Osobito, verzije na španjolskom jeziku (cuando ese derecho se derive de la Directiva 90/314), danskom jeziku (medmindre retten til refusion følger af direktiv 90/314), njemačkom jeziku (sofern dieser [Anspruch auf Erstattung] sich aus der Richtlinie 90/314 ergibt), engleskom jeziku (where such right arises under Directive 90/314), talijanskom jeziku (ad esclusione del diritto al rimborso qualora tale diritto sussista a norma della direttiva 90/314), nizozemskom jeziku (indien dit recht bestaat krachtens Richtlijn 90/314), portugalskom jeziku (salvo quanto ao direito a reembolso quando este se constitua ao abrigo da Directiva 90/314) i švedskom jeziku (om denna rättighet regleras i direktiv 90/314).

Aegean Airlines i njemačka vlada također smatraju da tekst članka 8. stavka 2. te uredbe ne ostavlja mnogo prostora drugom tumačenju. Prema mišljenju Komisije [d]oslovno tumačenje teksta [tog] stavka 2. dovelo bi do toga da bi i samo postojanje prava na nadoknadu iznosa vrijednosti karte na temelju Direktive 90/314 bilo dovoljno za ukidanje prava na nadoknadu iznosa vrijednosti karte na temelju Uredbe br. 261/2004, ali teleološki pristup trebao bi, međutim, dovesti do suprotnog zaključka.

S obzirom na to da nijedna odredba navedene uredbe ne spominje moguću financijsku nesposobnost putnikovih posrednika kao što su zračni prijevoznik i organizator putovanja. Što se tiče konteksta njezina članka 8. stavka 2., vidjeti točku 48. i slj. ovog mišljenja.

Napominjem da HQ i dr. te Komisija prema mojem mišljenju pogrešno tvrde da putnik ne bi trebao ostati praznih ruku iako mu se u ovom slučaju (dakako) ne može ništa prigovoriti i da u iznimnim okolnostima poput onih u ovom predmetu ne bi smjelo doći do toga da putnik u konačnici ne dobije ništa.

Ističem da su autori Direktive 90/314, nasuprot tomu, izričito obuhvatili slučaj u kojem je organizator u stečaju (u tom pogledu vidjeti točku 55. ovog mišljenja).

Vidjeti u tom pogledu točku 47. ovog mišljenja.

Osobito u presudi od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 40. do 69.), čiji su sadržaj osporavali određeni komentatori. O toj presudi i sudskoj praksi koja je uslijedila, vidjeti, među ostalim, Cachard, O., Međunarodni zračni prijevoz putnika, Académie de droit international de La Haye, Adi‑Poche, La Haye, 2015., t. 283. i slj. te Malenovský, J., Regulation 261: Three Major Issues in the Case Law of the Court of Justice of the EU, Air Passenger Rights – Ten Years On, izdavači Bobek, M. i Prassl, J., Hart Publishing, Oxford, 2016., str. 27. i slj.

Uredba Vijeća od 4. veljače 1991. o utvrđivanju općih pravila za sustav odštete u slučaju uskraćivanja ukrcaja u redovnom zračnom prijevozu (SL 1991., L 36, str. 5.). (neslužbeni prijevod)

Članak 5. Uredbe br. 295/91 u stavku 1. propisivao je: [u] slučaju uskraćivanja ukrcaja na let koji je prodan u okviru putovanja u paket aranžmanu, zračni prijevoznik je dužan platiti odštetu gospodarskom subjektu [koji je organizirao putovanje] koji je sklopio ugovor s putnikom i koji je u odnosu na njega odgovoran za pravilno izvršenje ugovora o tom putovanju u paket aranžmanu, na temelju Direktive 90/314, a u stavku 2.: [n]e dovodeći u pitanje prava i obveze koje proizlaze iz [ove direktive], gospodarski subjekt je dužan putniku prenijeti iznose primljene na temelju stavka 1.

Vidjeti prijedlog od 21. prosinca 2001., COM(2001) 784 final, točku 19. obrazloženja, uvodne izjave 10. i 11. (prema kojima [s] obzirom na to da su organizatori putovanja općenito odgovorni za poslovne odluke o putovanjima u […] aranžmanima, oni trebaju nadoknaditi štetu […] putnicima letova koji su dio tih putovanja […] u slučaju […] otkazivanja […] leta) te članak 3. stavak 1.

Pojašnjavam da na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 90/314 organizatori ipak mogu poduzeti zakonske mjere protiv drugih pružatelja usluga odgovornih za izvršenje ugovora. Vidjeti također uvodnu izjavu 36. in fine i članak 22. Direktive 2015/2302.

Vidjeti, posebno, amandmane 2., 3. i 15. zajedno s njihovim obrazloženjima iz izvješća od 12. rujna 2002. o gore navedenom prijedlogu (A5 – 0298/2002), koje je Parlament usvojio 24. listopada 2002. (stajalište u prvom čitanju, SL 2003., C 300, str. 557.).

Prijedlog od 4. prosinca 2002., COM(2002) 717 final, obrazloženje, točka 2., prema kojoj predložena uredba putnicima daje utvrđena automatska prava kojima se mogu odmah koristiti, pri čemu se ne moraju obraćati sudovima. Ničim nije moguće opravdati dodjeljivanje različite zaštite putnicima koji se suočavaju sa sličnim problemima.

Vidjeti bilješku 32. ovog mišljenja.

U vezi s pravom na nadoknadu troškova za putovanje u paket‑aranžmanu i s povezanim sustavom dokaza o sigurnosti povrata koji je uveden tom direktivom vidjeti točke 54. i slj. ovog mišljenja.

Načelo implicitno navedeno u gore navedenom izmijenjenom Komisijinom prijedlogu (bilješka na stranici 32.), a na koje su se izričito pozvali HQ i dr. pred sudom koji je uputio zahtjev i pred Sudom, koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako bi takvo postupanje bilo objektivno opravdano.

Vidjeti presude od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 58. i slj.); od 23. listopada 2012., Nelson i dr. (C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 33. i slj.) kao i od 7. rujna 2017., Bossen i dr. (C‑559/16, EU:C:2017:644, t. 19. i slj.), rješenje od 5. listopada 2016., Wunderlich (C‑32/16, EU:C:2016:753, t. 21. i slj.).

Vidjeti u tom pogledu točku 52. ovog mišljenja.

Vidjeti presudu od 22. prosinca 2008., Wallentin‑Hermann (C‑549/07, EU:C:2008:771, t. 20.), na koju se poziva Komisija, kao i rješenje od 14. studenoga 2014., Siewert (C‑394/14, EU:C:2014:2377, t. 17.) te presudu od 17. rujna 2015., van der Lans (C‑257/14, EU:C:2015:618, t. 35. i 45.), koji se svi odnose na tumačenje članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004.

Vidjeti također bilješku 12. ovog mišljenja.

Napominjem da HQ i dr. svoju argumentaciju, osim toga, temelje na članku 13. Uredbe br. 261/2004, koji predviđa da u slučajevima kad zračni prijevoznik plaća odštetu (kao što je paušalna odšteta koja se duguje na temelju članka 7.) ili izvršava druge obveze koje proizlaze iz te uredbe, on potom može tražiti nadoknadu, među ostalim, od organizatora putovanja s kojim je sklopio ugovor. Međutim, smatram da ta odredba ne utječe na odnos te uredbe i Direktive 90/314.

Podsjećam na to da je to drugo pravilo spomenuto i u uvodnoj izjavi 16. navedene uredbe.

Dvadeset i prva uvodna izjava i članak 7. te direktive propisuju da organizator putovanja mora pružiti dovoljne dokaze o sigurnosti povrata uplaćenog novca u slučaju insolventnosti ili stečaja. Isto tako, članak 7:512 stavak 1. nizozemskog Građanskog zakonika nalaže organizatoru putovanja da unaprijed poduzme mjere koje su potrebne da bi osigurao da u slučaju da ne može ispuniti svoje obveze prema putniku zbog insolventnosti, te obveze preuzme netko treći ili da se vrati cijena putovanja.

Budući da taj sustav nema ekvivalent u drugim područjima prava zaštite potrošača.

Naglašavam da do situacije u kojoj su se našli potrošači u ovom slučaju nije došlo zbog nedostatka u sustavu uspostavljenom Direktivom 90/314, koji bi trebalo ispraviti Uredbom br. 261/2004, nego zbog činjenice da organizator putovanja nije ispunio svoje zakonske obveze, čije poštovanje moraju osigurati države članice.

S obzirom na to da je Sud tumačio članak 7. Direktive 90/314 na način da mu se protivi nacionalni propis čije mjere učinkovito ne jamče potrošaču povrat cjelokupnog iznosa uplaćenog novca u slučaju insolventnosti ili stečaja organizatora putovanja (vidjeti osobito presudu od 15. lipnja 1999., Rechberger i dr., C‑140/97, EU:C:1999:306, t. 64. do 66. i 74. do 77. kao i rješenje od 16. siječnja 2014., Baradics i dr., C‑430/13, EU:C:2014:32, t. 32. do 38.).

O postupcima zbog odgovornosti države članice koje mogu pokrenuti pojedinci vidjeti osobito presude od 14. ožujka 2013., Leth (C‑420/11, EU:C:2013:166, t. 41. i slj.); od 3. rujna 2014., X (C‑318/13, EU:C:2014:2133, t. 42. i slj.) kao i od 4. listopada 2018., Kantarev (C‑571/16, EU:C:2018:807, t. 92. i slj.).

Vidjeti uvodne izjave 1. i 38. do 44. te članke 17. i 18. Direktive 2015/2302, čiji sadržaj daje zanimljivo pojašnjenje, iako se ona ne primjenjuje u ovom slučaju.

Vidjeti uvodne izjave 1. do 6. Uredbe br. 261/2004.

Vidjeti osobito presude od 4. listopada 2012., Finnair (C‑22/11, EU:C:2012:604, t. 23. i 34.); od 4. listopada 2012., Rodríguez Cachafeiro i Martínez‑Reboredo Varela‑Villamor (C‑321/11, EU:C:2012:609, t. 25. i 33.); od 23. listopada 2012., Nelson i dr. (C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 37. i 38. kao i 74. i slj.); od 31. siječnja 2013., McDonagh (C‑12/11, EU:C:2013:43, t. 47. i slj.) kao i od 22. lipnja 2016., Mennens (C‑255/15, EU:C:2016:472, t. 26. i slj.).

Vidjeti osobito presude od 19. studenoga 2009., Sturgeon i dr. (C‑402/07 i C‑432/07, EU:C:2009:716, t. 67.); od 23. listopada 2012., Nelson i dr. (C‑581/10 i C‑629/10, EU:C:2012:657, t. 39.) kao i od 12. rujna 2018., Harms (C‑601/17, EU:C:2018:702, t. 15.).

U skladu s člancima 5. i 8. Uredbe br. 261/2004. U svojoj gore spomenutoj obavijesti (bilješka 34.), str. 3., Komisija je navela da [j]e riječ o praktičnom rješenju jer se prijevoznik koji stvarno obavlja let obično nalazi u najboljem položaju da osigura da se letovi odvijaju u skladu s planiranim rasporedom, a u zračnim lukama ima na raspolaganju osoblje i službenike koji mogu doći pomoći putnicima. Sustav je također izravan i jednostavan pa ga stoga putnici mogu lako razumjeti.

Vidjeti, po analogiji, presudu od 11. svibnja 2017., Krijgsman (C‑302/16, EU:C:2017:359, t. 25. i slj.), u kojoj je presuđeno da je stvarni zračni prijevoznik dužan nadoknaditi štetu putniku koji je let kupio posredstvom putničke agencije, čak i ako je prijevoznik tu agenciju na vrijeme obavijestio o promjeni rasporeda leta, a ona je o tome putnika obavijestila izvan roka, ali u kojoj je Sud također podsjetio da prijevoznik na temelju članka 13. Uredbe br. 261/2004 može tražiti nadoknadu od bilo koje osobe s kojom je sklopio ugovor.

Vidjeti točku 55. ovog mišljenja. Društvo Aegean Airlines je na raspravi s pravom istaknulo da tumačenje koje predlažu HQ i dr. te Komisija može čak biti protivno interesu potrošača jer se organizatore putovanja više ne bi poticalo na pružanje dokaza o sigurnosti povrata uplaćenog novca propisanih Direktivom 90/314 ako znaju da će zračni prijevoznici biti dužni ispraviti njihove propuste na temelju Uredbe br. 261/2004.

Vidjeti Smjernice za tumačenje Uredbe br. 261/2004 (SL 2016., C 214, str. 5.), odjeljak 2.2.6., naslovljen Područje primjene Uredbe u pogledu Direktive o putovanjima u paket aranžmanima. Na taj neobvezujući dokument upućuje i sud koji je uputio zahtjev, koji pravilno primjećuje da je odjeljak 4.2. posvećen pravu na nadoknadu u slučaju otkazivanja a da pritom ne spominje sadržaj članka 8. stavka 2. navedene uredbe.

Nažalost nije rijedak slučaj da se potrošač nađe suočen s insolventnošću ili stečajem trgovca s kojim je sklopio ugovor a da pritom nikad ne može ostvariti popravak ili naknadu štete zbog njegova neizvršenja.

Ne može se pretpostaviti, prema mojem mišljenju, da bi cijena koju treba nadoknaditi takvim putnicima bila jednaka ugovorenoj cijeni između organizatora putovanja i prijevoznika za kupnju mjesta u zrakoplovu s obzirom na to da se taj organizator mogao odlučiti za drukčiju cijenu prilikom prodaje karata svojim klijentima.

Podsjećam na to da članak 8. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 261/2004 propisuje nadoknadu cjelokupnog iznosa vrijednosti karte […] po cijeni po kojoj je kupljena, a ne po sličnoj cijeni.