1.

„Prema mojem mišljenju, najljepša riječ u rječniku, i moja najdraža riječ, jest carinska tarifa”, nedavno je izjavio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald J. Trump ( 2 ).

2.

Opčinjenost predsjednika Trumpa carinama traje od njegova prvog predsjedničkog mandata, ako ne i duže. Prema njegovim uputama, Sjedinjene Američke Države uvele su 2018. carine ad valorem na nekoliko vrsta proizvoda od čelika različitog podrijetla, uključujući one iz Europske unije. Europska unija je na to odgovorila mjerama za ponovno postizanje ravnoteže u obliku dodatnih carina ad valorem na određene tarifne stavke kombinirane nomenklature ( 3 ) (u daljnjem tekstu: KN).

3.

Jedna od kategorija proizvoda koje su se našle u toj geopolitičkoj unakrsnoj vatri bila je oznaka KN 96138000 („ostali upaljači”), za koju je Provedbenom uredbom (EU) 2020/502 ( 4 ) (u daljnjem tekstu: pobijana uredba) uvedena dodatna carina ad valorem od 20 %.

4.

Upaljač „Zippo” tipičan je američki proizvod koji se može razvrstati u tu kategoriju proizvoda. Zato su društva Zippo Manufacturing Co., Zippo GmbH i Zippo SAS (u daljnjem tekstu zajedno: Zippo) ( 5 ) osporavala pobijanu uredbu pred Općim sudom. Jedan od njihovih argumenata bio je taj da su prije uvođenja tih carina morala biti saslušana.

5.

U presudi od 18. listopada 2023., Zippo Manufacturing i Zippo/Komisija (T‑402/20, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2023:640), Opći se sud složio s tim argumentom.

6.

Europska komisija je protiv te presude podnijela žalbu u kojoj tvrdi, među ostalim, da se pravo na saslušanje, kako je zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ne primjenjuje u ovom slučaju. Slažem se.

7.

Okolnosti ovog spora opisane su u točkama 2. do 13. pobijane presude. Valja ponoviti sljedeće.

8.

Predsjednik Trump objavio je 2. ožujka 2018. na Twitteru, među ostalim, sljedeće:

„Moramo zaštititi našu zemlju i naše radnike. Naša industrija čelika je u lošem stanju. AKO NEMATE ČELIK, NEMATE ZEMLJU!” ( 6 )

9.

Sjedinjene Američke Države donijele su 8. ožujka 2018. mjere u obliku carina ad valorem od 20 % na uvoz određenih proizvoda od čelika i aluminija iz, među ostalim, Europske unije, koje su stupile na snagu 23. ožujka 2018. na neograničeno vrijeme ( 7 ).

10.

Komisija je u odgovoru na te mjere 16. svibnja 2018. objavila Provedbenu uredbu (EU) 2018/724 ( 8 ) kako bi postupno uvela dodatne carine na određene proizvode iz Sjedinjenih Američkih Država. Odabrani raspon proizvoda obuhvaćenih oznakama KN iz područja primjene te uredbe uključivao je kukuruz šećerac, brusnice, duhan, šminku, odjeću, proizvode od čelika, bourbon, papir, obuću, kućanske proizvode, perilice, baterije, motorna vozila, motocikle, ribarske brodove i motorna plovila.

11.

Europska unija obavijestila je 18. svibnja 2018. Vijeće za trgovinu robom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) o predloženoj suspenziji koncesija i drugih obveza u skladu s člankom 8. stavkom 2. Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama u pogledu oznaka KN navedenih u Provedbenoj uredbi 2018/724 ( 9 ).

12.

Sjedinjene Američke Države su 24. siječnja 2020. proširile carine na određene proizvode dobivene od čelika i aluminija, koje su se trebale primjenjivati od tog datuma, ponovno na neograničeno vrijeme ( 10 ).

13.

Komisija je 6. ožujka 2020. zatražila, u skladu s člankom 9. Uredbe (EU) br. 654/2014 (u daljnjem tekstu: Uredba o provedbi) ( 11 ), mišljenje relevantnih dionika putem obavijesti objavljene na mrežnoj stranici Komisijine Glavne uprave (GU) za trgovinu ( 12 ). Prikupljanje informacija koje je zatražio GU za trgovinu već se u tom trenutku odnosilo, među ostalim, na oznaku KN 96138000 ( 13 ).

14.

Zippo nije sudjelovao u tom prikupljanju informacija.

15.

Komisija je 7. travnja 2020. objavila pobijanu uredbu.

16.

U toj je uredbi Komisija objasnila da „[i]ako ih Sjedinjene Američke Države opisuju kao sigurnosne mjere, zapravo su to zaštitne mjere” ( 14 ). Zato je, i s obzirom na to da savjetovanja sa Sjedinjenim Američkim Državama nisu dovela do zadovoljavajućeg rješenja, Europska unija ostvarila svoje pravo suspenzije i ponovnog postizanja ravnoteže koncesija, u skladu sa Sporazumom WTO‑a o zaštitnim mjerama, na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe o provedbi ( 15 ).

17.

Odgovarajuće mjere u tu svrhu donesene su u obliku mjera trgovinske politike koje se sastoje od suspenzije carinskih koncesija i određivanja novih ili povećanih carina ( 16 ).

18.

Za proizvode obuhvaćene oznakom KN 96138000 („Ostali upaljači”, iz kategorije „Upaljači za cigarete i ostali upaljači, neovisno jesu li mehanički ili električni, te njihovi dijelovi, osim kremena i fitilja”) to je podrazumijevalo uvođenje dodatne carine ad valorem od 20 % ( 17 ). U skladu s pobijanom uredbom, „[p]ri osmišljavanju i odabiru tih mjera Komisija je primijenila objektivne kriterije u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (c) i člankom 4. stavkom 3.” Uredbe o provedbi ( 18 ).

19.

Članak 4. stavak 2. točka (c) te uredbe ovlašćuje Komisiju za donošenje mjera trgovinske politike na razini koja je „u bitnom [istovjetna] opsegu koncesija ili drugih obveza pogođenih zaštitnom mjerom, u skladu s uvjetima Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama”.

20.

U skladu s člankom 4. stavkom 3. Uredbe o provedbi, predmetne mjere trgovinske politike određuju se na temelju „(a) djelotvornost[i] mjera u poticanju trećih zemalja na pridržavanje međunarodnih trgovinskih pravila”; „(b) potencijal[a] mjera za olakšavanje situacije gospodarskih subjekata u Uniji koji su pogođeni mjerama koje su poduzele treće zemlje”; „(c) dostupnost[i] alternativnih izvora opskrbe za proizvode ili usluge o kojima je riječ kako bi se izbjegao ili umanjio negativan utjecaj na industrije koje se nalaze na nižim pozicijama proizvodnog lanca, na javne naručitelje ili naručitelje ili na krajnje potrošače u Uniji”; „(d) izbjegavanj[a] nerazmjerne upravne složenosti i troškova u primjeni mjera”; i (e) posebni[h] kriterij[a] koji mogu biti ustanovljeni u međunarodnim trgovinskim sporazumima u vezi sa slučajevima iz članka 3.” Uredbe o provedbi.

21.

Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi, prema bilješci GU‑a za trgovinu od 26. ožujka 2020., da je, u okviru postupka prikupljanja informacija iz članka 9. Uredbe o provedbi, „ocjena različitih navoda dionika uzimala u obzir relevantne kriterije u skladu s Uredbom o provedbi, to jest prethodno navedene kriterije [(b)] i [(c)]. Komisija se prilikom odabira proizvoda ponajprije vodila tim kriterijima. Budući da su predviđene mjere carine koje se primjenjuju na granici, ispunjen je uvjet iz točke [(d)]. Kriterij [(e)] nije primjenjiv jer Sporazumom WTO‑a o zaštitnim mjerama nisu ustanovljeni dodatni posebni kriteriji pored bitne istovjetnosti. Kriterij [(a)] nije primjenjiv na ovaj slučaj jer je relevantan za druge situacije predviđene Uredbom o provedbi.” ( 19 ).

22.

Pobijana uredba stupila je na snagu 6. travnja 2020. ( 20 ).

23.

Europska unija obavijestila je 7. travnja 2020. Vijeće za trgovinu robom WTO‑a o mjerama uvedenima pobijanom uredbom u skladu s člankom 8. stavkom 2. Sporazuma WTO‑a o zaštitnim mjerama ( 21 ).

24.

Nakon što su Sjedinjene Američke Države 31. listopada 2021. najavile suspenziju svojih mjera za razdoblje do 31. prosinca 2023., Komisija je također suspendirala mjere uvedene pobijanom uredbom do 31. prosinca 2023. ( 22 ).

25.

Mehaničke metalne upaljače „otporne na vjetar”, koje društvo Zippo Manufacturing Co. proizvodi u Sjedinjenim Američkim Državama, društvo Zippo GmbH uvozi u Europsku uniju pod oznakom KN 96138000 (u daljnjem tekstu: dotični proizvod). Ta oznaka KN obuhvaćena je pobijanom uredbom.

26.

Zippo je 30. lipnja 2020. podnio tužbu za poništenje pobijane uredbe.

27.

Opći je sud 18. listopada 2023. donio pobijanu presudu kojom je poništio pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na proizvode obuhvaćene oznakom KN 96138000 uz obrazloženje da Komisija u postupku koji je rezultirao donošenjem te uredbe nije poštovala Zippovo pravo na saslušanje.

28.

Ta je presuda u biti strukturirana na sljedeći način.

29.

Kad je riječ o dopuštenosti, Opći je sud razmotrio samo situaciju društva Zippo Manufacturing Co ( 23 ).

30.

Kao prvo, objasnio je da se pobijana uredba osobno odnosi na društvo Zippo Manufacturing Co. zbog „skup[a] činjeničnih i pravnih sastavnih elemenata posebne situacije koja [ga] izdvaja […] od svih ostalih gospodarskih subjekata” ( 24 ). Kao drugo, Opći je sud smatrao da se pobijana uredba izravno odnosi na društvo Zippo Manufacturing Co., među ostalim, zato što utječe na pravo tog društva na pristup tržištu Unije ( 25 ). Kao treće, taj je sud smatrao da to društvo, unatoč suspenziji pobijane uredbe, i dalje ima pravni interes za njezino pobijanje, kako bi se izbjeglo ponavljanje bilo koje navodne nezakonitosti u budućnosti ( 26 ).

31.

Kad je riječ o meritumu, Opći je sud odmah razmotrio peti tužbeni razlog, u okviru kojeg je Zippo tvrdio da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave ( 27 ).

32.

Kao prvo, taj je sud ocijenio Zippov tužbeni razlog u odnosu na zahtjeve utvrđene člankom 9. Uredbe o provedbi. Smatrao je da ta odredba ne obvezuje Komisiju da obavijesti relevantne dionike o postupku prikupljanja informacija putem obavijesti u Službenom listu Europske unije, nego da je dovoljno da se obavijest o tom postupku objavi na mrežnoj stranici GU‑a za trgovinu ( 28 ).

33.

Kao drugo, Opći je sud istaknuo da pravo na dobru upravu uključuje samostalno pravo svake osobe da bude saslušana prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi mogla nepovoljno utjecati na nju. U tom se pogledu pozvao na članak 41. stavak 2. točku (a) Povelje ( 29 ). Prema mišljenju tog suda, mjere za ponovno postizanje ravnoteže uvedene na temelju članka 4. Uredbe o provedbi „namijenjene [su] tomu da stvaraju negativne gospodarske posljedice na djelatnost poduzetnika iz SAD‑a koji u Uniju izvoze proizvode na koje se te mjere primjenjuju” ( 30 ). Stoga, takva mjera, „čak i ako nije donesena u pojedinačnom postupku protiv poduzetnikâ izvoznikâ proizvoda na koje se ta mjera odnosi, može predstavljati mjeru koja može nepovoljno utjecati na interese navedenih poduzetnika”, tako da „se ne može isključiti” da se ti poduzetnici mogu pozvati na pravo na saslušanje ( 31 ).

34.

Opći je sud istodobno smatrao da članak 9. Uredbe o provedbi ne predstavlja provedbu prava na saslušanje, u mjeri u kojoj se njime predviđa Komisijina obveza da prikuplja informacije i stavove o gospodarskim interesima Europske unije u vezi s određenom robom ili određenim uslugama, a ne informacije o pojedinačnim interesima poduzetnikâ na koje predložene mjere Unije nepovoljno utječu ( 32 ).

35.

Uzimajući u obzir te pretpostavke i s obzirom na to da je Komisija znala da bi mjere uvedene pobijanom uredbom mogle nepovoljno utjecati na Zippo, Opći je sud zaključio da je Komisija toj stranci trebala omogućiti da bude saslušana u okviru postupka donošenja pobijane uredbe ( 33 ).

36.

Naposljetku, Opći je sud smatrao da je povreda prava na saslušanje mogla utjecati na ishod postupka. Smatrao je da se „ne može […] isključiti da bi pobijana uredba imala drukčiji sadržaj” da je Zippu bilo omogućeno da se koristi pravom na saslušanje ( 34 ).

37.

S obzirom na prethodno navedeno, Opći je sud prihvatio peti tužbeni razlog i poništio pobijanu uredbu a da nije ispitao ostale tužbene razloge.

38.

Žalbom podnesenom 26. prosinca 2023. Komisija od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu, odbije peti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela dobre uprave i naloži Zippu snošenje troškova.

39.

Zippo od Suda zahtijeva da odbije žalbu i, podredno, da predmet vrati Općem sudu na ponovno suđenje te da Komisiji naloži snošenje troškova.

40.

I Komisija i Zippo iskoristili su svoja prava na repliku i odgovor na repliku. Rasprava nije održana.

41.

Sud je zatražio da se u svojem mišljenju usredotočim na prvi žalbeni razlog. U okviru tog žalbenog razloga Komisija tvrdi da je Opći sud pogriješio kada je zaključio da je povrijedila Zippovo pravo na saslušanje, kako ono proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje ( 35 ).

42.

Komisijin žalbeni razlog podijeljen je na tri dijela. U okviru prvog dijela Komisija tvrdi da Opći sud nije uzeo u obzir činjenicu da se članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje ne primjenjuje na mjere opće primjene. U okviru drugog dijela ističe da pobijana uredba nije „pojedinačna mjera”. Naposljetku, u okviru trećeg dijela ističe da, čak i da je Zippo imao pravo na saslušanje u vezi s donošenjem pobijane uredbe, to je pravo poštovano postupkom prikupljanja informacija koji se provodi u skladu s člankom 9. Uredbe o provedbi.

43.

Slijedit ću Komisijinu strukturu i redom razmotriti argumente iz tri dijela tog žalbenog razloga (dio A). Iako ću predložiti Sudu da prihvati sva tri dijela, zaključit ću da stanje postupka ne dopušta donošenje konačne odluke i da bi, slijedom toga, predmet trebalo vratiti Općem sudu na ponovno suđenje (dio B).

44.

Komisija smatra da, iako je Opći sud pravilno utvrdio da je područje primjene članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje ograničeno na pojedinačne mjere ( 36 ), taj je zahtjev propustio primijeniti na postupak koji je rezultirao donošenjem pobijane uredbe s obzirom na to da taj akt prava Unije nije pojedinačna mjera u smislu te odredbe ( 37 ).

45.

Zippo pak smatra da Opći sud nije zanemario zahtjev koji se odnosi na pojedinačnu mjeru, kako proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, i da se u pobijanoj presudi ne navodi suprotno.

46.

Iako se slažem sa Zippovim mišljenjem da to u pobijanoj presudi nije izričito navedeno, Komisija je u pravu kada je riječ o tome da je Opći sud, čini se, protumačio i primijenio članak 41. stavak 2. točku (a) Povelje kao da njime predviđen zahtjev koji se odnosi na pojedinačnu mjeru ne postoji, tako da se čini da je taj sud zaključio da bi nepovoljan utjecaj na osobu bio dovoljan za nastanak prava na saslušanje ( 38 ).

47.

Taj je pristup očito pogrešan.

48.

Već iz teksta članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje i relevantne sudske prakse ( 39 ) proizlazi da se pravo na saslušanje iz te odredbe primjenjuje pod dvama uvjetima: kao prvo, da je riječ o pojedinačnoj mjeri koja se donosi u upravnom postupku koji se vodi protiv neke osobe i, kao drugo, da bi mjera koja se donosi mogla nepovoljno utjecati na tu osobu.

49.

Sud je na temelju te logike presudio da se pravo na saslušanje, kako proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, primjenjuje samo u postupku u kojem uprava donosi pojedinačnu mjeru u odnosu na određenu osobu, a ne u postupku u kojem se donosi mjera opće primjene ( 40 ).

50.

Postoje važni politički razlozi zbog kojih je to ograničenje opravdano: većina, ako ne i sve mjere opće primjene, vjerojatno će na neki način nepovoljno utjecati na barem jednu fizičku ili pravnu osobu, neovisno o tome može li se njezin identitet unaprijed utvrditi ili ne. Iako, kao što to također tvrdi Komisija, institucije Unije moraju uzeti u obzir utjecaj koji takve mjere mogu imati na fizičke ili pravne osobe, one nisu dužne uzeti u obzir posebne okolnosti u kojima se nalaze te osobe.

51.

Stoga, činjenica da na neku osobu općenito utječe takva mjera ne može biti dovoljna za nastanak prava na saslušanje, kako proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.

52.

Kao što to Komisija pravilno tvrdi, suprotno – odnosno priznavanje prava na saslušanje svakoj osobi na koju bi mogla utjecati mjera opće primjene – u praksi ne bi moglo funkcionirati.

53.

Međutim, čak i kad bi se mogao pronaći način da se to provede, bilo bi nemoguće identificirati i obavijestiti sve osobe na koje utječe mjera opće primjene kako bi ih se saslušalo.

54.

To je tako u području zajedničke trgovinske politike jer, kao što je to Komisija objasnila u odgovoru na pitanja koja je Opći sud postavio strankama, ona uopće ne raspolaže popisom uvoznika određenog proizvoda. Ona nema ni pristup pojedinačnim podacima koji bi mogli omogućiti identifikaciju osoba koje bi mogle biti pogođene takvim mjerama.

55.

Iz toga slijedi da „pojedinačno” pravo na saslušanje, kako proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, i zbog pravnih i zbog praktičnih razloga može nastati samo kad je riječ o pojedinačnim mjerama ( 41 ).

56.

Stoga prvi dio prvog žalbenog razloga treba prihvatiti.

57.

Komisija nadalje tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da pobijana uredba u odnosu na Zippo predstavlja pojedinačnu mjeru u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.

58.

Slažem se s Komisijom.

59.

Kao prvo, pobijana mjera je uredba, akt koji se, na temelju članka 288. drugog stavka UFEU‑a, općenito primjenjuje na sve subjekte prava Unije.

60.

Međutim, Zippo je u pravu kada tvrdi, u biti, da sâm taj oblik ne isključuje mogućnost da bi pobijana uredba mogla sadržavati pojedinačne odluke u pogledu određenih osoba, tako da bi na nju moglo biti primjenjivo pravo na saslušanje, kako proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje ( 42 ).

61.

To je slučaj, na primjer, u područjima antidampinških mjera i mjera ograničavanja, u kojima Komisija i Vijeće Europske unije donose uredbe s ciljem uvođenja određenih mjera protiv fizičkih ili pravnih osoba ad nominem. Naime, iako se takve mjere općenito donose u obliku uredbe, one za određene fizičke i pravne osobe imaju obilježja odluke s obzirom na to da odražavaju konačno stajalište institucija Unije slijedom upravnog postupka u vezi s njihovom konkretnom situacijom ( 43 ).

62.

Zbog toga se te fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravo na saslušanje kao da su adresati te uredbe, čak i kada relevantno sekundarno pravo Unije ne predviđa tu mogućnost ( 44 ).

63.

Međutim, pobijana uredba je drukčija.

64.

Ona objektivno utvrđuje situacije i proizvodi pravne učinke u pogledu općenito i apstraktno određenih kategorija osoba ( 45 ).

65.

U ovom se slučaju primjenjuje na sav uvoz iz Sjedinjenih Američkih Država koji je obuhvaćen oznakom KN 96138000.

66.

U tu svrhu, pobijana uredba ne upotrebljava informacije o poslovnim aktivnostima nijedne od fizičkih ili pravnih osoba na koje utječe.

67.

Također nije usmjerena protiv ponašanja određenog poduzetnika ( 46 ) niti je upućena Zippu ( 47 ).

68.

Naprotiv, kao što je to sam Opći sud objasnio, pobijana uredba općenito ima za cilj izvršiti pritisak na Sjedinjene Američke Države da izmijene svoju praksu ( 48 ).

69.

Zippo ne može tvrditi da je pobijana uredba, kao takva, pojedinačna mjera koja mu je upućena i da mu je stoga trebalo dodijeliti pravo na saslušanje prije njezina donošenja.

70.

Nijedna presuda na koju se pozvao Opći sud ne omogućuje izvođenje suprotnog zaključka ( 49 ).

71.

Činjenica da je provedba postupka za donošenje pobijane uredbe dovela do toga da je Komisija identificirala osobu na čije interese ona može nepovoljno utjecati ( 50 ) ili da je ta institucija znala da dotični proizvod spada u kategorije proizvoda na koje se odnosi taj akt ( 51 ) – što je usto doznala na vlastitu inicijativu ( 52 ) – ne znači da je pobijana uredba bila donesena u okviru postupka koji se vodio protiv Zippa ili u odnosu na njega.

72.

Te činjenice same po sebi ne čine pobijanu uredbu pojedinačnom mjerom u smislu koji se zahtijeva za primjenu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.

73.

Doista, bilo bi zabrinjavajuće da Komisija ne poznaje situaciju i glavne sudionike na američkom tržištu u području u kojem je odlučila uvesti mjere za ponovno postizanje ravnoteže jednostavno zato što takve mjere, u skladu s Uredbom o provedbi, moraju biti, među ostalim, odabrane i osmišljene tako da potiču treće zemlje na poštovanje postojećih međunarodnih trgovinskih pravila ( 53 ).

74.

Iz toga slijedi da je Komisija u pravu kada tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku kada je zaključio da pobijana uredba u odnosu na Zippo predstavlja „pojedinačnu mjeru” u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.

75.

Taj zaključak nije doveden u pitanje Zippovim argumentom prema kojem bi bilo kontradiktorno, s jedne strane, priznati dopuštenost predmetne tužbe i, s druge strane, negirati primjenjivost prava na saslušanje.

76.

U tom pogledu dovoljno je istaknuti da je Sud već imao priliku pojasniti da činjenica da se mjera opće primjene izravno i osobno odnosi na stranku ne znači da je toj stranci moralo biti omogućeno da je se sasluša u okviru postupka u kojem je donesena ( 54 ).

77.

Kao što je to Komisija pravilno istaknula, kako bi se osobi priznalo pravo na saslušanje na temelju članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, nije dovoljno da se mjera osobno odnosi na tu osobu. Predmetni postupak također mora rezultirati „pojedinačnom mjerom”.

78.

To se može objasniti različitim svrhama koje imaju uvjeti za priznavanje aktivne procesne legitimacije iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i uvjeti za priznavanje (pojedinačnog) prava na saslušanje iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje. S jedne strane, svrha priznavanja aktivne procesne legitimacije fizičkoj odnosno pravnoj osobi pred sudovima Unije je omogućiti osobi na koju mjera nepovoljno utječe da osporava njezinu pravnu valjanost. S druge strane, svrha prava na saslušanje je omogućiti osobi da spriječi da se u odnosu na nju donese odluka, kada bi ta odluka nepovoljno utjecala na njezinu osobnu situaciju ( 55 ).

79.

Stoga, kako bi joj se dao pristup sudovima Unije, dovoljno je da mjera individualizira dotičnu osobu, čak i ako ta mjera nije donesena imajući na umu tu osobu.

80.

Suprotno tomu, kako bi joj se priznalo pravo na saslušanje u okviru upravnog postupka, taj se postupak mora voditi s ciljem rješavanja pojedinačne situacije dotične osobe i rezultirati aktom koji na nju može nepovoljno utjecati.

81.

Stoga je Komisija pravilno tvrdila da utvrđenje da se mjera opće primjene osobno odnosi na fizičku ili pravnu osobu ne znači nužno da je predmetna mjera „pojedinačna mjera” u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.

82.

Slijedom toga, drugi dio prvog žalbenog razloga također treba prihvatiti.

83.

U okviru trećeg dijela Komisija u biti tvrdi da, čak i kada bi pravo na saslušanje iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje bilo primjenjivo u ovom slučaju, to bi pravo bilo poštovano postupkom prikupljanja informacija provedenim u skladu s člankom 9. Uredbe o provedbi.

84.

Zippo je u svojem odgovoru osporavao dopuštenost tog Komisijina argumenta. Smatra da Komisija u tom dijelu žalbe nije dovoljno precizno identificirala relevantne točke pobijane presude. Komisijina žalba u tom dijelu stoga ne ispunjava zahtjeve iz članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda. Tom se odredbom zahtijeva da „žalbeni razlozi i argumenti precizno navode dijelove obrazloženja odluke Općeg suda koji se pobijaju”.

85.

Ne slažem se s time.

86.

Kao što to Komisija objašnjava, taj se postupovni zahtjev ne smije shvatiti previše formalistički, tako da se njime u svakom slučaju zahtijeva navođenje konkretnih točaka pobijane presude.

87.

Svrha članka 169. stavka 2. Poslovnika jest omogućiti Sudu da provede nadzor zakonitosti akta prava Unije ( 56 ).

88.

Kao takva, ta je odredba izraz članka 256. stavka 2. UFEU‑a i članka 58. Statuta Suda Europske unije, kojima se zahtijeva da Sud prilikom izvršavanja svoje nadležnosti u stadiju žalbe može razumjeti predmet spora.

89.

Taj je zahtjev ispunjen kada se u žalbenim razlozima i argumentima koji se navode u žalbi iznose elementi pobijane presude čije se ukidanje traži ( 57 ).

90.

Kao što je to Sud priznao, to se može postići bilo izričitim identificiranjem točaka obrazloženja pobijane presude koje se osporavaju bilo „citiranjem ili ponavljanjem elemenata iz tih točaka, zbog čega ih je moguće identificirati” ( 58 ).

91.

U ovom slučaju, Komisija u okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga ne samo da objašnjava, u biti, da osporava zaključak Općeg suda prema kojem članak 9. Uredbe o provedbi ne predstavlja provedbu prava na saslušanje, kako proizlazi iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje, nego također precizno navodi točke pobijane presude čije ukidanje traži ( 59 ).

92.

Iz toga slijedi da je žalba u skladu s člankom 169. stavkom 2. Poslovnika te Zippov argument o nedopuštenosti stoga treba odbiti.

93.

Opći je sud u točki 67. pobijane presude zaključio da „kada poduzetnik, na čije bi interese mogle nepovoljno utjecati mjere predviđene provedbenim aktom koji je Komisija donijela u skladu s člankom 4. stavkom 1. [Uredbe o provedbi], nije sudjelovao u takvom prikupljanju informacija, ne može se smatrati da njegovo pravo na saslušanje, kako je zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, nije povrijeđeno samo zato što je Komisija ispunila svoju obvezu organizacije navedenog prikupljanja, u skladu s člankom 9. stavkom 1. te uredbe.” ( 60 ).

94.

Komisija osporava takvo tumačenje članka 9. Uredbe o provedbi smatrajući da takvo tumačenje te odredbe od strane Općeg suda može potaknuti dionike na to da ne sudjeluju u postupcima prikupljanja informacija, poput onog koji je proveden u ovom slučaju, kako bi naknadno osporavali valjanost akta prava Unije donesenog u takvom postupku zbog povrede pravâ obrane.

95.

Kao što sam to već objasnila u točki 49. ovog mišljenja, pravo na saslušanje u okviru postupka donošenja mjera opće primjene, kao što je to slučaj s pobijanom uredbom, ne može se temeljiti na članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje.

96.

S obzirom na navedeno, u sustavu koji se temelji na načelu participativne demokracije ( 61 ), u kojem se subjektima na koje bi mjere opće primjene koje donosi uprava mogle utjecati mora omogućiti da izraze svoje interese i zabrinutosti ( 62 ), ta se mogućnost može pružiti u nekoj vrsti postupka prikupljanja informacija koji prethodi donošenju takvih mjera, poput onog predviđenog člankom 9. Uredbe o provedbi.

97.

Opći sud u pobijanoj presudi nije istaknuo nijedan problem u pogledu transparentnosti i otvorenosti tog postupka, u dijelu u kojem je bio organiziran u vezi s donošenjem pobijane uredbe ( 63 ).

98.

Ni Zippo nije osporavao taj zaključak u protužalbi.

99.

Stoga se može zaključiti da je u ovom slučaju poštovano pravo na saslušanje u postupcima koji su rezultirali donošenjem mjera opće primjene, u mjeri u kojoj se može smatrati da takvo pravo postoji u pravu Unije neovisno o članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje.

100.

Okolnost da Zippo nije sudjelovao u tom postupku prikupljanja informacija, iako je o njegovu postojanju bio obaviješten objavom na mrežnoj stranici GU‑a za trgovinu, ne dovodi u pitanje taj zaključak.

101.

Da je Zippo sudjelovao u tom postupku, mogao je istaknuti argumente za koje tvrdi da su mogli utjecati na sadržaj pobijane uredbe, odnosno „da su u trenutku donošenja pobijane uredbe mjere za ponovno postizanje ravnoteže predviđene u pogledu njihovih proizvoda bile najstroži oblik predviđenih mjera za ponovno postizanje ravnoteže, kako u pogledu njihova opsega tako i u pogledu njihova iznosa, u odnosu na one koje su se odnosile na druge industrije iz SAD‑a”, „osobito strog karakter mjere koja se odnosi na samo jednog poduzetnika i na njega u cijelosti prebacuje posljedicu mjera za ponovno postizanje ravnoteže o kojima je riječ, ili pak činjenicu da njihovi proizvodi nisu povezani s proizvodima na koje se odnose zaštitne mjere Sjedinjenih Američkih Država, tako da mjere koje je poduzela Komisija stoga ne mogu kompenzirati učinke navedenih zaštitnih mjera” i „da je Komisija, time što se posebno usmjerila na njih, donijela diskriminatornu mjeru, iako je imala mogućnost izabrati druge proizvode koji bi se odnosili na više poduzetnika i pravednije raspodijeliti mjere za ponovno postizanje ravnoteže o kojima je riječ” ( 64 ).

102.

Stoga, čak i kad bi bilo točno da je Zippo imao neku vrstu „općeg” prava na saslušanje prije nego što je Komisija donijela akt opće primjene – izvan područja primjene članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje – Komisija u ovom slučaju to pravo nije povrijedila.

103.

Slijedom navedenog, predlažem Sudu da prihvati i treći dio prvog žalbenog razloga te, zajedno s njim, prvi žalbeni razlog u cijelosti.

104.

Na temelju članka 61. Statuta Suda Europske unije, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

105.

U ovom predmetu taj uvjet nije ispunjen.

106.

Opći je sud u pobijanoj presudi ispitao samo Zippov peti tužbeni razlog.

107.

Zbog navedenih razloga smatram da taj tužbeni razlog nije osnovan. Stoga ga valja odbiti.

108.

Međutim, budući da Opći sud nije ispitao prva četiri tužbena razloga koja je Zippo istaknuo u prilog svojoj tužbi, a koji se odnose na osnovanost pobijane uredbe i, djelomično, na ispitivanje koje uključuje složenu činjeničnu ocjenu ( 65 ), Sud ne raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje konačne odluke ( 66 ).

109.

Slijedom toga, predmet bi trebalo vratiti Općem sudu na ponovno suđenje kako bi odlučio o preostalim tužbenim razlozima i argumentima koji su pred njim istaknuti, a o troškovima odlučiti naknadno.

110.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da Sud: