Uvod

1.

Društvo BdM Banca S.p.A., prije Banca Popolare di Bari SpA (u daljnjem tekstu: žalitelj), u žalbi traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 20. prosinca 2023., Banca Popolare di Bari/Komisija (T‑415/21, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2023:833), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za naknadu štete nanesene Odlukom Komisije (EU) 2016/1208 od 23. prosinca 2015. o državnoj potpori SA.39451 (2015/C) (ex 2015/NN) koju je Italija dodijelila društvu Banca Tercas (u daljnjem tekstu: odluka Tercas) ( 2 ).

2.

Ovom se žalbom od Suda traži da ispita klasične aspekte tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti Europske unije kao što su, najprije, početak roka zastare predviđen člankom 46. Statuta Suda Europske unije, konkretno kad je riječ o razlici između „neposredne” i „trajne” štete, zatim eventualna kvalifikacija povrede članka 107. stavka 1. UFEU‑a kao „dovoljno ozbiljne” u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a i, naposljetku, ocjena uzročne veze između postupanja koje se stavlja na teret, u ovom slučaju Komisiji, i štete koju je navodno pretrpio žalitelj, osobito ako postoji više potencijalnih uzroka te štete.

Okolnosti spora i pobijana presuda

3.

U odluci Tercas Komisija je smatrala da intervencija Fonda interbancario di tutela dei depositi (Međubankovni fond za osiguranje depozita, Italija) (u daljnjem tekstu: FITD) koju je 7. srpnja 2014. Banca d’Italia (Talijanska središnja banka) odobrila u korist društva Banca Tercas (u daljnjem tekstu: Tercas) ( 3 ), čiju je cjelokupnu imovinu žalitelj držao od 1. listopada 2014., predstavlja državnu potporu nespojivu s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a koju treba vratiti njezin korisnik ( 4 ). FITD je 4. veljače 2016. proveo „dobrovoljnu intervenciju” u korist Tercasa, a žalitelj je 14. srpnja 2016. preuzeo Tercas.

4.

Presudom Općeg suda od 19. ožujka 2019., Italija i dr./Komisija ( 5 ), koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom od 2. ožujka 2021., Komisija/Italija i dr. ( 6 ) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: presude Tercas), poništena je odluka Tercas. Nakon tih presuda žalitelj je od Komisije zatražio naknadu štete koju je navodno pretrpio zbog donošenja odluke Tercas, a Komisija je odbila taj zahtjev.

5.

U pobijanoj presudi Opći sud odbio je žaliteljevu tužbu za naknadu te štete. Nakon što je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti koji se odnose na nezakonitost postupanja i postojanje uzročne veze ( 7 ), taj je sud zaključio da treba odbiti tu tužbu a da pritom nije potrebno ispitati uvjet koji se odnosi na stvarno postojanje štete ( 8 ).

Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

6.

Žalitelj je 26. veljače 2024. podnio žalbu protiv pobijane presude. On traži od Suda da, s jedne strane, ukine pobijanu presudu i, s druge strane, najprije, konačno odluči o sporu i naloži Uniji, koju zastupa Komisija, da mu isplati iznos od 203,3 milijuna eura na ime naknade imovinske štete i odgovarajući iznos na ime naknade neimovinske štete te da naloži Komisiji snošenje troškova, i, podredno, vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje.

7.

Komisija traži od Suda da odbaci žalbu kao nedopuštenu ili da je, u svakom slučaju, odbije kao neosnovanu u cijelosti ili, podredno, da odbije zahtjev za naknadu štete kao potpuno neosnovan i naloži žalitelju snošenje troškova.

8.

Na raspravi održanoj 30. rujna 2025. Sud je saslušao izlaganja stranaka i njihove odgovore na pitanja koja im je postavio.

Analiza

9.

Žalba sadržava tri žalbena razloga od kojih se prvi odnosi na zastaru pokretanja postupka u predmetima koji proizlaze iz izvanugovorne odgovornosti, u smislu članka 46. Statuta Suda Europske unije, kad je riječ o jednoj osnovi štete; drugi na kvalifikaciju navodne povrede članka 107. stavka 1. UFEU‑a kao „dovoljno ozbiljne” u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a; i, treći, na postojanje uzročne veze između postupanja koje se stavlja na teret Komisiji i štete koju je navodno pretrpio žalitelj u smislu potonje odredbe.

Prvi žalbeni razlog

10.

Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 46. Statuta Suda Europske unije jer je Opći sud utvrdio da je tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na štetu povezanu sa smanjenjem broja zaposlenika. Žalitelj prigovara Općem sudu da je smatrao da je ta šteta nastala prilikom donošenja plana poticaja koji je uspostavljen 30. prosinca 2015. (u daljnjem tekstu: plan poticaja) ( 9 ) i da je bila trenutačna ( 10 ) iako navedena šteta zapravo nije proizišla iz tog plana, nego iz naknadnih postupaka koji su doveli do konkretnog smanjenja broja zaposlenika i stoga je trajne prirode ( 11 ).

11.

U skladu s člankom 46. Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje pred Općim sudom u skladu s člankom 53. prvim stavkom tog Statuta, postupci protiv Unije u predmetima koji proizlaze iz izvanugovorne odgovornosti ne mogu se pokrenuti nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka ( 12 ). Prema sudskoj praksi Suda, taj rok počinje teći kada su ispunjeni uvjeti o kojima ovisi obveza popravljanja štete i posebice kada je šteta koju je potrebno popraviti konkretizirana ( 13 ). Stoga navedeni rok ne počinje teći od datuma štetnog događaja, nego od trenutka u kojem je šteta stvarno nastala u odnosu na osobe o kojima je riječ ( 14 ).

12.

U točki 61. pobijane presude Opći sud samo ističe da šteta koja se temelji na smanjenju broja zaposlenika proizlazi iz plana poticaja koji je uspostavljen 30. prosinca 2015. i da je stoga rok zastare istekao kada je žalitelj podnio zahtjev Komisiji, pri čemu ne iznosi eksplicitna objašnjenja u pogledu prirode predmetne štete.

13.

U tom pogledu ističem, s obzirom na to da je plan poticaja obvezujuće prirode, da je navedena šteta nastala na datum donošenja tog plana ( 15 ), a činjenica da je taj plan proveden naknadno nije relevantna ( 16 ). Valja smatrati da „trajna šteta” nije šteta koja nastaje tijekom jedinstvenog događaja, nego ona koja nastane i postupno se razvija, čiji se opseg povećava razmjerno proteklom vremenu ( 17 ). Drugim riječima, uzrok štete ne predstavlja jedinstveni događaj, nego situacija koja traje, dok je u ovom slučaju navodna šteta nepromijenjena do donošenja plana poticaja.

14.

Točno je da na datum donošenja plana poticaja žalitelj nije mogao odrediti točan iznos štete koji se mogao mijenjati ovisno o uspjehu ili neuspjehu tog plana. Međutim, na taj je datum mogao procijeniti maksimalan iznos navodne štete i osigurati sredstva potrebna za rješavanje takve mogućnosti. Uostalom, članku 340. drugom stavku UFEU‑a ne protivi se pokretanje postupka pred Sudom kako bi se u načelu s dovoljnom sigurnosti utvrdila odgovornost Unije za prijeteću i predvidljivu štetu, iako se ne može precizno odrediti njezina visina ( 18 ).

15.

Osim toga, čak i ako se smatra, kao što to čini žalitelj, da se navodna šteta počela pokazivati „od prve isplate” ili da su se njezini učinci postupno razvijali kako su zaposlenici prihvaćali plan poticaja, te okolnosti ipak ne znače da se ta šteta može kvalificirati kao „trajna”. Prema mojem mišljenju, u takvoj situaciji, s jedne strane, nijedna pravna osnova ne omogućuje razlikovanje prve isplate od sljedećih ( 19 ) i, s druge strane, navedena bi se šteta umjesto toga sastojala od svih šteta povezanih s time da su zaposlenici uzastopno prihvaćali plan poticaja, pri čemu se na svaku od njih primjenjuje vlastiti rok zastare.

16.

Međutim, u tom je pogledu, kao što to ističe Komisija u svojim pismenima, dovoljno istaknuti da je žalitelj utvrdio svoj zahtjev za naknadu štete time što se pozvao na rezervaciju upisanu u bilanci od 31. prosinca 2015. i nije podnio nijedan dokaz koji se odnosi na različite trenutke u kojima su zaposlenici prihvatili plan poticaja koji je predložio žalitelj.

17.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da prvi žalbeni razlog treba odbiti.

Drugi žalbeni razlog

18.

Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 340. stavka 2. UFEU‑a jer je Opći sud isključio da nezakonito Komisijino postupanje predstavlja „dovoljno ozbiljnu povredu” prava Unije i jer nije pravilno primijenio kriterij ozbiljne i očite povrede tog prava. Prema žaliteljevu mišljenju, s jedne strane, Komisija nije raspolagala nikakvom marginom prosudbe kako bi procijenila predstavlja li FITD‑ova intervencija u korist Tercasa državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ili je, u svakom slučaju, raspolagala smanjenom marginom prosudbe i, s druge strane, Opći sud nije mogao uzeti u obzir činjeničnu i pravnu složenost predmeta na koji se odnosi odluka Tercas ili je, u svakom slučaju, trebao isključiti tu složenost u ovom slučaju.

19.

U pobijanoj presudi Opći sud odlučio je da Komisija, unatoč pogreški u ocjeni koja joj se pripisuje ( 20 ), nije počinila dovoljno ozbiljnu povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer nepravilnost koju je počinila nije nepovezana s uobičajenim, opreznim i pažljivim postupanjem institucije zadužene za nadzor primjene pravila tržišnog natjecanja ( 21 ).

20.

Najprije podsjećam na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, koja se navodi među pretpostavkama izvanugovorne odgovornosti Unije, postoji kada institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti ( 22 ). Stoga utvrđivanje takvog nepoštovanja pretpostavlja utvrđenje nepravilnosti koju u sličnim okolnostima uobičajeno oprezno i pažljivo upravno tijelo ne bi počinilo ( 23 ).

21.

Usto, kako bi se utvrdilo treba li povredu pravnog pravila Unije smatrati dovoljno ozbiljnom, valja uputiti na područje, uvjete i kontekst u kojem institucija djeluje, pri čemu su elementi koje u tom pogledu treba uzeti u obzir, među ostalim, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja se tim pravilom ostavlja tijelu Unije, složenost situacije koju valja urediti, teškoće u primjeni ili tumačenju tekstova kao i ispričivost ili neispričivost eventualne pogreške koja se tiče prava ( 24 ).

22.

U tom je pogledu opseg margine prosudbe koji je povrijeđenim pravnim pravilom ostavljen tijelu Unije samo jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li to tijelo počinilo dovoljno ozbiljnu povredu tog pravila. Iako je riječ o relevantnom elementu koji treba ispitati u svakom slučaju, nepostojanje margine prosudbe, koja se ostavlja povrijeđenom odredbom, nema nužno za posljedicu to da je povreda te odredbe dovoljno ozbiljna. Naime, ovisno o okolnostima svakog slučaja, mogu se uzeti u obzir i drugi elementi s obzirom na kontekst u kojem je počinjena utvrđena povreda. Tako je moguća situacija u kojoj nepoštovanje pravnog pravila, kojim se dotičnom tijelu ne ostavlja nikakva margina prosudbe, nije, s obzirom na okolnosti svakog slučaja, očito i stoga dovoljno ozbiljno, osobito ako to nepoštovanje proizlazi iz ispričive pogreške koja se tiče prava s obzirom na teškoće u tumačenju teksta koji sadržava to pravilo ( 25 ).

23.

Stoga kriterij odgovornosti koji je primijenio Sud uključuje, s jedne strane, subjektivni element koji se odnosi na marginu prosudbe ostavljenu instituciji i, s druge strane, objektivne elemente povezane s kontekstom ( 26 ). Iako u određenim situacijama obična povreda prava Unije može dovesti do utvrđenja postojanja dovoljno ozbiljne povrede kada se povrijeđenim pravilom tijelu Unije koje je počinilo tu povredu ostavlja samo smanjena margina prosudbe, odnosno kada se ona uopće ne ostavlja ( 27 ), takvo utvrđenje može proizlaziti samo iz svih okolnosti te povrede ako njihovo ispitivanje ne otkriva nijedan drugi relevantan element koji bi doveo do isključivanja očitog i grubog nepoštovanja te granice diskrecijske ovlasti ( 28 ).

24.

U ovom je slučaju u presudama Tercas odlučeno da nezakonitost odluke Tercas u biti proizlazi iz dviju konceptualnih pogrešaka od kojih je prva povezana sa zabunom između uvjeta koji se odnosi na pripisivost potpore i uvjeta koji se odnosi na državna sredstva ( 29 ), a druga s ocjenom uvjeta pripisivosti potpore državi, koju u ovom slučaju dodjeljuje privatno tijelo, na temelju istog testa koji se primjenjuje kada potporu dodjeljuje javno poduzeće ( 30 ).

25.

Kao prvo, kad je riječ o zabuni između uvjeta koji se odnosi na pripisivost potpore i uvjeta koji se odnosi na državna sredstva, utvrđujem da Komisija u odluci Tercas nije pravila razliku između tih dvaju uvjeta jer su, prema njezinu mišljenju, indicije povezane s navedenim uvjetima identične.

26.

U tom pogledu ističem da nije neuobičajeno da Komisija, poput suda Unije, zajedno ocijeni određene sastavne kriterije državne potpore kad su ispitane činjenice zajedničke tim uvjetima ( 31 ). To je osobito slučaj s uvjetima koji se odnose na prednost za korisnika i selektivnost mjere (primjerice kad je riječ o poreznim potporama) ( 32 ), uvjetima narušavanja tržišnog natjecanja i učincima na trgovinu među državama članicama ( 33 ) te, kad je riječ o onomu što je relevantno u ovom slučaju, uvjetima pripisivosti mjere državi i korištenja državnih sredstava ( 34 ).

27.

Kao drugo, kad je riječ o ocjeni uvjeta pripisivosti potpore državi, točno je, kao što to proizlazi iz presuda Tercas ( 35 ), da se Komisija u ovom slučaju nije mogla osloniti na malu vjerojatnost nepostojanja stvarnog utjecaja i nadzora tijela javne vlasti nad FITD‑om, nego je bila dužna utvrditi da je predmetna mjera potpore donesena pod stvarnim utjecajem ili nadzorom tijelâ javne vlasti. Prema mišljenju suda Unije, Komisija je u biti primijenila pogrešan test.

28.

S obzirom na navedeno, smatram da se u okolnostima ovog slučaja od Komisije tražilo da ispita složen skup indicija kako bi utvrdila stupanj uključenosti javnih tijela u dodjelu mjera koje je dodijelilo tijelo, kao što je FITD, čija „privatna” priroda nije odmah jasna, osobito s obzirom na hibridnost tog tijela i njegovu povezanost s Talijanskom središnjom bankom ( 36 ). Kao što je to pravilno priznao Opći sud u točki 120. pobijane presude, Komisija je trebala primijeniti pojam „državne potpora”, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, u osobito složenom pravnom i činjeničnom kontekstu u kojem je mjere potpore dodijelio privatni subjekt, ocjenjujući tako okolnosti i elemente na temelju kojih se može izvesti zaključak o pripisivosti mjere, činjeničnom i pravnom kontekstu nacionalnih mjera iz odluke Tercas, uključenosti predstavnika države u različite faze intervencije kao i javnom mandatu koji je bio povjeren FITD‑u.

29.

Uostalom, iako pojam „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a predstavlja objektivan pojam, tumačenje njegovih sastavnih kriterija može, čak i kad ne zahtijeva složene činjenične ili ekonomske analize ( 37 ), otvoriti složena pravna pitanja, kao u ovom slučaju ( 38 ). Naime, čak i ako ne postoji margina prosudbe, ispitivanje činjenica po samoj svojoj prirodi može prouzročiti poteškoće u tumačenju i, prije svega, u primjeni pravnih pojmova na kojima se ono temelji te dovesti do konceptualnih pogrešaka kao što su one koje se u ovom slučaju pripisuju Komisiji ( 39 ).

30.

Stoga smatram da, čak i ako je Komisija u ovom slučaju raspolagala smanjenom, pa čak i nepostojećom marginom prosudbe, složenost situacije koju je ispitala i dalje je relevantna kako bi se provjerilo je li ta institucija počinila dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije ( 40 ). Stoga relevantan kriterij za ocjenu postojanja „dovoljno ozbiljne povrede” ostaje u svakom slučaju kriterij postupanja pažljive uprave.

31.

Iz toga slijedi da se pogreške koje je u ovom slučaju počinila Komisija mogu kvalificirati kao „puke pogreške u ocjeni”, koje nisu dovoljne, kao takve, kako bi se zaključilo da postoji očita i teška povreda prava Unije, odnosno drugim riječima, nepravilnost koju uobičajeno oprezno i pažljivo upravno tijelo ne bi počinilo u sličnim okolnostima, koja može dovesti do utvrđivanja odgovornosti Unije ( 41 ).

32.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se drugi žalbeni razlog odbije.

Treći žalbeni razlog

33.

Treći žalbeni razlog temelji se na povredi članka 340. drugog stavka UFEU‑a i članka 91. točke (e) te članka 96. Poslovnika Općeg suda jer je potonji sud zaključio da ne postoji uzročna veza između Komisijina nezakonitog postupanja i navodnih šteta, odnosno smanjenja povjerenja klijenata u žalitelja ( 42 ).

34.

U skladu sa sudskom praksom Suda, uvjet povezan s uzročnom vezom u biti se odnosi na postojanje dovoljno izravne uzročno‑posljedične veze između postupanja institucija Unije i štete, a koju mora dokazati tužitelj, tako da postupanje koje se stavlja na teret mora biti odlučujući uzrok štete ( 43 ).

35.

U ovom slučaju žalitelj prigovara Općem sudu, kao prvo, da je, kako bi se isključilo postojanje uzročne veze između Komisijina postupanja i osnova štete koje su povezane s gubitkom klijenata, odlučio da žalitelj nije razlikovao vlastite klijente od Tercasovih niti je pojasnio vrijednosti koje se mogu pripisati svakome od njih.

36.

Međutim, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, Opći sud nije samo utvrdio da žalitelj nije razlikovao svoje klijente od Tercasovih, nego je odlučio da on nije iznio posebne argumente kojima bi se utvrdilo može li se Tercasov gubitak klijenata i izravnih depozita pripisati odluci Tercas ( 44 ), što žalitelj nije osporavao.

37.

U svakom slučaju, u pobijanoj presudi Opći sud odlučio je da su odluke žaliteljevih klijenata, koje su uzrokovale navodnu štetu, donesene u okviru ocjena i procjena koje su potonji izvršili u pogledu svojih financijskih interesa uzimajući u obzir sljedeće okolnosti: najprije, žaliteljevi klijenti nisu imali nikakvu obvezu koja proizlazi iz odluke Tercas; nadalje, ta odluka nije sadržavala nijedan element koji bi upućivao na to da žalitelj ne može donijeti alternativne mjere u korist Tercasa ili kojim bi se umanjila žaliteljeva vjerodostojnost i povjerenje njegovih klijenata u njega; naposljetku, talijanska vlada i žalitelj su nakon objave odluke Tercas naveli da su mjere dobrovoljne intervencije već bile spremne i da, slijedom toga, iz odluke Tercas ne bi proizišao nikakav negativan učinak ( 45 ).

38.

U tom pogledu žalitelj samo kritizira zaključke Općeg suda a da pritom nije dokazao da se temelje na pogreški koja se tiče prava ili na iskrivljavanju činjenica ili dokaza.

39.

Kao drugo, žalitelj prigovara Općem sudu da je pogrešno uputio na presudu Fondazione Cassa di Risparmio di Pesaro i dr./Komisija ( 46 ).

40.

U tom je pogledu dovoljno istaknuti da je Opći sud uputio na tu presudu samo kako bi odbio žaliteljev argument prema kojem je on potvrdio svoj položaj te je zaključio da navedena presuda nije dovoljna da se utvrdi postojanje uzročne veze. Stoga se kritikama koje je iznio žalitelj ne može dovesti u pitanje ocjena Općeg suda, koji se ne oslanja na tu presudu.

41.

Kao treće, žalitelj prigovara Općem sudu da je utvrdio da su različiti elementi pridonijeli nastanku navodnih šteta.

42.

U tom pogledu podsjećam na to da je prema sudskoj praksi Suda potrebno da je istaknuta šteta stvarno prouzročena postupanjem koje se stavlja na teret institucijama. Naime, čak i u slučaju eventualnog doprinosa institucija Unije šteti čija se naknada traži, taj doprinos mogao bi biti suviše udaljen zbog drugih čimbenika, kao što je odgovornost trećih osoba ili, ovisno o slučaju, tužiteljâ ( 47 ). Usto, iako pitanje postojanja uzročne veze između događaja koji je prouzročio i štete predstavlja pravno pitanje i obuhvaćeno je, kao takvo, nadzorom Suda u kontekstu žalbenog postupka ( 48 ), činjenična ocjena Općeg suda u pogledu uzročne veze, s druge strane, izvan je nadležnosti Suda u žalbenom postupku, osim u slučaju iskrivljavanja činjenica i dokaza ( 49 ). Takvo se iskrivljavanje može utvrditi samo kada očito proizlazi iz sadržaja spisa a da pritom nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza, i kada je i bez izvođenja novih dokaza ocjena postojećih dokaza očito pogrešna ( 50 ).

43.

U ovom slučaju žalitelj osporava četiri od pet elemenata koje je Opći sud uzeo u obzir u točkama 144. do 149. pobijane presude kako bi isključio postojanje uzročne veze između Komisijina postupanja i navodne štete, odnosno, kao prvo, postojanje gubitaka upisanih u bilanci za 2015.; kao drugo, nedostatak informacije za ulagatelje, što je dovelo do primjene upravnih sankcija i pokretanja kaznenih istraga; kao treće, činjenicu da je tijekom 2013. Tercas već bio banka koja propada i, kao četvrto, okolnost da se troškovi koji proizlaze iz mjera ublažavanja navodnih negativnih učinaka odluke Tercas ne mogu pripisati toj odluci ( 51 ).

44.

Najprije smatram, suprotno žaliteljevim argumentima, da se učinak potencijalnih istodobnih uzroka ne može nužno ograničiti na određivanje iznosa naknade, ali može, ovisno o slučaju, utjecati na samo postojanje uzročne veze između postupanja koje se stavlja na teret i navodne štete.

45.

Kao prvo, kad je riječ o gubicima upisanima u bilanci za 2015., žalitelj tvrdi da bi, prema mišljenju njegovih stručnjaka, ti gubici mogli u najboljem slučaju pridonijeti udjelu gubitaka klijenata, koji ti stručnjaci utvrđuju na 50 % ( 52 ). Međutim, on nije dokazao da pobijana presuda sadržava iskrivljene činjenice ili dokaze niti osporava druge kontekstualne elemente koje je Opći sud u tom pogledu uzeo u obzir, odnosno, prije svega, činjenicu da se od preuzimanja Tercasa 2014. žaliteljevi financijski pokazatelji nisu prestali pogoršavati i da je smanjenje jedinične vrijednosti dionica u njegovu vlasništvu, o čemu je odlučeno kao odgovor na odobrenje žaliteljeva godišnjeg izvješća za 2015. i istodobno s njim (konkretnije, 24. travnja 2016.), dovelo do nezadovoljstva njegovih klijenata ( 53 ); nadalje, utvrđenje da je prije donošenja odluke Tercas, konkretno između prosinca 2014. i prosinca 2015., žalitelj već izgubio 4,9 % svojih izravnih depozita ( 54 ); naposljetku, okolnost da je reforma kreditnih unija, koju je sâm žalitelj utvrdio kao jedan od razloga zbog kojih je trebao preispitati svoj poslovni plan za razdoblje 2015. – 2019. i zamijeniti ga novim planom za razdoblje 2016. – 2020., također pridonijela narušavanju povjerenja njegovih klijenata ( 55 ).

46.

Kao drugo, kad je riječ o činjenici da su sankcije naložene upravi, prema žaliteljevu mišljenju, donesene nakon nastanka istaknute štete, valja utvrditi da je u pobijanoj presudi Opći sud utvrdio da iz odluka Commissione Nazionale per le Società e la Borsa (Consob) (Državna komisija za trgovačka društva i burzu, Italija) proizlazi da u okviru povećanja kapitala koja su provedena između studenoga 2014. i lipnja 2015. žalitelj nije obavijestio ulagače o primijenjenoj metodi i stoga je odredio višu cijenu dionica od one koju je odredio stručnjak zadužen za njezino određivanje, tako da su protiv žaliteljeve uprave izrečene upravne sankcije i pokrenute kaznene istrage, koje su započete 2017. ( 56 ). Stoga, prema ocjeni Općeg suda, te sankcije koje su donesene nakon razdoblja u kojem je navodno nastala šteta samo potvrđuju žaliteljevo ranije postupanje, koje je vjerojatno bilo uzrok gubitka povjerenja njegovih klijenata.

47.

Kao treće, kad je riječ o ranijem Trecasovu propadanju ( 57 ), žalitelj tvrdi da to propadanje ne može biti odlučujući uzrok štete o kojoj je riječ jer je to već dugo poznata okolnost i da zbog tog propadanja postupku žaliteljeva preuzimanja Tercasa od 2014. nije prethodilo samo FITD‑ovo potpuno pokrivanje Tercasova financijskog deficita, nego i dodatne intervencije konsolidacije Tercasova i žaliteljeva kapitala. Valja, međutim, utvrditi da ti argumenti ne dokazuju da Tercasova financijska situacija nije bila loša, niti da je Opći sud u tom pogledu iskrivio činjenice ili dokaze.

48.

Kao četvrto, kad je riječ o troškovima koji proizlaze iz mjera ublažavanja navodnih negativnih učinaka odluke Tercas ( 58 ), žalitelj nije dokazao da ne bi došlo do smanjenja depozita ili gubitka klijenata da nije donesena ta odluka, niti da su korektivne mjere zapravo bile donesene kao odgovor na gubitke koji su konkretno povezani s navedenom odlukom, a ne s drugim okolnostima.

49.

Kao četvrto, žalitelj prigovara Općem sudu da je odlučio da tehnička izvješća koja je podnio žalitelj – odnosno jedno koje je sastavio revizorski ured, a drugo sveučilišni profesor – nisu pouzdana, a da pritom nije naložio vještačenje u smislu članka 91. točke (e) i članka 96. Poslovnika Općeg suda.

50.

Međutim, konstatiram da Opći sud u pobijanoj presudi nije doveo u pitanje pouzdanost tih izvješća. Suprotno tomu, smatrao je, kao prvo, da tehničko izvješće revizorskog ureda nije dokaz da je odluka Tercas izravan i odlučujući uzrok te štete; kao drugo, da je pouzdanost tehničkog izvješća sveučilišnog profesora oslabljena zbog činjenice da se u samom izvješću priznaje da je žalitelj 2015. pretrpio znatan gubitak i da je od kraja 2016. odluka Tercas samo jedan čimbenik iz kojih proizlazi navodna šteta; te, kao treće, da ta dva izvješća, koja se osim toga temelje na dokumentima koje je dostavio žalitelj, ne sadržavaju nikakvu pravnu analizu koja se odnosi na uzročnu vezu između odluke Tercas i navodne štete ( 59 ).

51.

U svakom slučaju, čini mi se, još jednom, da žalitelj samo osporava ocjenu činjeničnih okolnosti koju je proveo Opći sud, pri čemu predlaže novu ocjenu a da pritom ne dokazuje niti ističe postojanje iskrivljavanja činjenica ili dokaza.

52.

Usto, kad je riječ o argumentu prema kojem je Opći sud odbio predmetna tehnička izvješća a da pritom nije naložio vještačenje, valja naglasiti da je ocjena svrsishodnosti donošenja mjere upravljanja postupkom ili mjere izvođenja dokaza u isključivoj nadležnosti suda Unije, koji to nije dužan učiniti kada odluči da elementi koje su podnijele stranke nisu dovoljni za ocjenu postojanja uzročne veze.

53.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se odbije treći žalbeni razlog.

Zaključak

54.

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da odbije žalbu.