Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 22. listopada 2026.(1)
Predmet C-398/25
Energie-Control Austria für die Regulierung der Elektrizitäts- und Erdgaswirtschaft
uz sudjelovanje:
Magistrat der Stadt Wien,
DM,
Alpiq AG
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgericht Wien (Upravni sud u Beču, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Unutarnje tržište električne energije – Uredba (EU) br. 1227/2011 – Cjelovitost i transparentnost veleprodajnog tržišta energije – Članak 1. stavak 2. i članak 2. točke 4. i 6. – Teritorijalno područje primjene – Trgovanje prekograničnim prijenosnim kapacitetima između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije – Članak 2. točka 2. – Pojam ‚manipulacija tržištem’ – Članak 2. točka 2. podtočka (a) podpodtočka i. – Pojam ‚lažni ili obmanjujući signali’ – Valjanost s obzirom na članak 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Članak 2. točka 2. podtočka (a) podpodtočka ii. – Osiguravanje umjetne razine veleprodajne cijene energenata – Članak 13. stavak 1. – Provedba zabrana zloupotrebe tržišta – Istražne i izvršne ovlasti priznate nacionalnom regulatornom tijelu – Članak 18. – Sankcije – Ovlast za izricanje sankcija povjerena jedinici lokalne samouprave – Dopuštenost – Uredba (EU) 2016/1719 – Smjernice za dugoročnu dodjelu kapaciteta – Mogućnost davanja lažnih ili obmanjujućih signala ili osiguravanja umjetne razine cijene u smislu Uredbe br. 1227/2011 ako je postupanje u skladu s postupovnim pravilima utvrđenima Uredbom 2016/1719 – Strategija povrata i podnošenja ponuda (return and bid strategy) – Usklađenost s Uredbom br. 1227/2011 – Članak 2. drugi podstavak točka 6. Uredbe 2016/1719 – Načelo ‚upotrijebi ili prodaj’ – Primjenjivost na mjesečne dražbe”
I. Uvod
1. U glavnom postupku Energie-Control Austria für die Regulierung der Elektrizitäts- und Erdgaswirtschaft (Energie-Control Austria, Regulatorno tijelo za sektor električne energije i prirodnog plina, Austrija, u daljnjem tekstu: E-Control) je na temelju nacionalnog propisa podnio zahtjev za izricanje upravne novčane kazne osobi DM, to jest predsjednici upravnog odbora društva Alpiq AG, sa sjedištem u Švicarskoj, Magistratu der Stadt Wien – Magistratisches Bezirksamt für den 3. und 11. Bezirk (Gradska uprava grada Beča, Gradski uredi za 3. i 11. okrug, Austrija, u daljnjem tekstu: okružno upravno tijelo), odnosno tijelu nadležnom za izricanje takve upravne sankcije. Taj je zahtjev bio motiviran sumnjom u manipulaciju tržištem u smislu Uredbe (EU) br. 1227/2011(2) u okviru trgovanja prekograničnim kapacitetima za prijenos električne energije između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije.
2. Budući da je okružno upravno tijelo obustavilo taj postupak za izricanje upravno-kaznene sankcije, E-Control podnio je protiv te odluke tužbu Verwaltungsgerichtu Wien (Upravni sud u Beču, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev.
3. Taj sud postavlja Sudu dvije skupine pitanja. Prva se odnosi na, kao prvo, primjenjivost Uredbe br. 1227/2011 na trgovanje prekograničnim prijenosnim kapacitetima između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije u oba smjera; kao drugo, valjanost članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. te uredbe u vezi s člankom 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i, kao treće, usklađenost nacionalnog propisa koji uređuje ovlasti priznate nacionalnom regulatornom tijelu (u daljnjem tekstu: NRT) s člancima 13. i 18. navedene uredbe. U okviru druge skupine pitanja Sud se poziva da pojasni doseg pojma „manipulacija tržištem” u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočaka i. i ii. iste uredbe, osobito u slučaju povrata, tijekom mjesečne dražbe, prekograničnih prijenosnih kapaciteta stečenih na godišnjim dražbama, nakon čega se na toj istoj mjesečnoj dražbi podnose ponude za kupnju.
4. Stoga će se Sud u ovom predmetu morati izjasniti o novim pitanjima koja se odnose na veleprodajno tržište energije, i to konkretno o međusobnom odnosu pravila kojima se uređuju dražbe prekograničnih prijenosnih kapaciteta i zabrane manipulacije tržištem, odnosno točnije o tome može li postupanje u skladu s tim prvonavedenim pravilima ipak predstavljati manipulaciju tržištem u smislu Uredbe br. 1227/2011.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Uredba br. 1227/2011
5. U skladu s uvodnim izjavama 1., 2., 13., 14. i 31. Uredbe br. 1227/2011:
„(1) Važno je osigurati da se potrošači i drugi sudionici na tržištu mogu pouzdati u cjelovitost tržišta električne energije i plina, da cijene koje su utvrđene na veleprodajnim tržištima energije odražavaju pošteno i konkurentsko međudjelovanje ponude i potražnje te da se iz zloupotrebe tržišta ne može izvući zarada.
(2) Veća cjelovitost i transparentnost veleprodajnih tržišta energije trebala bi imati za cilj jačanje otvorenog i poštenog tržišnog natjecanja na veleprodajnim tržištima energije u korist krajnjih potrošača energije.
[...]
(13) Manipulacija na veleprodajnim tržištima energije uključuje radnje koje su poduzele osobe koje umjetno dovode cijene na razinu koja nije opravdana tržišnim silama ponude i potražnje, uključujući stvarnu raspoloživost proizvodnog, skladišnog ili prijenosnog odnosno transportnog kapaciteta i potražnju. Oblici manipulacije tržištem uključuju plasman i povlačenje lažnih naloga; širenje lažnih ili obmanjujućih informacija ili glasina putem medija, uključujući internet, ili bilo kojim drugim putem; namjerno pružanje lažnih informacija poduzećima koja izdaju procjene cijena ili tržišna izvješća, što za učinak ima obmanu sudionika na tržištu, koji postupaju na temelju tih procjena cijena ili tržišnih izvješća; i namjerno prikazivanje da je raspoloživost proizvodnog kapaciteta električne energije ili prirodnog plina, ili raspoloživost prijenosnog odnosno transportnog kapaciteta drukčija od kapaciteta koji je stvarno tehnički raspoloživ, ako takve informacije utječu ili vjerojatno utječu na cijenu veleprodajnih energetskih proizvoda. Manipulacija i njezini učinci mogu nastupiti preko granica, između tržišta električne energije i plina te na financijskim tržištima i tržištima robe, uključujući tržišta emisijskih jedinica.
(14) Primjeri manipulacije tržištem i pokušaji manipuliranja tržištem uključuju postupanje osobe ili osoba koje surađuju radi osiguravanja odlučujućeg položaja nad potražnjom ili ponudom određenog veleprodajnog energetskog proizvoda, koji ima ili bi mogao imati, izravno ili neizravno, učinak utvrđivanja cijena ili stvaranja drugih nepoštenih uvjeta trgovanja; i ponudu, kupnju ili prodaju veleprodajnih energetskih proizvoda s ciljem, namjerom ili učinkom obmanjivanja sudionika na tržištu koji postupaju na temelju referentnih cijena. Međutim, prihvaćene tržišne prakse, poput onih koje se primjenjuju u području financijskih usluga i koje su trenutačno definirane člankom 1. stavkom 5. Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem (zloupotreba tržišta)[(3)], a koje se mogu prilagoditi u slučaju izmjene te direktive, mogle bi predstavljati legitiman način da sudionici na tržištu osiguraju povoljnu cijenu za određeni veleprodajni energetski proizvod.
[...]
(31) Važno je da su sankcije za kršenje ove Uredbe proporcionalne, učinkovite i odvraćajuće te da odražavaju ozbiljnost povreda, štetu koja je prouzročena potrošačima i potencijalnu zaradu koja je proizašla iz trgovanja na temelju povlaštenih informacija i manipulacije tržištem. Te bi se sankcije trebale primijeniti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. Priznajući međudjelovanje između trgovanja izvedenim financijskim instrumentima za električnu energiju i prirodni plin te trgovanja stvarnom električnom energijom i prirodnim plinom, sankcije za kršenje ove Uredbe trebale bi biti u skladu sa sankcijama koje su države članice usvojile kod provedbe Direktive [2003/6]. [...] Ova Uredba ne utječe ni na nacionalna pravila o standardu dokazivanja ni na obveze nacionalnih regulatornih tijela i sudova država članica da utvrde činjenično stanje određenog predmeta, pod uvjetom da su ta pravila i obveze u skladu općim načelima prava Unije.”
6. Članak 1. te uredbe, naslovljen „Predmet, područje primjene i odnos s drugim zakonodavstvom Unije”, u stavcima 1. i 2. određuje:
„1. Ovom se Uredbom uspostavljaju pravila za zabranu malverzacija koje utječu na veleprodajna tržišta energije koja su sukladna s pravilima koja se primjenjuju na financijskim tržištima i s pravilnim funkcioniranjem tih veleprodajnih tržišta energije, vodeći pritom računa o njihovim posebnim značajkama. Njome se omogućuje nadzor veleprodajnih tržišta energije, koji provodi Agencija za suradnju energetskih regulatora [(ACER)] [...] u bliskoj suradnji s nacionalnim regulatornim tijelima te vodeći računa o međudjelovanju između sustava trgovanja emisijama i veleprodajnih tržišta energije.
2. Ova se Uredba primjenjuje na trgovanje veleprodajnim energetskim proizvodima. Članci 3. i 5. ove Uredbe ne odnose se na veleprodajne energetske proizvode koji su financijski instrumenti i na koje se primjenjuje članak 9. Direktive [2003/6]. Ovom se Uredbom ne dovode u pitanje direktive [2003/6] i 2004/39/EZ[(4)], kao ni primjena europskog prava u području tržišnog natjecanja na prakse koje su obuhvaćene ovom Uredbom.”
7. Članak 2. navedene uredbe, naslovljen „Definicije”, predviđa:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
[...]
2. ‚manipulacija tržištem’ znači:
(a) provođenje bilo kakve transakcije ili izdavanje bilo kakvog naloga za trgovanje veleprodajnim energetskim proizvodima, kojima se:
i. daju ili vjerojatno daju lažni ili obmanjujući signali u pogledu ponude, potražnje ili cijene veleprodajnih energetskih proizvoda;
ii. uz pomoć jedne osobe ili suradnjom više osoba osigurava ili pokušava osigurati umjetna razina cijene jednog ili više veleprodajnih energetskih proizvoda, osim ako osoba koja je provela transakciju ili je izdala nalog za trgovanje dokaže da ima legitimne razloge za to i da je ta transakcija ili nalog za trgovanje u skladu s prihvaćenim tržišnim praksama na dotičnom veleprodajnom tržištu energije; ili
iii. koristi ili pokušava koristiti fiktivno sredstvo ili bilo koji drugi oblik prijevare ili izmišljanja koje daje ili vjerojatno daje lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili cijene veleprodajnih energetskih proizvoda;
[...]
[...]
4. ‚veleprodajni energetski proizvodi’ znači sljedeći ugovori i izvedeni financijski instrumenti, neovisno o tome gdje se i kako njima trguje:
(a) ugovori o opskrbi električnom energijom ili prirodnim plinom, ako je isporuka u Uniji;
(b) izvedeni financijski instrumenti koji se odnose na električnu energiju ili prirodni plin, koji su proizvedeni, njima se trgovalo ili su isporučeni u Uniji;
(c) ugovori koji se odnose na prijenos električne energije ili transport prirodnog plina u Uniji;
(d) izvedeni financijski instrumenti koji se odnose na prijenos električne energije ili transport prirodnog plina u Uniji.
[...]
[...]
6. ‚veleprodajno tržište energije’ znači bilo koje tržište unutar Unije na kojem se trguje veleprodajnim energetskim proizvodima;
7. ‚sudionik na tržištu’ znači bilo koja osoba, uključujući operatore prijenosnih odnosno transportnih sustava, koja provodi transakcije, uključujući plasman naloga za trgovanje, na jednom ili više veleprodajnih tržišta energije;
8. ‚osoba’ znači bilo koja fizička ili pravna osobu;
[...]
10. ‚nacionalno regulatorno tijelo’ znači nacionalno regulatorno tijelo koje je imenovano u skladu s člankom 35. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije[(5)] [...];
11. ‚operator prijenosnog odnosno transportnog sustava’ ima značenje iz članka 2. točke 4. Direktive [2009/72] [...];
[...]”
8. Članak 5. iste uredbe, naslovljen „Zabrana manipulacije tržištem”, određuje:
„Zabranjeno je poduzeti ili pokušati poduzeti manipulaciju tržištem na veleprodajnim tržištima energije.”
9. Članak 13. Uredbe br. 1227/2011, naslovljen „Provedba zabrana zloupotrebe tržišta”, glasi:
„1. Nacionalna regulatorna tijela osiguravaju primjenu zabrana koje su navedene u člancima 3. i 5. te obveze koja je navedena u članku 4.
Svaka država članica osigurava da njezina nacionalna regulatorna tijela imaju istražne i izvršne ovlasti koje su potrebne za izvršavanje tog zadatka do 29. lipnja 2013. Te se ovlasti izvršavaju na razmjeran način.
Te se ovlasti mogu izvršavati:
(a) izravno;
(b) u suradnji s drugim tijelima; ili
(c) na temelju zahtjeva nadležnim pravosudnim tijelima.
Ako je potrebno, nacionalna regulatorna tijela mogu izvršavati svoje istražne ovlasti u suradnji s organiziranim tržištima, sustavima za uparivanje ili drugim osobama koje dogovaraju transakcije u okviru svoje struke [...]
2. Istražne i izvršne ovlasti iz stavka 1. ograničene su na svrhu istrage. Izvršavaju se u skladu s nacionalnim pravom i uključuju pravo da se:
(a) pristupi svim odgovarajućim ispravama u bilo kojem obliku i dobije njihova preslika;
(b) zatraže informacije od svih odgovarajućih osoba, uključujući one koje su naknadno uključene u prijenos naloga ili provođenje dotičnih transakcija, kao i njihove naručitelje te, ako je potrebno, pravo da se svaka takva osoba ili naručitelj pozove i sasluša;
(c) izvrši nadzor na terenu;
(d) zatraže postojeći telefonski zapisi i postojeći zapisi prometa podataka;
(e) zatraži prestanak svake prakse koja se protivi ovoj Uredbi ili delegiranim aktima ili provedbenim aktima koji su doneseni na temelju nje;
(f) zatraži od suda da blokira ili privremeno zaplijeni imovinu;
(g) zatraži od suda ili bilo kojeg nadležnog tijela da naloži privremenu zabranu bavljenja zvanjem.”
10. U skladu s člankom 18. te uredbe, naslovljenim „Sankcije”:
„Države članice utvrđuju pravila o sankcijama primjenljivima na povrede ove Uredbe i poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale njihovu provedbu. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, odvraćajuće i proporcionalne te odražavati narav, trajanje i ozbiljnost povrede, štetu koja je prouzročena potrošačima i potencijalnu zaradu koja je proizašla iz trgovanja na temelju povlaštenih informacija i manipulacije tržištem.
[...]
Države članice propisuju da nacionalna regulatorna tijela mogu otkriti javnosti mjere ili sankcije koje se izriču za povredu ove Uredbe, osim ako bi se takvim otkrivanjem prouzročila nerazmjerna šteta uključenim stranama.”
2. Uredba (EU) 2016/1719
11. Članak 1. Uredbe (EU) 2016/1719(6), naslovljen „Predmet i područje primjene”, u stavku 1. formuliran je na sljedeći način:
„Ovom se Uredbom utvrđuju detaljna pravila za dodjelu prekozonskih kapaciteta na dugoročnim tržištima, za uspostavu zajedničke metodologije za utvrđivanje dugoročnog prekozonskog kapaciteta, za uspostavu jedinstvene platforme za dodjelu na europskoj razini na kojoj se nude dugoročna prava prijenosa te za mogućnost povrata dugoročnih prava prijenosa radi naknadne dodjele dugoročnih kapaciteta ili za mogućnost prijenosa dugoročnih prava prijenosa između sudionika na tržištu.”
12. Člankom 2. te uredbe, naslovljenim „Definicije”, određeno je:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se definicije iz [...] članka 2. Direktive [2009/72].
Osim toga, primjenjuju se sljedeće definicije:
1. ‚dugoročna dodjela kapaciteta’ znači dodjeljivanje dugoročnih prekozonskih kapaciteta putem dražbe prije razdoblja tržišta dan unaprijed;
2. ‚dugoročno pravo prijenosa’ znači fizičko pravo prijenosa ili financijsko pravo prijenosa – opcija ili financijsko pravo prijenosa – obveza stečeno u dugoročnoj dodjeli kapaciteta;
3. ‚pravila za dodjelu’ znači pravila za dugoročnu dodjelu kapaciteta koja primjenjuje jedinstvena platforma za dodjelu;
4. ‚jedinstvena platforma za dodjelu’ znači europska platforma koju su svi operatori prijenosnih sustava uspostavili za dodjelu dugoročnih kapaciteta;
5. ‚dražba’ znači postupak kojim se dugoročni prekozonski kapacitet nudi i dodjeljuje sudionicima na tržištu koji su dostavili ponude;
6. ‚upotrijebi ili prodaj’ znači načelo prema kojem pripadajući prekozonski kapacitet fizičkih prava prijenosa koji je kupljen, ali nije nominiran, automatski postaje raspoloživ za dodjelu kapaciteta dan unaprijed i prema kojem nositelj tih fizičkih prava prijenosa prima naknadu od OPS-ova;
7. ‚nominacija’ znači obavješćivanje odgovarajućih OPS-ova o upotrebi dugoročnih prekozonskih kapaciteta koje izvršava nositelj fizičkih prava prijenosa i njegov partner, ili ovlaštena treća strana;
[…]”
13. Članak 37. navedene uredbe, naslovljen „Odredbe i uvjeti za sudjelovanje u dugoročnoj dodjeli kapaciteta”, predviđa:
„1. Sudionici na tržištu moraju se registrirati na jedinstvenoj platformi za dodjelu i ispuniti sve kvalifikacijske zahtjeve na temelju usklađenih pravila za dodjelu prije nego što dobiju pravo na sudjelovanje u dražbama ili prijenos svojih dugoročnih prava prijenosa. Kvalifikacijski zahtjevi u skladu su s načelima nediskriminacije i transparentnosti.
2. Nakon što sudionik na tržištu podnese zahtjev za registraciju, jedinstvena platforma za dodjelu obavješćuje sudionika na tržištu ispunjava li sve kvalifikacijske zahtjeve te ima li pravo na sudjelovanje u dražbama ili prijenos svojih dugoročnih prava prijenosa od određenog datuma.
3. Sudionici na tržištu moraju u potpunosti poštovati usklađena pravila za dodjelu. Oni moraju ažurirati sve informacije u pogledu svog sudjelovanja te bez odlaganja obavješćivati jedinstvenu platformu za dodjelu o svim promjenama tih informacija.
4. Jedinstvena platforma za dodjelu ima pravo obustaviti ili povući pravo sudionika na tržištu na sudjelovanje u dražbama ili prijenos njegovih dugoročnih prava prijenosa nakon što sudionik na tržištu prekrši svoje ugovorne obveze na temelju usklađenih pravila za dodjelu.
5. Obustava ili povlačenje prava sudionika na tržištu na sudjelovanje u dražbama ili prijenos njegova dugoročnog prava na temelju usklađenih pravila za dodjelu ne oslobađa sudionika na tržištu ili jedinstvenu platformu za dodjelu od njihovih obveza koje proizlaze iz dugoročnih prava prijenosa dodijeljenih i plaćenih prije obustave ili povlačenja.”
14. Članak 43. iste uredbe, naslovljen „Povrat dugoročnih prava prijenosa”, određuje:
„1. Nositelji dugoročnih prava prijenosa mogu nadležnim OPS-ovima putem jedinstvene platforme za dodjelu vratiti svoja dugoročna prava prijenosa za sljedeću dugoročnu dodjelu kapaciteta.
2. Nositelji dugoročnih prava prijenosa koji žele vratiti svoja dugoročna prava prijenosa za sljedeću dugoročnu dodjelu kapaciteta o tome obavješćuju, izravno ili neizravno preko treće strane, jedinstvenu platformu za dodjelu kako je utvrđeno u usklađenim pravilima za dodjelu.
3. Nositeljima dugoročnih prava prijenosa koji vrate svoja dugoročna prava prijenosa nadležni OPS-ovi, izravno ili neizravno preko treće strane, isplaćuju naknadu putem jedinstvene platforme za dodjelu. Takva je naknada jednaka cijeni iz dražbe u kojoj su ponovno dodijeljena dugoročna prava prijenosa.”
B. Austrijsko pravo
1. ElWOG iz 2010.
15. Članak 89. Bundesgesetza, mit dem die Organisation auf dem Gebiet der Elektrizitätswirtschaft neu geregelt wird (Elektrizitätswirtschafts- und -organisationsgesetz 2010) (Savezni zakon o novom uređenju organizacije u sektoru električne energije (Zakon o ustrojstvu i organizaciji sektora električne energije iz 2010.))(7) od 23. prosinca 2010., u verziji primjenjivoj u glavnom postupku(8) (u daljnjem tekstu: ElWOG iz 2010.), naslovljen „Nadležnost tijela u ostalim stvarima koje su uređene izravno primjenjivim saveznim pravom”, određuje:
„(1) Ako u konkretnom slučaju nije drukčije određeno, tijelo u smislu izravno primjenjivih saveznih odredaba ovog saveznog zakona jest regulatorno tijelo.
(2) Upravne kazne u skladu s člancima 99. do 102. izriče upravno tijelo okruga [Bezirksverwaltungsbehörde] nadležno u skladu s člankom 26. Verwaltungsstrafgesetza (Zakon o upravnim kaznama). U tim postupcima regulatorno tijelo ima položaj stranke. Ono ima pravo da se na pridržavanje propisa, koji služe očuvanju usklađenosti s javnim interesom koji ono štiti, pozove u postupku kao na subjektivno pravo i da podnosi tužbe upravnom sudu savezne zemlje.
(3) Regulatorno tijelo može obveznike, koji povrijede obveze na temelju ovog Saveznog zakona, upozoriti na to i naložiti im da zakonito stanje uspostave unutar primjerenog roka koj[i] ono odredi, ako postoje osnove za zaključak da bi i bez odluke o izricanju kazne došlo do usklađivanja ponašanja s propisima. Pri tome ono mora upozoriti na pravne posljedice povezane s takvim pozivom.
(4) Obveznici se ne sankcioniraju ako uspostave zakonito stanje unutar roka koji je odredilo regulatorno tijelo.
[...]”
16. Članak 99. tog zakona, naslovljen „Opće kaznene odredbe”, predviđa u svojem stavku 4.:
„Osim ako djelo odgovara obilježjima kažnjive radnje koja je u nadležnosti redovnih sudova ili odgovara obilježjima prekršaja za koji je propisana novčana kazna ili je za njega prema drugim upravno-kaznenim odredbama zapriječena stroža kazna, upravni prijestup čini i novčanom kaznom [do] 150 000 eura će se kazniti onaj tko
1. suprotno članku 5. u vezi s člankom 2. točkama 2. i 3. Uredbe [br. 1227/2011] manipulira ili pokuša manipulirati tržištem;
[...]”
17. Članak 103. navedenog zakona, naslovljen „Posebne odredbe o upravno-kaznenom postupku”, određuje u svojem stavku 1.:
„Zastarni rok (članak 31. stavak 2. Zakona o upravnim kaznama) za upravne prijestupe u skladu s člancima 99. do 102. iznosi godinu dana.”
2. VStG
18. Članak 31. Verwaltungsstrafgesetza (Zakon o upravnim kaznama) od 31. siječnja 1991.(9), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku(10) (u daljnjem tekstu: VStG), naslovljen „Zastara”, u stavcima 1. i 2. formuliran je ovako:
„(1) Progon osobe je nedopušten ako u roku od godinu dana protiv nje nije bila poduzeta niti jedna radnja progona (članak 32. stavak 2.). Taj se rok računa od trenutka u kojem je kažnjiva aktivnost dovršena ili je kažnjivo ponašanje prestalo; ako se obilježja djela tek kasnije ostvare, rok teče tek od tog trenutka.
(). Kažnjivost upravnog prijestupa prestaje zastarom. Zastarni rok iznosi tri godine i počinje teći u trenutku navedenom u stavku 1. U zastarni rok ne uračunava se:
1. vrijeme u kojem se prema zakonskoj odredbi progon ne može pokrenuti ili nastaviti;
2. vrijeme u kojem se zbog djela protiv počinitelja vodi kazneni postupak pri državnom odvjetništvu, sudu ili drugom upravnom tijelu;
3. vrijeme u kojem je postupak prekinut do pravomoćne odluke o prethodnom pitanju;
4. trajanje postupka pred Verwaltungsgerichtshofom [(Visoki upravni sud, Austrija)], Verfassungsgerichtshofom [(Ustavni sud, Austrija)] ili Sudom Europske unije.”
C. Pravila za dodjelu na švicarskim granicama
19. Joint Allocation Office SA (u daljnjem tekstu: JAO) društvo je koje djeluje kao jedinstvena platforma za dodjelu koju su svi OPS-ovi uspostavili za dugoročnu dodjelu kapaciteta u smislu članka 2. točke 4. Uredbe 2016/1719.
20. JAO je u listopadu 2019., u koordinaciji s nadležnim NRT-ovima i OPS-ovima, donio Allocation Rules for Forward Capacity – Allocation on Swiss Borders (Pravila za dugoročnu dodjelu kapaciteta na švicarskim granicama), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: pravila za dodjelu na švicarskim granicama).
21. Članak 2. tih pravila, naslovljen „Definicije i tumačenje”, pojašnjava u svojem stavku 1.:
„Pojmovi napisani velikim početnim slovom koji se upotrebljavaju u ovim Pravilima za dodjelu imaju značenje koje im je dodijeljeno [...] u Uredbi [2016/1719].”
22. U skladu s člankom 45. navedenih pravila, naslovljenim „Opća načela”:
„1. Na Fizička prava prijenosa primjenjuje se načelo ‚upotrijebi ili prodaj’.
2. Nositelj dodijeljenih Fizičkih prava prijenosa može nominirati Fizička prava prijenosa radi njihove fizičke upotrebe u skladu s člankom 46.
3. Ako Registrirani sudionik ne nominira svoja Fizička prava prijenosa, Platforma za dodjelu stavlja na raspolaganje Prekozonski kapacitet nenominiranih Fizičkih prava prijenosa za odgovarajuću dodjelu za dan unaprijed. Nositelji Fizičkih prava prijenosa koji ne nominiraju svoja Fizička prava prijenosa radi fizičkog ostvarivanja svojih prava ili koji nisu rezervirali svoja Fizička prava prijenosa za usluge uravnoteženja, ako je to primjenjivo, imaju pravo na naknadu u skladu s člankom 48.
[...]”
III. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
23. Dana 6. srpnja 2022. E-Control je protiv osobe DM podnio zahtjev za izricanje upravne novčane kazne na temelju članka 99. stavka 4. točke 1. ElWOG-a iz 2010., u vezi s člancima 2. i 5. Uredbe br. 1227/2011, okružnom upravnom tijelu, odnosno tijelu nadležnom za izricanje takve upravne kazne u skladu s člankom 89. stavkom 2. tog zakona.
24. Taj je zahtjev bio obrazložen činjenicom da je JAO 15. listopada 2019. podnio prijavu ACER-u i E-Controlu upozoravajući na postojanje moguće povrede počinjene u okviru dražbi mjesečnih prekograničnih prijenosnih kapaciteta na granici između Austrije i Švicarske. To je ponašanje i ACER zatim okvalificirao u okviru početne preliminarne procjene kao sumnjivo.
25. E-Control je društvu Alpiq odnosno osobi DM stavio na teret, među ostalim, manipulativno ponašanje koje se odvijalo u tri faze. Prva se sastojala od stjecanja velikih količina godišnjih prekograničnih kapaciteta za prijenos električne energije na godišnjim dražbama. Druga je obuhvaćala povrat tih godišnjih kapaciteta na mjesečnim dražbama, čime se znatno povećavao obujam kapaciteta ponuđenih na dražbi i kod drugih sudionika na tržištu stvarao privid stvarne namjere prodaje. Naposljetku, treća je imala oblik ponuda koje je Alpiq podnio za kupnju velikih količina mjesečnih kapaciteta, što je, prema navodima E-Controla, dovelo do osiguranja najniže cijene za kapacitete koje je to društvo posjedovalo. To se ponašanje odvijalo između 2020. i 2022.
26. E-Control je tvrdio da se, nakon što je JAO po završetku dražbi objavio na svojoj internetskoj stranici anonimizirane ponude za kupnju, pokazalo da je glede ponude i potražnje na tim dražbama društvo Alpiq tržištu davalo lažne ili obmanjujuće signale, u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011. Naime, objavljena potražnja i iznos ponuda za kupnju odavali su drugim sudionicima na tržištu dojam da su veći nego što su stvarno bili, osobito kada je zbog povrata prekograničnih prijenosnih kapaciteta stečenih na godišnjim dražbama na društvo Alpiq otpadao najveći dio kapaciteta ponuđenih na mjesečnoj dražbi te je ono ujedno bilo njihov najveći kupac. Osim toga, kombiniranjem povrata kapaciteta i podnošenja ponuda za kupnju društvo Alpiq uspijevalo je odrediti najnižu cijenu vraćenih kapaciteta, tako da su ih drugi sudionici mogli steći samo ponudom za kupnju višom od te cijene. Ponude koje je podnosilo to društvo, a koje nisu bile ni potrebne ni gospodarski opravdane jer je ono već posjedovalo predmetna prava na kapacitet, stoga su imale za učinak umjetno povećavanje ukupne potražnje koja se objavljivala svakog mjeseca. Naime, društvo Alpiq istodobno je djelovalo na strani ponude povratom kapaciteta i na strani potražnje svojim ponudama za kupnju, a da to dvostruko djelovanje zbog anonimizacije ponuda nije bilo vidljivo drugim sudionicima na tržištu. Usto je ponekad podnosilo znatno više ponude od drugih sudionika na tržištu.
27. Na zahtjev E-Controla okružno upravno tijelo pokrenulo je upravno-kazneni postupak, koji je obustavilo odlukom od 14. prosinca 2023., uz obrazloženje da, s jedne strane, predsjednica upravnog odbora društva Alpiq protiv koje se vodio taj postupak obavlja tu dužnost tek od ožujka 2021. i da je, s druge strane, nastupila zastara za moguće kažnjive radnje.
28. E-Control podnio je protiv te odluke tužbu Verwaltungsgerichtu Wien (Upravni sud u Beču), sudu koji je uputio zahtjev. Uz okolnosti koje je već iznio u svojoj prijavi, prvi je put pred tim sudom tvrdio u biti da okružno upravno tijelo nije nadležno za odlučivanje u glavnom postupku. Naime, prema stajalištu E-Controla, na temelju izravne primjenjivosti članka 13. Uredbe br. 1227/2011, u vezi s člankom 89. stavcima 1. i 2. ElWOG-a iz 2010., ta nadležnost pripada njemu jer navedeno upravno tijelo nije neovisno pravosudno tijelo u smislu članka 13. stavka 1. točke (c) te uredbe. Nadležnost koja je navedenom upravnom tijelu dodijeljena člankom 89. stavkom 2. ElWOG-a iz 2010. također ne ispunjava zahtjeve iz članka 13. stavka 1. točke (b) navedene uredbe s obzirom na to da ovlasti za izricanje sankcija NRT ne izvršava u suradnji s drugim tijelima, nego ima samo pravo pokrenuti postupak. Budući da članak 89. stavak 2. ElWOG-a iz 2010. stoga nije u skladu s člankom 13. iste uredbe, tu nacionalnu odredbu trebalo bi izuzeti iz primjene, tako da bi E-Control bio nadležan za izricanje sankcija na temelju članka 89. stavka 1. ElWOG-a iz 2010. Osim toga, budući da je grad Beč vlasnik velikog energetskog poduzeća, gradska služba koja podliježe njegovim uputama ne može se smatrati nepristranim tijelom. Nadalje, prijestup koji se stavlja na teret osobi DM odnosno društvu Alpiq još nije zastario jer se, iako članak 103. stavak 1. ElWOG-a iz 2010. doista upućuje na članak 31. stavak 2. VStG-a, to upućivanje odnosi na raniju verziju tog zakona. Međutim, austrijski zakonodavac namjeravao je produljiti rok zastare progona sa šest mjeseci na godinu dana.
29. Sud koji je uputio zahtjev navodi da društvo Alpiq odnosno osoba DM nisu tijekom postupka osporavali kao takvo ponašanje koje im se stavlja na teret te su u biti tvrdili da je ono u skladu sa zakonskim zahtjevima koji se primjenjuju na dražbe koje organizira jedinstvena platforma za dodjelu. Također su tvrdili da ta praksa, poznata svim sudionicima na tržištu, jest u skladu s tržišnim običajima te da drugim sudionicima na tržištu ne daje lažne ili obmanjujuće signale, što je potvrđeno dvama vještačenjima. Usto, društvo Alpiq nije imalo nikakvu mogućnost prodavati prekogranične prijenosne kapacitete kupljene na godišnjoj dražbi ovisno o potrebama svakog mjeseca. Naprotiv, ti su se kapaciteti mogli vratiti samo u cijelosti radi prodaje na dražbi po cijeni utvrđenoj po njezinu završetku, tako da društvo Alpiq također nije ni moglo sâmo utvrditi cijenu. Ponašanje stavljeno na teret stoga ne ispunjava objektivna obilježja prijestupa jer je to društvo imalo ozbiljan interes i za prodaju i za kupnju predmetnih prijenosnih kapaciteta. Osim toga, njegovo je ponašanje bilo gospodarski smisleno, razumljivo i nužno jer je tržište električne energije u Švicarskoj slabo likvidno, zbog čega se društvo Alpiq moralo zaštititi od rizika na stranim tržištima, za što je trebalo raspolagati prekograničnim prijenosnim kapacitetima, iako su dugoročne prognoze vrlo neizvjesne. Povrat prava prijenosa stoga je omogućavao stavljanje većih kapaciteta na raspolaganje tržištu i time povećanje njegove likvidnosti, što pogoduje tržišnom natjecanju. Usto je već nastupila zastara progona.
30. Društvo Alpiq i osoba DM dodali su da članak 13. Uredbe br. 1227/2011 nije izravno primjenjiv u glavnom postupku jer ta odredba sama ne utvrđuje pravila o nadležnosti ni načine suradnje između NRT-a i tijela nadležnog za izricanje sankcija, čime državama članicama ostavlja marginu prosudbe. Na temelju načela institucionalne autonomije tih država, ta odredba ne može imati prednost pred člankom 89. stavkom 2. ElWOG-a iz 2010. Pravila o nadležnosti koja se odnose na prava kojima se uređuju ovlasti priznate E-Controlu također su u skladu s načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti jer E-Control uživa djelotvornu sudsku zaštitu pred upravnim sudom, a taj je članak 13. proveden kako bi se primjenjivao upravno-kazneni postupak.
31. U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Wien (Upravni sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Obuhvaća li područje primjene Uredbe [br. 1227/2011] trgovinu švicarskog poduzetnika prekograničnim prijenosnim kapacitetima između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije kao i Švicarske Konfederacije i Republike Austrije?
2. Je li članak 2. točka 2. podtočka (a) podpodtočka i. Uredbe [br. 1227/2011] u skladu s člankom 49. stavkom 1. [Povelje]?
3. Je li nadležnost okružnog upravnog tijela za izricanje upravnih kazni prema članku 89. stavku 2. [EIWOG-a iz 2010.] spojiva s kriterijima prava Unije za istražne i izvršne ovlasti prema članku 13. stavku 1. Uredbe [br. 1227/2011] kao i kriterijima prava Unije za učinkovite i odvraćajuće sankcije u smislu članka 18. Uredbe [br. 1227/2011]?
Ako je odgovor na prvo, drugo i treće pitanje potvrdan:
4. Može li (pravna) osoba dati lažne ili obmanjujuće signale u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe [br. 1227/2011], ako se drži postupovnih odredbi propisanih u Uredbi [2016/1719] odnosno u [pravilima za dodjelu na švicarskim granicama] za ponašanje na dražbama prekograničnih prijenosnih kapaciteta na [jedinstvenoj platformi za dodjelu (JAO)] uspostavljenom na temelju Uredbe [2016/1719]?
5. U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje: Ispunjava li povrat prekograničnih prijenosnih kapaciteta za mjesečnu dražbu kupljenih na godišnjim dražbama i naknadno podnošenje ponuda za kupnju za istu mjesečnu dražbu (return and bid strategy – ,strategija povrata i podnošenja ponuda’) na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a obilježja manipulacije tržištem prema članku 2. točki 2. podtočki (a) podpodtočki i. Uredbe [br. 1227/2011]?
Ako je odgovor na prvo i treće pitanje potvrdan:
6. Dovodi li povrat prekograničnih prijenosnih kapaciteta, koji su stečeni na godišnjim dražbama, na mjesečnoj dražbi i naknadno davanje ponuda za kupnju (return and bid strategy – ,strategija povrata i podnošenja ponuda’) za istu mjesečnu dražbu na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a do povrede načela ‚upotrijebi ili prodaj’ prema članku 2. drugom podstavku točki 6. Uredbe [2016/1719] u vezi s člankom 45. stavkom 1. Pravila o dodjeli na švicarskim granicama?
7. Može li se, unatoč pravno usklađenom ponašanju na dražbi na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a, toliko utjecati na cijenu da se dosegne umjetna razina cijena i tako ostvare obilježja manipulacije tržištem prema članku 2. točki 2. podtočki (a) podpodtočki ii. Uredbe [br. 1227/2011]?
8. U slučaju potvrdnog odgovora na šesto pitanje: ispunjava li povrat prekograničnih prijenosnih kapaciteta za mjesečnu dražbu kupljenih na godišnjim dražbama i naknadno podnošenje ponuda za kupnju za istu mjesečnu dražbu na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a obilježja manipulacije tržištem prema članku 2. točki 2. podtočki (a) podpodtočki ii. Uredbe [br. 1227/2011]?”
32. Pisana očitovanja Sudu podnijeli su E-Control, osoba DM i društvo Alpiq, austrijska i talijanska vlada, Europski parlament, Vijeće Europske unije kao i Europska komisija. Te su stranke iznijele i usmena očitovanja na raspravi održanoj 8. srpnja 2026.
IV. Analiza
33. Uvodno ističem da je sud koji je uputio zahtjev zatražio od Suda da na neka njegova pitanja odgovori samo u slučaju potvrdnog odgovora na druga pitanja. Kako bi se do kraja pružila pojašnjenja Sudu i radi potpunosti, ipak ću ispitati sva pitanja koja je postavio taj sud.
34. Nadalje, nacionalna vlada u svojim je pisanim i usmenim očitovanjima navela da prema primjenjivom austrijskom propisu upravni sudovi imaju punu nadležnost za odlučivanje u predmetu koji se pred njima vodi, odnosno da sami provode dokazni postupak neovisno o elementima koje su im dostavile stranke. U tim okolnostima, podložno analizi suda koji je uputio zahtjev nakon odgovora Suda na prvo do treće pitanje, odgovor na četvrto do osmo pitanje, koja se odnose na pojam „manipulacija tržištem” u smislu članka 2. točke 2. Uredbe br. 1227/2011, čini se korisnim tom sudu kako bi mogao odlučiti u glavnom postupku.
A. Prvo prethodno pitanje
35. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li Uredbu br. 1227/2011 tumačiti na način da se primjenjuje na trgovanje švicarskog poduzetnika prekograničnim kapacitetima za prijenos električne energije između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije u oba smjera.
36. Taj se sud stoga pita o teritorijalnom području primjene te uredbe kada se trgovanje prijenosnim kapacitetima obavlja uzajamno između države članice i treće zemlje te naglašava da navedena uredba upućuje, među ostalim, na „isporuku u Uniji” i „tržište unutar Unije”, osobito u svojem članku 2. točkama 4. i 6., kojima se redom definiraju pojmovi „veleprodajni energetski proizvodi” i „veleprodajno tržište energije”.
37. U tom pogledu ističem da je člankom 1. stavkom 2. iste uredbe predviđeno da se primjenjuje na „trgovanje veleprodajnim energetskim proizvodima”(11). Člankom 2. točkom 4. Uredbe br. 1227/2011 definira se pojam „veleprodajni energetski proizvodi” kao ugovori i izvedeni financijski instrumenti navedeni u podtočkama (a) do (d) te točke. Među njima su u navedenoj točki 4. podtočki (c) navedeni „ugovori koji se odnose na prijenos električne energije ili transport prirodnog plina u Uniji”(12). Ti se ugovori osobito razlikuju od ugovora o opskrbi električnom energijom, za koje se u istoj točki 4. podtočki (a) navodi da se isporuka mora odvijati „u Uniji”.
38. Stoga iz teksta članka 2. točke 4. podtočke (c) te uredbe proizlazi da se glede ugovora o prijenosu električne energije ne zahtijeva da ona prolazi isključivo unutar država članica. Prema tome, čim električna energija uđe na područje Unije, navedena se uredba primjenjuje, također i na ugovore za koje je polazište ili odredište prijenosa električne energije treća zemlja. U ovom slučaju ugovori o kojima je riječ u glavnom postupku odnose se na prekogranične tokove između Republike Austrije, odnosno države članice, i Švicarske Konfederacije, odnosno treće zemlje. Budući da se električna energija u tom okviru nužno prenosi na području Unije, ti su ugovori stoga obuhvaćeni područjem primjene iste uredbe po osnovi „prijenosa u Uniji”.
39. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev navodi u svojem pitanju da trgovanje prekograničnim prijenosnim kapacitetima obavlja „švicarski poduzetnik”. U tom pogledu, u članku 2. točki 7. Uredbe br. 1227/2011 pojam „sudionik na tržištu” definira se kao „bilo koja osoba, uključujući operatore prijenosnih odnosno transportnih sustava, koja provodi transakcije, uključujući plasman naloga za trgovanje, na jednom ili više veleprodajnih tržišta energije”. U točki 8. tog članka 2. pojašnjava se da pojam „osoba” znači „bilo koja fizička ili pravna osobu”. Dakle, tom se uredbom ne zahtijeva da se registrirano sjedište, mjesto poslovanja, poslovni nastan ili boravište osobe koja trguje ugovorima o veleprodajnim energetskim proizvodima, u smislu članka 2. točke 4. podtočke (c) navedene uredbe, nalaze u Uniji. Jednako tako, definicija pojma „veleprodajni energetski proizvodi” iz članka 2. točke 4. iste uredbe odnosi se na navedene ugovore i izvedene financijske instrumente „neovisno o tome gdje se i kako njima trguje”. Osim toga, članak 2. točka 6. Uredbe br. 1227/2011, u kojem se pojam „veleprodajno tržište energije” definira kao „bilo koje tržište unutar Unije na kojem se trguje veleprodajnim energetskim proizvodima”, ne zahtijeva da trgovanje obavlja sudionik na tržištu s poslovnim nastanom u Uniji. Slijedom toga, okolnost da trgovanje prekograničnim prijenosnim kapacitetima obavlja poduzetnik s poslovnim nastanom u trećoj zemlji ne može isključiti primjenu te uredbe.
40. Nijedna druga odredba navedene uredbe ne sadržava ograničenja u pogledu njezina teritorijalnog ili osobnog područja primjene.
41. Tumačenje prema kojem se Uredba br. 1227/2011 primjenjuje na ugovore poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku potvrđuju ciljevi koji se njome nastoje ostvariti. Naime, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., njome se uspostavljaju, među ostalim, pravila za zabranu malverzacija koje utječu na veleprodajna tržišta energije. Usto, iz uvodne izjave 1. te uredbe proizlazi da je važno da se potrošači i drugi sudionici na tržištu mogu pouzdati u cjelovitost tržišta električne energije i plina te da se iz zloupotrebe tržišta ne može izvući zarada. Osim toga, u uvodnoj izjavi 13. navedene uredbe navodi se da manipulacija i njezini učinci mogu nastupiti preko granica, među ostalim između tržišta električne energije. Iz tih ciljeva proizlazi da prednost treba dati širokom tumačenju teritorijalnog područja primjene iste uredbe kako bi se zajamčio njezin koristan učinak.
42. Dodajem da bi, s obzirom na sve veću međusobnu povezanost europskih tržišta električne energije koja prelazi sâmo područje Unije(13), Uredba br. 1227/2011, čiji je cilj cjelovitost i transparentnost veleprodajnih tržišta energije, djelomično izgubila svoj smisao ako se ne bi primjenjivala na trgovanje prekograničnim prijenosnim kapacitetima u slučajevima u kojima je treća zemlja polazište ili odredište električne energije koja prolazi kroz državu članicu.
43. Informacije radi ističem da je člankom 16. stavkom 1. drugim podstavkom te uredbe predviđeno da ACER „prema potrebi objavljuje neobvezujuće smjernice o primjeni definicija utvrđenih u članku 2.”. U tom je okviru ta agencija donijela smjernice o primjeni navedene uredbe, u čijoj se točki 2.3.3.(14) šestog izdanja od 22. srpnja 2021.(15) navodi da NRT-ovi pojam „prijenos električne energije u Uniji” trebaju tumačiti na način da obuhvaća, među ostalim, svaki prijenos električne energije iz zone trgovanja ili točke koja se zemljopisno nalazi izvan Unije u zonu trgovanja ili točku isporuke koja se u cijelosti ili djelomično nalazi unutar Unije, kao i svaki prijenos električne energije u suprotnom smjeru(16). U tim se smjernicama u točki 2.3.(17) navodi i da su osobe koje nemaju poslovni nastan u Uniji obuhvaćene tom istom uredbom čim sklapaju poslove u vezi s veleprodajnim energetskim proizvodima. Iako te smjernice nisu pravno obvezujuće, one omogućuju upoznavanje s tumačenjem Uredbe br. 1227/2011 koje prihvaćaju sudionici na tržištu jer, prema njezinu članku 16. stavku 1. prvom podstavku, ACER nastoji osigurati da NRT-ovi svoje zadaće u okviru te uredbe obavljaju usklađeno i dosljedno.
44. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na prvo pitanje odgovori da Uredbu br. 1227/2011 treba tumačiti na način da se primjenjuje na trgovanje švicarskog poduzetnika prekograničnim kapacitetima za prijenos električne energije između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije u oba smjera.
B. Drugo prethodno pitanje
45. Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da ispita valjanost članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011 s obzirom na članak 49. stavak 1. Povelje.
1. Dopuštenost
46. Austrijska vlada tvrdi da je drugo pitanje nedopušteno jer ne ispunjava zahtjeve predviđene u članku 94. Poslovnika Suda, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev nije dovoljno izložio svoje dvojbe u pogledu preciznosti članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011. Naime, u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje uopće nisu navedena različita tumačenja koja se mogu pridati pojmu „manipulacija tržištem”. Međutim, smatra da sama okolnost da neki pojam nije definiran, što je često u pravu Unije, i da ga treba protumačiti nije dovoljna da se utvrdi nepreciznost dotične norme ni, prema tome, povreda članka 49. stavka 1. Povelje.
47. Podsjećam na to da iz duha suradnje, kojim se mora voditi funkcioniranje zahtjeva za prethodnu odluku, proizlazi da je neophodno da nacionalni sud u svojoj odluci o upućivanju zahtjeva navede precizne razloge zbog kojih smatra da je odgovor na njegova pitanja u vezi s tumačenjem ili valjanošću određenih odredaba prava Unije nužan za rješenje spora. Stoga je važno da nacionalni sud posebno navede točne razloge koji su ga naveli na postavljanje pitanja o valjanosti određenih odredaba prava Unije i da iznese razloge nevaljanosti za koje mu se posljedično čini da bi mogli biti prihvaćeni. Kao što na to podsjeća austrijska vlada, takav zahtjev također proizlazi iz članka 94. točke (c) Poslovnika Suda(18).
48. U ovom se slučaju na temelju obrazloženja drugog prethodnog pitanja, iako sažetog, mogu u dovoljnoj mjeri shvatiti razlozi zbog kojih sud koji je uputio zahtjev pita Sud o valjanosti članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011. Naime, taj sud naglašava da nastoji utvrditi poštuje li se tom odredbom načelo zakonitosti u kaznenim stvarima, predviđeno člankom 49. stavkom 1. prvom rečenicom Povelje, s obzirom na to da u okviru pojma „manipulacija tržištem” u smislu članka 2. točke 2. te uredbe pojam „lažni ili obmanjujući signali” u pogledu ponude, potražnje ili cijene veleprodajnih energetskih proizvoda nije jasno definiran. Navedeni sud navodi, među ostalim, sudsku praksu Suda o načelu preciznosti primjenjivog zakona, utvrđenom u tom članku 49. stavku 1., te upućuje na presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija(19).
49. Osim toga, argumentacija austrijske vlade prema kojoj nepostojanje definicije pojma „lažni ili obmanjujući signali” i nužnost tumačenja pravnih akata nisu dovoljni da se utvrdi povreda članka 49. stavka 1. Povelje odnosi se na meritum postavljenog prethodnog pitanja, a ne na njegovu dopuštenost, tako da je valja razmotriti u okviru ispitivanja merituma tog pitanja.
50. U tim okolnostima Sud raspolaže potrebnim činjeničnim i pravnim elementima za davanje korisnog odgovora na pitanje koje mu je upućeno. Prema tome, smatram da je drugo pitanje dopušteno.
2. Meritum
51. Člankom 49. Povelje, naslovljenim „Načela zakonitosti i razmjernosti kaznenih djela i kazni”, u stavku 1. prvoj rečenici predviđeno je da „[n]itko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koje, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nije bilo predviđeno kao kazneno djelo”. Podsjećam na to da iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima(20) u vezi s njezinim člankom 49. proizlazi da se ta odredba primjenjuje na kazneno područje(21). Osim toga, nesporno je da se glavni postupak odnosi na situaciju provedbe prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje.
52. Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da su tri kriterija relevantna za ocjenu kaznenopravne prirode sankcije, osobito u svrhu primjene članka 49. Povelje. Prvi kriterij odnosi se na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela prema nacionalnom pravu, drugi na samu prirodu kaznenog djela, a treći na stupanj težine sankcije kojoj dotična osoba može biti izložena(22).
53. U konkretnom slučaju, članak 99. stavak 4. točka 1. ElWOG-a iz 2010. predviđa da „[o]sim ako djelo odgovara obilježjima kažnjive radnje koja je u nadležnosti redovnih sudova ili odgovara obilježjima prekršaja za koji je propisana novčana kazna ili je za njega prema drugim upravno-kaznenim odredbama zapriječena stroža kazna, upravni prijestup čini i novčanom kaznom [do] 150 000 eura će se kazniti onaj tko suprotno članku 5. u vezi s člankom 2. točkama 2. i 3. Uredbe [br. 1227/2011] manipulira ili pokuša manipulirati tržištem”.
54. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni je li sankcija predviđena tom odredbom ElWOG-a iz 2010. kaznenopravne prirode u smislu članka 49. stavka 1. Povelje. U tom pogledu ističem da u svojoj odluci kojom se upućuje prethodno pitanje taj sud kvalificira upravni prijestup predviđen navedenom odredbom kao prijestup „kaznenopravne prirode”, ne dovodeći u pitanje tu kvalifikaciju, koju ne osporavaju ni stranke ni zainteresirane osobe koje su podnijele očitovanja. Stoga ću, podložno provjerama koje sud koji je uputio zahtjev treba provesti u pogledu ispunjavanja triju kriterija navedenih u točki 52. ovog mišljenja, smatrati za potrebe ovog predmeta da je ista odredba kaznenopravne prirode u smislu članka 49. Povelje.
55. Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako sama Uredba br. 1227/2011 ne određuje nikakvu sankciju za povredu njezina članka 5., njezin članak 18. predviđa da države članice moraju odrediti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije, odnosno sankcije koje mogu biti kaznene prirode. U tom smislu eventualna nejasnost i nepreciznost pojmova kojima se određuju postupanja čije se poštovanje zahtijeva od osoba o kojima je riječ pod prijetnjom izricanja takvih sankcija, može ugroziti načelo zakonitosti u kaznenim stvarima(23).
56. U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo pravne sigurnosti zahtijeva, s jedne strane, da su pravna pravila jasna i precizna i, s druge strane, da je njihova primjena za osobe predvidljiva, osobito kada mogu imati nepovoljne posljedice. To načelo osobito zahtijeva da propis omogućava zainteresiranim osobama da znaju točan opseg obveza koje im taj propis nameće i da potonje osobe mogu nedvojbeno znati svoja prava i obveze te da se posljedično mogu ponašati u skladu s njima. Međutim, te zahtjeve ne treba shvatiti na način da im se protivi to da u okviru pravnog pravila koje donosi zakonodavac Unije upotrijebi apstraktan pravni pojam niti da se njima nalaže da se u takvom apstraktnom pravnom pravilu navedu različiti konkretni slučajevi u kojima ga se može primijeniti, s obzirom na to da zakonodavac ne može unaprijed utvrditi sve te slučajeve. Na taj način nije nužno da sâm zakonodavni akt propisuje tehnička pojašnjenja jer se Unijin zakonodavac može koristiti općim pravnim okvirom koji prema potrebi treba naknadno precizirati. Slijedom navedenog, činjenica da zakonodavni akt dodjeljuje marginu prosudbe tijelima zaduženima za njegovu provedbu ne krši sama po sebi zahtjev predvidljivosti, pod uvjetom da su doseg i načini izvršavanja te margine prosudbe dovoljno jasno definirani, s obzirom na legitiman cilj koji se nastoji postići, kako bi se omogućila odgovarajuća zaštita protiv proizvoljnosti(24).
57. Također prema sudskoj praksi Suda, uvjet da zakon jasno definira kaznena djela i za njih propisane kazne je ispunjen ako pojedinac može znati, iz teksta relevantne odredbe i, po potrebi, uz pomoć tumačenja sudova, koji akti i propusti dovode do njegove kaznene odgovornosti. U skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., koja utvrđuje prava koja odgovaraju onima zajamčenima člankom 49. Povelje, zbog nužne općenitosti zakonodavnih akata njihov tekst ne može biti apsolutno precizan. Iz toga osobito proizlazi da, iako upotreba nomotehnike korištenja općih kategorija, a ne taksativnih popisa, često ostavlja nejasnim granična područja definicija, te sumnje o graničnim slučajevima same za sebe nisu dovoljne da odredbu učine neusklađenom s člankom 7. te konvencije, ako je ona dovoljno jasna u velikoj većini slučajeva(25).
58. Usto, okolnost da propis upućuje na široke pojmove koje valja postupno pojasniti u načelu se ne protivi tomu da se za taj propis smatra da predviđa jasna i precizna pravila koja pojedincu omogućuju da u slučaju povrede navedenog propisa predvidi koje se sankcije kaznenopravne prirode mogu izreći. U tom pogledu, važno je znati može li se dojam dvosmislenosti ili nejasnoće tih pojmova otkloniti primjenom uobičajenih metoda tumačenja prava(26).
59. U ovom je slučaju točno da se člankom 2. točkom 2. podtočkom (a) podpodtočkom i. Uredbe br. 1227/2011 ne definira pojam „lažni ili obmanjujući signali”. Međutim, kontekst u kojem se nalazi ta odredba pruža važna pojašnjenja o ponašanjima koja mogu dovesti do izricanja sankcija sudionicima na tržištu u smislu te uredbe.
60. Naime, kao prvo, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iako preambula akta Unije nema pravno obvezujuću snagu i na nju se ne može pozivati ni kako bi se odstupilo od samih odredaba predmetnog akta ni kako bi se te odredbe tumačilo na način suprotan njihovu tekstu, njome se može pojasniti sadržaj odredaba navedenog akta jer su uvodne izjave koje se nalaze u preambuli važni elementi za tumačenje kojima se može pojasniti volja autora tog akta(27). Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da sama funkcija uvodnih izjava akta jest izložiti razloge zbog kojih je mjera donesena(28).
61. Međutim, uvodne izjave 13. i 14. Uredbe br. 1227/2011 sadržavaju više elemenata koji mogu pružiti korisne informacije o pojmovima „manipulacija tržištem” i „lažni ili obmanjujući signali”. Tako se u toj uvodnoj izjavi 13. navodi da manipulacija na veleprodajnim tržištima energije uključuje radnje koje su poduzele osobe koje umjetno dovode cijene na razinu koja nije opravdana tržišnim silama ponude i potražnje, uključujući stvarnu raspoloživost proizvodnog, skladišnog ili prijenosnog odnosno transportnog kapaciteta i potražnju. U njoj se usto nabrajaju različiti oblici manipulacije tržištem, kao što su „plasman i povlačenje lažnih naloga” ili „namjerno prikazivanje da je raspoloživost proizvodnog kapaciteta električne energije ili prirodnog plina, ili pak raspoloživost prijenosnog odnosno transportnog kapaciteta drukčija od kapaciteta koji je stvarno tehnički raspoloživ, ako takve informacije utječu ili vjerojatno utječu na cijenu veleprodajnih energetskih proizvoda”. Ta uvodna izjava 14. daje primjere manipulacije tržištem, poput ponude, kupnje ili prodaje veleprodajnih energetskih proizvoda s ciljem, namjerom ili učinkom obmanjivanja sudionika na tržištu koji postupaju na temelju referentnih cijena. U njoj se pojašnjava i da bi prihvaćene tržišne prakse, poput onih koje se primjenjuju u području financijskih usluga, definirane člankom 1. stavkom 5. Direktive 2003/6, mogle predstavljati legitiman način da sudionici na tržištu osiguraju povoljnu cijenu za određeni veleprodajni energetski proizvod.
62. Kao drugo, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Uredbe br. 1227/2011, njome se uspostavljaju pravila za zabranu malverzacija koje utječu na veleprodajna tržišta energije koja su, među ostalim, sukladna s pravilima koja se primjenjuju na financijskim tržištima. U istom se smislu u uvodnoj izjavi 27. te uredbe pojašnjava da bi ACER trebao osigurati da se ona primjenjuje na usklađen način diljem Unije, u skladu s primjenom Direktive 2003/6 o trgovanju na temelju povlaštenih informacija i manipuliranju tržištem. U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da, imajući u vidu zahtjeve jedinstvenosti i usklađenosti pravnog poretka Unije, pojmovi koji se koriste u aktima donesenima u istom području moraju imati isto značenje, osim ako je zakonodavac Unije izrazio, u točno određenom zakonodavnom kontekstu, drukčiju namjeru(29).
63. Međutim, Direktiva 2003/6 u članku 1. točki 2. sadržava definiciju pojma „manipuliranje tržištem” koja upućuje na „lažne ili obmanjujuće signale”. Uredba (EU) br. 596/2014(30), koja je zamijenila tu direktivu, preuzima to upućivanje u svojem članku 12. stavku 1. točki (a) podtočki i. i točki (c) kao i u svojem članku 12. stavku 2. točki (c) podtočki iii. Ta uredba usto sadržava Prilog I., u čijoj se točki A, u skladu s njezinim člankom 12. stavkom 3., navodi, među ostalim, netaksativan popis pokazatelja koji se odnose na davanje lažnih ili obmanjujućih signala. Iz sudske prakse Suda navedene u prethodnoj točki ovog mišljenja proizlazi da se ti pokazatelji također mogu uzeti u obzir radi tumačenja članka 2. točke 2. Uredbe br. 1227/2011.
64. Kao treće, zabrana manipulacije tržištem predviđena člankom 5. te uredbe odnosi se na osobito složena veleprodajna tržišta energije, na kojima djeluje ograničen krug specijaliziranih poduzetnika u okviru svoje profesionalne djelatnosti, osobito društava koja kupuju ili prodaju električnu energiju. Međutim, u tom je pogledu Sud istaknuo da stupanj tražene predvidljivosti u velikoj mjeri ovisi o sadržaju teksta o kojem je riječ, području na koje se odnosi i broju i svojstvu njegovih adresata. Predvidljivosti zakona ne protivi se to da dotična osoba mora pribjeći stručnom savjetovanju kako bi ocijenila, u stupnju koji je razuman u okolnostima predmeta o kojem je riječ, posljedice koje mogu proizići iz određenog akta. Tako je posebice u slučaju profesionalaca koji su navikli na primjenu velikog opreza u izvršavanju svojeg zanimanja. Stoga se od njih može očekivati posebna pažnja pri procjeni rizika koje takva aktivnost podrazumijeva(31).
65. Kao četvrto, ACER-ove smjernice sadržavaju u svojem poglavlju 6. detaljna pojašnjenja pojma „manipulacija tržištem”, popraćena konkretnim primjerima. I ovdje te smjernice ipak mogu, iako nisu obvezujuće, pomoći sudionicima na tržištu prilikom tumačenja pojma „lažni ili obmanjujući signali” koje NRT-ovi trebaju primjenjivati.
66. S obzirom na prethodno navedeno, smatram da ispitivanje drugog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011 s obzirom na načelo zakonitosti u kaznenim stvarima utvrđeno u članku 49. stavku 1. prvoj rečenici Povelje.
C. Treće prethodno pitanje
67. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li članak 13. stavak 1. i članak 18. Uredbe br. 1227/2011 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem ovlast izricanja sankcija u slučaju povrede članka 5. te uredbe ne pripada NRT-u u smislu njezina članka 2. točke 10., nego jedinici lokalne samouprave koja podliježe uputama.
68. Prema stajalištu tog suda, to se pitanje postavlja u kontekstu očitovanja koja je E-Control iznio tijekom glavnog postupka. E-Control je tvrdio, među ostalim, da je na temelju nacionalnih odredbi okružno upravno tijelo vezano uputama gradonačelnika grada Beča, pri čemu je sâm taj grad vlasnik velikog elektroenergetskog poduzeća, tako da bi se nepristranost tog tijela mogla dovesti u pitanje. Prema mišljenju navedenog suda, u svakom slučaju valja utvrditi je li za ispunjenje zahtjeva iz Uredbe br. 1227/2011 dovoljno NRT-u dodijeliti prava stranaka u postupku, čime mu se daje pravo na pravni lijek u okviru upravno-kaznenog postupka, iako nadležnost za izricanje sankcije nije povjerena ni „pravosudnom tijelu” ni nacionalnom sudu u smislu članka 13. stavka 1. točke (c) te uredbe. Njegove se dvojbe odnose na pitanje utvrđuje li se tom odredbom pravilo o nadležnosti za progon upravnih prijestupa kaznenopravne prirode, tim više što se navedena odredba odnosi samo na „istražne i izvršne ovlasti”, a ne, za razliku od, među ostalim, članka 18. navedene uredbe, na sankcije primjenjive na povrede te uredbe. U slučaju da se tim člankom 13. utvrđuje takvo pravilo o nadležnosti, valjalo bi pojasniti je li mehanizam suradnje između NRT-a i upravno-kaznenog tijela, kako je definiran, među ostalim, u članku 89. stavku 2. ElWOG-a iz 2010., u skladu sa zahtjevima navedenog članka 13.
69. Radi davanja odgovora na navedeno pitanje čini mi se korisnim uvodno podsjetiti na opći pravni okvir koji je pravom Unije utvrđen u pogledu NRT-ova.
70. U skladu s člankom 2. točkom 10. Uredbe br. 1227/2011, kad je riječ o unutarnjem tržištu električne energije, NRT se imenuje u skladu s člankom 35. stavkom 1. Direktive 2009/72. U vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku na snazi je bila Direktiva (EU) 2019/944(32), koja je zamijenila tu direktivu. U skladu s njezinim člankom 57. stavkom 1., „[s]vaka država članica određuje jedno regulatorno tijelo na nacionalnoj razini”. U stavku 2. tog članka predviđena su odstupanja koja omogućuju određivanje drugih regulatornih tijela na regionalnoj razini unutar država članica, kao i u stavku 3. navedenog članka, prema kojem država članica može odrediti regulatorna tijela za male sustave u zemljopisno odvojenoj regiji čija je potrošnja u 2008. sudjelovala s manje od 3 % u ukupnoj potrošnji države članice čiji je dio. Nije sporno da ta odstupanja nisu primjenjiva u glavnom postupku.
71. Člankom 57. stavkom 4. Direktive 2019/944 državama članicama nalaže se da zajamče neovisnost NRT-a i osiguraju da on svoje ovlasti izvršava nepristrano i transparentno. Kako bi se zajamčila takva neovisnost, ta odredba, s jedne strane, u točki (a) predviđa da to tijelo mora biti pravno odvojeno i funkcionalno neovisno o bilo kojem drugom javnom ili privatnom subjektu. S druge strane, u točki (b) podtočkama i. i ii. navedene odredbe predviđeni su zahtjevi u pogledu neovisnosti osoblja i osoba odgovornih za upravljanje tim tijelom, koji moraju djelovati neovisno o bilo kojim tržišnim interesima te pri provođenju regulatornih zadataka ne smiju ni tražiti ni primati izravne upute ni od koje vlade ni drugog javnog ni privatnog subjekta. Osim toga, članak 57. te direktive predviđa u svojem stavku 5. prvom podstavku točki (a) da, radi zaštite neovisnosti regulatornog tijela, države članice posebno osiguravaju da to tijelo može donositi autonomne odluke, neovisno o bilo kojem političkom tijelu.
72. Kad je riječ o pojmu „neovisnost”, primjećujem da on nije definiran Direktivom 2019/944. Međutim, iz sudske prakse Suda o tumačenju Direktive 2009/72, čiji je članak 35. stavci 4. i 5. u bitnome jednak članku 57. stavcima 4. i 5. Direktive 2019/944, proizlazi da taj pojam, što se tiče javnih tijela, u uobičajenom smislu označava status koji predmetnom tijelu osigurava mogućnost da djeluje u potpunosti slobodno u odnosu na tijela u pogledu kojih se mora osigurati njegova neovisnost, bez ikakvih uputa i pritiska. Ta neovisnost u donošenju odluka podrazumijeva da nacionalna regulatorna tijela, u okviru svojih dužnosti i ovlasti, donose odluke samostalno, samo na temelju javnog interesa, kako bi osigurala poštovanje ciljeva Direktive 2009/72, a da pritom ne podliježu vanjskim uputama koje potječu od drugih javnih ili privatnih tijela. U tom pogledu, Sud je istaknuo da potpuna neovisnost NRT-ova u odnosu na gospodarske i javne subjekte, bilo da su upravna ili politička tijela, a u potonjem slučaju nositelji izvršne ili zakonodavne vlasti, služi tomu da se osigura da odluke koje donesu nacionalna regulatorna tijela budu stvarno nepristrane i nediskriminirajuće, čime se isključuje mogućnost da se na bilo koji način povlašteno postupa prema poduzetnicima i gospodarskim interesima koji su povezani s vladom, većinom ili u svakom slučaju političkom vlašću kao i tomu da navedenim tijelima omogući da svoje djelovanje unose u dugoročnu perspektivu, što je nužno za postizanje ciljeva Direktive 2009/72(33).
73. U okviru Uredbe br. 1227/2011, njezin članak 13., koji se odnosi na provedbu zabrana zloupotrebe tržišta, u stavku 1. prvom podstavku predviđa da NRT-ovi osiguravaju primjenu zabrana predviđenih, među ostalim, u članku 5. te uredbe. Prema drugom podstavku tog članka 13. stavka 1., svaka država članica osigurava da njezini NRT-ovi imaju istražne i izvršne ovlasti koje su potrebne za izvršavanje tog zadatka do 29. lipnja 2013. i da se te ovlasti izvršavaju na razmjeran način. U trećem podstavku navedenog članka 13. stavka 1., u točkama (a), (b) i (c) pojašnjava se da se te ovlasti mogu izvršavati izravno, u suradnji s drugim tijelima ili na temelju zahtjeva nadležnim pravosudnim tijelima. Stavak 2. članka 13. navedene uredbe predviđa da su te istražne i izvršne ovlasti ograničene na svrhu istrage te nabraja prava dodijeljena NRT-ovima, koja uključuju pravo pristupa svim relevantnim ispravama i dobivanja njihove preslike, izvršavanja nadzora na terenu, zahtijevanja prestanka svake prakse protivne navedenoj uredbi ili delegiranim ili provedbenim aktima donesenima na temelju nje, zahtijevanja od suda da blokira ili privremeno zaplijeni imovinu te zahtijevanja od suda ili bilo kojeg nadležnog tijela da naloži privremenu zabranu bavljenja zvanjem.
74. Osim toga, članak 18. iste uredbe, koji se odnosi na sankcije, predviđa u prvom podstavku da države članice utvrđuju pravila o sankcijama primjenjivima na povrede Uredbe br. 1227/2011 i poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale njihovu provedbu. U njemu se pojašnjava da predviđene sankcije moraju biti učinkovite, odvraćajuće i proporcionalne te odražavati narav, trajanje i ozbiljnost povrede, štetu koja je prouzročena potrošačima i potencijalnu zaradu koja je proizašla iz trgovanja na temelju povlaštenih informacija i manipulacije tržištem(34).
75. Prema tome, u tom članku 18. ne pojašnjava se kojem je tijelu dodijeljena nadležnost za sankcioniranje povreda Uredbe br. 1227/2011, među ostalim, njezina članka 5. Nasuprot tomu, u okviru te revidirane uredbe, njezin članak 18. stavak 1. drugi podstavak određuje da, „[n]e dovodeći u pitanje bilo koje kaznene sankcije i ne dovodeći u pitanje nadzorne ovlasti [NRT-ova] na temelju članka 13., države članice u skladu s nacionalnim pravom predviđaju da su [NRT-ovi] ovlašteni donositi odgovarajuće upravne novčane kazne i druge upravne mjere u odnosu na kršenja ove Uredbe iz članka 13. stavka 1.”. Dakle, navedenom se revidiranom uredbom NRT-ovima izričito dodjeljuje nadležnost za izricanje upravnih sankcija. Međutim, budući da se ova potonja nije primjenjivala u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, valja ispitati usklađenost austrijskog propisa o kojemu je riječ s Uredbom br. 1227/2011 u njezinoj prvotnoj verziji.
76. U skladu s člankom 89. stavkom 2. ElWOG-a iz 2010., „[u]pravne kazne u skladu s člancima 99. do 102. izriče upravno tijelo okruga nadležno u skladu s člankom 26. Verwaltungsstrafgesetza (Zakon o upravnim kaznama). U tim postupcima regulatorno tijelo ima položaj stranke. Ono ima pravo da se na pridržavanje propisa, koji služe očuvanju usklađenosti s javnim interesom koji ono štiti, pozove u postupku kao na subjektivno pravo i da podnosi tužbe upravnom sudu savezne zemlje”.
77. Kad je riječ o usklađenosti tog nacionalnog propisa s člankom 13. Uredbe br. 1227/2011, ustvrđujem da E-Control, kao austrijski NRT, raspolaže istražnim ovlastima, koje se osobito izvršavaju u glavnom postupku. Kao što to proizlazi iz objašnjenja koja je austrijska vlada pružila na raspravi, navedenim nacionalnim propisom E-Controlu dodijeljena je vrlo široka istražna ovlast te on u slučaju sumnje na manipulaciju tržištem tu sumnju mora ispitati, a zatim ako se ta sumnja i potvrdi, rezultat te istrage mora se dostaviti okružnom upravnom tijelu uz zahtjev za izricanje sankcije. Međutim, prema mišljenju te vlade s kojim se slaže i E-Control, zaključci potonjeg uopće nemaju obvezujući učinak za nadležno okružno upravno tijelo, ni činjenično ni pravno, jer ovo potonje ostaje slobodno provesti vlastitu istragu ili je ne provesti te samostalno ocjenjuje činjenice i pravna pitanja. Navedena vlada pojasnila je da je E-Control samo stranka u postupku, što konkretno znači da može prijaviti činjenice, sudjelovati u postupku, iznositi stajališta i isticati razloge, ali ne može poduzimati radnje progona, zaustaviti tijek zastare ni, naposljetku, nametnuti ikakvu odluku okružnom upravnom tijelu. Ista je vlada ipak dodala da utvrđenja E-Controla imaju odlučujuću ulogu u dvama pogledima. Kao prvo, ona predstavljaju polazište postupka za prikupljanje dokaza i istrage koje provodi okružno upravno tijelo te su, kao drugo, osobito važna zbog posebnih znanja kojima E-Control raspolaže u dotičnom sektoru. Kao podnositelj zahtjeva, E-Control bi osobito mogao zatražiti ili podnijeti dokaze i pred neovisnim upravnim sudovima osporavati odluku koju smatra nezakonitom. Drugim riječima, austrijsko pravo počiva na mehanizmu dvostrukog razmatranja, koji se sastoji od prvog ispitivanja koje provodi sâm NRT, nakon kojeg slijedi drugo ispitivanje koje provodi okružno upravno tijelo.
78. S obzirom na ta objašnjenja, najprije proizlazi da E-Control, u odnosu na članak 13. stavak 1. treći podstavak točku (a) Uredbe br. 1227/2011, ne izvršava izravno svoje istražne i izvršne ovlasti jer njegova utvrđenja nemaju nikakav obvezujući učinak za okružno upravno tijelo. Nadalje, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, E-Control se mora obratiti tom tijelu kako bi ono odlučilo o izricanju sankcije, iako navedeno tijelo nije „pravosudno tijelo” u smislu članka 13. stavka 1. trećeg podstavka točke (c) te uredbe.
79. Konačno, napominjem da, imajući u vidu predmetni nacionalni propis, E-Control ne izvršava svoje ovlasti „u suradnji s drugim tijelima” u smislu članka 13. stavka 1. trećeg podstavka točke (b) navedene uredbe. Naime, kao što je na to Komisija podsjetila u svojim pisanim očitovanjima, iz pripremnih akata za istu uredbu, odnosno njezina Prijedloga uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o cjelovitosti i transparentnosti tržišta energije od 8. prosinca 2010.(35), proizlazi da će se, kad je riječ o članku 13., „[n]adzor tržišta dopuniti učinkovitim istragama koje će se provoditi u slučaju sumnje na zloupotrebu tržišta i koje će prema potrebi dovesti do odgovarajućih sankcija. Uredbom se [NRT-ovima] dodjeljuje glavna uloga u toj zadaći te se zahtijeva da im države članice dodijele ovlasti potrebne za istraživanje sumnji na zloupotrebu tržišta i utvrde odgovarajuća pravila o sankcijama primjenjivima u slučaju povrede uredbe”(36). Međutim, iz objašnjenja austrijske vlade proizlazi da u sustavu predviđenom nacionalnim propisom o kojemu je riječ E-Control nema takvu glavnu ulogu. Iako to tijelo raspolaže širokim istražnim ovlastima, rezultate svojih istraga mora dostaviti okružnom upravnom tijelu, koje ostaje slobodno samostalno ocjenjivati činjenice i pravna pitanja te odlučiti o izricanju sankcije. Stoga se ne može smatrati da E-Control svoje ovlasti izvršava u suradnji s tim tijelom u smislu članka 13. stavka 1. trećeg podstavka točke (b) Uredbe br. 1227/2011.
80. Slijedom toga, podložno provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, smatram da austrijski propis o kojem je riječ u glavnom postupku nije u skladu sa zahtjevima predviđenima u članku 13. te uredbe.
81. Kad je riječ o članku 18. navedene uredbe, u kojem nije izričito pojašnjeno koje je tijelo nadležno, iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako države članice raspolažu marginom prosudbe pri odabiru tijela nadležnog za izricanje sankcija, u skladu s načelom institucionalne i postupovne autonomije, to se načelo ipak mora primijeniti poštujući načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, kako bi se očuvao korisni učinak primjenjivih odredbi prava Unije(37). U tom smislu, navedeni članak 18. među ostalim zahtijeva da predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.
82. Kao što sam to naveo u točki 72. ovog mišljenja, poštovanje načela djelotvornosti zahtijeva da tijelo nadležno za izricanje sankcija u slučaju povrede članka 5. navedene uredbe bude neovisno. Međutim, kao što to priznaje austrijska vlada, za razliku od NRT-a, okružno upravno tijelo nije neovisno tijelo jer mora postupati po uputama, u konkretnom slučaju gradonačelnika Grada Beča u svojstvu predsjednika vlade savezne zemlje, koji je i sam podređen nadležnom saveznom ministru. Ta vlada međutim tvrdi da, s jedne strane, okružna upravna tijela pri izvršavanju svojih ovlasti podliježu ustavnom načelu zakonitosti kaznenog progona, na temelju kojeg se u izvršavanju povjerenih dužnosti moraju pridržavati važećih zakona, te da, s druge strane, prema austrijskom ustavnom poretku treba odbiti svaku uputu nenadležnog tijela ili uputu čije bi izvršenje bilo protivno kaznenim odredbama. Ipak, iako je na sudu koji je uputio zahtjev da provede konačnu ocjenu u tom pogledu, smatram da, s obzirom na sudsku praksu Suda navedenu u točki 72. ovog mišljenja, te odredbe nisu dovoljne da se osigura neovisnost okružnog upravnog tijela. Naime, zahtjev neovisnosti podrazumijeva da tijelo zaduženo za izricanje sankcija bude zaštićeno od svih uputa i svih vanjskih utjecaja koji mogu utjecati na izvršavanje njegovih ovlasti. Međutim, po definiciji, tijelo koje nije neovisno nema sposobnost usprotiviti se primljenim uputama, čak i ako ih formalno ima pravo odbiti.
83. Dodajem da je E-Control isto tako u okviru nacionalnog postupka postavio pitanja vezana uz postojanje neodgovarajućih pravila o zastari i sukobu interesa zbog činjenice da je grad Beč vlasnik velikog elektroenergetskog poduzeća. Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije spomenuo te elemente u svojem trećem prethodnom pitanju. Stoga ih nije potrebno ispitati s obzirom na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je u okviru postupka uspostavljenog u članku 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu(38).
84. Prema tome, predlažem da se na treće pitanje odgovori da članak 13. stavak 1. i članak 18. Uredbe br. 1227/2011 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis prema kojem ovlast izricanja sankcija u slučaju povrede članka 5. te uredbe ne pripada NRT-u u smislu njezina članka 2. točke 10., nego jedinici lokalne samouprave koja podliježe uputama.
D. Četvrto i sedmo prethodno pitanje
85. Svojim četvrtim i sedmim pitanjem, koja predlažem ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li članak 2. točku 2. podtočku (a) podpodtočke i. i ii. Uredbe br. 1227/2011 tumačiti na način da činjenica da sudionik na tržištu poštuje odredbe Uredbe 2016/1719 o uspostavljanju smjernica za dugoročnu dodjelu kapaciteta, među ostalim, glede pravnog okvira za dražbe koje se organiziraju na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a, isključuje mogućnost da taj sudionik, s jedne strane, daje lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili cijene veleprodajnih energetskih proizvoda te, s druge strane, osigurava umjetnu razinu cijene jednog ili više veleprodajnih energetskih proizvoda.
86. Svojim četvrtim pitanjem taj sud nastoji saznati može li djelovanje u okviru dražbi koje se organiziraju na jedinstvenoj platformi za dodjelu isključiti izricanje novčane kazne jer odredbe prava Unije ili opće odredbe o dražbama prekograničnih prijenosnih kapaciteta koje se temelje na pravu Unije čine pravni okvir kojim se sudionicima na tržištu jamči sigurnost u pogledu informacija koje se prenose i time omogućuje izbjegavanje davanja lažnih ili obmanjujućih signala u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011. Tvrdi da taj pravni okvir proizlazi, među ostalim, iz Uredbe 2016/1719 i pravila za dodjelu na švicarskim granicama te pojašnjava da su povrati i ponude za kupnju u okviru dražbe prekograničnih prijenosnih kapaciteta anonimni. Navedeni sud dodaje da se u tom pitanju polazi od pretpostavke da osoba koja sudjeluje u dražbi ne djeluje nezakonito po nekoj drugoj osnovi, primjerice sklapanjem sporazuma o cijeni s drugim tržišnim akterima. Svojim sedmim pitanjem isti se sud pita može li se utvrditi manipulacija tržištem u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke ii. Uredbe br. 1227/2011 kada se djelovanjem gospodarskog subjekta osigura umjetna razina cijene, iako se poštuju postupovna pravila predviđena Uredbom 2016/1719 i pravilima o dodjeli na švicarskim granicama.
87. U tom smislu, sud koji je uputio zahtjev smatra da odgovor na ta dva pitanja treba dati uzimajući u obzir kako Uredbu br. 2016/1719 tako i pravila o dodjeli na švicarskim granicama. Međutim, kad je riječ o potonjima, iako se u njihovu članku 2. navodi da pojedini pojmovi koji se u njima upotrebljavaju imaju značenje koje im je dodijeljeno, među ostalim, Uredbom 2016/1719, ta pravila nisu obuhvaćena pravom Unije jer Švicarska Konfederacija u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka nije sudjelovala na Unijinu unutarnjem tržištu električne energije(39), tako da na njih ne treba upućivati radi davanja odgovora na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.
88. Kad je riječ o toj uredbi, Komisija je u svojim pisanim očitovanjima navela da se ona u konkretnom slučaju ne primjenjuje zato što je do trgovanja prekograničnim prijenosnim kapacitetima došlo na švicarskoj granici(40). U svakom slučaju, bez potrebe da se riješi pitanje njezine primjenjivosti u sporu iz glavnog postupka, na navedenu ću se uredbu referirati u mjeri u kojoj se njome utvrđuju pravila o dražbama za prekogranične prijenosne kapacitete.
89. Kad je riječ o Uredbi br. 1227/2011, podsjećam na to da se u njezinoj uvodnoj izjavi 1. među ostalim navodi cijene utvrđene na veleprodajnim tržištima energije odražavaju pošteno i konkurentno međudjelovanje ponude i potražnje te da se nikakva dobit ne može ostvariti zlouporabom tržišta. U tom smislu, članak 2. točka 2. te uredbe definira pojam „manipulacija tržištem” i u svojoj podtočki (a) pojašnjava da taj pojam obuhvaća provođenje bilo kakve transakcije ili izdavanje bilo kakvog naloga za trgovanje veleprodajnim energetskim proizvodima, kojima se, prema navedenoj odredbi podpodtočke i., daju ili vjerojatno daju lažni ili obmanjujući signali u pogledu ponude, potražnje ili cijene veleprodajnih energetskih proizvoda ili, prema odredbi podpodtočke ii., uz pomoć jedne osobe ili suradnjom više osoba osigurava ili pokušava osigurati umjetna razina cijene jednog ili više veleprodajnih energetskih proizvoda, osim ako osoba koja je provela transakciju ili je izdala nalog za trgovanje dokaže da ima legitimne razloge za to i da je ta transakcija ili nalog za trgovanje u skladu s prihvaćenim tržišnim praksama na dotičnom veleprodajnom tržištu energije.
90. S obzirom na taj tekst, kvalifikacija „manipulacije tržištem” ocjenjuje se neovisno o poštovanju postupovnih pravila koja se primjenjuju na dražbe. U tom smislu naglašavam da referiranje u točki ii. te iste odredbe na postojanje opravdanih razloga i na usklađenost s tržišnim praksama dopuštenima na konkretnom veleprodajnom tržištu energije, koje mogu opravdavati umjetno utvrđivanje veleprodajne cijene energenta, ne može se smatrati postupovnim pravilima koja se primjenjuju na dražbe. Naime, s jedne strane, dotična osoba mora dokazati opravdanost svojeg postupanja i, s druge strane, u okviru propisa o financijskim tržištima „prihvaćena tržišna praksa” označava posebnu tržišnu praksu koju je uspostavilo nadležno tijelo(41). Budući da taj pojam mora imati sličan doseg u okviru Uredbe br. 1227/2011, u skladu sa sudskom praksom Suda navedenom u točki 61. ovog mišljenja, „prihvaćene tržišne prakse” iz njezina članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke ii. razlikuju se od takvih postupovnih pravila.
91. Općenitije, Uredba br. 1227/2011 i Uredba br. 2016/1719 imaju komplementarne ciljeve. Naime, potonjom se uredbom, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1., „utvrđuju detaljna pravila za dodjelu prekozonskih kapaciteta na dugoročnim tržištima, za uspostavu zajedničke metodologije za utvrđivanje dugoročnog prekozonskog kapaciteta, za uspostavu jedinstvene platforme za dodjelu na europskoj razini na kojoj se nude dugoročna prava prijenosa te za mogućnost povrata dugoročnih prava prijenosa radi naknadne dodjele dugoročnih kapaciteta ili za mogućnost prijenosa dugoročnih prava prijenosa između sudionika na tržištu”. Ta uredba navodi u svojem članku 37. stavku 4. samo da jedinstvena platforma za dodjelu ima pravo obustaviti ili povući pravo sudionika na tržištu na sudjelovanje u dražbama ili prijenos njegovih dugoročnih prava prijenosa nakon što sudionik na tržištu prekrši svoje ugovorne obveze na temelju usklađenih pravila za dodjelu. Dakle, cilj navedene uredbe nije sankcioniranje ponašanja koja čine manipulaciju tržištem, a koja su obuhvaćena Uredbom br. 1227/2011. Prema tome, zaključak da je sâmo poštovanje odredbi Uredbe 2016/1719 u okviru dražbi na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a dovoljno da se isključi mogućnost da sudionik na tržištu daje lažne ili obmanjujuće signale ili osigura umjetnu razinu cijene doveo bi do lišenja ove potonje uredbe njezina korisnog učinka.
92. Usto, sankcioniranje zlouporabe tržišta slijedi istu logiku kao zloupotreba prava općenito. U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da se primjena propisa Unije ne može proširiti do te mjere da bi se njima pokrile radnje izvršene u svrhu prijevarnog ili zlouporabnog korištenja pogodnostima predviđenima pravom Unije. Za dokazivanje zlouporabe potrebno, s jedne strane, dokazati ukupnost objektivnih okolnosti iz kojih proizlazi da, unatoč formalnom poštovanju uvjeta predviđenih primjenjivim propisom Unije, nije ostvaren cilj predviđen njime i, s druge strane, dokazati subjektivni element koji se ogleda u namjeri da se ostvari pogodnost koja proizlazi iz propisa Unije umjetnim stvaranjem uvjeta potrebnih za njezino ostvarenje(42). Drugim riječima, iz samog pojma „zloupotreba” proizlazi da naizgled zakonito ponašanje može dovesti do povrede pravnog pravila ako se ostvareni cilj ili rezultat protive volji zakonodavca Unije.
93. U tim okolnostima predlažem da se na četvrto i sedmo pitanje odgovori da članak 2. točku 2. podtočku (a) podpodtočke i. i ii. Uredbe br. 1227/2011 treba tumačiti na način da činjenica da sudionik na tržištu poštuje odredbe Uredbe 2016/1719 o uspostavljanju smjernica za dugoročnu dodjelu kapaciteta, među ostalim, glede pravnog okvira za dražbe koje se organiziraju na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a, ne isključuje mogućnost da taj sudionik, s jedne strane, daje lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili cijene veleprodajnih energetskih proizvoda te, s druge strane, osigurava umjetnu razinu cijene jednog ili više veleprodajnih energetskih proizvoda.
E. Peto i osmo prethodno pitanje
94. Svojim petim i osmim pitanjem, koja predlažem ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li članak 2. točku 2. podtočku (a) podpodtočke i. i ii. Uredbe br. 1227/2011 tumačiti na način da manipulaciju tržištem predstavlja povrat, tijekom mjesečne dražbe, prekograničnih prijenosnih kapaciteta stečenih na godišnjim dražbama, i potom podnošenje ponuda za kupnju tih kapaciteta u okviru te iste mjesečne dražbe na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a.
95. Taj sud pojašnjava da dvoji predstavlja li strategija povrata i ponuda (return and bid strategy) prijestup iz članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočaka i. i ii. Uredbe br. 1227/2011.
1. Dopuštenost
96. Osoba DM i društvo Alpiq tvrde da odgovor na ta pitanja zahtijeva da se u obzir uzmu gledišta tržišta. U tom bi pogledu trebalo utvrditi kako razborit sudionik na tržištu percipira ili bi mogao percipirati ponašanje o kojemu je riječ, odnosno strategiju povrata i ponuda. Sud koji je uputio zahtjev odredio je u tu svrhu sudsko vještačenje u kojem su u obzir uzeti konkretno tržišno okruženje i njegove posebnosti, na temelju kojeg je zaključeno da društvo Alpiq nije pružilo nijedan pogrešan ili obmanjujući navod i da njegovo postupanje nije moglo dovesti do umjetne razine cijene. Međutim, navedena pitanja zahtijevaju apstraktnu ocjenu strategije povrata i ponuda, koja ne bi omogućila utvrđivanje može li se razborit sudionik na tržištu dovesti u zabludu.
97. Međutim, činjenica da se peto i osmo pitanje općenito odnose na usklađenost strategije povrata i ponuda s Uredbom br. 1227/2011 ne može dovesti do nedopuštenosti tih pitanja jer Sud nije ovlašten primijeniti pravila prava Unije u određenom predmetu, nego samo odlučiti o njihovu tumačenju. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud može u okviru pravosudne suradnje uvedene člankom 267. UFEU‑a na temelju elemenata u spisu pružiti nacionalnom sudu elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni u ocjeni učinaka pojedine odredbe tog prava(43). Naime, kada se Sudu podnese zahtjev za prethodnu odluku, njegova je dužnost nacionalnom sudu razjasniti doseg pravila Unije kako bi taj sud mogao točno primijeniti ta pravila na činjenice o kojima odlučuje, a ne da Sud sam primjenjuje ta pravila, i to tim više jer Sud ne raspolaže nužno svim elementima koji su u tom pogledu neophodni. Prema tome, Sud nije nadležan za ocjenu činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku niti za primjenu pravila Unije koja je protumačio na nacionalne mjere ili situacije jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti nacionalnog suda(44).
99. U tim su okolnostima peto i osmo prethodno pitanje dopuštena.
2. Meritum
100. Podsjećam na to da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je E-Control društvu Alpiq odnosno osobi DM stavio na teret, među ostalim, postupanje koje ima obilježje manipuliranja, a odvijalo se u tri faze. Prva se sastojala od stjecanja velikih količina godišnjih prekograničnih kapaciteta za prijenos električne energije na godišnjim dražbama. Druga je obuhvaćala povrat tih godišnjih kapaciteta na mjesečnim dražbama, čime se znatno povećavao obujam kapaciteta ponuđenih na dražbi i kod drugih sudionika na tržištu stvarao privid stvarne namjere prodaje. Naposljetku, treća je imala oblik ponuda koje je Alpiq podnosio za kupnju velikih količina mjesečnih kapaciteta, što je, prema navodima E-Controla, dovelo do osiguranja najniže cijene za kapacitete koje je to društvo posjedovalo.
101. Radi davanja odgovora na ta pitanja smatram da treba jasno razlikovati drugu i treću fazu. Naime, druga se faza sastoji od povrata prekograničnih prijenosnih kapaciteta stečenih na godišnjim dražbama, koji je izričito predviđen člankom 43. Uredbe 2016/1719. Naime, u skladu sa stavkom 1. tog članka, nositelji dugoročnih prava prijenosa mogu nadležnim OPS-ovima putem jedinstvene platforme za dodjelu vratiti svoja dugoročna prava prijenosa za sljedeću dugoročnu dodjelu kapaciteta. Stavkom 3. navedenog članka pojašnjava se da nositeljima dugoročnih prava prijenosa koji vrate svoja dugoročna prava prijenosa nadležni OPS-ovi, izravno ili neizravno preko treće strane, isplaćuju naknadu putem jedinstvene platforme za dodjelu, pri čemu je ta naknada jednaka cijeni iz dražbe u kojoj su ponovno dodijeljena dugoročna prava prijenosa.
102. Dakle, dotični sudionik na tržištu može prekogranične prijenosne kapacitete stečene na godišnjim dražbama vratiti na odgovarajućim mjesečnim dražbama, što mu omogućuje da se oslobodi kapaciteta koji mu više nisu potrebni. To ponovno stavljanje na raspolaganje korisno je i za tržište jer drugim sudionicima omogućuje stjecanje tih kapaciteta. Prema mojem mišljenju, iz članka 43. stavka 3. Uredbe 2016/1719 proizlazi da sudionik na tržištu koji vraća svoje kapacitete mora prihvatiti cijenu iz dražbe na kojoj se dugoročna prava prijenosa ponovno dodjeljuju, a da ne može utjecati na njezino utvrđivanje.
103. Kad je riječ o glavnom postupku, taj je povrat predviđen pravilima za dodjelu na švicarskim granicama, čije relevantne odredbe treba protumačiti sud koji je uputio zahtjev. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje ne proizlazi da ta druga faza u ovom slučaju izaziva poteškoće s obzirom na primjenjiva postupovna pravila.
104. Treća faza sastoji se od toga da sudionik na tržištu koji je na mjesečnoj dražbi vratio prekogranične prijenosne kapacitete stečene na godišnjim dražbama podnosi tijekom te mjesečne dražbe ponude za kupnju tih istih kapaciteta. Takva praksa nije uređena Uredbom 2016/1719. Međutim, smatram da ona u određenim okolnostima može predstavljati manipulaciju tržištem u smislu članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011.
105. Naime, prema uvodnoj izjavi 13. te uredbe, manipulacija na veleprodajnim tržištima energije uključuje radnje koje su poduzele osobe koje umjetno dovode cijene na razinu koja nije opravdana tržišnim silama ponude i potražnje, uključujući stvarnu raspoloživost proizvodnog, skladišnog ili prijenosnog odnosno transportnog kapaciteta i potražnju. Tako, prema toj uvodnoj izjavi, oblici manipulacije tržištem uključuju, među ostalim, namjerno prikazivanje da je raspoloživost prijenosnog odnosno transportnog kapaciteta drukčija od kapaciteta koji je stvarno tehnički raspoloživ, ako takve informacije utječu ili vjerojatno utječu na cijenu veleprodajnih energetskih proizvoda. Osim toga, uvodna izjava 14. navedene uredbe kao manipulaciju tržištem navodi i kupnju veleprodajnih energetskih proizvoda s ciljem, namjerom ili učinkom obmanjivanja sudionika na tržištu koji postupaju na temelju referentnih cijena.
106. U ovom je slučaju glavni problem, prema mojem mišljenju, u tome što su, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, povrati i ponude za kupnju podneseni u okviru dražbe prekograničnih prijenosnih kapaciteta anonimni. Naime, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da nakon završetka dražbi JAO objavljuje na svojoj internetskoj stranici ponude za kupnju u anonimiziranom obliku. Međutim, povrat u načelu signalizira drugim sudionicima na tržištu da su tako vraćeni prijenosni kapaciteti dostupni na dražbama po slobodno određenoj cijeni. Ipak, kada sudionik na tržištu podnese ponudu za kapacitete koje je upravo vratio, čini se, kao što to tvrdi E-Control, da se ti kapaciteti mogu steći samo po određenoj najnižoj cijeni, a da drugi sudionici na tržištu ne budu u mogućnosti saznati za to. Iz toga proizlazi da ponašanje o kojemu je riječ može umjetno povećati cijene na razinu koja nije opravdana tržišnim silama ponude i potražnje u smislu uvodne izjave 13. iste uredbe.
107. Uostalom, u okviru glavnog postupka DM i Alpiq su u odgovoru koji im je Sud postavio na raspravi naveli da strategija povrata i podnošenja ponuda može dovesti do toga da je prosječna cijena na veleprodajnom tržištu energenata veća od cijene koja bi proizlazila iz slobodnog tržišta na istom tržištu bez te strategije.
108. Osim toga, članak 2. točka 2. podtočka (a) podpodtočka ii. Uredbe br. 1227/2011 predviđa da manipulaciju tržištem predstavlja provođenje bilo kakve transakcije ili izdavanje bilo kakvog naloga za trgovanje veleprodajnim energetskim proizvodima, kojima se uz pomoć jedne osobe ili suradnjom više osoba osigurava ili pokušava osigurati umjetna razina cijene jednog ili više veleprodajnih energetskih proizvoda, osim ako osoba koja je provela transakciju ili je izdala nalog za trgovanje dokaže da ima legitimne razloge za to.
109. Osoba DM i društvo Alpiq u svojim su usmenim očitovanjima tvrdili da su njihove ponude za kupnju dio isključivo strategije optimizacije njihova poslovnog položaja. Doduše, svaki sudionik na tržištu po definiciji nastoji optimizirati svoj položaj i dobit. Međutim, takva težnja optimizaciji ne može opravdati ponašanje protivno primjenjivim pravilima.
110. U svojim pisanim očitovanjima kao i na raspravi DM i Alpiq su također naveli, referirajući se na sudsko vještačenje koje je naložio sud koji je uputio zahtjev, da bi opća zabrana strategije povrata i podnošenja ponuda dovela do smanjenja prihoda OPS-ova, što bi dovelo do povećanja cijena mrežnih naknada, a samim time i cijena električne energije. Međutim, sumnjam da je taj argument sam po sebi dovoljan da bi se dokazalo da je strategija povrata i podnošenja ponuda u pravilu u skladu s Uredbom br. 1227/2011.
111. Na sudu koji je uputio zahtjev je da uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti kojima raspolaže ispita da li u konkretnom slučaju strategija povrata i podnošenja ponuda koju primjenjuje društvo Alpiq, s jedne strane, daje ili može davati lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili cijene električne energije ili, s druge strane, osigurava ili pokušava osigurati umjetnu razinu veleprodajne cijene tog energenta, bez opravdanih razloga.
112. U tom smislu, kao što je navela talijanska vlada u svojim pisanim očitovanjima, okolnosti razmatranog slučaja, ponekad vrlo složene, u pravilu su presudne za ocjenu postojanja manipulacije tržišta u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) podtočke i. podpodtočke ii. Uredbe br. 1227/2011.
113. Stoga predlažem da se na peto i osmo pitanje odgovori da članak 2. točku 2. podtočku (a) podpodtočke i. i ii. Uredbe br. 1227/2011 treba tumačiti na način da činjenica da sudionik na tržištu tijekom mjesečne dražbe vrati prekogranične kapacitete za prijenos električne energije stečene na godišnjim dražbama, a zatim na toj mjesečnoj dražbi na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a podnese ponude za kupnju tih istih kapaciteta, predstavlja manipulaciju tržištem u slučaju kad te ponude daju ili mogu davati lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili cijene električne energije ili, s druge strane, osiguravaju ili pokušavaju osigurati umjetnu razinu veleprodajne cijene tog energenta, bez opravdanih razloga. Tu ocjenu treba provesti sud koji je uputio zahtjev uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti koje karakteriziraju razmatrani slučaj.
F. Šesto pitanje
114. Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita u biti treba li članak 2. drugi podstavak točku 6. Uredbe 2016/1719 tumačiti na način da povredu načela „upotrijebi ili prodaj” iz te odredbe predstavlja povrat, tijekom mjesečne dražbe, prekograničnih prijenosnih kapaciteta stečenih na godišnjim dražbama, i potom podnošenje ponuda za kupnju tih kapaciteta u okviru te iste mjesečne dražbe na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a.
115. Taj sud ističe da se, na temelju članka 45. stavka 1. pravila za dodjelu na švicarskim granicama, načelo „upotrijebi ili prodaj” primjenjuje na dražbe koje se organiziraju na jedinstvenoj platformi za dodjelu između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije. Međutim, u skladu s člankom 2. stavkom 1. tih pravila, to načelo ima smisao koji mu je pridan Uredbom 2016/1719. Prema tome, tumačenje članka 2. drugog podstavka točke 6. te uredbe odlučujuće je za rješavanje glavnog postupka. Prema stajalištu navedenog suda, treba utvrditi, s jedne strane, propisuje li načelo „upotrijebi ili prodaj” zahtjeve u pogledu povrata dugoročnih kapaciteta stečenih na godišnjoj dražbi i, s druge strane, je li podnošenje ponuda za kupnju takvih dugoročnih kapaciteta na sljedećoj mjesečnoj dražbi u skladu s tim načelom.
116. Članak 2. drugi podstavak točka 6. Uredbe 2016/1719 definira načelo „upotrijebi ili prodaj” kao „načelo prema kojem pripadajući prekozonski kapacitet fizičkih prava prijenosa koji je kupljen, ali nije nominiran, automatski postaje raspoloživ za dodjelu kapaciteta dan unaprijed i prema kojem nositelj tih fizičkih prava prijenosa prima naknadu od OPS-ova”. Osim toga, u skladu s tim člankom 2. drugim podstavkom točkom 7., „nominacija” znači obavješćivanje odgovarajućih OPS-ova o upotrebi dugoročnih prekozonskih kapaciteta koje izvršava nositelj fizičkih prava prijenosa i njegov partner, ili ovlaštena treća strana.
117. Dakle, načelo „upotrijebi ili prodaj” primjenjuje se kada sudionici na tržištu ne upotrebljavaju kapacitete koje su stekli, odnosno kada ih nisu nominirali. U tom slučaju JAO automatski preprodaje nenominirane kapacitete na dnevnim dražbama koje slijede nakon postupka nominacije. Dakle, tim se načelom želi izbjeći da raspoloživi kapaciteti budu „izgubljeni” za tržište.
118. Nasuprot tomu, kao što je to već istaknuto u točkama 101. i 102. ovog mišljenja, povrat kapaciteta mehanizam je koji sudionicima na tržištu omogućuje dugoročan povrat prava prijenosa prilikom naknadne dražbe u kraćem trajanju, u konkretnom slučaju mjesečne dražbe. Slijedom toga, kako su to naglasili DM, Alpiq i Komisija u svojim pisanim očitovanjima, mehanizam povrata kapaciteta i načelo „upotrijebi ili prodaj” dva su različita mehanizma koji se primjenjuju u različitim fazama, pri čemu se prvi primjenjuje u okviru dugoročnih dražbi, a drugi u trenutku nominacije, odnosno na kratkoročnim dražbama.
119. Takvo utvrđenje ne može dovesti do zaključka da je strategija povrata i podnošenja ponude faktički u skladu s Uredbom 2016/1719, kao što to proizlazi iz odgovora koji predlažem za peto i osmo pitanje.
120. Slijedom toga, predlažem da se na šesto pitanje odgovori da članak 2. drugi podstavak točku 6. Uredbe 2016/1719 treba tumačiti na način da povredu načela „upotrijebi ili prodaj” iz te odredbe ne predstavlja činjenica da sudionik na tržištu tijekom mjesečne dražbe vrati prekogranične prijenosne kapacitete stečene na godišnjim dražbama, a zatim u okviru te iste mjesečne dražbe podnese na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a ponude za kupnju tih kapaciteta.
V. Zaključak
121. Imajući u vidu prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Verwaltungsgericht Wien (Upravni sud u Beču, Austrija) odgovori na sljedeći način:
1. Uredbu br. 1227/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije
treba tumačiti na način da se:
primjenjuje na trgovanje švicarskog poduzetnika prekograničnim kapacitetima za prijenos električne energije između Republike Austrije i Švicarske Konfederacije u oba smjera.
2. Razmatranje drugog pitanja nije otkrilo nijedan element koji bi mogao utjecati na valjanost članka 2. točke 2. podtočke (a) podpodtočke i. Uredbe br. 1227/2011 uzimajući u obzir načelo zakonitosti u kaznenim stvarima utvrđeno u članku 49. stavku 1. prvoj rečenici Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
3. Članak 13. stavak 1. i članak 18. Uredbe br. 1227/2011
treba tumačiti na način da im se:
protivi nacionalni propis prema kojem ovlast za izricanje sankcija u slučaju povrede članka 5. te uredbe ne pripada nacionalnom regulatornom tijelu u smislu njezina članka 2. točke 10., nego tijelu jedinice lokalne samouprave koja mora postupati po uputama.
4. Članak 2. točku 2. podtočku (a) podpodtočke i. i ii. Uredbe br. 1227/2011
treba tumačiti na način da:
činjenica da sudionik na tržištu poštuje odredbe Uredbe Komisije (EU) 2016/1719 od 26. rujna 2016. o uspostavljanju smjernica za dugoročnu dodjelu kapaciteta, među ostalim glede pravnog okvira za dražbe koje se organiziraju na jedinstvenoj platformi za dodjelu Joint Allocation Officea (JAO), ne isključuje mogućnost da taj sudionik, s jedne strane, daje lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili veleprodajne cijene energenata te, s druge strane, osigurava umjetnu razinu veleprodajne cijene jednog ili više energenata.
5. Članak 2. točku 2. podtočku (a) podpodtočke i. i ii. Uredbe br. 1227/2011
treba tumačiti na način da:
činjenica da sudionik na tržištu tijekom mjesečne dražbe vrati prekogranične kapacitete za prijenos električne energije stečene na godišnjim dražbama, a zatim na toj mjesečnoj dražbi na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a podnese ponude za kupnju tih istih kapaciteta, predstavlja manipulaciju tržištem u slučaju kad te ponude daju ili mogu davati lažne ili obmanjujuće signale u pogledu ponude, potražnje ili cijene električne energije ili, s druge strane, osiguravaju ili pokušavaju osigurati umjetnu razinu veleprodajne cijene tog energenta, bez opravdanih razloga. Tu ocjenu treba provesti nacionalni sud uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti koje karakteriziraju razmatrani slučaj.
6. Članak 2. drugi stavak točku 6. Uredbe 2016/1719
treba tumačiti na način da:
povredu načela „upotrijebi ili prodaj” iz te odredbe ne predstavlja činjenica da sudionik na tržištu tijekom mjesečne dražbe vrati prekogranične prijenosne kapacitete stečene na godišnjim dražbama, a zatim u okviru te iste mjesečne dražbe na jedinstvenoj platformi za dodjelu JAO-a podnese ponude za kupnju tih kapaciteta.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o cjelovitosti i transparentnosti veleprodajnog tržišta energije (SL 2011., L 326, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 93.), koja se naziva i „REMIT” (Regulation on Wholesale Energy Market Integrity and Transparency). Ta je uredba izmijenjena Uredbom (EU) 2024/1106 od 11. travnja 2024. (SL 2024./1106, L) i Uredbom (EU) 2024/1789 od 13. lipnja 2024. o unutarnjem tržištu plina iz obnovljivih izvora, prirodnog plina i vodika, o izmjeni uredbi (EU) br.1227/2011, (EU) 2017/1938, (EU) 2019/942 i (EU) 2022/869 i Odluke (EU) 2017/684 te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 715/2009 (SL 2024./1789, L) (u daljnjem tekstu: revidirana Uredba br. 1227/2011). Međutim, imajući u vidu vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, ovaj zahtjev za prethodnu odluku treba ispitati uzimajući u obzir prvotnu verziju Uredbe br. 1227/2011.
3 SL 2003., L 96, str. 16. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 3., str. 74.)
4 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o tržištima financijskih instrumenata te o izmjeni direktiva Vijeća 85/611/EEZ i 93/6/EEZ i Direktive 2000/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/22/EEZ (SL 2004., L 145, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 4., str. 29.)
5 SL 2009., L 211, str. 55. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.)
6 Uredba Komisije оd 26. rujna 2016. o uspostavljanju smjernica za dugoročnu dodjelu kapaciteta (SL 2016., L 259, str. 42.)
7 BGBl. I 110/2010
8 BGBl., I 145/2023
9 BGBl., 52/1991
10 BGBl. I 57/2018
11 Tom se odredbom pojašnjava da se članci 3. i 5. Uredbe br. 1227/2011 „ne odnose [...] na veleprodajne energetske proizvode koji su financijski instrumenti i na koje se primjenjuje članak 9. Direktive [2003/6]”. Međutim, nije sporno da se glavni postupak ne odnosi na takve financijske instrumente.
12 Revidiranom Uredbom br. 1227/2011, u kojoj ta definicija nije izmijenjena, pojašnjava se da članak 2. točka 4. podtočka (c) te uredbe obuhvaća i ugovore koji se odnose na transport vodika u Uniji.
13 Vidjeti osobito uvodnu izjavu 70. Uredbe (EU) 2019/943 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o unutarnjem tržištu električne energije (SL 2019., L 158, str. 54. i ispravak SL L, 2024/90205), prema kojoj bi države članice, ugovorne stranke Energetske zajednice (čija je internetska stranica dostupna na sljedećoj adresi: https://www.energy-community.org/) i druge treće zemlje u kojima se primjenjuje ta uredba ili koje su dio sinkronog područja kontinentalne Europe trebale blisko surađivati na svim pitanjima koja se odnose na razvoj integrirane regije trgovanja električnom energijom i ne bi trebale poduzimati mjere kojima se ugrožava daljnja integracija tržištâ električne energije ili sigurnost opskrbe država članica i ugovornih stranaka.
14 Vidjeti posebno str. 22.
15 U taj se dokument, koji je dostupan na engleskom jeziku, uvid može izvršiti na sljedećoj adresi: https://acer.europa.eu/sites/default/files/documents/en/remit/Documents/ACER_Guidance_on_REMIT_application_6th_Edition_Final.pdf.
16 To tumačenje nije izmijenjeno u točki 2.3.4. izdanja 6.1 tih smjernica od 18. prosinca 2024., koje je uslijedilo nakon nastanka činjenica u glavnom postupku.
17 Vidjeti posebno str. 19.
18 Vidjeti presudu od 22. lipnja 2023., Vitol (C-268/22, EU:C:2023:508, t. 52. i 53. kao i navedena sudska praksa).
19 C-501/11 P, EU:C:2013:522, t. 57. i navedena sudska praksa
20 SL 2007., C 303, str. 17. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120. i ispravak SL 2020., C 235, str. 11.)
21 Vidjeti presudu od 1. kolovoza 2025., BAJI Trans (C-544/23, EU:C:2025:614, t. 62.).
22 Vidjeti presudu od 22. siječnja 2026., AK Dlhopolec i dr. (C-590/24, EU:C:2026:41, t. 64. i navedena sudska praksa)
23 Vidjeti po analogiji presudu od 29. srpnja 2024., Belgian Association of Tax Lawyers i dr. (C-623/22, EU:C:2024:639, t. 38.).
24 Vidjeti presudu od 21. svibnja 2026., Across Fiduciaria i dr. (C-684/24 i C-685/24, EU:C:2026:410, t. 40. do 43. kao i navedena sudska praksa).
25 Vidjeti u tom smislu presudu od 22. siječnja 2026., AK Dlhopolec i dr. (C-590/24, EU:C:2026:41, t. 74. i 75. i navedena sudska praksa).
26 Vidjeti presudu od 22. siječnja 2026., AK Dlhopolec i dr. (C-590/24, EU:C:2026:41, t. 96. i navedena sudska praksa)
27 Vidjeti presudu od 26. siječnja 2021., Hessischer Rundfunk (C-422/19 i C-423/19, EU:C:2021:63, t. 64. i navedena sudska praksa).
28 Vidjeti presudu od 5. veljače 2026., VEB.RF/Vijeće (C-572/24 P, EU:C:2026:74, t. 70. i navedena sudska praksa).
29 Vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2020., 5th AVENUE Products Trading (C-775/19, EU:C:2020:948, t. 42. i navedena sudska praksa) i od 10. srpnja 2025., DADA Music i UPFR (C-37/24, EU:C:2025:551, t. 38. i navedena sudska praksa).
30 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o zlouporabi tržišta (Uredba o zlouporabi tržišta) te stavljanju izvan snage Direktive 2003/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i direktiva Komisije 2003/124/EZ, 2003/125/EZ i 2004/72/EZ (SL 2014., L 173, str. 1. i ispravak SL 2016., L 287, str. 320.)
31 Presuda od 29. srpnja 2024., Belgian Association of Tax Lawyers i dr. (C-623/22, EU:C:2024:639, t. 45. i navedena sudska praksa)
32 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2019. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i izmjeni Direktive 2012/27/EU (SL 2019., L 158, str. 125.)
33 Vidjeti presudu od 6. ožujka 2025., Alajärven Sähkö i dr. (C-48/23, EU:C:2025:144, t. 34. i 35. i navedena sudska praksa), u predmetu u kojem sam iznio mišljenje.
34 Vidjeti i uvodnu izjavu 31. Uredbe br. 1227/2011.
35 COM(2010) 726 final
36 Moje isticanje. Vidjeti str. 6. tog prijedloga. U okviru nacrta Uredbe br. 1227/2011 nije pojašnjeno koje je tijelo nadležno za izricanje upravnih sankcija.
37 Vidjeti po analogiji presudu od 3. lipnja 2021., Bankia (C-910/19, EU:C:2021:433, t. 45.).
38 Vidjeti presudu od 2. srpnja 2026., Ścierbek i Drózdzik (C-261/25 i C-262/25, EU:C:2026:537, t. 46. i navedena sudska praksa)
39 S tim u vezi vidjeti informativni letak švicarskog Saveznog vijeća od 13. ožujka 2026. o Sporazumu o električnoj energiji, dostupan na njemačkom, francuskom, talijanskom i engleskom jeziku. Engleska verzija tog dokumenta dostupna je na sljedećoj adresi: https://www.europa.eda.admin.ch/dam/en/sd-web/9TvhXKvZCy3B/12%20Faktenblatt%20Strom_EN%20.pdf.
40 U skladu s člankom 1. stavkom 4. Uredbe 2016/1719, „[j]edinstvena platforma za dodjelu može se otvoriti operatorima tržišta i OPS-ovima koji posluju u Švicarskoj pod uvjetom da se u njezino nacionalno pravo uvedu glavne odredbe zakonodavstva Unije o tržištu električne energije i da postoji međuvladin sporazum o suradnji na području električne energije između Unije i Švicarske”. Međutim, u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka takav međuvladin sporazum nije bio sklopljen. Vidjeti informacijski letak citiran u prethodnoj bilješci.
41 Vidjeti članak 3. stavak 1. točku 9. i članak 13. Uredbe br. 596/2014.
42 Vidjeti presudu od 11. lipnja 2026., GSP Offshore (C-216/25, EU:C:2026:483, t. 56. i navedena sudska praksa)
43 Vidjeti presudu od 29. siječnja 2026., Munik (C-562/24, EU:C:2026:55, t. 52. i navedena sudska praksa).
44 Vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2024., Omnitel Comunicaciones i dr. (C-441/23, EU:C:2024:916, t. 46. i 47. i navedena sudska praksa).