Mišljenje nezavisnog odvjetnika

Mišljenje nezavisnog odvjetnika

I – Uvod

1. U ovim spojenim predmetima socijalni su partneri, kao prvo, pregovarali o kolektivnim ugovorima kako bi uspostavili sustav dopunskog kolektivnog socijalnog osiguranja, osobito u svrhu preuzimanja troškova zdravstvene skrbi te su u tim ugovorima odredili samo jednog osiguravatelja, bez raspisivanja natječajnog postupka. Kao drugo, javne vlasti propisale su u okviru postupka proširenja da je pristupanje tim sustavima obvezno za sve zaposlenike i poslodavce iz predmetne grane djelatnosti.

2. Glavno pravno pitanje postavljeno u tim predmetima odnosi se na to je li sudska praksa koja se odnosi na tumačenje članka 56. UFEU-a kao i na načelo jednakog postupanja i obvezu transparentnosti koji iz njega proizlaze, koju je Sud utvrdio osobito u području koncesija za usluge, primjenjiva mutatis mutandis na gore opisani postupak proširenja.

3. Ovi zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Conseil d’État (Francuska) proizlaze iz tužbi kojima, s jedne strane, Union des syndicats de l’immobilier (UNIS) (u daljnjem tekstu: UNIS) u predmetu C‑25/14 i, s druge strane, Beaudout Père et Fils SARL (u daljnjem tekstu: Beaudout) u predmetu C‑26/14 traže poništenje dviju uredbi ministra rada, zapošljavanja i zdravlja čiji je cilj bila provedba takvog proširenja kolektivnih ugovora. Odnose se na pitanje primjenjuje li se eventualna obveza transparentnosti koja proizlazi iz članka 56. UFEU-a na odluku javnih vlasti o proširenju, kojom se isključivo pravo(2) dodjeljuje jednom gospodarskom subjektu. Stoga se ovi predmeti nastavljaju na predmet u kojem je donesena presuda AG2R Prévoyance(3), tako što se u njima ocjenjuje isti sustav, odnosno onaj na koji se odnosi predmet C‑26/14, s obzirom na temeljne slobode i osobito slobodu pružanja usluga, a ne pravila tržišnog natjecanja prava Unije.

II – Francuski pravni okvir

4. U Francuskoj su troškovi zdravstvene skrbi zaposlenika povezani s bolešću ili nesrećom djelomično pokriveni osnovnim sustavom socijalne sigurnosti. Dio troškova koji ostaje na teret osiguranika može se djelomično nadoknaditi u okviru dopunskog zdravstvenog osiguranja.

5. Mjerodavne odredbe francuskog prava nalaze se u Zakonu o socijalnoj sigurnosti i u Zakonu o radu.

6. Na temelju članka L. 911‑1. Zakona o socijalnoj sigurnosti, kolektivna jamstva na koja imaju pravo radnici mogu se utvrditi, među ostalim, kolektivnim ugovorima ili sporazumima, čije se odredbe u načelu primjenjuju samo na članove organizacija koje zastupaju poslodavce i radnike koji su o njima pregovarali i sklopili ih. Članak L. 911‑3. istog zakona predviđa, međutim, da ti sporazumi mogu biti prošireni uredbom nadležnog ministra.

7. U skladu s člankom L. 912‑1. Zakona o socijalnoj sigurnosti u verziji koja je bila na snazi od 24. lipnja 2006. do 25. prosinca 2013., „kad sektorski i međusektorski sporazumi iz članka L. 911‑1. utvrđuju proširenje rizika za koje predviđaju osiguranje kod jednog ili više tijela iz članka 1. Zakona br. 89‑1009 […] ili kod jedne ili više institucija iz članka L. 370‑1. Zakona o osiguranju, kojima obvezno pristupaju poduzetnici obuhvaćeni područjem primjene tih sporazuma, potonji sporazumi sadrže klauzulu kojom se određuje pod kojim uvjetima i koliko se često mogu preispitivati načini organizacije proširenja rizika. Preispitivanje treba obaviti najmanje svakih pet godina“(4) .

8. Postupak proširenja kolektivnog ugovora ili sporazuma uređen je Zakonom o radu, osobito člancima L. 2261‑15., L. 2261‑19., L. 2261‑24., L. 2261‑25., L. 2261‑27. i D. 2261‑3. Iz toga slijedi da se sektorski ugovori kao i sektorski i međusektorski sporazumi sklopljeni u Zajedničkom odboru, kao i njihovi dodaci i prilozi, mogu pod određenim uvjetima proširiti uredbom nadležnog ministra, čiji je cilj da oni postanu obvezujući za sve radnike i poslodavce koji su obuhvaćeni područjem primjene predmetnog kolektivnog ugovora ili sporazuma. Prije toga treba zatražiti mišljenje Nacionalne komisije za kolektivno pregovaranje, koja treba izdati obrazloženo pozitivno mišljenje. Ako najmanje dvije organizacije poslodavaca ili dvije organizacije zaposlenika zastupljene u toj komisiji istaknu obrazloženi prigovor, ministar može ponovno zatražiti detaljnije mišljenje komisije i nakon toga odlučiti o proširenju s obzirom na novo mišljenje.

9. Članak L. 2261‑25. Zakona o radu određuje:

„Ministar rada može isključiti iz proširenja, nakon obrazloženog mišljenja Nacionalne komisije za kolektivno pregovaranje, one odredbe koje bi bile protivne zakonskim odredbama.

Može isključiti i odredbe koje se mogu izdvojiti iz kolektivnog ugovora ili sporazuma a da im se pritom ne promijeni struktura, koje ne odgovaraju situaciji u grani ili granama djelatnosti obuhvaćenima predmetnim područjem primjene.

[…]“

10. Članak D. 2261‑3. Zakona o radu predviđa:

„Ako se namjerava donijeti uredba o proširenju, njoj mora prethoditi objava mišljenja u Službenom listu Francuske Republike . Tim mišljenjem pozivaju se dotične organizacije i osobe da podnesu svoja očitovanja. Navodi se mjesto gdje je kolektivni ugovor ili sporazum deponiran te služba kojoj se podnose očitovanja.

Dotične organizacije i osobe imaju rok od petnaest dana od objave mišljenja da podnesu svoja očitovanja.“

11. Članak 1. Zakona br. 89‑1009 od 31. prosinca 1989., kojim se pojačavaju jamstva za osobe osigurane od određenih rizika(5), određuje:

„Odredbe ovog odjeljka primjenjuju se na postupke čiji je cilj prevencija i pokrivanje rizika od smrti, rizika od povrede fizičkog integriteta osobe ili onih povezanih s trudnoćom ili rizika od nesposobnosti za rad ili invalidnosti ili rizika od gubitka zaposlenja. Jedina tijela ovlaštena za provođenje postupaka pokrivanja rizika iz prvog podstavka jesu sljedeća:

(a) poduzetnici uređeni Zakonikom o osiguranju,

(b) institucije iz glave III. knjige VII. Zakonika o socijalnoj sigurnosti,

(c) institucije iz odjeljka 4. poglavlja II. glave II. knjige VII. Zakona o poljoprivredi,

(d) društva za uzajamno osiguranje na koja se primjenjuje Zakon o uzajamnom osiguranju.“

III – Činjenice, glavni postupci, prethodno pitanje i postupak pred Sudom

12. Što se tiče predmeta C‑25/14, nacionalni kolektivni ugovor za sektor nekretnina sklopljen je 9. rujna 1988. Sustav obveznog kolektivnog socijalnog osiguranja za slučaj smrti, nesposobnosti za rad i invalidnosti kao i obvezni sustav za naknadu troškova zdravstvene skrbi uspostavljeni su Dodatkom kolektivnom ugovoru br. 48 od 23. studenoga 2010. i dodacima br. 49 i br. 50 od 17. svibnja 2011. Članak 17. tog Dodatka br. 48 određuje, na rok od tri godine, Institution de prévoyance du groupe Mornay kao jedinog osiguravatelja za ostvarivanje prava koja proizlaze iz tih dvaju sustava.

13. Uredbom od 13. srpnja 2011. ministar rada, zapošljavanja i zdravlja odredio je da su navedeni dodaci kolektivnom ugovoru br. 48 do 50 obvezujući za sve radnike i poslodavce iz predmetne grane djelatnosti.

14. Što se tiče predmeta C‑26/14, nacionalni kolektivni ugovor za pekarsko‑slastičarski sektor (obrtnički poduzetnici) sklopljen je 19. ožujka 1976. Dopunski sustav za naknadu troškova zdravstvene skrbi u korist zaposlenika te grane djelatnosti uspostavljen je Dodatkom navedenom kolektivnom ugovoru br. 83 od 24. travnja 2006., na temelju proširenja osiguranih rizika i obveznog uključivanja poslodavaca. Istim je dodatkom Zavod za kolektivno osiguranje AG2R Prévoyance (u daljnjem tekstu: AG2R) određen kao jedino tijelo koje upravlja tim sustavom. Člankom 6. Dodatka br. 100 od 27. svibnja 2011. AG2R ponovo je određen, na rok od pet godina, kao osiguravatelj koji upravlja navedenim sustavom.

15. Uredbom od 23. prosinca 2011. ministar rada, zapošljavanja i zdravlja odredio je da je navedeni Dodatak br. 100 obvezujući za sve zaposlenike i poslodavce iz predmetne grane djelatnosti.

16. Tužbama podnesenima 23. rujna 2011. odnosno 24. veljače 2012. pred Conseilom d’État, UNIS i Beaudout tražili su poništenje uredbi ministra o proširenju od 13. srpnja 2011. odnosno 23. prosinca 2011.

17. UNIS i Beaudout tvrdili su, među ostalim tužbenim razlozima, da je određivanje osiguravatelja za predmetne sustave dopunske socijalne zaštite izvršeno u suprotnosti s obvezom transparentnosti koja proizlazi iz članka 56. UFEU-a, kako ga tumači Sud. U tom pogledu UNIS i Beaudout pozvali su se osobito na presudu Sporting Exchange(6), u kojoj je Sud smatrao da navedena obveza transparentnosti predstavlja obvezan preduvjet prava države članice da dodijeli jednom gospodarskom subjektu isključivo pravo da obavlja određenu gospodarsku djelatnost, neovisno o načinu odabira tog subjekta.

18. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iako su Institution de prévoyance du groupe Mornay i AG2R neprofitne organizacije koje posluju na temelju načela solidarnosti, trebaju se smatrati poduzetnicima koji obavljaju gospodarsku djelatnost i koje su socijalni partneri izabrali među ostalim poduzetnicima s kojima se natječu na tržištu usluga kolektivnog osiguranja koje nude.

19. Sud koji je uputio zahtjev smatra da odgovor na tužbene razloge koji se temelje na povredi obveze transparentnosti ovisi o tome je li poštovanje te obveze obvezan preduvjet za proširenje kao što je ono u glavnim postupcima i da je to pitanje odlučujuće za rješavanje sporova o kojima mora odlučiti.

20. Izražavajući dvojbe u pogledu tumačenja članka 56. UFEU-a, Conseil d'État je dvjema odlukama od 30. prosinca 2013. odlučio prekinuti glavne postupke i postaviti Sudu jednako prethodno pitanje za oba predmeta:

„Je li poštovanje obveze transparentnosti koje proizlazi iz članka 56. [UFEU-a] obvezan preduvjet da bi država članica na sve poduzetnike određene grane djelatnosti proširila kolektivni ugovor kojim se samo jednom subjektu, kojega izabiru socijalni partneri, povjerava upravljanje sustavom obveznog dopunskog kolektivnog osiguranja za zaposlenike?“

21. Pisana očitovanja podnijeli su UNIS, Beaudout, Syndicat national des résidences de tourisme (SNRT) i dr. (u daljnjem tekstu: SNRT), Confédération nationale de la boulangerie et boulangerie‑pâtisserie française, Fédération générale agroalimentaire FGA – CFDT i dr., francuska i belgijska vlada kao i Europska komisija i svi su sudjelovali u raspravi održanoj 22. siječnja 2015.

IV – Analiza

A – Uvodna očitovanja

22. Najprije ću pojasniti da se pitanje koje je postavio Conseil d’État odnosi na postupak kojim država članica proširuje primjenu kolektivnog ugovora, koji uključuje određivanje samo jednog osiguravatelja, na sve poduzetnike određene grane djelatnosti, a ne na to kako su socijalni partneri izabrali taj gospodarski subjekt. Ipak mi se čini očitim da se, pri analizi usklađenosti predmetnih odluka s odredbama koje se odnose na slobodu pružanja usluga, ne može zanemariti postupak koji su primijenili socijalni partneri, a koji je preduvjet za te odluke, jer nadležni ministar ne može, u okviru odluke o proširenju, izabrati različito tijelo za kolektivno osiguranje od onog koje su izabrali socijalni partneri.

23. Određene stranke koje su podnijele pisana očitovanja istaknule su važnost slobode ugovaranja i prava kolektivnog pregovaranja. Točno je da je pravo kolektivnog pregovaranja priznato i odredbama različitih međunarodnih instrumenata u kojima su države članice sudjelovale ili su im pristupile i odredbama instrumenata koje su izradile navedene države članice na razini Zajednice ili u okviru Europske unije, kao što je članak 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojoj članak 6. UEU-a daje istu pravnu snagu kao što je ona dodijeljena Ugovorima(7) .

24. Međutim, ostvarivanje temeljnog prava kolektivnog pregovaranja treba biti usklađeno sa zahtjevima koji proizlaze iz sloboda zaštićenih UFEU-om i u skladu s načelom proporcionalnosti(8) .

25. Stoga odredbe kolektivnih ugovora nisu obuhvaćene područjem primjene odredbi Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje osoba. Prava koja proizlaze iz odredbi Ugovora koje se odnose na slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala potrebno je uravnotežiti s ciljevima socijalne politike(9) .

26. Kao drugo uvodno razmatranje, potrebno je istaknuti da je francusko zakonodavstvo izmijenjeno nakon podnošenja ovih zahtjeva za prethodnu odluku.

27. Naime, odlukom od 13. lipnja 2013.(10) francuski Conseil constitutionnel, kojemu je podnesen zahtjev za provjeru usklađenosti s francuskim Ustavom odredbi takozvanog „Zakona o osiguravanju zapošljavanja“(11), proglasio je da nisu u skladu s Ustavom odredbe prvog i drugog stavka članka L. 912‑1, Zakonika o socijalnoj sigurnosti koje se odnose na obvezno pristupanje poduzetnika obuhvaćenih područjem primjene određenih sporazuma dopunskom sustavu za naknadu troškova zdravstvene skrbi kojim upravlja određeno tijelo.

28. U skladu s odlukom Conseil constitutionnela proglašavanje neustavnosti navedenog članka L. 912‑1. stupilo je na snagu od objave navedene odluke, odnosno 16. lipnja 2013., ali se ne primjenjuje na ugovore sklopljene na temelju tog članka koji su bili u tijeku za vrijeme te objave.

29. Nadalje, članak L. 912‑1. Zakona o socijalnoj sigurnosti izmijenjen je Zakonom br. 2013‑1203 od 23. prosinca 2013.(12), na način da sada predviđa da se sektorskim sporazumima može organizirati pokrivanje rizika preporučivanjem jednog ili nekoliko tijela ovlaštenih da djeluju kao osiguravatelji. U skladu s navedenim člankom L. 912‑1. stavkom 1. „toj preporuci treba prethoditi natječajni postupak predmetnih tijela ili institucija, u uvjetima transparentnosti, nepristranosti i jednakog postupanja među kandidatima te u skladu s pravilima predviđenima dekretom“(13) .

30. Međutim, potrebno je analizirati ove zahtjeve za prethodnu odluku s obzirom na primjenjivo zakonodavstvo prije te izmjene.

31. Započet ću svoju analizu provjerom relevantnosti članka 56. UFEU-a u svrhu glavnih postupaka. Kao drugo, kako bi se ocijenilo moraju li se zahtjevi transparentnosti koji, prema ustaljenoj sudskoj praksi, proizlaze iz članka 56. UFEU-a poštovati u ovom slučaju, potrebno je ispitati predstavlja li upravljanje tim sustavima u glavnim postupcima određeni prekogranični interes i razmotriti sudsku praksu Suda koja se odnosi na ugovore o koncesijama za usluge. Na kraju svoje analize ispitat ću može li se tumačenje članka 56. UFEU-a, koje je u biti utvrđeno u sudskoj praksi koja se odnosi na ugovore o koncesijama za usluge i koja se tiče obveze transparentnosti, prenijeti na okolnosti glavnih postupaka. Naposljetku ću izraziti svoje mišljenje o zahtjevu za vremensko ograničenje učinaka presude koju će donijeti Sud.

B – Primjenjivost članka 56. UFEU-a u ovom slučaju

32. Najprije je potrebno utvrditi jesu li glavni postupci stvarno obuhvaćeni slobodom pružanja usluga. Tijekom rasprave SNRT i Confédération nationale de la boulangerie et boulangerie‑pâtisserie française tvrdili su da gospodarski subjekti u području socijalne zaštite mogu biti samo institucije koje su dobile odobrenje od Francuske Države i koje imaju sjedište u Francuskoj(14) .

33. Smatram da je u tom pogledu korisno podsjetiti da sustavima kolektivnog osiguranja u glavnim postupcima mogu upravljati, osim Zavoda za kolektivno osiguranje, poduzetnici uređeni Zakonom o osiguranju.

34. Od isteka roka za prenošenje Direktive 92/49(15), direktive treće generacije u području neživotnog osiguranja, za osnivanje i obavljanje poslova osiguranja potrebno je jedinstveno službeno odobrenje za rad koje izdaje nadležno tijelo države članice u kojoj društvo za osiguranje ima svoje sjedište. To odobrenje omogućuje poduzetnicima da obavljaju svoje djelatnosti u cijeloj Uniji u skladu sa slobodom poslovnog nastana ili u skladu sa slobodom pružanja usluga. Potrebno je istaknuti da, u skladu s člankom L362‑2. Zakona o osiguranju svako društvo za osiguranje iz Zajednice sa sjedištem u državi članici osim Francuske Republike može pokrivati ili preuzimati na francuskom državnom području, na temelju slobode pružanja usluga te poslovne jedinice, rizike i obveze u skladu s odobrenjima koja su mu dodijelila nadzorna tijela njegove države podrijetla.

35. Sustavi kolektivnog osiguranja u glavnim postupcima dopunski su sustavi socijalne sigurnosti, na način da ne čine dio pravnog sustava socijalne sigurnosti. Međutim, valja dodati da iz presude Komisija/Belgija proizlazi da, čak i ako se Direktiva 92/49 u načelu ne odnosi na osiguranja u pravnom sustavu socijalne sigurnosti, navedena direktiva primjenjuje se na osiguranja u pravnom sustavu socijalne sigurnosti koja obavljaju društva za osiguranje na vlastiti rizik(16) .

36. Stoga s obzirom na navedenu direktivu, nacionalni propis i navedenu presudu Komisija/Belgija, čini mi se da bi društva za osiguranje koja imaju sjedište u drugim državama članicama i koja su ishodila odobrenje u tim državama članicama morala moći nuditi svoje usluge u Francuskoj u skladu sa slobodom pružanja usluga u pogledu upravljanja dopunskim sustavom za troškove zdravstvene skrbi kao što su oni u glavnim postupcima.

37. Međutim, valja dodati da, ako prekogranična ponuda takvih usluga ne bi bila moguća, pitanje posljedica obveze transparentnosti u okviru odabira osiguravatelja u svakom bi slučaju ostalo relevantno u pogledu slobode poslovnog nastana.

38. Konačno, napominjem da, pozivajući se na članak 56. UFEU-a, sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da je dodjeljivanje isključivih prava kao što su ona u glavnim postupcima ograničenje slobode pružanja usluga i da se to ograničenje može opravdati. Budući da se prethodno pitanje ne odnosi na procjenu postojanja takvog ograničenja ili njegove opravdanosti i da se postojanje takvog ograničenja ili njegova opravdanost nisu ni osporavali, neću se više baviti tim pitanjem.

39. Prije nego što detaljnije ispitam tumačenje članka 56. UFEU-a od strane Suda u pogledu granica obveze transparentnosti kao i može li se to tumačenje prenijeti na okolnosti glavnih postupaka, valja ispitati predstavlja li djelatnost u glavnim postupcima prekogranični interes, što je uostalom preduvjet za primjenu obveze transparentnosti, kako je utvrđena u sudskoj praksi Suda.

C – Određeni prekogranični interes upravljanja sustavom dopunskog kolektivnog osiguranja kao što su sustavi u glavnim postupcima

40. Najprije primjećujem da se sud koji je uputio zahtjev ne poziva na pojam „određenog prekograničnog interesa“ u zahtjevima za prethodnu odluku. U skladu s tvrdnjama UNIS-a i Beaudouta tijekom rasprave, ni o pitanju tog interesa nije se izričito raspravljalo pred tim sudom. Međutim, izostanak prethodnih utvrđenja suda koji je uputio zahtjev o postojanju eventualnog određenog prekograničnog interesa ne dovodi do nedopuštenosti zahtjeva ako, unatoč tim nedostacima, Sud s obzirom na podatke iz spisa smatra da može dati koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev. Međutim, Sud daje odgovor samo pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev može u predmetu u glavnom postupku, na osnovi detaljne ocjene svih relevantnih činjenica u vezi s predmetom u glavnom postupku, utvrditi određeni prekogranični interes(17) .

41. Čini mi se da je prethodno pitanje postavljeno polazeći od pretpostavke prema kojoj upravljanje sustavima u glavnim postupcima predstavlja određeni prekogranični interes. Stoga smatram da treba ispitati to pitanje.

42. Mišljenja stranaka koje su podnijele pisana očitovanja razlikuju se glede pitanja predstavlja li djelatnost upravljanja sustavom dopunskog kolektivnog osiguranja kao što je onaj u glavnim postupcima određeni prekogranični interes.

43. Prema mišljenju Beaudouta i Komisije upravljanje takvim sustavima predstavlja prekogranični interes. Komisija tvrdi da poduzetnik iz druge države članice može nuditi takvu uslugu a da ne naiđe na posebne poteškoće. Beaudout osim toga u predmetu C‑26/14 upućuje na vrijednost predmetnog ugovora o upravljanju, koju procjenjuje na 70 milijuna eura(18) .

44. Suprotno tomu, ostale stranke koje su podnijele pisana očitovanja, osim francuske vlade, tvrde da ta vrsta ugovora ne može zanimati gospodarski subjekt iz druge države članice. Među brojnim razlozima iznesenim u tom pogledu navode se gospodarske karakteristike tržišta osiguranja(19) kao i uske veze koje se moraju održavati s upravom socijalne sigurnosti te s predmetnim poslodavcima i zaposlenicima. Osim toga, veze koje izabrani zavod za kolektivno osiguranje održava sa socijalnim partnerima koji osiguravaju paritetni nadzor takve su da nijedan subjekt sa sjedištem u drugoj državi članici ne može zamijeniti takav zavod.

45. Postojanje prekograničnog interesa ispitano je u sudskoj praksi koja se odnosi na ugovore o javnoj nabavi koji, s obzirom na svoju vrijednost, ne podliježu postupcima predviđenima direktivama koje se primjenjuju u tom području te u sudskoj praksi koja se odnosi na ugovore o koncesijama za usluge.

46. Tako je u presudi SECAP i Santorso(20) Sud utvrdio da postojanje prekograničnog interesa određenog tržišta treba ocijeniti u odnosu na njegove vlastite karakteristike. Na primjer, ugovor o radovima mogao bi predstavljati takav interes zbog svoje procijenjene vrijednosti, u vezi s tehničkim značajem ili mjestom radova koje bi moglo privući interes stranih gospodarskih subjekata. Objektivni kriteriji koji upućuju na postojanje određenog prekograničnog interesa mogu biti, osobito, vrijednost nabave o kojoj je riječ zajedno s mjestom obavljanja radova. Postojanje takvog interesa moglo bi se isključiti i u slučaju, na primjer, vrlo niskoga gospodarskog interesa predmetne nabave.

47. Iz presude Belgacom(21) proizlazi da određeni prekogranični interes može proizlaziti osobito iz gospodarske važnosti kolektivnog ugovora čije se sklapanje predviđa, iz mjesta njegova obavljanja ili tehničkih značajki i da je na sudu koji je uputio zahtjev da detaljno ocijeni sve relevantne elemente u tom pogledu.

48. Određeni prekogranični interes postoji a da se ne zahtijeva da je gospodarski subjekt stvarno izrazio svoj interes. Takav je slučaj osobito kada se spor odnosi na izostanak transparentnosti u pogledu predmetnog ugovora. Naime, u takvom slučaju gospodarski subjekti sa sjedištem u drugim državama članicama nemaju stvarnu mogućnost da iskažu svoj interes za dobivanje te koncesije(22) .

49. Što se tiče gospodarskog interesa predmetnih djelatnosti, iz očitovanja francuske vlade proizlazi da sustav nacionalnog kolektivnog ugovora za pekarsko‑slastičarski sektor (obrtnički poduzetnici) obuhvaća 117.476 zaposlenika iz te grane djelatnosti(23) . Što se tiče nacionalnog kolektivnog ugovora za sektor nekretnina, njime se za 142.800 zaposlenika te grane djelatnosti jamče šire usluge nego nacionalnim kolektivnim ugovorom za pekarsko‑slastičarski sektor (obrtnički poduzetnici). Stoga mi se čini da se gospodarski interes upravljanja tim sustavima ne može smatrati niskim.

50. Točno je da bi se na temelju određenih karakteristika područja kolektivnog osiguranja moglo misliti da se radi o tržištu koje je uglavnom nacionalno(24) .

51. Međutim, ne čini mi se isključenim da upravljanje sustavom dopunskog kolektivnog osiguranja poput onih u glavnim postupcima predstavlja određeni prekogranični interes, osobito s obzirom na gospodarske interese povezane s tim sustavima. U svakom slučaju, potreba za lokalnom prisutnošću i jezični zahtjevi nisu nesavladive prepreke za poduzetnike sa sjedištem u drugim državama članicama, barem u susjednim državama članicama(25) .

52. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da detaljno ocijeni sve relevantne elemente koji se odnose na predmetnu nabavu kako bi se provjerilo postojanje određenog prekograničnog interesa(26) .

53. Pod pretpostavkom da postoji određeni prekogranični interes, sada je potrebno, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dali korisni elementi za odlučivanje o sporovima o kojima se pred njim vode postupci, ispitati obvezu transparentnosti, kako je utvrđena u sudskoj praksi Suda, i njezinu primjenjivost u ovom slučaju.

D – Obveza transparentnosti na temelju sudske prakse koja se odnosi na ugovore o koncesijama za usluge

54. Presuda Sporting Exchange, na koju se pozivaju i sud koji je uputio zahtjev i stranke koje su podnijele pisana očitovanja, nastavlja se na niz presuda Suda koje se odnose na ugovore o koncesijama za usluge. U presudi Sporting Exchange, koja se nije odnosila na koncesiju za usluge, Sud je proširio svoju sudsku praksu koja se odnosi na ugovore o koncesijama za usluge na dodjeljivanje isključivog prava, time što je smatrao da je obv eza transparentnosti obvezan preduvjet prava države članice da gospodarskom subjektu dodijeli isključivo pravo obavljanja gospodarske djelatnosti, bez obzira na način odabira toga gospodarskog subjekta(27) . Kako bi se bolje utvrdio doseg te obveze transparentnosti koja proizlazi iz sudske prakse, potrebno je analizirati sudsku praksu koja se odnosi na ugovore o koncesijama za usluge.

55. Ugovori o koncesijama za usluge trenutačno nisu uređeni nijednom od direktiva kojima je zakonodavac Unije uredio područje javne nabave(28) . Međutim, tijela javne vlasti koja sklapaju takve ugovore obvezna su poštovati općenito temeljna pravila UFEU-a, među ostalim članak 56. UFEU-a, osobito načela jednakog postupanja i nediskriminacije na temelju državljanstva kao i obvezu transparentnosti koja iz toga proizlazi(29) .

56. Najprije napominjem da je obveza transparentnosti, kako je utvrđena u sudskoj praksi Suda koja se odnosi na koncesije za usluge, obveza tijela javne vlasti država članica koja sklapaju ugovore o koncesiji za usluge(30) . Ta obveza transparentnosti primjenjuje se na slučaj kada predmetna koncesija za usluge može zanimati poduzetnika iz države članice koja nije država članica u kojoj se ta koncesija dodjeljuje(31) .

57. Što se tiče ciljeva obveze transparentnosti, iz sudske prakse Suda proizlazi da članak 56. i načela jednakog postupanja i nediskriminacije na temelju državljanstva kao i obveza transparentnosti koja iz toga proizlazi imaju ciljeve jednake ciljevima Direktive 92/50/EEZ(32), koja se odnosi na javnu nabavu usluga, osobito u pogledu slobode kretanja usluga i otvaranja nesmetanog tržišnog natjecanja u državama članicama(33) . Stoga, kako bi se ispitali svi ciljevi obveze transparentnosti, može biti korisno po analogiji ispitati ciljeve navedene direktive.

58. Prema sudskoj praksi Suda, cilj je navedene direktive isključiti istodobno rizik da bi se prednost mogla dati nacionalnim ponuditeljima ili natjecateljima tijekom svake provedbe postupka javne nabave od strane javnih naručitelja i mogućnost da se tijelo koje financira ili nadzire država, regionalne ili lokalne vlasti ili druga tijela kojima se upravlja na temelju javnog prava rukovodi razlozima koji nisu ekonomske prirode(34) . Obveza transparentnosti ima jednake ciljeve osobito u okviru dodjele koncesija za usluge ili isključivih prava.

59. Obveza transparentnosti stoga omogućuje javnom tijelu koje daje koncesije da osigura poštovanje načela jednakog postupanja i nediskriminacije na temelju državljanstva. Na javnom je tijelu koje dodjeljuje koncesije da ocijeni, pod nadzorom nadležnih sudova, primjerenost pravila natječajnog postupka s obzirom na posebnosti predmetne koncesije javnih usluga(35) .

60. Iako ne podrazumijeva nužno obvezu postupka javne nabave, navedena obveza transparentnosti obvezuje davatelja koncesije da jamči, u korist svih potencijalnih koncesionara, primjeren stupanj oglašavanja kojim se omogućuje otvaranje koncesija za usluge tržišnom natjecanju kao i nadzor nepristranosti postupaka dodjele(36) .

61. Iz presuda Parking Brixen i Komisija/Italija proizlazi da potpuni izostanak natječajnog postupka u slučaju dodjele koncesije za usluge, kao što su one u predmetima u kojima su donesene te presude, nije bio u skladu s člancima 49. i 56. UFEU-a i, konkretno, povrijedio je opće načelo transparentnosti kao i obvezu da se jamči primjeren stupanj oglašavanja(37) .

62. U navedenoj presudi Sporting Exchange Sud je u pogledu izdavanja jedinstvenog odobrenja u području igara na sreću smatrao da činjenica da navedeno izdavanje nije jednako ugovoru o koncesiji za usluge ne može sama po sebi opravdati da se zahtjevi koji proizlaze iz članka 56. UFEU-a, osobito načelo jednakog postupanja i obveza transparentnosti, ne poštuju prilikom dodjele službenog odobrenja kao što je ono u glavnom postupku. Prema mišljenju Suda, obveza transparentnosti primjenjuje se u okviru sustava odobrenja koja tijela države članice dodjeljuju samo jednom subjektu izvršavanjem svojih ovlasti provedbe zakona, s obzirom na to da su učinci takvog odobrenja u pogledu poduzetnika sa sjedištem u drugim državama članicama i onih koje potencijalno zanima obavljanje te djelatnosti jednaki učincima ugovora o koncesiji za usluge(38) .

63. To je tumačenje u pogledu isključivih prava potvrđeno u presudi Belgacom, koja se odnosi na koncesiju za usluge. Sud je odlučio da se gospodarski subjekt iz države članice može pred sudovima te države članice pozvati na povredu obveze transparentnosti koja proizlazi iz članka 56. UFEU-a koja je počinjena prilikom sklapanja ugovora kojim je jedan ili više javnih subjekata navedene države članice gospodarskom subjektu iz iste države članice dodijelio koncesiju za usluge koja predstavlja određeni prekogranični interes ili gospodarskom subjektu odobrio isključivo pravo obavljanja gospodarske djelatnosti koja predstavlja takav interes (39) .

64. U presudi AG2R Prévoyance Sud je presudio da, ako AG2R treba smatrati poduzetnikom koji obavlja gospodarsku djelatnost, odluka javnih vlasti da propišu obvezu pristupanja dopunskom sustavu za naknadu troškova zdravstvene skrbi svim poduzetnicima neke grane djelatnosti, bez ikakve mogućnosti oslobođenja, nužno podrazumijeva da se tom tijelu dodijeli isključivo pravo primanja i upravljanja doprinosima koje plaćaju poslodavci i zaposlenici iz tog sektora u okviru tog sustava(40) .

65. Iz toga slijedi da učinci takvog isključivog prava u pogledu poduzetnika sa sjedištem u drugim državama članicama koje potencijalno zanima obavljanje te djelatnosti mogu biti jednaki učincima ugovora o koncesiji za usluge. Stoga je sada potrebno ispitati druge uvjete primjene obveze transparentnosti.

E – Primjenjivost obveze transparentnosti na postupak proširenja

66. Prema mišljenju UNIS-a, Beaudouta, francuske vlade i Komisije, iz presude Sporting Exchange(41) proizlazi da obvezu transparentnosti iz članka 56. UFEU-a treba poštovati kada se isključivo pravo dodijeli gospodarskom subjektu postupkom proširenja kolektivnog ugovora.

67. Ostale stranke koje su podnijele pisana očitovanja tvrde da se tumačenje članka 56. UFEU-a iz presude Sporting Exchange ne može prenijeti na okolnosti glavnih postupaka i da stoga obveza transparentnosti nije primjenjiva. Najprije, te stranke tvrde da, suprotno okolnostima iz navedene presude ili u pogledu javne nabave i koncesija za usluge, odabir osiguravatelja ne proizlazi iz odluke javnog tijela, nego iz sporazuma socijalnih partnera koji sudjeluju u kolektivnim pregovorima. Ministar koji je nadležan za proširenje kolektivnog ugovora kojim se određuje osiguravatelj ne intervenira u odabir tog osiguravatelja i nema nikakvu ovlast u pogledu tog odabira u okviru postupka proširenja.

68. Podsjećam da je obveza transparentnosti, kako je utvrđena u sudskoj praksi Suda koja se odnosi na koncesije za usluge, obveza javnih tijela država članica koja sklapaju ugovor o koncesiji za usluge(42) i da ta obveza ne podrazumijeva nužno obvezu postupka javne nabave. Zahtjevi transparentnosti takve su naravi da omogućuju da poduzetnik s državnog područja države članice koja nije država članica korisnika usluge može imati pristup odgovarajućim podacima o navedenoj koncesiji prije nego što se ona dodijeli , tako da, ako je taj poduzetnik to želio, imao je mogućnost izraziti svoj interes za njezino dobivanje(43) .

69. Kao što sam već napomenuo u točki 22. ovog mišljenja, pitanje koje je uputio Conseil d’État odnosi se na postupak kojim država članica proširuje primjenu kolektivnog ugovora na sve poduzetnike jedne grane djelatnosti. Time se nužno podrazumijeva dodjela isključivog prava tijelu koje su izabrali socijalni partneri.

70. Čini se da je u skladu sa zaključcima iz gore navedene sudske prakse tumačenje članka 56. UFEU-a na način da se protivi dodjeli isključivog prava od strane javnih vlasti države članice gospodarskom subjektu izabranom u okviru potpuno netransparentnog postupka, neovisno o načinu njegova odabira.

71. Kada tog subjekta izabire netko drugi, a ne javno tijelo koje dodjeljuje predmetno isključivo pravo i kada je to javno tijelo obvezano odabirom tog subjekta, provedenim u postupku koji nije vodilo predmetno tijelo, u tom se prethodnom postupku odabira mora poštovati obveza transparentnosti. U suprotnome ne bi bili ispunjeni zahtjevi koji proizlaze iz članka 56. UFEU-a jer poduzetnici iz drugih država članica ne bi imali mogućnost izraziti svoj interes prije odabira tijela koje će upravljati sustavom. U tom slučaju, činjenicom da je postupak proširenja kolektivnog ugovora unutar ministarstva transparentan, kao što tvrdi francuska vlada, ne može se opravdati netransparentnost postupka odabira tijela za kolektivno osiguranje.

72. Taj zaključak ne znači da obveza transparentnosti kao takva ne obvezuje socijalne partnere, koji uvijek mogu ostvariti svoje pravo na kolektivno pregovaranje(44), nego samo podrazumijeva da se tijekom postupka koji tome prethodi dosegne minimalna razina transparentnosti ako javne vlasti zatim trebaju proširiti kolektivni ugovor o kojem se pregovaralo na cijelu granu djelatnosti.

73. Valja naglasiti i da objektivnost odabira osiguravatelja nije sama po sebi dovoljna da bi se zajamčilo poštovanje zahtjeva koji proizlaze iz članka 56. UFEU-a. Netransparentan, iako objektivan, postupak odabira ne omogućuje predmetnim poduzetnicima ni pristup odgovarajućim podacima ni mogućnost izražavanja svojeg interesa prije navedenog odabira. Zahtjev minimalne razine transparentnosti omogućuje predmetnim poduzetnicima da saznaju kriterije odabira i procijene njihovu objektivnost kao i nepristranost odabira.

74. Podsjećam da je francusko zakonodavstvo u tom području nedavno izmijenjeno kako bi se natječajni postupak koji vode socijalni partneri uveo u fazu odabira tog osiguravatelja. Stoga se čini da je moguće i transparentnije rješenje u pogledu postupka odabira koji prethodi i da, a contrario , ograničenje transparentnosti postupka odabira nije nužno za zaštitu općih interesa o kojima se radi.

F – Je li se obveza transparentnosti poštovala u ovom slučaju?

75. Prema pisanim očitovanjima francuske vlade, u skladu s člankom L. 2261‑19. Zakona o radu, kako bi se sektorski ugovor ili sektorski ili međusektorski sporazum, ili pak dodatak jednom od tih dokumenata mogao proširiti, neophodno je da se o njemu pregovara i da se sklopi u Zajedničkom odboru. Taj se odbor sastoji od socijalnih partnera predmetne grane djelatnosti, odnosno organizacija koje zastupaju poslodavce i zaposlenike u području primjene predmetnog kolektivnog ugovora.

76. U okviru te faze kolektivnog pregovaranja, osiguravatelj bi mogao socijalnim partnerima predmetne grane djelatnosti podnijeti svoju kandidaturu kako bi mu se povjerilo upravljanje sustavom dopunskog kolektivnog osiguranja u toj grani djelatnosti. U tom pogledu ta vlada naglašava dostupnost kolektivnih ugovora internetskim putem i mogućnost predmetnih poduzetnika da bez poteškoća prate razdoblja ponovnog pregovaranja u pogledu upravljanja sustavima dopunskog kolektivnog osiguranja.

77. Smatram da nije isključeno da ta nacionalna praksa već omogućuje da se u određenoj mjeri izbjegne nastanak rizika koje bi obveza transparentnosti trebala spriječiti te omogućuje osobito predmetnim poduzetnicima pristup potrebnim podacima i izražavanje interesa prije odabira osiguravatelja. Međutim, u tom pogledu imam ozbiljne sumnje.

78. U tom pogledu, također je potrebno utvrditi podrazumijeva li obveza transparentnosti da se zahtjevi transparentnosti jamče na razini zakonodavstva ili je dovoljno da se činjenična transparentnost čak i bez izričitih propisa stvarno osigurava određenom razinom obaviještenosti i objavljivanja podataka, kao što tvrdi francuska vlada u ovom slučaju.

79. Čini mi se da sudska praksa Suda ne zahtijeva zakonodavna jamstva transparentnosti ako se dovoljan stupanj transparentnosti jamči drugim sredstvima.

80. Valja dodati da, prema mojem mišljenju, pitanje o kojem se raspravljalo na raspravi u pogledu učinaka nadzora koji socijalni partneri mogu izvršavati nad osiguravateljem kojeg su izabrali nije relevantno u svrhu eventualnog opravdanja netransparentnosti postupka odabira. Naime, u skladu s ranijom sudskom praksom(45), strog nadzor države nad izabranim subjektom može u određenim okolnostima opravdati nedostatak transparentnosti u fazi odabira. Međutim, valja primijetiti da to rješenje vrijedi ako postoji nadzor koji javne vlasti mogu izravno provoditi nad odabranim subjektom, dok u glavnim postupcima socijalni partneri mogu u određenoj mjeri(46) nadzirati osiguravatelje. Prema tome, u ovom slučaju, država članica ne nadzire ih ni izravno ni posredstvom socijalnih partnera.

81. Posljedično, na nacionalnom je sudu da ocijeni, s obzirom na sve te elemente, je li, u okolnostima kao što su one u glavnim postupcima, postupak odabira osiguravatelja predmetnih sustava kolektivnog osiguranja bio dovoljno transparentan s gledišta slobode pružanja usluga kako bi se opravdala predmetna proširenja uredbama ministra.

G – Zahtjev za vremensko ograničenje učinaka presude

82. U svojim pisanim očitovanjima francuska vlada zahtijevala je vremensko ograničenje učinaka presude Suda ako bi Sud smatrao da predmetni postupci u glavnim postupcima nisu u skladu s obvezom transparentnosti, uzimajući u obzir rizik teških posljedica na zdravlje korisnika sustava proširenih uredbama ministra(47) i dobru vjeru dotičnih osoba. Tijekom rasprave Beaudout je zahtijevao da se taj zahtjev odbije, dok je Confédération nationale de la boulangerie et boulangerie‑pâtisserie française zahtijevao odgodu učinaka presude.

83. Samo iznimno Sud može, primjenjujući opće načelo pravne sigurnosti svojstveno pravnom poretku Unije, biti doveden u situaciju da ograniči mogućnost da se zainteresirane osobe pozovu na odredbu koju je tumačio s ciljem dovođenja u pitanje pravnih odnosa ustanovljenih u dobroj vjeri. Dva osnovna kriterija moraju biti ispunjena kako bi se takvo ograničenje moglo uvesti – dobra vjera zainteresiranih osoba i opasnost od ozbiljnih poremećaja(48) .

84. Smatram da elementi koje je navela francuska vlada ne ispunjavaju navedene kriterije. Poništenjem uredbi ministra ne podrazumijeva se nužno prestanak raznih ugovornih odnosa koji postoje u ovom slučaju u području osiguranja. Učinci takvog poništenja u pogledu poslodavaca i osiguranika nisu sigurni, barem s gledišta građanskog prava, tako da je na nacionalnom pravu da odredi konkretne učinke presude koju će donijeti Sud.

V – Zaključak

85. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Conseil d’État (Francuska) odgovori kako slijedi:

Poštovanje obveze transparentnosti koje proizlazi iz članka 56. UFEU-a obvezan je preduvjet da bi država članica na sve poduzetnike određene grane djelatnosti proširila kolektivni ugovor kojim se samo jednom subjektu, kojega izabiru socijalni partneri, povjerava upravljanje sustavom obveznog dopunskog kolektivnog osiguranja za zaposlenike. Na nacionalnom je sudu da ocijeni je li, u okolnostima kao što su one u glavnim postupcima, postupak odabira osiguravatelja predmetnih sustava kolektivnog osiguranja bio dovoljno transparentan s gledišta slobode pružanja usluga kako bi se opravdala predmetna proširenja.

(1) .

(2)  – Valja, međutim, napomenuti da isključivo pravo u glavnim postupcima nije „prirodno“ ili tradicionalno isključivo pravo u smislu klasične sudske prakse koja se odnosi, na primjer, na tržište telekomunikacijskih usluga (vidjeti osobito presudu British Telecommunications, C‑302/94, EU:C:1996:485, t. 27.).

(3)  – C‑437/09, EU:C:2011:112. U tom predmetu Sud je već imao priliku ocijeniti, s jedne strane, usklađenost s odredbama članaka 101. i 102. UFEU-a uređenja obveznog pristupanja sustavu kojim upravlja samo jedan osiguravatelj, bez mogućnosti oslobođenja za poduzetnike predmetnog sektora i, s druge strane, eventualnu zloporabu vladajućeg položaja. Usporedno s tim predmetom AG2R Prévoyance, pred Sudom je pokrenut postupak povodom triju zahtjeva za prethodnu odluku koje je uputio Tribunal d’instance de Dax (Francuska), koji se odnose na usklađenost tog istog sustava pristupanja iz nacionalnog kolektivnog ugovora za pekarsko‑slastičarski sektor (obrtnički poduzetnici) s člankom 102. UFEU-a (predmeti C‑97/10, C‑98/10 i C‑99/10). Nakon objave navedene presude AG2R Prévoyance, Tribunal d’instance de Dax obavijestio je Sud da ne ustraje u svojim zahtjevima za prethodnu odluku. Predsjednik Suda naložio je rješenjem od 8. lipnja 2011. brisanje tih predmeta iz upisnika Suda.

(4) – Članci L. 911‑1., L. 911‑3. i L. 912‑1. Zakona o socijalnoj sigurnosti bili su originalno namijenjeni prenošenju u nacionalno pravo, među ostalim, Direktive Vijeća 92/49/EEZ od 18. lipnja 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja te kojom se izmjenjuje Direktiva 73/239/EEZ i Direktiva 88/357/EEZ (Treća direktiva o neživotnom osiguranju) (SL L 228, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 30.) (vidjeti Zakon br. 94‑678 od 8. kolovoza 1994. o dodatnoj socijalnoj zaštiti zaposlenika kojim se prenose Direktiva br. 92‑49 i Direktiva br. 92‑96 Vijeća Europskih zajednica od 18. lipnja i 10. studenoga 1992. (SLRF od 10. kolovoza 1994., str. 11655.)). Izmijenjeni su rješenjem br. 2006‑344 od 23. ožujka 2006. (SLRF od 24. ožujka 2006., str. 4456.), koje je stupilo na snagu 24. lipnja 2006.

(5)  – SLRF od 2. siječnja 1990., str. 13.

(6) – C‑203/08, EU:C:2010:307

(7) – Vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Njemačka (C‑271/08, EU:C: 2010:426, t. 37.).

(8) – Presuda Komisija/Njemačka (C‑271/08, EU:C:2010:426, t. 42. do 44. i navedena sudska praksa)

(9) – Presuda International Transport Workers’ Federation i Finnish Seamen’s Union (C‑438/05, EU:C:2007:772, t. 54. i 79.)

(10)  – Odluka br. 2013‑672 DC od 13. lipnja 2013.

(11)  – Navedeni zakon donesen je nakon te odluke, 14. lipnja 2013. (SLRF od 16. lipnja 2013., str. 9958.). U skladu s navedenom odlukom Conseil constitutionnel može ocijeniti sukladnost već donesenog zakona s ustavom prilikom ispitivanja zakonskih odredbi koje ga mijenjaju, dopunjuju ili utječu na njegovo područje. Osporavanim odredbama Zakona o osiguravanju zapošljavanja dopunjuju se odredbe članka L. 912-1. Zakonika o socijalnoj sigurnosti.

(12) – SLRF od 24. prosinca 2013., str. 21034.

(13) – Moje isticanje. Pravila za taj natječajni postupak utvrđena su Dekretom br. 2015‑13 od 8. siječnja 2015. o natječajnom postupku tijela u okviru preporuke iz članka L. 912‑1. Zakonika o socijalnoj sigurnosti (SLRF od 10. siječnja 2015., str. 450.). Cilj je navedenog dekreta odrediti postupak koji se primjenjuje, osobito kako bi se zajamčila njegova transparentnost.

(14)  – SNRT poziva se na članak L. 931‑4. Zakona o socijalnoj sigurnosti koji se odnosi na službeno odobrenje koje se zahtijeva od Zavoda za kolektivno osiguranje.

(15)  – Naknadno je ta direktiva stavljena izvan snage Direktivom 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) (SL L 335, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 153.).

(16)  – C‑206/98, EU:C:2000:256, t. 44. Navedena presuda Komisija/Belgija odnosila se na obvezna osiguranja od ozljeda na radu koja su proizlazila iz belgijskog pravnog sustava socijalne sigurnosti.

(17) – Presude Serrantoni i Consorzio stabile edili (C‑376/08, EU:C:2009:808, t. 25.) kao i sanitaria locale n. 5 „Spezzino“ i dr. (C‑113/13, EU:C:2014:2440, t. 48.)

(18) – Osim toga, tijekom rasprave Beaudout je tvrdio da u Francuskoj već postoje grane djelatnosti u kojima su strani poduzetnici izrazili svoj interes u pogledu upravljanja takvim sustavom i poduzetnici koji su odabrali stranog osiguravatelja da upravlja njihovim dopunskim sustavom za naknadu troškova zdravstvene skrbi. UNIS se u svojim pisanim očitovanjima nije bavio pitanjem prekograničnog interesa, ali tijekom rasprave tvrdio je da on postoji. Usto, prema mišljenju UNIS-a, francuska tijela već nude svoje usluge u drugim državama članicama.

(19) – Confédération nationale de la boulangerie et boulangerie‑pâtisserie française upućuje na Komunikaciju Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija o istraživanju sektora na temelju članka 17. Uredbe (EZ) br. 1/2003 o osiguranju poduzetnika (konačni izvještaj) (COM(2007) 556 final , dostupnu na sljedećoj internetskoj stranici: http://eur‑lex.europa.eu/legal‑content/FR/TXT/PDF/?uri=CELEX:52007DC0556 & from=EN). U skladu s tim izvještajem primarna tržišta osiguranja po opsegu su većinom nacionalna, osim za velike klijente i velike rizike. Razlozi koje je istaknula Komisija uključuju razlike u nacionalnim zakonodavstvima kojima se uređuju općenito ugovori, osiguranja i odgovornost, zahtjev za lokalnu prisutnost i jezične poteškoće. Međutim, valja naglasiti da je istraživanje Komisije vođeno „da bi se konačno otkrile eventualne restriktivne prakse ili narušavanja tržišnog natjecanja koji mogu biti obuhvaćeni područjem primjene članaka 81. ili 82. Ugovora“, čime se već pretpostavlja postojanje prekograničnog tržišta u predmetnom sektoru. Posljedično, utvrđenja Komisije o trenutačnom stanju tržišta osiguranja ne mogu biti odlučujuća u svrhu ocjene postojanja prekograničnog interesa.

(20)  – C‑147/06 i C‑148/06, EU:C:2008:277, t. 24. i 31.

(21)  – C‑221/12, EU:C:2013:736, t. 29. i 30.

(22) – Presuda Belgacom (C‑221/12, EU:C:2013:736, t. 31.). Međutim, samo navod Komisije u okviru postupka zbog povrede obveze o postojanju prigovora koji joj je podnesen u pogledu predmetne nabave ne može biti dovoljan kako bi se dokazalo da navedena nabava predstavlja određeni prekogranični interes te kako bi se stoga utvrdilo postojanje povrede (presuda Komisija/Irska, C‑507/03, EU:C:2007:676, t. 34.).

(23) – Kao što je već navedeno u točki 43. ovog mišljenja, Beaudout procjenjuje vrijednost spornog ugovora o upravljanju na 70 milijuna eura.

(24) – Činjenica je da, čak i kad bi trenutačno tržište bilo uglavnom nacionalno, to ne bi nužno bila naznaka nepostojanja prekograničnog interesa. U skladu s konačnim izvještajem skupine stručnjaka koju je sastavila Komisija, razlike među nacionalnim zakonodavstvima koja se odnose na ugovore sprečavaju prekogranično pružanje proizvoda osiguranja dovodeći do viših troškova, pravne nesigurnosti i poteškoća za potrošače i poduzetnike u sklapanju osiguranja u drugim državama članicama Unije (vidjeti priopćenje za medije od 27. veljače 2014. o konačnom izvješću (Final Report of the Commission Expert Group on European Insurance Contract Law), a taj je izvještaj dostupan na engleskom jeziku na sljedećoj internetskoj adresi: http://ec.europa.eu/justice/contract/files/expert_groups/insurance/final_report_en.pdf). Osim toga, na temelju malog broja stranih osiguravatelja prisutnih na određenom tržištu ne može se zaključiti da ti strani osiguravatelji ne žele ući na to tržište.

(25) – Podsjećam i da, čak i ako se ovdje ne radi o osiguranjima koja su sastavni dio socijalne sigurnosti, odredbe prava Unije koje se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja mogu, u nekim okolnostima, biti primjenjive na osiguranja obuhvaćena pravnim sustavom socijalne sigurnosti koja pružaju društva za osiguranje na vlastiti rizik (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Belgija, C‑206/98, EU:C:2000:256, t. 44.).

(26) – Presude SECAP i Santorso (C‑147/06 i C‑148/06, EU:C:2008:277, t. 34.) kao i Serrantoni i Consorzio stabile edili (C‑376/08, EU:C:2009:808, t. 25.)

(27) – C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 47.

(28) – Pravni okvir koji se odnosi na koncesije za usluge pojašnjen je u Interpretativnoj komunikaciji Komisije o koncesijama u pravu Zajednice od 29. travnja 2000. (SL C 121, str. 2.). Osim toga, potrebno je napomenuti da su 26. veljače 2014. Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli Direktivu 2014/23/EU o dodjeli ugovorâ o koncesiji (SL L 94, str. 1.), čiji je rok za prenošenje određen na 18. travnja 2016.

(29) – Presude Telaustria i Telefonadress (C‑324/98, EU:C:2000:669, t. 60. i 61.); Parking Brixen (C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 46.); Wall (C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 33.) kao i Sporting Exchange (C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 39.)

(30) – Presude Telaustria i Telefonadress (C‑324/98, EU:C:2000:669, t. 62.); Parking Brixen (C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 49. i 50.) kao i Wall (C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 36.)

(31) – Presude Coname (C‑231/03, EU:C:2005:487, t. 17.); Wall (C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 34.) i Sporting Exchange (C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 40.)

(32)  – Direktiva Vijeća od 18. lipnja 1992. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim uslugama (SL L 209, str. 1.) [neslužbeni prijevod]

(33) – Presuda Wall (C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 48.)

(34) – Presude Mannesmann Anlagenbau Austria i dr. (C‑44/96, EU:C:1998:4, t. 33.); BFI Holding (C‑360/96, EU:C:1998:525, t. 42. i 43.) kao i University of Cambridge (C‑380/98, EU:C:2000:529, t. 17.)

(35) – Presuda Parking Brixen (C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 49. i 50.)

(36) – Presude Telaustria i Telefonadress (C‑324/98, EU:C:2000:669, t. 62.); Parking Brixen (C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 49.); Komisija/Italija (C‑260/04, EU:C:2007:508, t. 24.); Wall (C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 36.) kao i Sporting Exchange (C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 41.)

(37) – Presude Parking Brixen (C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 50.) i Komisija/Italija (C‑260/04, EU:C:2007:508, t. 25.)

(38) – Presuda Sporting Exchange (C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 46. i 47.)

(39) – Vidjeti u tom smislu presudu Belgacom (C‑221/12, EU:C:2013:736, t. 34.) (moje isticanje).

(40)  – C‑437/09, EU:C:2011:112, t. 66.

(41)  – C‑203/08, EU:C:2010:307

(42) – Presude Telaustria i Telefonadress (C‑324/98, EU:C:2000:669, t. 62.); Parking Brixen (C‑458/03, EU:C:2005:605, t. 49. i 50.) kao i Wall (C‑91/08, EU:C:2010:182, t. 36.)

(43) – Presude Coname (C‑231/03, EU:C:2005:487, t. 21.); Coditel Brabant (C‑324/07, EU:C:2008:621, t. 25.) i Sporting Exchange (C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 41.) (moje isticanje)

(44)  – U smislu osobito članka 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima

(45) – Iz sudske prakse Suda proizlazi da se ograničenja temeljne slobode, koja se jamči člankom 56. UFEU-a, koja osobito proizlaze iz postupaka dodjele i obnavljanja odobrenja u korist samo jednog subjekta mogu smatrati opravdanima ako bi predmetna država članica odlučila dodijeliti ili obnoviti odobrenje javnom subjektu čije upravljanje podliježe izravnom državnom nadzoru ili privatnom subjektu nad čijim djelatnostima javne vlasti mogu provoditi strog nadzor (presuda Sporting Exchange, C‑203/08, EU:C:2010:307, t. 59.).

(46) – Valja napomenuti da su mišljenja stranaka koje su sudjelovale na raspravi bila vrlo različita u pogledu pitanja imaju li sindikati koji nisu potpisnici kolektivnog ugovora mogućnost sudjelovati u Zajedničkom odboru nakon proširenja i, prema tome, provoditi nadzor nad osiguravateljem.

(47) – Među razlozima istaknutima u potporu zahtjevu osobito se tvrdilo da bi se poništenjem uredbi o proširenju, što bi bila vjerojatna posljedica takve presude Suda na nacionalnoj razini, u načelu prekinulo proširenje na kojem se temelje ti sustavi i ponovno bi se dovela u pitanje njihova financijska ravnoteža i jamstva koja se njima uspostavljaju. Usto, što se tiče nacionalnog kolektivnog ugovora u sektoru nekretnina, stupanje na snagu predmetnog sustava bilo je uvjetovano objavljivanjem uredbe o proširenju za sve poduzetnike, uključujući povezane poduzetnike.

(48) – Presuda Balazs i Casa Judeţeană de Pensii Cluj (C‑401/13 i C‑432/13, EU:C:2015:26, t. 50. i navedena sudska praksa)