Grontimmo je poduzetnik nekretnina sa sjedištem u Antwerpenu (Belgija). Dana 11. svibnja 2006. protiv njega je podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka pred tribunal de commerce de Bruxelles.

Dana 22. i 24. svibnja 2006. dva društva, koja su bila dužnici Grontimma, izdala su dva čeka u korist Grontimma, ukupne vrijednosti 1.400.000 eura.

Dana 29. svibnja 2006. godišnja glavna skupština Grontimma prihvatila je ostavku članova uprave i imenovala nove, sve s prebivalištem u Južnoj Africi, s učinkom od tog datuma. Istog je dana Grontimmo stekao opciju kupnje u vrijednosti 1.400.000 eura, koju je izdao Kostner Development Inc. (u daljnjem tekstu: Kostner), društvo koje je osnovano 29. ožujka 2006. i koje ima svoje sjedište u Panami.

Dana 31. svibnja i 22. lipnja 2006. Grontimmo je otvorio dva računa u Dexia Banque Internationale à Luxembourg, koja je postala BIL. Dva čeka ukupne vrijednosti 1.400.000 eura najprije su uplaćena na prvi račun, a zatim prenesena na drugi.

Dana 2. lipnja 2006. novi članovi uprave Grontimma dali su pisani nalog Dexia Banque Internationale à Luxembourg za izdavanje čeka u vrijednosti 1.400.000 eura u korist Kostnera.

Nad Grontimmom je otvoren stečaj 4. srpnja 2006. presudom tribunal de commerce de Bruxelles, kojom su ovom društvu prestala prava na upravljanje imovinom s učinkom od prvog sata ovog datuma. Ova je odluka objavljena u Moniteur belge 14. srpnja 2006., ali nije bila objavljena u Journal officiel du Grand‑Duché de Luxembourg.

Dana 5. srpnja 2006., izvršavajući nalog od 2. lipnja 2006., Dexia Banque Internationale à Luxembourg izdala je, u svrhu plaćanja opcije kupnje koju je izdao Kostner, i naplatila ček u iznosu od 1.400.000 eura u korist ovog društva.

Dana 21. rujna 2006. stečajni upravitelji društva Grontimmo zatražili su od Dexia Banque Internationale à Luxembourg vraćanje navedenog iznosa bez odgode, ističući pritom da je ovo plaćanje izvršeno protivno prestanku dužnikovih prava na upravljanje imovinom pa se stoga ne može istaknuti protiv kolektivnog tijela vjerovnika zato što je navedeno plaćanje izvršeno nakon otvaranja stečajnog postupka. Dexia Banque Internationale à Luxembourg odbila je vratiti navedeni iznos pozivajući se na činjenicu da nije znala za stečajni postupak i da se može pozvati na članak 24. Uredbe br. 1346/2000.

Budući da su svi pokušaji mirnog povrata navedenog iznosa ostali bez učinka, stečajni upravitelji društva Grontimmo pokrenuli su tužbom od 2. kolovoza 2010. glavni postupak pred sudom koji je uputio zahtjev.

Sud koji je uputio zahtjev pita se može li se BIL pozivati na članak 24. Uredbe br. 1346/2000, uzimajući u obzir da stečajni upravitelji društva Grontimmo nisu u konkretnom slučaju objavili u Luxembourgu bitan sadržaj odluke o otvaranju stečajnog postupka nad ovim društvom, a i da se ne može legitimno zahtijevati od jedne bankarske institucije države članice da provjerava svaki dan je li nad njezinim klijentima iz drugih država članica otvoren stečajni postupak.

U ovim je okolnostima tribunal de commerce de Bruxelles odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeći zahtjev za prethodnu odluku: „Kako treba tumačiti pojam „obveza u korist dužnika” iz članka 24. [Uredbe br. 1346/2000]? Treba li ovaj pojam tumačiti na način da uključuje plaćanje koje je izvršeno vjerovniku stečajnog dužnika na zahtjev tog dužnika, kada je subjekt koji je izvršio ovu obvezu plaćanja u ime i u korist stečajnog dužnika navedeno učinio ne znajući za otvaranje i postojanje stečaja nad dužnikom u drugoj državi članici?”

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 24. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000 tumačiti na način da u njegov doseg ulazi plaćanje izvršeno po nalogu dužnika nad kojim je otvoren stečajni postupak njegovu vjerovniku.

Uvodno treba napomenuti da čak i ako Uredba br. 1346/2000 sadrži, među ostalim, i kolizijska pravila koja služe da bi se utvrdila međunarodna nadležnost kao i mjerodavno pravo (vidjeti, u ovom smislu, presudu od 5. srpnja 2012., ERSTE Bank Hungary, C‑527/10, točka 38. i navedena sudska praksa), članak 24. ove uredbe ne ubraja se u ta kolizijska pravila, nego predstavlja materijalnu odredbu koja se primjenjuje u svakoj državi članici neovisno o lex concursusu. Postavljeno pitanje ima za cilj samo saznati je li plaćanje poput ovoga, koje je u predmetnom slučaju Kostneru izvršila Dexia Banque Internationale à Luxembourg po nalogu Grontimma, obuhvaćeno stavkom 1. ove odredbe, prema kojem je subjekt koji u jednoj državi članici izvršava obvezu u korist dužnika nad kojim je otvoren stečajni postupak u drugoj državi članici, kada ju je trebao izvršiti stečajnom upravitelju u ovom postupku, oslobođen te obveze ako nije znao za otvaranje stečaja.

Za odgovor na ovo pitanje treba, kako ističu i svi zainteresirani koji su podnijeli očitovanja, istražiti obuhvaća li pojam ispunjenja obveze „u korist“ dužnika nad kojim je otvoren stečaj samo plaćanja ili druge činidbe stečajnom dužniku ili, također, plaćanja ili druge činidbe vjerovniku stečajnog dužnika.

Van Buggenhout i Van de Mierop, francuska vlada kao i Europska komisija smatraju da navedeni pojam ne uključuje plaćanje vjerovniku stečajnog dužnika. Nasuprot tome, BIL kao i belgijska, njemačka i portugalska vlada smatraju da je takva situacija obuhvaćena ovim pojmom.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi za tumačenje odredbe prava Unije treba uzeti u obzir kako njezin tekst i cilj tako i kontekst u kojem se javlja te ciljeve propisa čiji je ona dio (vidjeti osobito presudu od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, Zb., str. I‑4107., točka 4. i navedena sudska praksa).

Među ostalim, potreba za jedinstvenim tumačenjem uredaba Unije isključuje da se u slučaju nedoumice tekst jedne odredbe promatra odvojeno i zahtijeva da se, nasuprot tome, tumači i primjenjuje imajući u vidu inačice na ostalim službenim jezicima (u ovom smislu vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Eschig, C‑199/08, Zb., str. I‑8295., točka 54. i navedena sudska praksa).

Kad je riječ, s jedne strane, o tekstu članka 24. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000, treba napomenuti da, prema uobičajenom značenju pojma „u korist“, ispunjavanje obveze u korist subjekta nad kojim je otvoren stečajni postupak ne pokriva a priori situaciju u kojoj se obveza izvršava po njegovu nalogu u korist jednog od njegovih vjerovnika. U svojoj uobičajenoj uporabi navedeni izraz znači samo da se obveza izvršila u korist navedenog subjekta u stečaju, kako to potvrđuju i verzije ove odredbe na španjolskom („a favor de”), engleskom („for the benefit of”), talijanskom („a favore del”), nizozemskom („voordelen van de”) i portugalskom („a favor de”).

Štoviše, uvodna izjava 30. Uredbe br. 1346/2000 propisuje, posebice u verzijama na njemačkom („Zum Schutz solcher Personen, die [...] eine Zahlung an den Schuldner leisten”), engleskom („In order to protect such persons who make a payment to the debtor”) i švedskom („För att skydda sådana personer som infriar en skuld hos gäldenären”), da je situacija koja je posebno uređena u članku 24. stavku 1. ove Uredbe ona u kojoj se „plaćanje” vrši stečajnom dužniku.

Navedeni članak 24. stavak 1. propisuje da je obveza izvršena u korist stečajnog dužnika to trebala biti u korist stečajnoga upravitelja. Iz ovoga određenja nedvojbeno proizlazi da se ovaj članak odnosi na potraživanja dužnika koja su postala potraživanja kolektivnog tijela vjerovnika poslije otvaranja stečajnoga postupka.

Ovo dovodi do zaključka da su, prema tekstu odredbe čije se tumačenje traži, osobe koje ova odredba štiti dužnici stečajnog dužnika koji bilo izravno ili posredno izvršavaju u dobroj vjeri obvezu u korist navedenog dužnika.

S tim u vezi, okolnost da je u glavnom postupku riječ o banci koja je izvršila predmetno plaćanje po nalogu i za račun stečajnog dužnika nije važna. Čak i ako je banka ispunila obvezu ugovorenu u odnosu na ovog stečajnog dužnika, ona nije ispunila ovu obvezu „u korist” stečajnog dužnika u smislu članka 24. Uredbe br. 1346/2000, jer navedeni dužnik nije bio primatelj navedenog plaćanja.

Što se tiče, s druge strane, cilja članka 24. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000 i zakonodavstva kojeg je dio, iz uvodne izjave 30. ove uredbe proizlazi da taj članak dopušta da se određene situacije koje su u suprotnosti s novim okolnostima nastalim povodom otvaranja stečajnoga postupka nađu izvan kontrole stečajnog upravitelja.

Navedeni članak 24. stavak 1. konkretno dopušta da se odluka koja se odnosi na otvaranje stečajnoga postupka ne prizna odmah, u onom dijelu u kojem bi dopuštala da se masa koja pripada kolektivnom tijelu vjerovnika umanji za dugove stečajnog dužnika, a koje su mu u dobroj vjeri namirili njegovi dužnici.

Međutim, važno je da se ova odredba ne tumači u smislu da dopušta da se masa istodobno umanji za dugove koje stečajni dužnik ima prema svojim vjerovnicima. Štoviše, ako bi se slijedilo takvo tumačenje, stečajni dužnik bi mogao, putem trećih subjekata koji ne znaju za otvaranje stečaja, prenijeti imovinu na tog vjerovnika ugrožavajući tako jedan od glavnih ciljeva Uredbe br. 1346/2000, naveden u uvodnoj izjavi 4. Uredbe, a koji se sastoji u tome da se izbjegne poticanje stranaka na prenošenje imovine iz jedne države članice u drugu u potrazi za povoljnijim pravnim položajem.

Iz sveukupnih razmatranja vezanih uz tekst i cilj članka 24. stavka 1., Uredbe br. 1346/2000, konteksta ove odredbe i ciljeva koje slijedi zakonodavstvo kojega je ona dio, proizlazi da situacija poput one u glavnom postupku, u kojoj je stečajni dužnik posredno izvršio obvezu jednom od svojih vjerovnika ne ulazi u doseg primjene navedene odredbe.

Međutim, okolnost da članak 24. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000 nije primjenjiv na situaciju poput ove u glavnom postupku ne podrazumijeva sama po sebi obvezu spomenute banke da vrati spornu svotu kolektivnom tijelu vjerovnika. Pitanje eventualne odgovornosti ove banke uređeno je pravilima mjerodavnog nacionalnog prava.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje treba odgovoriti tako da članak 24. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku valja tumačiti na način da u njegov doseg ne ulazi plaćanje koje je po nalogu dužnika nad kojim je otvoren stečajni postupak izvršeno njegovu vjerovniku.

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.