1

Bonnanwalt Vermögens- und Beteiligungsgesellschaft mbH svojom žalbom traži ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 16. lipnja 2022., bonnanwalt/EUIPO – Bayerischer Rundfunk i dr. (tagesschau) (T‑83/20, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2022:369), kojim je taj sud odbacio njegovu tužbu za poništenje odluke drugog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 12. prosinca 2019. (predmet R 1487/2019‑2) koja se odnosi na postupak opoziva žiga Europske unije koji se vodio između društva bonnanwalt Vermögens- und Beteiligungsgesellschaft i intervenijenata u prvostupanjskom postupku.

2

Na temelju članka 58.a prvog stavka Statuta Suda Europske unije, osim ako Sud prethodno ne odluči da je treba dopustiti, nije dopuštena žalba protiv odluke Općeg suda koja se odnosi na odluku neovisnog žalbenog vijeća EUIPO‑a.

3

U skladu s člankom 58.a trećim stavkom tog Statuta, žalba se dopušta, u cijelosti ili djelomično, u skladu s detaljnim pravilima utvrđenima u Poslovniku Suda, ako otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

4

U skladu s člankom 170.a stavkom 1. tog Poslovnika, u slučajevima iz članka 58.a prvog stavka navedenog Statuta žalitelj svojoj žalbi prilaže zahtjev za dopuštanje žalbe, u kojem izlaže važno pitanje koje žalba otvara za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije i koji sadržava sve potrebne elemente kako bi Sud mogao odlučiti o tom zahtjevu.

5

U skladu s člankom 170.b stavcima 1. i 3. navedenog Poslovnika, Sud o tom zahtjevu odlučuje obrazloženim rješenjem u najkraćem mogućem roku.

6

U prilog svojem zahtjevu za dopuštanje žalbe, žalitelj tvrdi da žalba otvara važna pitanja za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije.

7

To je slučaj kad je riječ o prvom dijelu prvog žalbenog razloga, u kojem žalitelj, u prvom redu, Općem sudu prigovara zbog toga što je, u točki 33. i sljedećim točkama pobijanog rješenja, smatrao da se sudska praksa Suda o neovisnosti odvjetnika u odnosu na stranku, koja osobito proizlazi iz presude od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO (C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218), primjenjuje i kad je stranka pravna osoba.

8

Podredno, u drugom dijelu tog prvog žalbenog razloga, žalitelj tvrdi da je Opći sud u svakom slučaju morao uzeti u obzir činjenicu da postupak opoziva, predviđen u članku 63. stavku 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.), služi općem interesu i da se taj interes podudara s interesom svakog mogućeg zastupnika, tako da odvjetnik koji zastupa podnositelja zahtjeva za opoziv djeluje i u svojem vlastitom interesu.

9

U okviru drugog žalbenog razloga ističe se važno pitanje o tome je li Opći sud dužan, s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), prije nego što tužbu ili žalbu odbaci kao nedopuštenu, na to upozoriti stranku o kojoj je riječ kako bi joj omogućio da bude propisno zastupana ako ona to nije.

10

Najprije valja istaknuti da je na žalitelju da dokaže da su pitanja istaknuta u žalbi važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 20. i navedena sudska praksa).

11

Usto, kao što to proizlazi iz članka 58.a trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, u vezi s člankom 170.a stavkom 1. i člankom 170.b stavkom 4. drugom rečenicom Poslovnika Suda, zahtjev za dopuštanje žalbe mora sadržavati sve elemente koji su nužni kako bi Sudu omogućili da donese odluku o tom zahtjevu i da, u slučaju njezina djelomičnog dopuštanja, odredi žalbene razloge ili dijelove žalbe na koje se treba odnositi odgovor na žalbu. Naime, budući da mehanizam prethodnog dopuštenja za žalbe iz članka 58.a tog Statuta nastoji ograničiti nadzor Suda na pitanja važna za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, Sud u okviru žalbe treba ispitati samo žalbene razloge koji se odnose na takva pitanja i koje je odredio žalitelj (rješenja od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 21. i od 16. studenoga 2022., EUIPO/Nowhere, C‑337/22 P, EU:C:2022:908, t. 24.).

12

Stoga, u svakom slučaju, zahtjev za dopuštanje žalbe mora jasno i precizno navoditi razloge na kojima se žalba temelji, identificirati s istom preciznošću i jasnoćom pravno pitanje istaknuto u svakom žalbenom razlogu, pojasniti je li to pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije te posebno iznijeti razloge zbog kojih je navedeno pitanje važno s obzirom na istaknuti kriterij. Kada je riječ osobito o žalbenim razlozima, zahtjev za dopuštanje žalbe mora navoditi odredbu prava Unije ili sudsku praksu koja je povrijeđena pobijanom presudom ili rješenjem, sažeto izložiti pogrešku koja se tiče prava koju je navodno počinio Opći sud i navesti u kojoj je mjeri ta pogreška utjecala na ishod pobijane presude ili rješenja. Kada istaknuta pogreška koja se tiče prava proizlazi iz povrede sudske prakse, zahtjev za dopuštanje žalbe mora sažeto, ali jasno i precizno navesti, kao prvo, u čemu se sastoji navodna proturječnost, navodeći i točke presude ili rješenja koje žalitelj dovodi u pitanje u žalbi kao i točke odluke Suda ili Općeg suda koje pritom nisu bile uzete u obzir i, kao drugo, konkretne razloge zbog kojih takvo proturječje otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije (rješenje od 10. prosinca 2021., EUIPO/The KaiKai Company Jaeger Wichmann, C‑382/21 P, EU:C:2021:1050, t. 22. i navedena sudska praksa).

13

U ovom slučaju, kao prvo, valja utvrditi da se u zahtjevu za dopuštanje žalbe s preciznošću i jasnoćom navode dva žalbena razloga, koji se temelje, s jedne strane, na pogrešnoj primjeni sudske prakse Suda u vezi s primjenom članka 19. trećeg stavka Statuta Suda Europske unije i, s druge strane, na povredi članka 47. Povelje.

14

Kao drugo, kad je riječ o prvom žalbenom razlogu, valja istaknuti da se u zahtjevu za dopuštanje žalbe u dovoljnoj mjeri izlaže u čemu je navodna pogreška koja proizlazi iz povrede sudske prakse, u kojoj je mjeri ta navodna pogreška utjecala na ishod pobijanog rješenja i koji su konkretni razlozi zbog kojih takva pogreška, pod uvjetom da se utvrdi, otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije. Naime, iz tog zahtjeva proizlazi da je navodna pogreška u tome što je sudska praksa iz točke 81. presude od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO (C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218) – prema kojoj u situaciji u kojoj je sâma stranka, fizička osoba, jedan od partnera i osnivački član odvjetničkog ureda te stoga može ostvarivati stvarnu kontrolu nad suradnikom treba smatrati da su veze koje postoje između odvjetnika koji je suradnik i stranke koja je partner takve da očito ugrožavaju neovisnost odvjetnika – u točki 33. i sljedećim točkama pobijanog rješenja primijenjena na žalitelja, koji je pravna osoba. Ako se pak takva pogreška utvrdi, prema navedenom bi zahtjevu tužba pred Općim sudom bila dopuštena.

15

U skladu s teretom dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za dopuštanje žalbe, žalitelj mora dokazati da, neovisno o pravnim pitanjima koja je istaknuo u svojoj žalbi, ona otvara jedno ili više važnih pitanja za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije, pri čemu značaj tog kriterija prelazi okvire presude koja je predmet žalbe i, u konačnici, njegove žalbe (rješenje od 16. studenoga 2022., EUIPO/Nowhere, C‑337/22 P, EU:C:2022:908, t. 32. i navedena sudska praksa).

16

To dokazivanje samo po sebi podrazumijeva da se postojanje i važnost takvih pitanja utvrdi na temelju konkretnih elemenata koji su svojstveni predmetnom slučaju, a ne samo na temelju općenitih argumenata (rješenje od 16. studenoga 2022., EUIPO/Nowhere, C‑337/22 P, EU:C:2022:908, t. 33. i navedena sudska praksa).

17

U ovom pak slučaju, s jedne strane, žalitelj upućuje na pitanje istaknuto u okviru prvog žalbenog razloga, a to je, u biti, da se utvrdi podrazumijeva li sudska praksa iz točke 81. presude od 24. ožujka 2022., PJ i PC/EUIPO (C‑529/18 P i C‑531/18 P, EU:C:2022:218), koja se odnosi na primjenu članka 19. trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, da je neovisnost odvjetnika očito ugrožena i kada je stranka pravna osoba čiji je rukovoditelj vlasnik odvjetničkog ureda u kojem je zaposlen odvjetnik koji zastupa tu stranku.

18

S druge strane, žalitelj naglašava da pravno pitanje istaknuto u okviru prvog žalbenog razloga prelazi njegove okvire, s obzirom na to da će odgovor na to pitanje ponuditi naznake u pogledu zastupanja stranke i, stoga, u pogledu dopuštenosti tužbi, koje uvelike nadilaze područje prava žiga. Time žalitelj iznosi konkretne razloge zbog kojih je takvo pitanje važno za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije.

19

Kao treće, kad je riječ o pitanju istaknutom u okviru drugog žalbenog razloga, važno je utvrditi da se u zahtjevu za dopuštanje žalbe u dovoljnoj mjeri navodi u čemu je navodna pogreška koja proizlazi iz povrede sudske prakse, u kojoj je mjeri ta navodna pogreška utjecala na ishod pobijanog rješenja i koji su konkretni razlozi zbog kojih takva pogreška, pod uvjetom da se utvrdi, otvara pitanje važno za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

20

Naime, iz tog zahtjeva proizlazi da je navodna pogreška koja se tiče prava, u biti, u tome što Opći sud žalitelja nije upozorio na to da nije propisno zastupan po odvjetniku u smislu članka 51. stavka 1. Poslovnika Općeg suda i članka 19. trećeg i četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije, niti mu je omogućio da bude propisno zastupan. Usto, žalitelj je u dovoljnoj mjeri objasnio da je okolnost da mu Opći sud, prije nego što je utvrdio nedopuštenost njegove tužbe, nije omogućio da pravodobno promijeni svojeg zastupnika utjecala na ishod pobijanog rješenja. Naime, u protivnom bi žalitelj imao mogućnost izbjeći da se njegova tužba proglasi nedopuštenom.

21

Konačno, s jedne strane, žalitelj upućuje na pitanje istaknuto u okviru drugog žalbenog razloga, a to je, u biti, da se utvrdi podrazumijeva li članak 47. Povelje da Opći sud, kada stranka prema njegovu mišljenju nije propisno zastupana po odvjetniku, u smislu odredbi članka 51. stavka 1. Poslovnika Općeg suda u vezi s odredbama članka 19. trećeg i četvrtog stavka Statuta Suda Europske unije, mora tu stranku prije donošenja odluke kojom odbacuje tužbu upozoriti na tu situaciju kako bi joj omogućio da bude propisno zastupana. S druge strane, iz zahtjeva za dopuštanje žalbe proizlazi da važnost moguće obveze Općeg suda da tužitelju omogući promjenu zastupnika prije nego što utvrdi nedopuštenost njegove tužbe prelazi okvire samog pobijanog rješenja. U tom pogledu treba istaknuti da takvo pitanje nije vezano za određeno područje prava Unije, nego se odnosi na sve vrste sporova pred Općim sudom za koje se zahtijeva zastupanje po odvjetniku u smislu članka 19. trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, u vezi s člankom 53. prvim stavkom tog Statuta.

22

Uzimajući u obzir elemente koje je iznio žalitelj, ovaj zahtjev za dopuštanje žalbe u dovoljnoj mjeri dokazuje da žalba otvara važna pitanja za jedinstvo, dosljednost i razvoj prava Unije.

23

S obzirom na prethodna razmatranja, žalbu valja dopustiti u cijelosti.

24

U skladu s člankom 170.b stavkom 4. Poslovnika Suda, ako se žalba u cijelosti ili djelomično dopusti, na temelju kriterija iz članka 58.a trećeg stavka Statuta Suda Europske unije, postupak se nastavlja u skladu s člancima 171. do 190.a tog Poslovnika.

25

Na temelju članka 137. navedenog Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi ili rješenju kojim se završava postupak.

26

Stoga će se, s obzirom na to da je zahtjev za dopuštanje žalbe prihvaćen, o troškovima odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog, Sud (vijeće za dopuštanje žalbi) rješava: