50. |
Usko tumačenje pojma „azil” iz članka 17. stavka 1. Direktive 2001/55 zanemarilo bi kontekst u kojem se ona primjenjuje nakon stupanja na snagu UFEU‑a kao i ciljeve i doseg propisa o „međunarodnoj zaštiti” koji je uslijedio. |
|
51. |
U tom smislu, članak 17. Direktive 2001/55 treba tumačiti na način da osobe koje uživaju privremenu zaštitu imaju pravo u svakom trenutku sastaviti i podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu. |
|
52. |
Pri toj ocjeni zagovaram kriterij koji je Komisija prihvatila u svojim smjernicama o Provedbenoj odluci 2022/382 ( 28 ) te se slažem sa sudom koji je uputio zahtjev, koji pojam „zahtjev za azil” smatra istoznačnicom pojma „zahtjev za međunarodnu zaštitu”, kako je definiran u direktivama 2011/95 i 2013/32 ( 29 ). |
|
53. |
Iako je Direktiva 2001/55 donesena prije stupanja na snagu UFEU‑a, njezina je pravna osnova sada upravo članak 78. tog ugovora, u skladu s kojim valja tumačiti sekundarno pravo. |
|
54. |
Članak 78. stavak 2. UFEU‑a predviđa jedinstveni status supsidijarne zaštite i zajednički sustav privremene zaštite raseljenih osoba u slučaju masovnog priljeva. Sustav privremene zaštite nije moguće povezati isključivo sa statusom izbjeglice, zanemarujući status supsidijarne zaštite, s obzirom na to da su oba statusa dio istog instituta „međunarodne zaštite”. |
|
55. |
Sud je:
|
|
56. |
Prema tome, općenito uzevši, poštovanje pravila Unije o pristupu statusu supsidijarne zaštite obvezuje države članice na to da razmotre zahtjev i, ako je primjenjivo, prihvate ga, osim u slučaju postojanja razloga za isključenje predviđenih samim direktivama 2011/95 i 2013/32, koje ću razmotriti u nastavku. |
|
57. |
Ta obveza država članica jednako tako podrazumijeva da se pravilima kojima se uređuje međunarodna zaštita u cjelini korisnicima dodjeljuju pojedinačna prava na jasan, precizan i bezuvjetan način. |
|
58. |
Iako se treće prethodno pitanje odnosi na izravan učinak članka 17. stavka 1. i članka 19. stavka 2. Direktive 2001/55, smatram da takav učinak valja priznati prvoj od tih odredbi, u vezi s pravilima direktiva 2011/95 i 2013/32 koja se konkretno odnose na pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. |
1. Supsidijarna zaštita i privremena zaštita
|
59. |
Na temelju te pretpostavke i definiranog odnosa između statusa izbjeglice i statusa supsidijarne zaštite kao sastavnih dijelova generičkog pojma „međunarodna zaštita”, potrebno je ispitati na koji su način ta dva instituta povezana s privremenom zaštitom iz Direktive 2001/55. |
|
60. |
Sud se tim pitanjem bavio u presudi Kaduna ( 32 ), iz koje je mogući izvesti sljedeće smjernice:
|
|
61. |
Prema tome, Sud smatra da državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kojima je dodijeljena privremena zaštita na temelju Direktive 2001/55 imaju pravo zatražiti međunarodnu zaštitu (u njezinim dvama oblicima, koja čine status izbjeglice i status supsidijarne zaštite). |
|
62. |
Točka 129. presude Kaduna sadržava tvrdnju za koju se čini da, u nedostatku daljnjih pojašnjenja, uvjetuje pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu istekom privremene zaštite. U toj je točki navedeno da „[…] nakon što […] privremena zaštita prestane, te se državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva ne može spriječiti da stvarno ostvare svoje pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što predstavlja glavni stadij u postupku odobravanja te zaštite”. |
|
63. |
Međutim, s obzirom na kontekst u kojem se nalazi, točka 129. presude Kaduna nipošto ne ograničava mogućnosti zainteresiranih osoba, nego naglašava opseg njihova prava na pristup statusu izbjeglice ili statusu supsidijarne zaštite u bilo kojem trenutku, tijekom privremene zaštite ili nakon njezina isteka. |
|
64. |
Ako je moje tumačenje te presude točno, ona dopušta podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i u razdoblju korištenja privremenom zaštitom. |
|
65. |
U presudi Kaduna potvrđuje se to stajalište jer se u njoj odbacuje zaključak da boravak korisnikâ privremene zaštite u državi članici postaje automatski nezakonit od datuma na koji ta zaštita prestane. U njoj se priznaje da „je moguće da neke od tih osoba, među ostalim, podnesu zahtjev za međunarodnu zaštitu i u načelu na temelju toga imaju pravo ostati na državnom području predmetne države članice ( 37 )”. |
|
66. |
Ukratko, korisnici privremene zaštite na temelju Direktive 2001/55 mogu u bilo kojem trenutku zatražiti međunarodnu zaštitu, u njezinim dvama oblicima. |
|
67. |
Tom se pravilu ne protivi članak 3. stavak 3. Direktive 2013/33/EU ( 38 ), kojim se iz njezine primjene isključuju slučajevi u kojima se primjenjuju odredbe Direktive 2001/55 ( 39 ). To se isključenje može tumačiti a contrario, na način da nepostojanje takve odredbe u Direktivi 2013/32 čini potonju primjenjivom u slučajevima privremene zaštite na temelju Direktive 2001/55. |
|
68. |
Analiza materijalnih područja obuhvaćenih Direktivom 2001/55 i Direktivom 2013/33 u pogledu prihvata podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu potvrđuje ono što je dosad navedeno:
|
|
69. |
Ta ista logika pojašnjava zbog čega članak 19. stavak 1. Direktive 2001/55 ovlašćuje države članice na to da prilikom razmatranja zahtjeva ne kumuliraju pravo na privremenu zaštitu sa statusom tražitelja azila. |
2. Ograničenja pri odobravanju međunarodne zaštite
|
70. |
Države članice dužne su odobriti međunarodnu zaštitu onima koji ispunjavaju potrebne uvjete, osim ako postoje razlozi za isključenje predviđeni Direktivom 2011/95. |
|
71. |
U člancima 12. i 17. Direktive 2011/95 navode se razlozi za isključenje pri odobravanju statusa izbjeglice odnosno statusa supsidijarne zaštite. Nijedan od njih ne odnosi se na okolnost bivanja korisnikom privremene zaštite. |
|
72. |
U taksativnom popisu ( 40 ) razloga nedopuštenosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz članka 33. stavka 2. Direktive 2013/32 također se ne spominje činjenica da je osoba korisnik privremene zaštite ( 41 ). |
|
73. |
Međutim, Direktiva 2001/55 dodjeljuje državama članicama određene ovlasti da ograniče pristup međunarodnoj zaštiti u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba. U tu svrhu uzima se u obzir utjecaj koji bi taj čimbenik mogao imati na nacionalni sustav azila. U njezinu se članku 2. točki (a), prilikom definiranja privremene zaštite, spominje mogućnost da zbog priljeva raseljenih osoba sustav azila bude izložen „[…] rizik[u] od toga da se [njime] neće moći riješiti priljev bez negativnih posljedica za njegovo uspješno [funkcioniranje] […]”. |
|
74. |
U Provedbenoj odluci 2022/382, kao i u okviru njezinih naknadnih produljenja, izražena je bojazan od urušavanja nacionalnih sustava azila prilikom uređivanja pitanja privremene zaštite raseljenih osoba zbog invazije na Ukrajinu. Ta se bojazan izražava u uvodnoj izjavi 16. Provedbene odluke 2022/382 ( 42 ), uvodnoj izjavi 7. Provedbene odluke 2023/2409 ( 43 ) i uvodnim izjavama 7. i 8. Provedbene odluke 2024/1836 ( 44 ). |
|
75. |
Države članice stoga raspolažu određenim diskrecijskim prostorom u pogledu ritma obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kako bi izbjegle preopterećenost svojih nacionalnih sustava azila ( 45 ). |
|
76. |
Ta opasnost od preopterećenosti može, na temelju odluke zakonodavca Unije, opravdati prijelazna ograničenja prava na pristup međunarodnoj zaštiti korisnika privremene zaštite. U takvom slučaju odgovor mora biti prilagođen stvarnim mogućnostima suočavanja s izvanrednom situacijom uzrokovanom masovnim egzodusom raseljenih osoba. |
|
77. |
Direktiva 2001/55 tako čini dio zajedničkog sustava razmatranja zahtjevâ za međunarodnu zaštitu, u kojem već postoji mogućnost odgođenog donošenja odgovarajuće odluke, kada „veliki broj državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva [istodobno] podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu, zbog čega je u praksi jako teško zaključiti postupak u roku od šest mjeseci” (članak 31. stavak 3. treći podstavak točka (b) Direktive 2013/32) ( 46 ). |
|
78. |
Smatram, međutim, da ta prijelazna ograničenja ne mogu dovesti do proglašenja nedopuštenosti svakog zahtjeva za supsidijarnu zaštitu ( 47 ). Zajednički sustav međunarodne zaštite ne dopušta to da se nacionalnom odredbom obveže na sustavno odbacivanje svih zahtjeva za supsidijarnu zaštitu osoba koje uživaju privremenu zaštitu. |
|
79. |
Kad je riječ o Uredbi (EU) br. 604/2013 ( 48 ), ona se odnosi na situacije koje obilježava dolazak iznimno velikog broja državljana trećih zemalja koji žele ishoditi međunarodnu zaštitu ( 49 ). Tako se u njezinu članku 33. uspostavlja „mehanizam za rano upozoravanje, pripravnost i upravljanje krizama kojemu je cilj poduzimanje preventivnih mjera posebice radi izbjegavanja da se primjena te uredbe ugrozi zbog postojanja velike opasnosti od posebnog pritiska na sustav azila države članice ( 50 )”. |
|
80. |
Međutim, ni u tim slučajevima zakonodavac Unije nije ovlastio države članice da na vlastitu inicijativu donose odluke o automatskoj nedopuštenosti zahtjevâ za međunarodnu zaštitu. |
3. Međuzaključak
|
81. |
U konačnici, odgovor koji predlažem na prva tri prethodna pitanja glasi:
|
C. Četvrto prethodno pitanje
|
82. |
S obzirom na odgovor koji predlažem na prva tri prethodna pitanja, Zakon o strancima ne bi bio u skladu s pravom Unije ako bi se njime korisnicima privremene zaštite u potpunosti zabranilo da zatraže supsidijarnu zaštitu. |
|
83. |
Na sudu je koji je uputio zahtjev da tumači nacionalno pravo. Podložno njegovoj ocjeni, smatram mogućim tumačiti članak 5. poglavlja 21. Zakona o strancima – kako bi ga se uskladilo s pravom Unije – na način da se na zahtjeve za supsidijarnu zaštitu analogijom primjenjuje isti sustav razmatranja kao i na zahtjeve za priznavanje statusa izbjeglice, polazeći od toga da i jedan i drugi predstavljaju zahtjeve za međunarodnu zaštitu ( 51 ). |
|
84. |
Ako bi, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvo tumačenje bilo nemoguće (contra legem), on bi morao izuzeti iz primjene odredbe Zakona o strancima kojima se uređuje pitanje koje je ovdje sporno. |
|
85. |
U očitovanjima švedske vlade i Ureda za migracije naglašava se cilj obrane nacionalnog sustava azila. Oni navode da bi taj cilj, s obzirom na to da je privremena zaštita izvanredni mehanizam, bio ugrožen ako bi Švedska u razdoblju privremene zaštite morala razmatrati zahtjeve za supsidijarnu zaštitu ( 52 ). |
|
86. |
Taj bi se argument mogao, ovisno o slučaju, prihvatiti (ako se dokaže da postoji opasnost od urušavanja sustava) kako bi se odgodilo donošenje odluka kojima se, nakon razmatranja merituma, odgovara na zahtjeve za međunarodnu zaštitu ili kako bi se aktivirao mehanizam za rano upozoravanje, pripravnost i upravljanje krizama u području azila, ali ne i kako bi se opravdala nedopuštenost tih zahtjeva, kada uključuju zahtjev za odobravanje statusa supsidijarne zaštite. |
|
87. |
Švedska vlada i Ured za migracije nastoje opravdati ograničavanje razmatranja na zahtjeve za priznavanje statusa izbjeglice u skladu s međunarodnim obvezama Švedske Države koje proizlaze iz Ženevske konvencije ( 53 ). |
|
88. |
Taj se argument također ne može prihvatiti. Točno je da je članak 5. poglavlja 21. Zakona o strancima u skladu sa Ženevskom konvencijom i pravom Unije jer omogućuje korisnicima privremene zaštite da zatraže priznavanje statusa izbjeglice. Švedska tako poštuje svoje „međunarodne obveze”, ali povređuje pravo Unije time što tim korisnicima odbija mogućnost da zatraže supsidijarnu zaštitu, koja nije povezana sa Ženevskom konvencijom, ali se nalaže člankom 78. UFEU‑a te direktivama 2011/95 i 2013/32. |
V. Zaključak
|
89. |
S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se Förvaltningsrättenu i Göteborg, migrationsdomstolenu (Upravni sud u Göteborgu, Migracijski sud, Švedska) odgovori na sljedeći način: „Članke 3., 17. i 19. Direktive Vijeća 2001/55/EZ od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba u vezi s člankom 1., člankom 2. točkama (a), (f), (g) i (h) te člankom 18. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite te u vezi s člankom 2. točkama (b), (h), (i) i (k) te člankom 10. stavkom 2. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite treba tumačiti na način da: Državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kojima je odobrena privremena zaštita na temelju Direktive 2001/55 mogu zatražiti međunarodnu zaštitu u njezinim dvama oblicima, koja čine status izbjeglice i supsidijarna zaštita, u skladu s direktivama 2011/95 i 2013/32. Članak 17. stavak 1. Direktive 2001/55, članak 18. Direktive 2011/95 i članak 10. Direktive 2013/32, u dijelu u kojem državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva priznaju pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, imaju izravan učinak. Tim se odredbama protivi propis ili ustaljena upravna praksa države članice u okviru koje se odbija zahtjev za odobravanje supsidijarne zaštite što ga je podnijela raseljena osoba korisnik privremene zaštite bez ispitivanja jesu li ispunjeni uvjeti za ostvarivanje takvog statusa.” |
( 1 ) Izvorni jezik: španjolski
( i ) Naziv ovog predmeta je izmišljen. On ne odgovara stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.
( 2 ) Direktiva Vijeća od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba (SL 2001., L 212, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 49.)
( 3 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravci SL 2020., L 76, str. 37. i SL 2023./90216, L)
( 4 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38., SL 2020., L 415, str. 90. i SL 2023./90200, L)
( 5 ) Ured za migracije tijelo je odgovorno za odobravanje boravišnih dozvola na temelju privremene zaštite i za razmatranje zahtjeva za azil i supsidijarnu zaštitu.
( 6 ) Zakon o strancima br. 716 iz 2005. (u daljnjem tekstu: „Zakon o strancima”)
( 7 ) Na raspravi je postavljeno pitanje upotrebljava li se u švedskom pravu pojam „nedopuštenost” ili „odbacivanje”. Ured za migracije priznao je da odbacuje zahtjeve za supsidijarnu zaštitu koje podnose korisnici privremene zaštite bez ulaženja u meritum, odnosno bez ispitivanja ispunjavaju li uvjete za ostvarivanje takve zaštite. Također je priznao da ta odluka u stvarnosti znači da je zahtjev za supsidijarnu zaštitu proglašen nedopuštenim. Dodao je da u slučajevima poput ovog zainteresirane osobe mogu podnijeti drugi zahtjev za supsidijarnu zaštitu, koji se ispituje kada privremena zaštita istekne te uzimajući u obzir uvjete koji postoje u danom trenutku.
( 8 ) U pogledu prirode tih privremenih mjera i njihove povezanosti sa sustavom iz Direktive 2001/55, vidjeti presudu od 6. rujna 2017., Slovačka i Mađarska/Vijeće (C‑643/15 i C‑647/15, EU:C:2017:631, t. 256. i 257.).
( 9 ) Komisija je u točkama 8. do 10. svojih pisanih očitovanja i na raspravi tvrdila da razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu zahtijeva da se najprije utvrdi ispunjava li podnositelj uvjete za ostvarivanje statusa izbjeglice. Samo ako ti uvjeti nisu ispunjeni, otvara se mogućnost provjere ispunjenja uvjeta za odobravanje statusa supsidijarne zaštite. Smatram da za ovaj spor (u kojem su se zahtjevi odnosili na oba statusa) nije potrebno utvrditi može li podnositelj zahtjeva, svjestan nemogućnosti ostvarivanja statusa izbjeglice, izravno zahtijevati supsidijarnu zaštitu.
( 10 ) Presuda od 13. rujna 2018., Ahmed (C‑369/17, EU:C:2018:713, t. 38.)
( 11 ) Konvencija o statusu izbjeglica sklopljena u Ženevi 28. srpnja 1951., kako je izmijenjena Protokolom iz New Yorka od 31. siječnja 1967.
( 12 ) Presuda od 1. ožujka 2016., Alo i Osso (C‑443/14 i C‑444/14, EU:C:2016:127), t. 28.: „[i]z uvodnih izjava 4., 23. i 24. Direktive 2011/95 proizlazi da je Ženevska konvencija temelj međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica i da su odredbe te direktive koje se odnose na uvjete priznavanja statusa izbjeglice kao i njegov sadržaj donesene kako bi pomogle nadležnim tijelima država članica u primjeni te konvencije na temelju zajedničkih pojmova i kriterija.”
( 13 ) Presuda od 13. rujna 2018., Ahmed (C‑369/17, EU:C:2018:713, t. 42.)
( 14 ) Presude od 13. rujna 2018., Ahmed (C 369/17, EU:C:2018:713, t. 39.); od 30. siječnja 2014., Diakité (C‑285/12, EU:C:2014:39, t. 33.) i od 8. svibnja 2014., N. (C‑604/12, EU:C:2014:302, t. 31.)
( 15 ) Ta komplementarnost istaknuta je u uvodnoj izjavi 33. Direktive 2011/95: „Supsidijarna bi zaštita trebala biti komplementarna i dodatna zaštiti izbjeglica sadržanoj u Ženevskoj konvenciji.”
( 16 ) Direktiva Vijeća od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 64.). Izričita pravna osnova za supsidijarnu zaštitu nije postojala u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice (UEZ). Iako se u preambuli Direktive 2004/83 poziva na taj ugovor, „a posebno [na] njegov članak 63. stavak 1. točku (c), stavak 2. točku (a) i stavak 3. točku (a)”, propisi o supsidijarnoj zaštiti proizlaze iz „Zaključaka iz Tamperea”, to jest iz posebnog sastanka Europskog vijeća u Tampereu 15. i 16. listopada 1999.
( 17 ) Prilikom prenošenja pojmova „subsidiärt skyddsbehövande” (supsidijarna zaštita) i „status som subsidiärt skyddsbehövande” (status supsidijarne zaštite) iz Direktive 2004/83 u švedsko pravo upotrijebljeni su izrazi „alternativt skydddsbehövande” (alternativna zaštita) i „alternativ skyddsstatusförklaring” (status alternativne zaštite). Međutim, prilikom navođenja švedskog zakonodavstva, upotrebljavat ću, u skladu s terminologijom iz direktiva 2011/95 i 2013/32, pojam „supsidijarna zaštita”.
( 18 ) Pravna osnova za privremenu zaštitu izričito se navodi u članku 63. stavku 2. točki (a) Ugovora o EZ‑u.
( 19 ) U pogledu povijesti nastanka Direktive 2001/55 vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika J. Richarda de la Toura u spojenim predmetima Kaduna (C‑244/24 i C‑290/24, EU:C:2024:911, t. 6.).
( 20 ) Članak 2. točka (a) Direktive 2001/55
( 21 ) Provedbena odluka Vijeća od 4. ožujka 2022. o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite (SL 2022., L 71, str. 1.)
( 22 ) Provedbena odluka 2022/382 donesena je s obzirom na činjenicu da su „[r]uske oružane snage 24. veljače 2022. pokrenule […] masovnu invaziju na Ukrajinu s više lokacija iz Ruske Federacije, Bjelarusa i s područja u Ukrajini koja nisu pod kontrolom vlade” i da su „kao posljedica toga, veliki dijelovi ukrajinskog državnog područja sada […] područja oružanog sukoba iz kojih je tisuće osoba pobjeglo ili iz kojih tisuće osoba još uvijek bježi”.
( 23 ) U Provedbenoj odluci 2022/382 predviđaju se dvije vrste korisnika zaštite: (a) osobe koje uživaju obveznu zaštitu na temelju same Provedbene odluke; i (b) osobe koje, zbog toga što su obuhvaćene nacionalnim pravom svake države članice, uživaju „fakultativnu” zaštitu.
( 24 ) Provedbena odluka 2022/382 primjenjivala se za početno razdoblje od jedne godine, do 4. ožujka 2023., a zatim je produljena do 4. ožujka 2024. Vijeće je odlučilo produljiti, do 4. ožujka 2025., razdoblje privremene zaštite Provedbenom odlukom (EU) 2023/2409 od 19. listopada 2023. o produljenju privremene zaštite kako je uvedena Provedbenom odlukom (EU) 2022/382 (SL 2023./2409, L). To je razdoblje ponovno produljeno, do 4. ožujka 2026., Provedbenom odlukom Vijeća (EU) 2024/1836 od 25. lipnja 2024. o produljenju privremene zaštite kako je uvedena Provedbenom odlukom (EU) 2022/382 (SL 2024./1836, L). Komisija je na raspravi spomenula prijedlog od 4. lipnja 2025. kojim se Vijeće poziva da odobri novo produljenje do 4. ožujka 2027.
( 25 ) Kao što sam to prethodno naveo, Ured za migracije namjerava odgoditi razmatranje zahtjeva za supsidijarnu zaštitu do datuma prestanka privremene zaštite i na temelju novih zahtjeva. Međutim, potreba za zaštitom u tom trenutku mogla bi biti bespredmetna ako se rat u Ukrajini završi.
( 26 ) U skladu s člankom 40. Direktive 2011/95, za države članice koje su njome obvezane Direktiva 2004/83 stavljena je izvan snage s učinkom od 21. prosinca 2013.
( 27 ) Točka 14. pisanog očitovanja švedske vlade
( 28 ) Vidjeti točku 7. Komunikacije Komisije o operativnim smjernicama za provedbu Provedbene odluke Vijeća 2022/382 o utvrđivanju postojanja masovnog priljeva raseljenih osoba iz Ukrajine u smislu članka 5. Direktive 2001/55/EZ koja ima učinak uvođenja privremene zaštite (SL 2022., C 126 I, str. 1.).
( 29 ) To se navodi u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u dijelu koji se odnosi na drugo prethodno pitanje.
( 30 ) Presuda od 29. srpnja 2019., Torubarov (C‑556/17, EU:C:2019:626, t. 50.): „[…] kada osoba ispunjava minimalne standarde utvrđene pravom Unije za uživanje jednog od tih statusa jer ispunjava uvjete predviđene poglavljima II. i III. [(izbjeglica)] odnosno poglavljima II. i V.[(korisnik supsidijarne zaštite)] Direktive 2011/95, države članice dužne su, podložno razlozima za isključenje predviđenima tom direktivom, odobriti traženu međunarodnu zaštitu, pri čemu one ne raspolažu diskrecijskom ovlasti u tom pogledu.”
( 31 ) Presuda od 23. svibnja 2019., Bilali (C‑720/17, EU:C:2019:448, t. 36.), s upućivanjem na presudu od 4. listopada 2018., Ahmedbekova (C‑652/16, EU:C:2018:801, t. 47.)
( 32 ) Presuda od 19. prosinca 2024., Kaduna (C‑244/24 i C‑290/24, EU:C:2024:1038; u daljnjem tekstu: presuda Kaduna)
( 33 ) Ibid., t. 125.
( 34 ) Ibid., t. 126. i 127.
( 35 ) Ibid., t. 127. u vezi s t. 82. Švedska je vlada na raspravi priznala da korisnici statusa supsidijarne zaštite imaju pravo na višu razinu (socijalnih i drugih) davanja od korisnika privremene zaštite. Ured za migracije tvrdio je da mu se, čak i ako je to slučaj, ta niža razina čini dostatnom za potonje.
( 36 ) Ibid., t. 128.
( 37 ) Ibid., t. 154.
( 38 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu (SL 2013., L 180, str. 96.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 137.). U skladu s njezinim člankom 3. stavkom 3., „[ta] se Direktiva ne primjenjuje kada se primjenjuju odredbe Direktive 2001/55”. U tom smislu oblikovan je i članak 3. stavak 3. direktive koja joj je prethodila, a riječ je o Direktivi Vijeća 2003/9/EZ od 27. siječnja 2003. o uvođenju minimalnih standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za azil (SL 2003., L 31, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 29.).
( 39 ) Navedeno u pisanim očitovanjima Ureda za migracije.
( 40 ) U pogledu njegova taksativnog karaktera vidjeti presudu od 19. ožujka 2020., Bevándorlási és Menekültügyi Hivatal (Tompa) (C‑564/18, EU:C:2020:218, t. 30.).
( 41 ) U skladu s točkom 51. presude od 1. kolovoza 2022., Bundesrepublik Deutschland (Dijete izbjeglica rođeno izvan države domaćina) (C‑720/20, EU:C:2022:603), „iz taksativnog nabrajanja iz članka 33. stavka 2. Direktive [2013/32] kao i iz derogativnosti razlogâ nedopuštenosti koje to nabrajanje sadržava proizlazi da [tu odredbu] treba usko tumačiti te se stoga ne može primijeniti na situaciju koja ne odgovara njegovu tekstu”.
( 42 ) „Očekuje se da će uvođenje privremene zaštite biti od koristi i za države članice jer prava koja prate privremenu zaštitu ograničavaju potrebu da raseljene osobe odmah zatraže međunarodnu zaštitu a time i rizik od preopterećenja njihovih sustava azila.” Moje isticanje
( 43 )
( 44 ) Uočava se „rizik za učinkovito funkcioniranje nacionalnih sustava azila; […] kad bi privremena zaštita uskoro prestala, sve te osobe [istodobno bi podnijele] zahtjev za međunarodnu zaštitu”.
( 45 ) U zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu C‑249/25 (koji je u tijeku pred Sudom) postavlja se pitanje mogu li države članice prekinuti razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnijela osoba kojoj je dodijeljena privremena zaštita. Suprotno tomu, u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku švedska tijela nisu prekinula to razmatranje, nego su jednostavno odbacila, na prethodno opisani način, zahtjev za odobravanje statusa supsidijarne zaštite. Odgovarajući na pitanje postavljeno na raspravi o tome ne bi li suspenzija roka za donošenje odluke bila sukladnija načelu proporcionalnosti od nedopuštenosti zahtjevâ za supsidijarnu zaštitu, švedska vlada odgovorila je da je to u nadležnosti Ureda za migracije kao neovisnog tijela te da nije na njoj da ocjenjuje način na koji taj ured primjenjuje propise.
( 46 ) Presuda od 8. svibnja 2025., Zimir (C‑662/23, EU:C:2025:326, t. 32.)
( 47 ) Na način naveden u bilješci 7. ovog mišljenja.
( 48 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)
( 49 ) Presuda od 26. srpnja 2017., Jafari (C‑646/16, EU:C:2017:586, t. 96.)
( 50 ) Ibid., t. 95.
( 51 ) Prvi stavak članka 5. poglavlja 21. Zakona o strancima odnosi se na usklađenost izdavanja dozvole boravka korisniku privremene zaštite s razmatranjem zahtjeva za izdavanje te iste dozvole na temelju statusa izbjeglice. U skladu s njegovim drugim stavkom, „[r]azmatranje zahtjeva u skladu s prvim stavkom može se odgoditi samo ako za to postoje posebni razlozi”.
( 52 ) Točke 4., 6., 7., 8. i 10. očitovanja švedske vlade i više (nenumeriranih) točaka očitovanja Ureda za migracije. Švedska vlada i Ured za migracije na raspravi su upozorili na moguće opasnosti za svoj sustav azila, ali nisu pojasnili koji bi objektivni elementi mogli ugroziti taj sustav na način da učine neophodnim automatsko odbijanje, bez prethodnog razmatranja, zahtjeva za odobravanje statusa supsidijarne zaštite koje su podnijeli korisnici privremene zaštite.
( 53 ) Točka 13. očitovanja švedske vlade i (nenumerirana) točka očitovanja Ureda za migracije