Privremena verzija

PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca)

21. listopada 2026.(*)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Oporezivanje – Zajednički sustav PDV‑a – Uvoz robe – Članak 2. stavak 1. točka (d) i članak 30. Direktive 2006/112/EZ – Unos u Uniju jedrilice kako bi se ondje na njoj obavili radovi održavanja i popravka a da pritom nije podnesena carini – Oporeziva činjenica i obveza obračuna poreza – Članak 70. i članak 71. stavak 1. Direktive 2006/112 – Neodobravanje primjene postupka unutarnje proizvodnje – Carinska unija – Carinski zakonik Unije – Gašenje carinskog duga u slučaju iznošenja iz carinskog područja Unije – Članak 124. stavak 1. točka (k) Uredbe (EU) br. 952/2013 – Pojam ‚korištena roba’”

U predmetu T-383/25,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud, Njemačka), odlukom od 18. veljače 2025., koju je Sud zaprimio 28. svibnja 2025., u postupku

Hauptzollamt A

protiv

Segelbootwartung,

OPĆI SUD (drugo vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca),

u sastavu: N. Półtorak, predsjednica, G. Hesse, G. Steinfatt, D. Petrlík (izvjestitelj) i I. Dimitrakopoulos, suci,

nezavisna odvjetnica: M. Brkan,

tajnik: P. Cullen, administrator,

uzimajući u obzir to da je Sud 12. lipnja 2025., na temelju članka 50.b trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, proslijedio zahtjev za prethodnu odluku Općem sudu,

uzimajući u obzir to da je riječ o područjima iz članka 50.b prvog stavka točaka (a) i (c) Statuta Suda Europske unije i da ne postoji neovisno pitanje tumačenja u smislu članka 50.b drugog stavka navedenog Statuta,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 25. ožujka 2026.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–        za Segelbootwartung, M. Hanke i M. Hanke, Rechtsanwälte,

–        za vladu Helenske Republike, K. Konsta, A. Magrippi, S. Papaioannou i M. Tassopoulou, u svojstvu agenata,

–        za Europsku komisiju, P. Carlin, B. Eggers i F. Moro, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 3. lipnja 2026.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 1. točke (d) te članaka 30., 70. i članka 71. stavka 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120. i ispravak SL 2026./90049, L, u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV-u) kao i članka 124. stavka 1. točke (k) Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64., SL 2016., L 267, str. 2., SL 2018., L 294, str. 44., SL 2022., L 43, str. 93. i SL 2023./90151, L, u daljnjem tekstu: Carinski zakonik).

2        Zahtjev je upućen u okviru spora između Hauptzollamta A (Glavni carinski ured A, Njemačka, u daljnjem tekstu: Hauptzollamt) i Segelbootwartunga, u vezi s uvoznim carinama i porezom na dodanu vrijednost (PDV) pri uvozu koji se zahtijevaju od Segelbootwartunga zbog unosa jedrilice na njemačko državno područje.

 Pravni okvir

 Pravo Unije

 Direktiva o PDV-u

3        Člankom 2. Direktive o PDV-u određuje se:

„1.      Sljedeće transakcije podliježu PDV-u:

[...]

(d)      uvoz robe.

[...]”

4        Člankom 30. Direktive o PDV-u određuje se:

„‚Uvoz robe’ znači ulazak u [Uniju] robe koja nije u slobodnom prometu u smislu članka [29. UFEU-a].

[...]”

5        U skladu s člankom 60. Direktive o PDV-u:

„Mjesto uvoza robe je država članica na čijem teritoriju se nalazi roba prilikom ulaska u [Uniju].”

6        Člankom 70. Direktive o PDV-u određuje se:

„Oporezivi događaj nastaje i obveza obračuna PDV-a nastupa prilikom uvoza robe.”

7        U skladu s člankom 71. Direktive o PDV-u:

„1.      Kada se roba prilikom ulaska u [Uniju] stavlja u jedan od postupaka ili situacija iz članaka 156., 276. i 277., ili u postupak privremenog uvoza na koji se primjenjuje potpuno izuzeće od uvozne carine, ili u postupak vanjskog provoza, oporezivi događaj nastaje i nastupa obaveza obračuna PDV-a tek kad roba prestane biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

Međutim, kad uvezena roba podliježe carinskim davanjima, prelevmanima ili davanjima koja imaju sličan učinak a koji se primjenjuju u skladu sa zajedničkom politikom, oporezivi događaj nastaje a obveza obračuna PDV-a nastupa kada nastupa oporezivi događaj koji se odnosi na ta davanja i kad nastupa obveza obračuna tih davanja.

[...]”

 Carinski zakonik

8        Uvodna izjava 38. Carinskog zakonika glasi:

„Primjereno je voditi računa o dobroj vjeri dotične osobe u slučajevima kada je carinski dug nastao zbog nepoštovanja carinskog zakonodavstva te umanjiti učinak nepažnje dužnika.”

9        Na temelju članka 79. Carinskog zakonika:

„1.      Za robu koja podliježe uvoznoj carini, uvozni carinski dug nastaje uslijed neispunjavanja bilo čega od sljedećeg:

(a)      jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koja se odnosi na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, njezino izuzimanje ispod carinskog nadzora ili kretanje, preradu, privremeni smještaj, privremeni uvoz ili raspolaganje takvom robom unutar tog područja;

[...]

2.      Vrijeme u kojem nastaje carinski dug je jedno od sljedećeg:

(a)      trenutak u kojem obveza čije neispunjavanje dovodi do carinskog duga nije ispunjena ili prestaje biti ispunjena;

[...]

3.      U slučajevima iz stavka 1. točaka (a) i (b), dužnik je netko od sljedećih:

(a)      svaka osoba koja je trebala ispuniti dotične obveze;

[...]”

10      U članku 124. Carinskog zakonika predviđa se:

„1.      [...] uvozni ili izvozni carinski dug gasi se na jedan od sljedećih načina: [...]

[...]

(k)      ako je, podložno stavku 6., carinski dug nastao prema članku 79. i pružen je zadovoljavajući dokaz carinskim tijelima da roba nije bila korištena ili upotrijebljena i da je bila iznesena izvan carinskog područja Unije.

[...]

6.      U slučaju iz stavka 1. točke (k), carinski se dug ne gasi za bilo koju osobu ili osobe koje su pokušale počiniti prijevaru.

[...]”

11      Na temelju članka 139. Carinskog zakonika:

„1.      Jedna od sljedećih osoba podnosi carini robu, koja se unosi na carinsko područje Unije, odmah po dolasku u određen carinski ured ili na drugo mjesto koje su carinska tijela odredila ili odobrila ili u slobodnu zonu:

(a)      osoba koja je unijela robu na carinsko područje Unije;

[...]”

12      Članak 210. Carinskog zakonika propisuje:

„Roba se može staviti u jednu od sljedećih kategorija posebnih postupaka:

[...]

(d)      preradu, koja se sastoji od unutarnje i vanjske proizvodnje.”

13      Na temelju članka 211. Carinskog zakonika:

„1.      Odobrenje carinskih tijela potrebno je za sljedeće:

(a)      primjenu postupka unutarnje ili vanjske proizvodnje, postupka privremenog uvoza ili postupka uporabe u posebne svrhe;

[...]

2.      Carinska tijela daju odobrenje s retroaktivnim učinkom ako su ispunjeni svi [...] uvjeti [navedeni u tom stavku]:

[...]

3.      Osim ako je drukčije predviđeno, odobrenje iz stavka 1. izdaje se samo osobama koje zadovoljavaju sve sljedeće uvjete:

(a)      imaju poslovni nastan na carinskom području Unije;

(b)      podnesu potrebno uvjerenje o primjerenom vođenju poslova; smatra se da ovlašteni gospodarski subjekt za carinsko pojednostavljenje ispunjava ovaj uvjet u mjeri u kojoj je aktivnost vezana uz dotični posebni postupak uzeta u obzir u odobrenju iz članka 38. stavka 2. točke (a);

(c)      ako carinski dug ili drugi troškovi mogu nastati za robu koja je stavljena u posebni postupak, polože osiguranje u skladu s člankom 89.;

(d)      u slučaju privremenog uvoza ili postupka unutarnje proizvodnje, koriste robu ili dogovore njezino korištenje ili obavljaju proizvodne radnje na robi ili dogovore njihovo obavljanje, tim redom.

4.      Osim ako je drukčije predviđeno i uz stavak 3., odobrenje iz stavka 1. daje se samo ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

(a)      carinska tijela mogu obavljati carinski nadzor, a da ne moraju uvoditi upravne mjere koje su nerazmjerne uključenim gospodarskim potrebama;

(b)      bitni interesi proizvođača Unije nisu ugroženi odobrenjem za postupak prerade (gospodarski uvjeti).

[...]”

14      Članak 220. tog zakonika propisuje:

„Roba koja je stavljena u postupak carinskog skladištenja ili u postupak prerade ili u slobodnu zonu, može biti podvrgnuta uobičajenim oblicima rukovanja koji su namijenjeni očuvanju robe, poboljšanju njezinog izgleda ili tržne kvalitete ili njezinoj pripremi za distribuciju ili preprodaju.”

15      Na temelju članka 256. Carinskog zakonika:

„1.      Ne dovodeći u pitanje članak 223., u postupku unutarnje proizvodnje može se koristiti roba koja nije roba Unije, na carinskom području Unije, u jednoj ili više proizvodnih radnji, a da ta roba ne podliježe sljedećem:

(a)      uvoznoj carini;

(b)      drugim davanjima kako se predviđa drugim relevantnim važećim odredbama;

(c)      mjerama trgovinske politike, ako one ne zabranjuju ulazak u ili izlazak robe iz carinskog područja Unije.

2.      Postupak unutarnje proizvodnje može se primijeniti u drugim slučajevima osim za popravak i uništenje, ako se, ne dovodeći u pitanje uporabu dodatne proizvodne opreme, roba koja je stavljena u postupak može prepoznati u prerađenim proizvodima.

U slučaju iz članka 223., postupak se može primijeniti ako se može provjeriti usklađenost s uvjetima koji se navode u vezi s istovrijednom robom.

3.      Osim stavaka 1. i 2., postupak unutarnje proizvodnje može se koristiti za sljedeću robu:

(a)      robu koja je namijenjena podvrgavanju radnjama za osiguravanje usklađenosti s tehničkim uvjetima za njezino puštanje u slobodni promet;

(b)      robu koja se mora podvrgnuti uobičajenim oblicima rukovanja u skladu s člankom 220.”

 Delegirana uredba (EU) 2015/2446

16      Članak 161. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/2446 od 28. srpnja 2015. o dopuni Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o detaljnim pravilima koja se odnose na pojedine odredbe Carinskog zakonika Unije (SL 2015., L 343, str. 1. i ispravci SL 2016., L 87, str. 35., SL 2017., L 101, str. 164. i SL 2018., L 192, str. 62.) određuje:

„Odstupajući od članka 211. stavka 3. točke (a) Zakonika, carinska tijela mogu u povremenim slučajevima, kada to smatraju opravdanim, izdati odobrenje za postupak uporabe u posebne svrhe ili postupak unutarnje proizvodnje osobama koje imaju poslovni nastan izvan carinskog područja Unije.”

 Njemačko pravo

17      U skladu s člankom 1. Umsatzsteuergesetza (Zakon o porezu na promet) od 21. veljače 2005. (BGBl. 2005 I, str. 386.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku:

„(1)      Porezu na promet podliježu sljedeće transakcije:

[...]

4.      uvoz robe na državno područje [...];

[...]”

18      Člankom 21. Zakona o porezu na promet predviđa se:

„[...]

(2)      Na porez na promet na uvoz primjenjuju se mutatis mutandis carinska pravila;

[...]”

 Glavni postupak i prethodna pitanja

19      Druga stranka iz glavnog postupka, fizička osoba s prebivalištem u Švicarskoj, prešla je automobilom njemačku granicu, pri čemu se na prikolici za plovila nalazila jedrilica registrirana u Švicarskoj na njezino ime (u daljnjem tekstu: jedrilica), a da pritom nije obavljeno carinjenje. Istog dana ta je osoba bila predmet carinskog nadzora, tijekom kojeg je navela da putuje u prostore društva X, sa sjedištem u Njemačkoj, radi izvođenja radova održavanja i popravka izvanbrodskog motora jedrilice. Nakon tog nadzora, Hauptzollamt je izdao rješenje kojim se utvrđuju carina i PDV pri uvozu koji se duguju na temelju uvoza jedrilice u Njemačku.

20      Nakon što je platila uvoznu carinu, druga stranka iz glavnog postupka prevezla je jedrilicu u prostore društva X kako bi se na njoj obavili radovi održavanja i popravka. Ti su se radovi sastojali od izmjene držača kobilice, ponovnog postavljanja kobilice, provjere motora, popravka sustava za filtriranje goriva i zamjene katalizatora za obradu ispušnih plinova. Druga stranka iz glavnog postupka zatim je ponovno izvezla jedrilicu u Švicarsku.

21      Druga stranka iz glavnog postupka podnijela je prigovor protiv rješenja o utvrđivanju carine i PDV-a pri uvozu navedenog u točki 19. ove presude, koji je odbijen. Stoga je podnijela tužbu Finanzgerichtu (Financijski sud, Njemačka), koji je poništio to rješenje i odluku o prigovoru protiv navedenog rješenja. Finanzgericht (Financijski sud) smatrao je da je nastao carinski dug jer druga stranka iz glavnog postupka prilikom prelaska granice s jedrilicom nije podnijela ni izričitu obavijest o podnošenju robe carini ni carinsku deklaraciju. S druge strane, izrazio je dvojbe u pogledu nastanka duga po osnovi PDV-a pri uvozu jedrilice. U svakom slučaju, smatrao je da je taj carinski dug i eventualni dug po osnovi PDV-a pri uvozu ugašen, u skladu s člankom 124. stavkom 1. točkom (k) Carinskog zakonika, jer je jedrilica ponovno izvezena u Švicarsku a da pritom nije bila korištena ili upotrijebljena na carinskom području Europske unije.

22      Hauptzollamt je protiv presude Finanzgerichta (Financijski sud) podnio reviziju Bundesfinanzhofu (Savezni financijski sud, Njemačka), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da je jedrilica bila „korištena” u smislu članka 124. stavka 1. točke (k) Carinskog zakonika, s obzirom na to da je bila prerađena bez odobrenja. Slijedom toga, carinski dug nije ugašen, unatoč naknadnom ponovnom izvozu jedrilice. Usto, nastao je dug po osnovi PDV-a pri uvozu jer je prerada na jedrilici dovela do pružanja usluga i stoga je ona ušla u gospodarske tokove Unije. Druga stranka iz glavnog postupka u biti tvrdi da je carinski dug ugašen nakon ponovnog izvoza jedrilice i da ona nije mogla ući u gospodarske tokove Unije jer su obavljeni radovi bili ograničeni na održavanje.

23      Sud koji je uputio zahtjev smatra da je nastao carinski dug, u skladu s člankom 79. stavkom 1. točkom (a) Carinskog zakonika, s obzirom na to da je druga stranka iz glavnog postupka unijela jedrilicu na carinsko područje Unije a da je nije službeno podnijela carini, što se zahtijeva člankom 139. stavkom 1. navedenog zakonika. Međutim, taj sud dvoji, s jedne strane, o tome je li, uz carinski dug, nastao i dug po osnovi PDV-a pri uvozu, na temelju članka 2. stavka 1. točke (d) Direktive o PDV-u. Konkretno, pita se je li okolnost da je jedrilica bila unesena na carinsko područje Unije a da pritom nije stavljena u carinski postupak te da je bila pasivni predmet pružanja usluga održavanja i popravka a da se pritom nije aktivno koristila kao prijevozno sredstvo za isporuku robe ili pružanje usluga dovoljna da bi se moglo smatrati da je došlo do ulaska u gospodarske tokove Unije, što samo po sebi omogućuje pretpostavku da je došlo do potrošnje koja može dovesti do oporezive činjenice u pogledu PDV-a. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se je li došlo do gašenja carinskog duga, u skladu s člankom 124. stavkom 1. točkom (k) Carinskog zakonika, nakon što je jedrilica naknadno iznesena iz carinskog područja Unije. U mjeri u kojoj se radovi održavanja i popravka ne mogu smatrati uobičajenim oblicima rukovanja, u smislu članka 220. Carinskog zakonika, taj sud nije siguran je li jedrilica, iako nije stavljena u postupak unutarnje proizvodnje, bila korištena na carinskom području Unije.

24      U tim je okolnostima Bundesfinanzhof (Savezni financijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Ulazi li prijevozno sredstvo u gospodarske tokove Unije ako se u državi članici njime ne koristi kao prijevoznim sredstvom, ali se na njemu pruža usluga (u ovom slučaju radovi održavanja i popravka)?

2.      Treba li članak 124. stavak 1. točku (k) [Carinskog zakonika] tumačiti na način da se robom koja nije roba Unije koristi u smislu te odredbe ako se na njoj na carinskom području Unije isključivo obavljaju radovi održavanja ili popravka i ako se roba koja nije roba Unije nakon toga ponovno izveze?”

 O prethodnim pitanjima

 Prvo pitanje

25      Uvodno valja primijetiti da, premda se tekst prvog prethodnog pitanja ne odnosi ni na jednu odredbu prava Unije, iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku jasno proizlazi da sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje odredbi članka 2. stavka 1. točke (d) kao i članaka 30., 70. i 71. Direktive o PDV-u, koji su u tom zahtjevu izričito navedeni.

26      U tim okolnostima valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 2. stavak 1. točku (d) te članke 30., 70. i 71. Direktive o PDV-u tumačiti na način da nezakonit unos prijevoznog sredstva iz treće zemlje u državu članicu, u kojoj je ono potom bilo predmet radova održavanja i popravka, prije nego što je ponovno izvezeno izvan carinskog područja Unije a da pritom nije korišteno kao prijevozno sredstvo, predstavlja uvoz robe koji podliježe PDV-u.

27      U tom pogledu prije svega valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (d) Direktive o PDV-u, uvoz robe podliježe PDV‑u i da se, u skladu s člankom 30. prvim stavkom te direktive, uvozom robe smatra ulazak u Uniju robe koja nije u slobodnom prometu.

28      Nadalje, člankom 70. Direktive o PDV-u uspostavlja se načelo prema kojem oporeziva činjenica nastaje i obveza obračuna PDV-a nastupa prilikom uvoza robe.

29      Naposljetku, člankom 71. stavkom 1. Direktive o PDV-u predviđa se, među ostalim, u prvom podstavku, da, kad se roba prilikom ulaska u Uniju stavlja u jedan od postupaka ili jednu od situacija navedenih u tom članku, oporeziva činjenica nastaje i obveza obračuna PDV-a nastupa tek kad roba prestane biti obuhvaćena tim postupcima ili situacijama.

30      Međutim, drugi podstavak članka 71. stavka 1. Direktive o PDV-u odnosi se na posebnu situaciju u kojoj za uvezenu robu koja podliježe, među ostalim, carinskim davanjima oporeziva činjenica nastaje, a obveza obračuna PDV-a nastupa, kad nastane oporeziva činjenica koja se odnosi na ta davanja i kad nastupa obveza obračuna tih davanja.

31      U ovom slučaju, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, carinski dug nastao je primjenom članka 79. stavka 1. točke (a) Carinskog zakonika jer jedrilica odmah nakon unosa na carinsko područje Unije nije bila podnesena carinskom uredu, protivno članku 139. stavku 1. točki (a) tog zakonika.

32      Iz sudske prakse proizlazi da se, s obzirom na paralelizam između PDV‑a pri uvozu i carinskih davanja, potvrđen člankom 71. stavkom 1. drugim podstavkom Direktive o PDV-u, dug po osnovi PDV-a može dodati carinskom dugu ako nezakonito postupanje koje je dovelo do potonjeg duga omogućuje pretpostavku da je predmetna roba ušla u gospodarske tokove Unije i da je, dakle, mogla biti predmet potrošnje, stvarajući tako oporezivu činjenicu u pogledu PDV-a (vidjeti presudu od 18. siječnja 2024., Hauptzollamt Braunschweig (Mjesto nastanka PDV-a – III), C-791/22, EU:C:2024:59, t. 30. i navedenu sudsku praksu). To bi osobito bio slučaj ako roba nije bila zakonito unesena na carinsko područje Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2019., Federal Express Corporation Deutsche Niederlassung, C‑26/18, EU:C:2019:579, t. 46.).

33      Međutim, u pogledu robe koja je nezakonito unesena na carinsko područje Unije i koja je mogla biti korištena ili upotrijebljena u više država članica Sud je već presudio da se pretpostavka ulaska u gospodarske tokove može oboriti ako se utvrdi da je, unatoč povredama carinskih propisa koje su dovele do nastanka carinskog duga na uvoz u državi članici u kojoj su te povrede počinjene, predmetna roba unesena u gospodarske tokove Unije na državnom području druge države članice u kojoj je ta roba bila namijenjena potrošnji. U tom slučaju oporeziva činjenica u pogledu PDV-a pri uvozu nastala je u toj drugoj državi članici (presude od 10. srpnja 2019., Federal Express Corporation Deutsche Niederlassung, C-26/18, EU:C:2019:579, t. 48. i od 18. siječnja 2024., Hauptzollamt Braunschweig (Mjesto nastanka PDV-a – III), C-791/22, EU:C:2024:59, t. 31.).

34      Stoga valja ispitati može li se pretpostavka ulaska u gospodarske tokove oboriti i u situaciji u kojoj roba koja je nezakonito unesena u Uniju na državnom području samo jedne države članice nije bila namijenjena potrošnji u drugoj državi članici, nego izvan područja Unije.

35      U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da povrede carinskih propisa ne predstavljaju same po sebi element koji bi bio dovoljan za utvrđenje da je predmetna roba stvarno ušla u gospodarske tokove Unije. To može biti slučaj čak i kad su takve povrede dovele do toga da ta roba više nije pod nadzorom carinskih tijela, koja su ostala bez mogućnosti da nadziru njezino kretanje (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2019., Federal Express Corporation Deutsche Niederlassung, C-26/18, EU:C:2019:579, t. 50. do 52.).

36      Osim toga, s obzirom na to da je PDV po svojoj prirodi porez na potrošnju, ulazak robe u gospodarske tokove Unije podrazumijeva, u najmanju ruku, da je ta roba namijenjena korištenju ili upotrebi na području Unije (vidjeti u tom smislu presude od 3. ožujka 2021., Hauptzollamt Münster (Mjesto nastanka PDV-a), C‑7/20, EU:C:2021:161, t. 31. do 35., od 8. rujna 2022., Hauptzollamt Hamburg (Mjesto nastanka PDV-a – II), C-368/21, EU:C:2022:647, t. 33. i od 18. siječnja 2024., Hauptzollamt Braunschweig (Mjesto nastanka PDV-a – III), C-791/22, EU:C:2024:59, t. 33.).

37      To osobito vrijedi jer je pretpostavka prema kojoj roba koja je nezakonito unesena na carinsko područje Unije ulazi u gospodarske tokove Unije opravdana osobito potrebom da se osigura neutralnost tržišnog natjecanja između robe koja potječe iz trećih zemalja i usporedive robe koja potječe iz Unije. Međutim, kad se utvrdi da roba koja potječe iz treće zemlje nije bila namijenjena ni korištenju ni upotrebi na području Unije, ona načelno ne može biti u tržišnom natjecanju s usporedivom robom koja potječe iz Unije.

38      U tim okolnostima valja utvrditi da se pretpostavka ulaska u gospodarske tokove Unije, kako je navedena u točki 32. ove presude, može oboriti ako osoba koja je nezakonito unijela robu na carinsko područje Unije na temelju objektivnih i provjerljivih dokaza dokaže da ta roba nije bila namijenjena korištenju ili upotrebi na tom području.

39      U tom pogledu prije svega valja pojasniti da prijevozna sredstva po svojoj prirodi obično nisu predmet potrošnje, već korištenja (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2022., Hauptzollamt Hamburg (Mjesto nastanka PDV-a – II), C-368/21, EU:C:2022:647, t. 34.).

40      Nadalje, kako bi se oborila pretpostavka ulaska u gospodarske tokove Unije, osoba koja je nezakonito unijela prijevozno sredstvo na carinsko područje Unije mora pružiti objektivne i provjerljive dokaze koji omogućuju utvrđivanje područja na kojem je to prijevozno sredstvo namijenjeno za korištenje ili barem dokazati da je ono u svakom slučaju namijenjeno za korištenje izvan carinskog područja Unije (vidjeti po analogiji presudu od 18. studenoga 2010., X, C-84/09, EU:C:2010:693, t. 44.).

41      U tom kontekstu, valja osobito uzeti u obzir uvjete u kojima se u vremenskom kontekstu odvija transport tog prijevoznog sredstva, mjesto prebivališta njegova vlasnika ili posjednika, mjesto njegova uobičajenog korištenja kao i postojanje ili nepostojanje veza koje taj vlasnik ili posjednik održava, s jedne strane, s carinskim područjem Unije i, s druge strane, s trećim zemljama koje bi mogle predstavljati mjesto odredišta tog prijevoznog sredstva (vidjeti po analogiji presudu od 18. studenoga 2010., X, C-84/09, EU:C:2010:693, t. 45. i 46.).

42      Osim toga, u mjeri u kojoj je to moguće, treba uzeti u obzir namjere osobe koja je nezakonito unijela prijevozno sredstvo na carinsko područje Unije, pod uvjetom da su te namjere potkrijepljene objektivnim i provjerljivim dokazima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. studenoga 2010., X, C-84/09, EU:C:2010:693, t. 47.).

43      Naposljetku, valja istaknuti da se na temelju stvarnog korištenja ili upotrebe robe na carinskom području Unije može smatrati da je ona ušla u gospodarske tokove Unije. Slijedom toga, na osobi koja je nezakonito unijela robu na carinsko područje Unije jest da dokaže, među ostalim, da je ta roba napustila carinsko područje Unije a da ondje pritom nije bila stvarno korištena ili upotrebljavana.

44      U tom pogledu valja istaknuti da, u načelu, kako bi se to korištenje moglo smatrati „stvarnim”, ono mora omogućiti iskorištavanje te robe na način da se ona koristi u skladu s funkcijom ili namjenom koja joj je svojstvena. Nasuprot tomu, sama činjenica da je to prijevozno sredstvo prisutno na području Unije ili da je predmet postupaka čiji je cilj učiniti ga prikladnim za takvo korištenje nije dovoljna da bi se njegovo korištenje smatralo „stvarnim”.

45      Konkretno, stvarno korištenje prijevoznih sredstava osobito odgovara njihovu korištenju u svrhu prijevoza osoba ili robe.

46      Suprotno tomu, transport prijevoznog sredstva prema mjestu na kojem se stvarno koristi ne može sam po sebi predstavljati stvarno korištenje navedenog prijevoznog sredstva (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2022., Hauptzollamt Hamburg (Mjesto nastanka PDV-a – II), C‑368/21, EU:C:2022:647, t. 34.).

47      U ovom slučaju iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da druga stranka iz glavnog postupka ima prebivalište u Švicarskoj i da je jedrilica registrirana u toj zemlji. Usto, nije sporno da je jedrilica unesena u Njemačku samo radi izvođenja radova održavanja i popravka te da je nakon dovršetka tih radova ponovno izvezena u Švicarsku. Osim toga, čini se da nijedan element iz spisa ne dokazuje postojanje posebnih veza između te jedrilice i Njemačke, osim izvođenja navedenih radova. Ti elementi upućuju na to da jedrilica nije bila namijenjena korištenju kao prijevozno sredstvo u Njemačkoj ili u drugoj državi članici, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

48      Osim toga, premda je jedrilica prijevozno sredstvo namijenjeno plovidbi, iz tvrdnji druge stranke iz glavnog postupka, koje nisu osporene, proizlazi da je jedrilica prevezena na njemačko državno područje na prikolici i da se nije ni na koji način koristila za plovidbu na tom državnom području.

49      Usto, iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da je ta jedrilica prevezena u društvo X kako bi ondje bila predmet radova održavanja i popravka te da je zatim ponovno izvezena u Švicarsku.

50      Međutim, iz same prirode tih radova – koji se sastoje od izmjene držača kobilice, ponovnog postavljanja kobilice, provjere motora, popravka sustava za filtriranje goriva i zamjene katalizatora za obradu ispušnih plinova – proizlazi da je njihov jedini cilj bio učiniti jedrilicu prikladnom za korištenje u skladu s funkcijom i namjenom koja joj je svojstvena, odnosno za plovidbu. Vlasnik ili posjednik jedrilice samim izvođenjem tih radova ne iskorištava jedrilicu u skladu s njezinom funkcijom ili namjenom.

51      Osim toga, u tom pogledu nije relevantno mogu li takvi radovi, kao isporuka usluga uz naknadu na državnom području države članice u smislu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive o PDV-u, podlijegati PDV-u. Naime, s obzirom na to da je eventualni nastanak PDV-a na temelju tih usluga neovisan o eventualnom nastanku PDV-a pri uvozu, navedene usluge treba smatrati transakcijama različitima od uvoza jedrilice, čak i ako bi ti radovi doveli do povećanja njezine vrijednosti.

52      Iz toga proizlazi da se sama činjenica da je jedrilica bila predmet radova popravka i održavanja u Njemačkoj, prije nego što je zatim ponovno izvezena u Švicarsku, ne može smatrati stvarnim korištenjem tog prijevoznog sredstva na carinskom području Unije.

53      Slijedom toga, ako druga stranka iz glavnog postupka na temelju objektivnih i provjerljivih dokaza dokaže da jedrilica nije bila namijenjena za korištenje u Njemačkoj ili u drugoj državi članici – osobito zbog toga što se, s jedne strane, ona nije namjeravala jedrilicom tako koristiti i zbog toga što je, s druge strane, jedrilica ponovno izvezena u Švicarsku a da pritom nije bila stvarno korištena na carinskom području Unije, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri – ne može se dugovati nikakav PDV pri uvozu.

54      Suprotno onomu što tvrdi vlada Helenske Republike, takav zaključak ne dovodi u pitanje koristan učinak članka 71. stavka 1. prvog podstavka Direktive o PDV-u, koji odgodu nastanka oporezive činjenice u pogledu PDV-a pri uvozu uvjetuje stavljanjem robe u jedan od carinskih postupaka ili u jednu od situacija koje su izričito predviđene tom odredbom.

55      Naime, gospodarske subjekte koji u Uniju unose robu obuhvaćenu jednim od carinskih postupaka predviđenih člankom 71. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive o PDV-u i dalje se potiče da stave predmetnu robu u taj carinski postupak, s obzirom na to da bi u suprotnom bili suočeni, s jedne strane, s nastankom carinskog duga kao i, ovisno o slučaju, sa sankcijama koje se odnose na carinske prekršaje te, s druge strane, s teretom obaranja pretpostavke ulaska robe u gospodarske tokove Unije, na temelju kriterija navedenih u točki 38. ove presude, kako bi izbjegli njezino podvrgavanje PDV-u.

56      Isto tako, zaključak naveden u točki 53. ove presude nije doveden u pitanje sudskom praksom prema kojoj je, kad je roba oduzeta i zaplijenjena nakon što je prošla prvi carinski ured koji se nalazi unutar carinskog područja Unije, oporeziva činjenica u pogledu PDV-a već nastala, a s njome i obveza obračuna PDV-a (presude od 29. travnja 2010., Dansk Transport og Logistik, C-230/08, EU:C:2010:231, t. 94. i od 7. travnja 2022., Kauno teritorinė muitinė, C-489/20, EU:C:2022:277, t. 50.).

57      Naime, u predmetima u kojima su donesene presude navedene u točki 56. ove presude predmetna roba, odnosno cigarete nezakonito unesene u Uniju, po samoj svojoj prirodi i s obzirom na okolnosti njezina unosa bila je namijenjena potrošnji na području Unije. Stoga se nije postavilo pitanje mogućnosti obaranja pretpostavke ulaska u gospodarske tokove Unije jer uvjeti navedeni u točki 38. ove presude nisu mogli biti ispunjeni.

58      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 2. stavak 1. točku (d) kao i članke 30., 70. i 71. Direktive o PDV-u treba tumačiti na način da nezakonit unos prijevoznog sredstva iz treće zemlje na carinsko područje Unije ne predstavlja uvoz robe koji podliježe PDV-u, ako se na temelju objektivnih i provjerljivih dokaza dokaže da takvo prijevozno sredstvo nije bilo namijenjeno korištenju na tom području i da je ponovno izvezeno a da pritom nije bilo stvarno korišteno na navedenom području.

 Drugo pitanje

59      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 124. stavak 1. točku (k) Carinskog zakonika tumačiti na način da činjenica da je roba, prije nego što je ponovno izvezena, bila predmet radova održavanja i popravka na carinskom području Unije predstavlja korištenje te robe u smislu te odredbe, ako ti radovi nisu bili odobreni kao postupci prerade u okviru postupka unutarnje proizvodnje.

60      U skladu s člankom 124. stavkom 1. točkom (k) Carinskog zakonika, carinski dug koji je nastao na temelju članka 79. tog zakonika gasi se ako se, pod uvjetom da dotična osoba nije pokušala počiniti prijevaru u smislu članka 124. stavka 6. navedenog zakonika, dokaže da roba nije bila korištena ili upotrijebljena i da je bila iznesena izvan carinskog područja Unije.

61      Članak 124. stavak 1. točku (k) Carinskog zakonika treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 38. tog zakonika, u skladu s kojom je primjereno voditi računa o dobroj vjeri dotične osobe u slučajevima kada je carinski dug nastao zbog nepoštovanja carinskog zakonodavstva te umanjiti učinak nepažnje dužnika.

62      U tom pogledu Sud je već imao priliku pojasniti da članak 124. stavak 1. točka (k) Carinskog zakonika, u vezi s uvodnom izjavom 38. i člankom 124. stavkom 6. tog zakonika, ima za cilj omogućiti, ako nema pokušaja prijevare, gašenje carinskog duga koji je nastao na temelju članka 79. navedenog zakonika u slučaju kad je, unatoč nepoštovanju određenih uvjeta ili obveza koje proizlaze iz tog zakonika, dokazano da roba nije bila korištena na način koji opravdava carinjenje i da je iznesena iz carinskog područja Unije (presuda od 8. listopada 2020., Combinova, C-476/19, EU:C:2020:802, t. 32.).

63      Stoga pojam „korištena roba” u smislu članka 124. stavka 1. točke (k) Carinskog zakonika treba shvatiti na način da se ne odnosi na svako korištenje, nego samo na ono koje samo po sebi dovodi do carinskog duga (presuda od 8. listopada 2020., Combinova, C-476/19, EU:C:2020:802, t. 33.).

64      Usto, neispunjenje formalnih uvjeta predviđenih Carinskim zakonikom ne može samo po sebi biti prepreka primjeni određenih odredbi tog zakonika kojima se nastoje ublažiti posljedice povrede carinskih obveza, među kojima je i ona predviđena člankom 124. stavkom 1. točkom (k) navedenog zakonika, s obzirom na to da su te odredbe osmišljene upravo kako bi se primjenjivale u situacijama koje proizlaze iz takve povrede. Članak 124. stavak 1. točka (k) Carinskog zakonika stoga bi uvelike bio lišen korisnog učinka ako bi ga se tumačilo na način da se ne primjenjuje ako roba nije bila stavljena u postupak unutarnje proizvodnje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. lipnja 2025., Palmstråle, C‑125/24, EU:C:2025:431, t. 33.).

65      Stoga sama činjenica da postupci prerade nisu bili formalno odobreni u okviru postupka unutarnje proizvodnje ne može sama po sebi biti prepreka gašenju carinskog duga ako su usto ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 124. stavkom 1. točkom (k) Carinskog zakonika, u vezi s njegovom uvodnom izjavom 38.

66      S obzirom na to, kao što je to Komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, kad radnja izvršena na robi na carinskom području Unije sama po sebi ne dovodi do nastanka carinskog duga jer ima obilježja radnje koja se mogla odobriti u okviru postupka unutarnje proizvodnje, ta se radnja ne može kvalificirati kao korištenje u smislu članka 124. stavka 1. točke (k) Carinskog zakonika, unatoč nepostojanju formalnog odobrenja te radnje u okviru takvog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 8. listopada 2020., Combinova, C-476/19, EU:C:2020:802, t. 35.).

67      U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri imaju li radovi održavanja i popravka takva obilježja da su mogli biti odobreni u okviru postupka unutarnje proizvodnje.

68      U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev mora osobito ispitati, s jedne strane, jesu li radovi održavanja i popravka kao takvi obuhvaćeni područjem primjene postupka unutarnje proizvodnje, kako je definiran u članku 256. Carinskog zakonika.

69      S druge strane, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li druga stranka iz glavnog postupka ispunjavala uvjete potrebne za dodjelu odobrenja za primjenu postupka unutarnje proizvodnje.

70      U tom pogledu valja podsjetiti na to da Carinski zakonik predviđa mogućnost izdavanja odobrenja za primjenu postupka unutarnje proizvodnje s retroaktivnim učinkom ako su ispunjeni uvjeti iz članka 211. stavka 2. tog zakonika. Stoga, kako ta odredba ne bi bila lišena korisnog učinka, ti uvjeti moraju biti ispunjeni i kad je sud dužan retroaktivno provjeriti jesu li određene transakcije mogle biti odobrene u okviru tog postupka.

71      U tom kontekstu valja podsjetiti i na to da se člankom 161. Delegirane uredbe 2015/2446 predviđa da se, odstupajući od članka 211. stavka 3. točke (a) Carinskog zakonika, odobrenje za primjenu postupka unutarnje proizvodnje može u povremenim slučajevima, kada se to smatra opravdanim, izdati osobama koje imaju poslovni nastan izvan carinskog područja Unije.

72      Ako se, nakon provjere suda koji je uputio zahtjev u skladu s točkama 67. do 70. ove presude, pokaže da su radovi održavanja i popravka mogli biti odobreni u okviru postupka unutarnje proizvodnje, izvođenje tih radova ne može se smatrati korištenjem jedrilice, u smislu članka 124. stavka 1. točke (k) Carinskog zakonika.

73      U tom pogledu valja dodati da taj zaključak ne ugrožava koristan učinak članka 210. Carinskog zakonika, kojim se predviđa stavljanje robe u jedan od posebnih carinskih postupaka.

74      Naime, kao što to proizlazi iz točke 55. ove presude, gospodarske subjekte koji u Uniju unose robu koja bi mogla biti obuhvaćena postupkom unutarnje proizvodnje i dalje se potiče da stave tu robu u taj postupak, s obzirom na to da je primjena takvog postupka prepreka nastanku carinskog duga i time ih se oslobađa obveze naknadnog zahtjeva za njegovim gašenjem.

75      S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 124. stavak 1. točku (k) Carinskog zakonika treba tumačiti na način da činjenica da je roba, prije nego što je ponovno izvezena, bila predmet radova održavanja i popravka na carinskom području Unije ne predstavlja korištenje te robe u smislu te odredbe, ako su ti radovi mogli biti odobreni u okviru postupka unutarnje proizvodnje.

 Troškovi

76      Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Općem sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (drugo vijeće koje zasjeda u sastavu od pet sudaca)

odlučuje:

1.      Članak 2. stavak 1. točku (d) kao i članke 30., 70. i 71. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost

treba tumačiti na način da:

nezakonit unos prijevoznog sredstva iz treće zemlje na carinsko područje Europske unije ne predstavlja uvoz robe koji podliježe porezu na dodanu vrijednost (PDV), ako se na temelju objektivnih i provjerljivih dokaza dokaže da takvo prijevozno sredstvo nije bilo namijenjeno korištenju na tom području i da je ponovno izvezeno a da pritom nije bilo stvarno korišteno na navedenom području.

2.      Članak 124. stavak 1. točku (k) Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije

treba tumačiti na način da:

činjenica da je roba, prije nego što je ponovno izvezena, bila predmet radova održavanja i popravka na carinskom području Unije ne predstavlja korištenje te robe u smislu te odredbe, ako su ti radovi mogli biti odobreni u okviru postupka unutarnje proizvodnje.

Półtorak

Hesse

Steinfatt

Petrlík

 

      Dimitrakopoulos

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. listopada 2026.

Potpisi


*      Jezik postupka: njemački